Данас

Još jedna Miloševićeva godina

Jvan Torov

Ove nedelje

Piše:

Još jedna nedelja - još jedan jubilej. Samo što je Mirko Marjanović stišao euforiju zbog „trijumfalnih 100 dana“ njegovog kabineta „narodnog jedinstva“, na red za slavlje stigao je glavni ovdašnji igrač - Slobodan Milošević. Sopstvenom i „voljom naroda" tačno pre godinu dana preuzeo je kormilo savezne države, procenjujući da je sazrelo vreme da zajedničku kuću Srbije i Crne Gore dovede u red kad to već nisu mogli da prethodno učine oni kojima je poklonio poverenje. Po onoj narodnoj „uzdaj se u se i u svoje kljuse“. Pre više od godinu dana imali smo jaku Srbiju (pod Miloševićem], slabašnu Crnu Goru koja se otimala iz njegovog zagrljaja i nekakvu zajedničku državnu tvorevinu [koju je oličavao Zoran Lilić) bez opipljivog identiteta, snage, pa i smisla. Trebalo je - pre nego što čedo rođeno 1992. ikonačno prestane da diše intervenisati: „Izbor predsednika Miloševića doprineće da SRJ jača, da se razvija kao demokratska, ekonomski i kulturno razvijena zemlja i zemlja prosperiteta“ - ponosno je sa govornice Savezne skupštine 15. jula prošle godine übeđivao poslanike Milomir Minić, predsednik Veća građana, završavajući, tako, iscrpljujuće višemesečno svenarodno licitiranje

hoće li se „garant mira i stabilnosti" prihvatiti još jedne istorijske misije. Godinu dana posle imamo: obezličenu i razvlašćenu Srbiju, Crnu Goru razapetu između dinara i perpera, Jugoslaviju čiju je himnu pevao samo Santrač, valjda računajući da je to isto činio i glavni selektor iz dedinjske zavetrine. Ako mu je telegram iz predsedničkog kabineta s pozdravima i čestitkama za kolosalne uspehe i primerno dostojanstvo fudbalske reprezentacije poslužio kao ohrabrenje i podsećanje na sve istorijske poraze koji se od kosovske bitke do danas slave, onda je glavni cilj postignut. Ako je, dakle, miljanićevska taktika ~svi u odbranu" i „odbrana je najboIji napad" dala priželjkivane rezultate, zašto zaista ne bismo poverovali i da je SRJ za proteklih godinu dana pošteno započela ili duboko zagazila u demokratiju, ekonomski i kulturni razvoj, u sveukupni prosperitet. Poverovali smo u mnoga čuda od septembra 'B7. do danas, pa zašto ne bismo i u najnovije da već živimo u sreći i blagostanju, a da toga nismo svesni zbog antipatriotske i antinacionalne ofanzive „žute štampe“. To što je Crna Gora i dalje u fazi intenzivnog proterivanja iz Miloševićeve federacije, a Kosovo potencijalno preti da Srbiju u dogledno vreme svede u predkumanovske granice, samo je defetistički odraz

hronične netrpeljivosti ~unutrašnjih snaga" kojima smeta „neprolaznost" glavnog stratega ovdašnjeg munjevitog razvoja. U stvari, posle svega i uoči onoga što nam tek predstoji, osnovno pitanje je; imamo li državu? Ako bi se odgovor tražio u širokom i neograničenom delovanju i angažmanu represivnog aparata, onda države ima na pretek. Razgrne li se, pak, svesno proizvedena magla, jasno će se videti ono što je moralo da se uoči još poodavno - da je postojanje države, u suštini, nametnuta fikcija čija je prevashodna svrha da obezbedi kakav-takav legitimitet monopolizovanoj i neprikosnovenoj vlasti samo jedne ličnosti i njegovog porodičnog i najbližeg stranačko-profiterskog okruženja. Teško da bi i osnovci poverovali da je odluku o prihvatanju uslova Lonđonskog kluba poverilaca (što je tako dosledno i dugo odbijano) za reprogramiranje jugoslovenskog

duga donela Savezna vlada Momira Bulatovića, niti da ulazak SRJ u OEBS i dolazak Gonsalesa u SRJ zavisi od bilo koga osim od onog koji, doduše, nema ustavna ovlašćenja, ali ima faktičku vlast. Još manje uverljivo deluje optimizam Vuka Draškovića da je na pomolu „opštedržavni i opštenacionalni konsensus" o platformi za Kosovo. Niti Srbija ima, niti će imati, niti joj je potrebna platforma. Odluku će doneti Milošević, dobrovoljno ili pod prinudom iz sveta, ali za nju neće pitati ni Draškovića, nij-ješelja, još manje Đinđića i Čanka, a najmanje narod ili, ne daj bože, kosovske Srbe. Pitaće, u najboIjem slučaju, Mirjanu Marković, svoju suprugu i ideologa JUL, stranke koja mu i omogućava da se tako suvereno i bezbedno identifikuje sa državom. Kome će još, na kraju, pasti na pamet ideja da je zabranu na upotrebu „Galenikinih" (Panićevih) lekova (eklatantan primer neizmerne državne brige za narodno zdra-

vlje) doneo tamo neki direktor Republičkog zavoda za zdravstveno osiguranje. Država koja ne ume (ili ne može) da zaštiti svoje građane na Kosovu, već im, po receptu iz Hrvatske i Bosne deli oružje da se sami brane i tako dosadašnji konflikt između njenih organa i kosovskih Albanaca pretvori u etnički sukob Srba i Albanaca, teško da bi se mogla nazvati tim atributom. Svedočenje Zorana Đinđića, Vesne Pešić, Vuka Obradovića da na Kosovu vlada pravi haos u kome dominira OVK, dok policija sprečava opozicione lidere da svoja zapažanja iz dijaloga sa kosovskim Albancima i Srbima iznesu u javnosti, ili, pak, simulira prepad na već konstituisani paralelni Rugovin parlament (zašto li je dozvolila da se prethodno albanski izbori održe?) ponajbolja su ilustracija jedne suptilno proizvedene konfuzije. Stanja bezvlašća, odnosno svevlašća onog koji je pomislio da bi mogao da prevaziđe i - Luja XIV.

Pre više od godinu dancs imali smo jaku Srbiju (pod Miioševićem), slabašnu Crnu Goru koja se ofimala iz njegovog zagrljaja i nekakvu zajedničku državnu tvorevinu (koju je oličavao Zoran Lilič). Godinu dana posle imamo: obezličenu i razvlaščenu Srbiju, Crnu Goru razapefu izmedu dinara i perpera, Jugoslaviju čiju je himnu pevao samo Sanfrač, valjda računajuči da je io isfo činio i glavni selekfor iz dedinjske zavefrine

Kako je zakasnila demokratija

U pozadini posete opozicionih lidera Alijanse za promene Kosovu

Piše:

Za nedavnu posetu Kosovu prvaka opozicionih, vanparlamentarnih stranaka Srbije mogla bi se upotrebiti i izreka iz narodne literature “Kasno Janko na Kosovo stiže". To bi se naročito moglo odnositi na Zorana Đinđića i Vesnu Pešić, jer su oboje u opozicionim vrhovima od trenutka kad je višestranačje bilo još u povoju. Sada su im se u novom savezu, Alijansi za promene, pridružile nove partije među kojima ima i neočekivanih ličnosti. Kao što je to bivši general Vuk Obradović, vođa Socijaldemokratije, Velimir Ilić koji se odvojio od Vuka Draškovića i Vladan Batić u ulozi demohrišćanina.

Sastav je, dakle, šarolik, ali je činjenica da se ni najstarije opozicione stranke, uključujući i SPO Vuka Draškovića nikad nisu naročito bavile položajem albanske nacionalne manjine koja čini 10 odsto u ukupnom stanovništvu SRJ, a 90 odsto na samom Kosovu. Bio je to razlog da se, kao neka vrsta stalnog eha u ovdašnjoj, ali i stranoj javnosti, ponavlja da se opozicija u Srbiji nikad nije mnogo razlikovala u svojim

prilazima Kosovu od vladajuće stranke Slobodana Miloševića. Pri tome se prenebregavalo da je pre nekoliko godina svoju jasnu distancu pokazivala Vesna Pešić, ali da njena građanska opcija ovde nikad nije privukla široke narodne mase. Uz to, braneći manjine kao što su mađarska ili hrvatska u Hrtkovcima, na primer, GSS je - pored ostalog - u frontalnim napadima državne propagande bio označavan kao antisrpska stranka. Ovo je svakako bilo pogubno u vreme

Miloševićevog populizma kad je literarno-istorijski mit o Kosovu zloupotrebljea do neslućenih granica, a kad su bogomdana bila svedočenja o stradanju Srba na Kosovu za vreme bivše SFRJ. Kakve su razmere svega ovoga bile, najbolje svedoči fakat, koji se često zaboravlja, da je Kosovo izgubilo prava iz Ustava 1974. još 1989. u vreme kad se stara Jugoslavija još nije raspala i kad je savezni premijer bio Ante Marković - ličnost u koju su verovali mnogi liberalno orijentisani krugovi, ali koji je ipak morao da se povuče; najpre izdan od Vašingtona i Evropske unije sa Bonom na čelu, a zatim i od tadašnjih lidera Slovenije i samog Slobodana Miloševića. nastavak na strani 10

Tnias šovinizma verovafno f® uticao na to da su opozieione stranke proeenšie da se braneći ozbiijno čak i ifudska prava Aibanaca na Kosovu gube izborl.

Gordana Logar

Subota - nedelja, 18 - 19. jul 1998

9