Данас
"Ušteda" od hiljadu milijardi dolara
Hoće li sledeći milenijum početi katastrofom
Jedna greška u kompjuterskim programima preti da izazove svojevrsnu kataklizmu koja će, pored ekonomske štete, uzrokovati i Ijudske žrtve
Do novog milenijuma ostalo je malo više od 500 dana. U senci priprema proslave 2.000 godina hrišćanskog računanja vremena, kompjuterski i finansijski stručnjaci upozoravaju na moguću katastrofu, koju će izazvati takozvani „milenijum bag“, greška u starijim kompjuterskim programima koji ne prave razliku između 1900. i 2000. godine. Razmere katastrofe se samo naslućuju, ali* dobar pokazatelj očekivanog predstavlja napor vlade SAD, koja će samo za potrebe ispravljanja greške u kompjuterima u svojim ambasadama po svetu potrošiti oko četiri milijarde dolara. Banke, struja, voda, telefoni.. Državni podsekretar za menadžment u vladi SAD, Boni Koen, procenjuje da će samo njena zemlja za ispravljanje ove kompjutreske greške potrošiti gotovo 1.000 milijardi dolara. Evropa, preokupirana uvođenjem jeidinstvene monete, i Azija, koja sve dublje tone u recesiju, ni približno ozbiljno ne shvataju taj problem. U Jugoslaviji se o ..bagu 2000.“ piše uglavnom po kompjuterskim časopisima. Šteta koju bi mogla da pretrpi naša zemlja proporcionalno je raanja, zbog slabe kompjuterizacije. izopštenosti od svetskih tokova i sankcija koje teško da će do tada biti skinute. Istina, pre nekoliko meseci emitovana je vest da je jedan naš srednjoškolac napisao program za ispravku datuma. To je sasvim moguće, ali problem je daleko veći nego broj cifara u datumu. Krajem prošle godine grupa nobelovaca poslala je upozorenje vladama razvijenih zemalja da će „bag 2000.“ izazvati haos na finansijskom hžištu, u oblasti saobraćaja i komunikacija i posebno u zdravstvu i školstvu. Američki predsednik Klinton fonuirao je posebno vladino telo za borbu protiv ove kompjuterske napasti, ali čak ni preko okeana još niko nije spreman da predvidi šta će se zapravo dogoditi. Izvesno je samo da nema ni sredstava, ni dovoljno stručnjaka, ni vremena da se
sve dovede u red do 1. januara 2000. Neki analitičari govore da otprilike jedna trećina sistema u svetu neće biti prepravljena do tog datuma. To bi moglo da znači da bi prvog dana novog milenijuma knjigovodstvo nekih banaka moglo da se blokira ili, još gore, da izdaje dokumente s greškom. Preti i mogućnost nestanka struje, vode i drugog snabdevanja koje je pod kontrolom kompjutera. Izvesno je da neće raditi ni svi telefoni. Katastrofičari su već napisali tone priručnika šta treba obezbediti i kako se pripremiti za dan D. U jednom od njih piše da će proći meseci dok se ne stabilizuju svi sistemi. Barata se, kao sa sasvim ozbiljnom cifrom, da će između 600 i 1.500 Ijudi umreti zbog greške u kompjuterima. Ankete pokazuju da čak 50 procenata Ijudi u Zapadnoj Evropi nije spremno da sedne u avion prvog dana sledećeg milenijuma. „Napredak u rešavanju problema „2000.“ je vidljiv, ali ne i dovoljno brz da spreči katastrofalne posledice", upozorava šef bezbednosnih sistema „Nemačke banke" Edvard Jardni. On predviđa da šanse za recesiju svetske privrede, izazvanu ovim problemom, iznose čak 70 odsto. Prelivanje poslediea Jardni, koji je poznat kao čovek koga je Vol strit džornal prošle godine proglasio za najboljeg prognozera među svetskim ekonomistima, upozorava i na ogromne razmere posledica pada poverenja, povlačenja novčanih sredstava, deflacije i pada cena proizvoda. Po njegovim rečima, ako u samo jednom delu sveta, povezanom kompjuterskim i telekomunikacionim mrežama, problem ne bude rešen, doći će do prelivanja posledica. A sve je počelo od preterane štednje. Pre mnogo godina neki programer je pokušao da uštedi malo preskupe memorije skraćujući pisanje godine na dve cifre. Najbogatiji čovek na svetu, tvorac programa za kućne kompjutere, Bil Gejts, mudro ćuti. Koliko li će tek para napraviti spasavajući svet od svojih grešaka?
Vladan Alimpijević
Cvetak iz ustaškog spomena
Cemu služi medijsko uljepšavanje optuženog zločinca
Umjesto da proces Dinku Šakiću posluži denacifikaciji Hrvatske i konačnom obračunu s mračnom prošlošću, putem medija već je postignut suprotan efekt
Zagreb - Njegovo zdravlje je sasvim zadovoljavajuće, pogotovo za čovjeka od 76 godina, ali mu stanovite probleme stvara činjenica da je sam u ćeliji. „Dinko Šakić se zbog toga osjeća nelagodno“, javlja Večernji list i svoje čitateljstvo ostavlja u dvojbi: je li bivšem upravitelju koncentracijskog logora nelagodno jer nema s kime razgovarati ili mu je nelagodno što ima poseban tretman i što uzurpira višak komocije u zatvorskim prostorima zemlje koju toliko voli. To je samo jedna od niza dilema pred kojima se nađete dok čitate režimske novine i gledate Hrvatsku televiziju i pokušavate proniknuti u bit priče sa Šakićem. Je li on za režim dobar Ui loš momak? Jesu li ga tek nesretne igre sudbine dovele pred sud zbog ratnih zločina? Ili je to čovjek koji je, kao u kakvoj kafkijanskoj inscenaciji, postao žrtva jedne specijalne birokracije nastale administriranjem žrtvama i krvnicima holokausta? Informaeije bez komentara Ako biste sudili po novinskim napisima i televizijskim izvještajima, a tako sudi većina građana Hrvatske, tada bi vam se Sakić učinio kao čovjek s tajnom o kojoj novine ne mogu govoriti, ali ga ta tajna svakako određuje kao pozitivnu ličnost. Zatvorski čuvari (ili pravosudni policajci) dali su u istim novinama izjavu o svome klijentu, „pravome gospodinu" s „velikim životnim iskusjvom" od koga se „puno toga može naučiti". Činjenica da čuvari tako govore o uhapšeniku je u najmanju ruku groteskna i skoro bezprimjerna. Nakon što su svjetske agencije javile da je povedena istraga i prohv Šakićeve supruge Esperance (Nade) Šakič, mlade ustaške aktivistkinje u logorima Nova Gradiška i Jasenovac i sestre Vjekoslava Maksa Luburića, režimske su novine, ali i Hrvatska televizija, požurile javiti da se Dinko jako uzrujao i da tu istragu smatra ~farsom“, pa „oblikom pritiska na Republiku Hrvatsku", ali i načinom da se „utječe" na njegov slučaj. I ova je-informacija, kao i sve druge, praktično objavljena bez ikakvog komentara ili ograde. Novine i televizija samo su prenosnici zatvorenikovih riječi, osjećaja i dojmova. Uz protokolame vijesti o Tuđmanovim riječima, osjećajimaj dojmovima, dobih smo tako i protokol Dinka ŠaMća. Zanimljiva je i priča o tome tko će biti njegov odvjetnik, jer je dosadašnji, Ivan Kern, tu samo po službenoj dužnosti. Spominju se tri imena; Zeljko Olujić bivši visoki dužnosnik sudske vlasti HDZ, Zvonimir Hodak, suprug potpredsjednice Vlade Ljerke Mintas-Hodak, i Ivan Gabelica, zastupnik u Hrvatskom državnom saboru, koji je izjavio da je spreman vratiti se advokatskome poslu kojim se već nekoliko godina ne bavi jer smatra da mu je moralna dužnost pomoći optuženiku. U kontroliranim medijima nitko nije izrazio nelagodu zbog tpga što bi se moglo dogoditi da zapovjednika kdncentracijskog logora brane Ijudi koji su bračnim ili izvanbračnim odnosima s vrhovima hrvatske vlasti, ali je zato plasirana dirIjiva informacija kako Dinko Šakić nije bogat čovjek i kako nema financijskih mogućnosti da si osigura adekvatan odvjetnički tim. Ivan Kern najavio je da će, negdje u inozemstvu, biti osnovan fond za Šakićevu obranu, ali nije želio otkriti imena dobrotvora. Hotimično ili slučajno, režimski su mediji kroz svakodnevne kratke vijesti o životu i radu Dinka Šakića stvorile vrlo privlačnu sliku o tom čovjeku. Privlačnu sa stanovišta prigradskog proletarisocijalnih slojeva i neobrazovanog puka. Sakić je simpatičan, nasmijani gospodin s velikim životnim iskustvom, veliki je domoljub, ali je i vrlo siromašan. Kao takav skoro da bi mogao biti i kandidat na kakvim izborima. Dinko Šakić je čovjek bez mane, a ukoliko mu netko manu
pokuša naći, bilo da to čine nezavisni novinari, političari ili predstavnici Centra Simon Vizental, tada se skoro koordinirano pobune režimski mediji i pravosudni organi koji drže da se time krši presumpcija nevinosti i da se od optuženika unaprijed pravi krivca. S početkom istražnog postupka Večernji list, Slobodna Dalmacija i Vjesnik već su ušli u fazu manipulacije koja bi se mogla nazvati skandaloznom. Iskaz prvog svjedoka, bivšeg jasenovačkog logoraša, koji je rekao da mu nije poznato je li Šakić nekoga svojeručno smaknuo, ali da tako nešto nisu činili ni Ajhman ni Martin Borman, ukrašen je naslovom; „Šakić nije nikoga übio“. Druge novine su to naslovile sa; „Bio je uvijek uredan i s ulaštenim čizmama“. Svatko onaj tko ne bude čitao tekst s iskazom svjedoka, a upravo tako većina Ijudi čita novine, zaključit će da jasenovački logoraš tvrdi da je Dinko Šakić nevin. Režimski mediji nam, ipak, daju naslutiti u kojem smjeru Tuđmanova vlast kani povesti proces protiv Dinka Šakića. Naime, od početka je notorna činjenica da on mora biti osuđen i da Tuđman sebi ne smije dozvoliti taj skandal da nevinim oglasi zapovjednika jednog logora smrti, ali način na koji o slučaju pišu kontrolirani listovi potvrđuje da ta osuda neće prijeći prag sudnice i zatvora. Presudđ će formalno-pravno postojati, Dinko Šakić će ostatak života provesti po zatvorima i zatvorskim bolnicama, ali je za javnost pripremljena drukčija priča. Umjesto suštinske krivnje koja bi postala općeprihvaćena stvar i koja je u suđenjima nacističkim zločincima važan (ako ne i najvažniji) dio procesa i koja predstavlja element denacifikacije i defašizacije društva, Dinko Šakić će na robiju biti ispraćen kao Josef K. Njegova presuda je još jedna žrtva koju će Hrvatska prinijeti Europi. Potpisi nisu dovoljni Koliko će Ijudi nasjesti ovakvoj manipulaciji i hoće li do nje potpuno i doći, to naravno nitko ne zna, ali je barem zasad izvjesno da je sasvim promašena osnovna poruka uz koju je centar Simon Vizental zatražio izručenje Dinka Šakića Hrvatskoj. Umjesto da posluži denacifikaciji ove zemlje i konačnom obračunu s mračnom prošlošću, putem medija već je postignut suprotan efekt. Šakić je kao cvjetak iz starog spomenara koji nas svojim osmijehom i novinskim izvještajima navodi da zaključimo kako Nezavisna država Hrvatska nije bila ono što o njoj govori Zapad, a Jasenovac nije bio koncentracijski logor. Nakon nogometne pobjede u utakmici s Rumunjima, grupice hrvatskih navijača su usred Zagreba, na glavnome trgu i po tramvajima, skandirale ime Dinka Šakića. Jedan zatvorenik tako je postao junak neobično shvaćenoga patriotizma, a priča o koncentracijskome logoru Jasenovac je u glavama dijela publike postala nešto kao nepostojeći prekršaj-tr šesnaestercu koji je, eto, neki nepravedan sudac iz bijeloga svijeta sudio protiv Hrvatske. I još jednom se pokazalo da formalne metode zapadnoga uljuđivanja ove zemlje uopće ne funkcioniraju ukoliko iza njih ne stoji volja da se proces provede do kraja. Kao što nije bilo dovoljno natjerati Tuđmana da potpiše Dejtonski sporazum, tako nije dostatno ni natjerati ga da sudi upravitelju ustaškoga koncentracijskoga logora. w » -r • '7 A T%
Miljenko Jergovič (AIM)
Citat
„Trebalo hi da prestanemo da engleski smatramo stranim jezikom." KLOD ALEGRE, francuski ministar obrazovanja i savetnik premijera Žospena
14
Sreda, 8. jul 1998,