Данас

6 petak, 2. jun 2000.

Na subotnjem mitingu, pred 20.000 okupljenih građana, od kojih najveći broj nije pripadao nijednoj stranci, Jedan od opozicionih lidera, očajno pokušavajući da pridobije izgubljeno poverenje građana, u svom Izuzetno oštrom, Zapaljivom govoru, u jednom trenutku, dok Je osuđivao nedavno batinanje i hapšenje, uglavnom, buntovnih studenata, pozvao Je građane da se, u slučaju nastavka represije od strane policije, u slučaju njihovog upada u nezavisne medije, suprotstave tom teroru. Tačnije, rekao je – tucite se sa policijom!

Ovaj nerazumni poziv, politički štetan, ljudski nedobronameran, pakostan i pokvaren povik razočaranog lidera, prevršio je svaku meru dobrog ukusa i mi moramo, napokon, otvoreno progovoriti O našo) Opoziciji. Rekoh moramo, jer smo tolike godine uporno ćutali i trpeli, verujući da ne smemo, zbog režima, da napadamo opoziciju ko-

Ja, tako smo iskreno mislili, radi na.

uklanjanju arogantnog i odnarođenog režima. Deset godina smo Živeli u toj zabludi. Deset godina nismo hteli javno da je kritikujemo, očekujući da će opozicija smoći snage da učini ono što je bio njen istorijski zadatak. I deset godina nas je ta „naša“, kako smo je svojatali, opozicija vukla za nos, magarčila i nervirala, dok nas konačno nije dovela u današnju bezizlaznu situaciju.

Ne vredi više ćutati!

Posle onog tužnog četvrtka, kada su opozicioni lideri ostali sakriveni u holu Gradske skupštine, dok Je na ulici trajao linč građana od strane besne policije, kada su se-

Izazi

Otvoreno pismo ministru

Vanje

damnaestogodišnje devojke i mladići teško povređeni pendrecima, više niko nema prava da brani korumpiranu opoziciju. To više nije naša opozicija!

Danas moramo otvoreno to da priznamo. Ako želimo da izađemo iz beznađa u koga smo namerno dovedeni, ako želimo nešto valjano da učinimo za državu i narod, onda moramo, jednom zauvek, da raskrstimo sa sujetnim liderima opozicije.

Građani Srbije više ne veruju OPOZICIJI!

Istraživanja Javnog mnjenja Dpokazuju da 72 odsto građana traži promenu sadašnjeg režima. Međutim, više od 60 odsto nezadovoljnih birača ne zna za koga da glasa na budućim izborima. Srbija je, dakle, zrela za promene, samo opozicija nije sposobna da te promene izvrši. To Je naša nesreća. Zato je svet danas apatičan. Ne samo da Je režim upropastio državu i narod, već Je uspeo preko opozicije da obesmisli svako konkretno političko delovanje. Sve je uprljano. Niko nije smeo biti čisti nepotkupljiv, da mu građani ne bi poverovali i da slučajno ne bi pokušali, mimo opozicije, da otpočnu toliko željene promene.

Vreme ovakve opozicije je isteklo! Neće više građani da slede takvu opoziciju. Neće nezadovoljni ljudi da se žrtvuju za one koji su ih toliko puta obmanuli i izdali. Zato i ne izlaze na mitinge. Ne zbog toga što se plaše režima, već zato što ne veruju opozicionim liderima. Zato na našim trgovima umesto milion nezadovoljnih građana, koji bi svojim hukom za nekoliko dana oduvali režim, jedva se skupi nekoliko hiljada najupornijih koji, više zbog sebe, prkose odnarođenom režIimu. Ostali su se povukli i ćute. Gunđaju ı trpe. Cekaju da se pojave novi ljudi. Cekaju novu opoziciju

pravde Petru Jojiću

Vih nevolja

da nastane. Onu opoziciju koja će znati da artikuliše svenarodno nezadovoljstvo. Novu opoziciju traže naši građani! A ovu današnju bi hteli otvoreno da upitaju: gde je milion glasača najveće opozicione stranke da ustane u odbranu svoje medijske kuće? Gde je 100.000 ljutih ravnogorskih četnika, zastrašujućeg izgleda i lakog jezika, da muški odbrane devojke ı mladiće što ih batinaši prebiše po ulicama? Gde su plaćeni telohranitelji, vični borilačkim veštinama, da na sebe prime teške udarce pendreka namenjene maloletnoj

šta su posedovali pre a šta imaju sad i da objasne kako su stekli toliko bogatstvo.

Neka pozovu građane i kažu im istinu! |

Mislim da bi na taj miting došlo stotine hiljada siromašnih ljudi da čuju kako se u osiromašenoj zemlji postaje uspešan baveći se politkom. Dok se to ne desi građani neće dolaziti. Vreme opštih priča i praznih fraza je prošlo. Može 16 opozicionih lidera da govore 16 sati bez prestanka, niko više neće da ih sluša. Ako njih 10 ne mogu da se dogovore ko će govoriti, već moraju

Građani traže novu opoziciju koja će umeti da artikuliše svenarodno nezadovoljstvo

Jvi lileni nas manganč

kleta politička igra je opasna i može nas, ne daj bože, uvesti u tragičan sukob između nas samih. Zašto da se gine? Zbog koga? Zašto da stradaju građani i policajci? Jesu li nas oni doveli u ovo stanje? Pomozimo zavedenoj policiji da se oslobodi straha i da otkaže poslušnost svirepom reŽImUu..

Policija Je naša, srpska!

Zar pre deset godina neki današnji borci za demokratiju, vladavinu prava 1 poštovanje ustava, nisu bili najveći branioci režima? Zar oni nisu primer kako čovek grešan moŽe biti? Zar se ne mogu zavedeni osvestiti? Pomozimo našoj policiji!

Moramo, napokon, otvoreno progovoriti o našoj opoziciji. Rekoh moramo, jer smo tolike godine uporno ćutali i trpeli, verujući da ne smemo, Zbog režima, da napadamo opoziciju koja, tako smo iskreno mislili, radi na uklanjanju arogantnog i odnarođenog režima. Deset godina nas je ta „naša“, kako smo je svojatali, opozicija vukla za nos, magarčila i nervirala, dok nas konačno nije dovela u današnju bezizlaznu situaciju

deci? Gde su lideri opozicije bili da na svoja pleća prime te udarce? | na kraju, zašto hapse najviše pripadnike Otpora i zašto građani na mitinzima tapšu samo studentima?

Na ova pitanja tražimo odgovore. Ne smemo više ćutati! Istina se ne može sakriti. A zašto bi je i krili? Koga lažemo? Koga branimo?

Svi osiromašeni građani neka upitaju opozicione lidere – odakle im novac za bogat život? Ko plaća njihove telohranitelje i luksuzne automobile? Ko plaća njihova putovanja po svetu? Ko plaća njihove neukusne reklamne panoe i marketinške kampanje? Ko to sve plaća i Zašto? __-

Poznajemo dobro opozicione lidere i znamo šta su imali kad su počeli da se bave politikom. Pošteno bi bilo da svi oni, na velikom mitingu, pred građanima javno iznesu

da se pridržavaju azbučnog reda, kako bi oni u slučaju izborne pobede podelili vlast! Kako će opstati njihov labavi savez kad se bude raspoređivala stvarna politička moć i novac?

Nema izborne pobede sa ovakvom opozicijom!

Zato očajni pozivi lidera opozicije na ustanak i na tuču sa policijom, građani neće prihvatiti. To je DoZziv onih izbezumljenih ljudi koji u očaju igraju na poslednju kartu, veruJući da će, napokon, dobiti državnu moć za sebe. Ne interesuje te uspaljene gubitnike da li će neko stradati u neravnopravnoj borbi naoružane policije i golorukih građana. Njima treba taj poliučki sukob zbog svojih političkih kombinacija. Da nije tako, zašto bi ga prizivahi?

Ne slušajte više opozicione lidere! Otkažite im poslušnost! Ta pro-

je UV

Nisu ni oni zadovoljni. Pokažimo im kako izgleda građanska i bogata Srbija. Pomozimo da i njihova deca žive u evropskoj Srbiji. To novo vreme sigurno dolazi. Ne možemo večno Živeti usamljeni, izolovaDi i posvađani od čitavog sveta. Ako smo pravili greške, sada ispaštamo. Vreme Je za promene!

Režim odlazi. Niko više ne može zaustaviti njegov istorijski pad. Propada jer je istrošio istorijsku enersiju svoga naroda. A kad režim istroši energiju svoga naroda, nema mu spasa.

Strpljenje nam treba!

. Ne naglimo! Ako smo izdržali sve muke, izdržaćemo još malo.

Očajnike ne slušajte! Očajnici su nas ovde i doveli.

Beograd, 28 maj 2000. (posle još jednog neuspešnog nutinga opozicije)

Pneilspiinik koji IGD UDBZOVE

Gospodine ministre, verovatno nisam jedini koji jeiznenađen Vašim pismom upućenim gđi Karli del Ponte i Haškom sudu. Vaš stil i ton je očigledno neprimereri ı vrlo neuobičajen.

Postavlja se pitanje šta ste takvim pisanjem hteli da postignete. Moje mišljenje je da na sud i gđu Ponte to neće ostaviti nikakav utisak izuzev prezira. Vrlo je verovatno da će naši ljudi koji očekuju suđenja,

Živ hez buhpena

Gledam na internetu video-Zapis jezive scene kako šestorica obesnih oklopnika, čuvara reda i poretka, upražnjavaju najcrnji državni teror nad bespomoćnim dečakom. Ja sam kamerman kojeg su takođe tukla i pretukla šestorica specijalaca na Brankovom mostu u noći između 2.13. februara 1997. Živ sam, bez

jednog bubrega.

Redovno čitam vašu internet preZentaciju. Toliko, da kada se nekada Javim ne pomislite da sam neki provokator. Zelim Vam da istrajete sa uredivačkom politikom lista i da sačuvate bubrege. Nadam se da ću dočekati dan kada će ovi zločinci odgovarati pred sudom pravde. Da doživim da budem jedan od mnogobrojnih svedoka optužbe. Želim

Vam mnogo sreće,

Braruslav Zekić-Zeka (Sada samo član NUNS-a u egzilu)

Njujork

dobiti zbog Vašeg stila koju godinu zatvora više.

Javnost koja pročita Vaše pismo će se sa čuđenjem pitati kako izgleda vlada u kojoj ste

· Vi ministar i to pravde, vero-

vatno će ı na nas u rasejanju oterane iz naše zemlje bez naše volje gledati sa još većim čuđenjem što potičemo iz zemlje koja ima takve ministre.

Efekat toga pisma ćete verovatno osetiti najviše Vi. Uveren sam

da ste planirali još jedan mandat ili neku veću funkciju, možda i kuću na Dedinju, okruženu zidom sa kamerama i obezbeđenjem. Zar Vamto ne liči na prostituisanje, jer nije moguće da Vi stvarno mislite to što pišete. Verujem da ćete uspeti u tim svojim plemenitim namerama, ali takođe verujem da nećete rešiti sve

svoje probleme. Inž. Jovan K. Borović Melburn

samo uspehe u radu.

lohna procena

Imam posebno zadovoljstvo da Vas, kao redakciju lista koja je u oktobru 1999. godine po osnovu dobre procene potreba građana za određenim informacijama, štampala delove moje knjige „Policija i mi“, obavestim da je nadležna Komisija Univerziteta „Triniti“ u američkoj državi Delaver, ceneći moje stručne radove i knjige koje se koriste u mojoj Kriminalističkoj školi, donela zaključak da ispunjavam sve propisane uslove za sticanje zvanja doktora pravnih nauka.

Naslovna tema doktorske disertacije „Zloupotreba državnih organa u Jugoslaviji u cilju očuvanja pravne i političke kontrole u državi“ pretežno je pokrivena studijom „Policija i mi“ – to je prva doktorska disertacija na ovakvu temu iz delokruga rada policije, ne samo u Jugoslaviji, pa Vas obaveštavam o ovoj činjenici koja, iz još Jednog, potpuno nezavisnog, izvora potvrđuje Vašu dobru procenu da je knjiga „Policija i mi“ podobna za informisanje o odnosima policije i građana u Srbiji, ocenjujući da će ta tema biti aktuelna u našoj zemlji u dužem periodu i da sadržina knjige svakim danom potaje sve potrebnija, umesto da je obrnuto. Listvii svim članovima redakcije želim-

Dr Drmagoljub Tatomirović, dipL. pravnik bezbednosti

Ljudi koji svakodnevno putuju na relaciji Novi Sad – Subotica nisu uzalud strepeli od otvaranja drumsko-železničkog, pa Još i montažno-demontažnog, mosta u Novom Sadu. Jer, već ı deca znaju pravilo uvedeno posle Osme sednice: čim ova vlast nekom nešto da, odmah mu uzme deset puta više. Crne slutnje su se i ovom prilikom obistinile. Ako železnica vodi nekakvu evidenciju o polascima i dolascima, Ovonedeljni podaci verovatno spadaju u rekorde koji beli svet nikad neće nadmašiti, ma koliko superioran u tom smislu bio predsednikov govor.

Ujutru na dan otvaranja niJe išao ni putnički ni poslovni voZ IZ Subotice. Navodno zato što su čuvani za predsednikove obožavaoce. Nekoliko sati nakon istorijskog govora postignut je novi rekord: više od 200 građana Srbije strpano je u jedan jedini vagon Za Suboticu. Radi potpunijeg ugođaja, neki su stajali i u širom otvorenom toaletu iz kog se širio zadah kakav nisu u stanju da proizvedu ni udružene evropske tehnologije. Vagon je vu-

kla sveže ofarbana lokomotiva. Za prestonicu je u isto vreme polazilo desetak novcijatih vagona, onih iz predsednikoVOZ gOvOTa.

Dan posle otvaranja izostao je samo putnički jutarnji voz. Tad već niko nije mogao da okrivi predsednika, mada su ga mnogi spominjali. Izostanak voza je, uzgred, pojam koJi je mogao da dobije zapaženo mesto u njegovom govoru. Jer, tako nešto postoji samo u SrbiJi. U Evropi kojoj predsednik teži neki voz tu ı tamo možda malo zakasni, ali da uopšte ne ide – toga tamo nema.

Dva dana nakon otvaranja jutarnji putnički je tradicionalno izostao, da bi istog poslepodneva bili potučeni svi rekordi. Izostajalo Je gotovo sve što je moglo. Sto zbog lokomotiva, što zbog vagona, što iz ostalih razloga koji u govoru na svečanom otvaranju nisu pomenuti. Lakše je bilo otputovati na Mars nego u Vrbas ili Suboticu inazad

Predsednik sigurno voli sve građane, ali verovatno ne stiže da brine baš o svakome. Rukovodioci železnice verovatno takođe vole putnike, ali mora da

| - Deder, Lalo, kaži nam neki novi politički Vic. – Ta mane, ljudi moji. Nema više viceva... Suve Je istina!

imaju i prečih briga. Stoga ne obaveštavaju o svom radu ni putnike ni predsednika. Kad bi ga obavestili, on bi bio lepo informisan o pravom stanju stvari ı ne bi poverovao da je baš Srbija jedna od četiri zemlje koje proizvode takve i takve vagone.

Da li je haos na vojvođanskim prugama prouzrokovan otvaranjem mosta u Novom Sadu? Može biti da i nije. Oni koji ne putuju vozom svaki dan valjda smatraju da i nije bogzna koliko važno hoće li neki voz izostati ili neće. Priča o devedesetak vozova dnevno zvuči lepše nego gunđanje nekoliko stotina obmanutih putnika. Priča o novim vagonima jeste slatka, ali samo dok se oni ne izbroje. Cuje se da ih ima ukupno dvanaest. Svečarski govori se pamte malo kraće ili malo duže, zavisno od toga koliko je govornicima stalo do šale i koliko su (ne)upućeni u ono šta otvaraju.

U četvrtak je Jutarnji putnički izostao, poslovni je kasnio pola sata. Šta drugo nego zapevati onu zagorsku: „...karta mi je V žepu, karta mi je v žepu“. Putuj, Evropo!

ao

|