Данас

Tyanas

petak, 2. jun 2000.

U rutinskoj kontroli saobraćaja ispred zgrade Aerodroma Beograd, Gradski SUP otkrio je u utorak nelegalno oružje (dva pištolja i dua revolvera) i uhapsio osobe koje su ga nelegalno posedovale. Sve je to saopšteno kao veliki uspeh. Slučajno ili namerno, tek reč je o članovima obezbeđenja lidera jedne opozicione stranke. Ova politička dimenzija, osim ako nije povod za akciju, i nije toliko bitna u odnosu na opštu sigurnost, bezbednost građana i efikasnost policije.

Propisi o držanju i korišćenju oružja, jasno Je, moraju biti poštovani. Ali, s obzirom šta nam se sve dešavalo u poslednjoj deceniji, koliko je ratova bilo, nije čudo što je država preplavljena ilegalnim oružjem. Čudo je što ga policija ne otkriva organizovano, sistematski, koristeći sve svoje podatke i informacije, nego sporadično, u – „rutinskoj kontroli saobraćaja“. Makar to bio izgovoT, nepriličan Je. Čudo Je, takođe, što ista ta policija nedovoljno konc troliše i javnu (zlo)upotrebu oružja za koje i nije poznato da li Je legalno prijavljeno. Nema recimo podataka da je policija obavestila javnost o tome ko čini obezbeđenje koje je zlostavljJalo studente na fakultetima Beogradskog univerziteta i ne dozvoljava im ulazak. Da li je legalno naoružano ili ne.

Pištolji su kod nas očito, postali dečija igra. Glavni „alat“ Je eks ploziv, hekleri i kalašnjikovi, koje nije lako ni sakriti niti je za njih moguće dobiti dozvolu.

Beogradska epizoda pronalaženja ilegalnog oružja otkrila je ı nešto više. Jedan od uhapšenih imao je oružni list izdat u Crnoj Gori, ali ne i dozvolu za nošenje u Srbiji. Znači, u jednoj državi nešto može biti legalno u jednom njenom delu, a ilegalno u drugom. To je, istina, već viđeno kod uvoza automobila, ali je ORUZ. je ipak nešto drugo.

Strahujemo od građanskog rata, a sudeći po gOtoVO svakodneuvnim atentatima i uglavnom nerazjašnjenim ubistvima iz legalnog i ilegalnog oružja, specifičan građanski rat ovde već uveliko traje, samo još nismo zvanično obavešteni. Možda će i biti, onaj ko preživi, kada bude završena „rutinska kontrola saobraćaja“

Teroristička organizacija OTPOR, stiče se utisak, nema više živaca Za opoziciju i njeno tapkanje u mestu. Predstavnici otporaških fašističkih falangi najavljuju ovih dana da će sami krenuti u borbu za promene, a kao jedan od nužhnih uslova da do tih promena dođe, mladi terorista i student Beogradskog univerziteta Ivan Marović u svom intervjuu jednom izdajničkom glasilu (čiji su mentori mešetari iz iste finansijske kujne kao i sponzori petokolonaškog Danasa) najavljuje ulazak OTPORA u SPS, koja Je, navodi Sumnjivo Lice Marović, jedina partija koja može da sruši Miloševića sa vlasti!

Čudne su to stvari. Taman kada sam krajem prošle nedelje odlučila da ovu kolumnu otpočnem prezrivim pokličem – OTPOR- kako to teroristički zvuči!, kad šta, Predsednik na novosadskom mostu poziva na OTPOR nasilju i poniženju! Trgnem se, neprijatno zatečena, kad malo potom, Predsednik poziva ceo svet na OTPOR, jer će svet, veli Predsednik po-

stati meta nasilja, ako kao Srbija ne pruži – OTPOR! E tu sam već shvatila da je vrag odneo šalu. Priviknuta na svakodnevne zavere koje se u Srbiji događaju, odmah sam pomislila i glasno izgovorila da možda toliko pozivanje na OTPOR i nije slučajno. Moja baba je rekla, „ma ne misli Sloba-na taj OTPOR“, ali ja sam joj nervozno odbrusila, „Baba, OTPOR je OTPOR, a Predsednik nije malo dete, ne bi valjda u ovakvom trenutku opšte pomame protiv OTPORA slučajno toliko puta izgovorio tu reč“. Baba je pitala, „šta hoćeš time da kažeš,, a ja sam ba-

bi, da je ne bih nervirala odgovorila da“

neću ništa da kažem, a u stvaTi..... Nije to slučajno. U svom veličanstvenom govoru na Moralno Superiornom Mostu Predsednik poziva Srbiju i ceo svet na OTPOR, a OTPOR dva dana kasnije izjavljuje da čeka poziv od SPS da se učlane! 1 niko tu ne pominje, ni Predsednik ni teroristička organizacija OTPOR, na primer, pravednu borbu radikala, o kojoj slušamo svakodnevno u radikalskim saopštenjima. Tako je Milion ljudi okupljenih na moralno superiornom mostu Zapravo klicalo Predsednikovom pozivu na OTPOR. Sta se to dešava? Možda se Predsednik sažalio na otporaše, jer kao čovek meka srca, šarmantan i drag, kao čovek koji je jednom pustio Vuka Draškovića iz zatvora (pošto su Vuka ta-

mo prethodno premlatili kao da nije lider najveće opozicione stranke već neki zločinac najgore vrste!) a pustio ga je, kako je tada tvrdio Predsednik, upravo zato što njegovo meko Predsedničko srce nije moglo da podnese tužni sadržaj pisma koje je Vuk tada uputio iz zatvora. Možda se to sada ponovo dešava. Otporaše tuku, prebijaju, hapse, ne daju im da idu u školu, na užinu, u bioskop, zato doduše što su oni fašističke falange, pa ipak. možda Predsednik misli, to su naša deca, Predsednikovi pioniri takorekuć, i možda Predsednik više ne može sve to da podnese, i ko zna...

S druge strane, kako to da terorističko fašistička organizacija OTPOR koja pobi sve što hoda na dve noge po Srbiji, svoje mesto vidi baš u SPS i od SPS čeka poziv na učlanjenje, a na demokratsku opoziciju bacaju se drvljem i kamenjem. Teroristi iz OTPORA negiraju sve grandiozne uspehe desetogodišnje politike naše opozicije, prenebregavaju bratstvo jedinstvo na relaciji Drašković – Đinđić, optužuju opoziciju da je nesposobna i sad još najavljuju da će oni sami protiv svih u borbu protiv, kobajagi Miloševićevog režima. I gde će da se bore – unutar SPS? E, Maroviću, Maroviću, teroristo ı dečače!

No, ima tu neke logike. Terorizam je napravio pun krug. Sad se vidi sad se zna ko se kome dopada.

Šta se događa s nama, građanima ove nesrećne zemlje pred čijim očima tuku i maltretiraju, odvode na saslušanje i hapse, upadaju na fakultete i batinaju studente, našu pametnu decu, a mi ćutimo? Sve se to događa u državi koja je pred kraj drugog milenijuma najsiromašnija u Evropi, a njeni građani, posle iskonstruisanih i nepotrebnih ratova izolovani od sveta. Događa se to u državi koja umire - biološki, ekonomski, teritorijalno, kulturno, duhovno i moralno, u državi koja nema budućnost, čija vlast deset godina iscrpljuje i uništava sopstveni narod strahom, bedom, propagandom i potpunom izolacijom.

Zar u ovom gulagu, državi-zatvoru, u zemlji nedođiji, očekujemo da mladi ćute, trpe i čekaju sveopštu propast? Da li je mogućno da su beskrupuloznost i tiranija u toj meri ovladale nalogodavcima i izvršiocima mefistofelskog scenarija, da ove preostale mlade, lepe, pametne, obrazovanei vaspitane ljude vlast namerava da prepusti surovim batinašima? Vi, instruktori ovog mraka i programa na sve što pruža otpor, vi čija su deca daleko od bede i siromaštva mladih pobunjenika, morate imati u vidu da kazna nikoga ne mimoilazi, pa neće ni vas. Pitam se: da li vas muče košmarni snovi kad u svojim luksuznim vilama odlazite na počinak? Ili se, verovatno, varam, Jer vi nemate ni savest ni dušu, ni mrvicu ljudskosti u sebi! Da li bar osećate strah za svoju decu, koja su daleko od naše tužne

svakodnevice i ne dele dane sa našom nesrećnom i očajnom decom?

Moram da priznam da se stidim što živim u zemlji u kojoj vlast mrzi sopstveni narod i mladost, u zemlji u kojoj intelektualci komformistički ćute (izuzev časnih pojedinaca), u kojoj se Udruženje književnika oglušuje o sve apele da digne glas protesta protiv neviđene ı zdravom razumu nepojmljive hajke na nedužne građane. Stidim se i OpoZicije koja ovako anemična, uvek zatečena i nespremna na režimske rigorozne mere, nema odgovor, a nema ni strategiju za akcije. Njen jedan deo, čak, deluje izuzetno sumnjivo jer osim verbalne akcije, u svemu reterira, povlači se i pravda svoju statičnost „još nesazrelim uslovima“.

Zato nama, građanima, preostaje da štitimo svoju decu koja su meta najžešćih i najsurovijih napada ostrašćenih nalogodavaca. Apelujem na umetnike, lekare, pravnike, sudije, nastavnike, činovnike, radnike i zemljoradnike da se okupljaju tamo gde našu hrabru decu prebijaju kao dželati u srednjem veku. Svaki onaj koji ima savest i svest ne sme da bude nemi posmatrač horora koji se događa čim otvori vrata od svog stana. Svaki vid protesta, svačije prisustvo na mestima gde se mladi okupljaju velika je podrška njima, ali i od velikog presudnog je značaja za sve nas.

Olga Vasiljević, novinar Beo,

Račanovi reformisani kKOmunisti (SDP) i pored traljavih rezultata prvih sto dana vlade, dobili su još jednu, prilično važnu polugu vlasti: mesto gradonačelnika Zagreba. Odmah posle poraza na predsedničkim izborima, koalicioni partner socijaldemokrata Dražen Budiša, je reflektovao na taj položaj, kao utešnu nagradu. Ispalo je, međutim, da je u apatiji i opštoj oseci zanimanja za politiku među Hrvatima za prvog čoveka Zagreba glatko izabran Milan Bandić, šef mesne organizacije SDP u prestonici.

Bandić (1955) je uz sav civilizovani nastup i prijemčiv jezik, klasičan partijski apaTatčik sa iskustvom društveno-političkog radnika u opštini Paščenica skraja soctalističke ere. Pre toga je bio politički radnik u faDrici Ledo, a član je SDP od osnivanja, 1990. Poslanik je u Zastupničkom domu Sabora i ON predsednik Kluba poslanika SDP u gradskoj skupštini.

Interesantno je, s obzirom na hroničnu alergiju „purgera“ na Hercegovce, da Je novi gradonačelnik rođen u Grudama (BiH), gde je završio osnovnu i srednju školu, dok je Fakultet političkih nauka završio u Zagrebu, gde upravo pohađa poslediplomske studije.

U prvim reakcijama na izbor Bandića, Zagrepčani traže više noćnih tramvaja, uređenija preda autobus do Sljemena 1... za-

ovoljni su izgledom i čistoćom svog grada. Gradonačelnik im obećava da će u roku od mesec dana

(e) 0:12

=

ponovo otvoriti tradicionalna gradska sastajališta: Gradsku kavanu, Corso i Medulić, kao i letnji kino na Tuškancu.

Od „težih“ obećanja, posle decenije vlasti HDZ, Bandić pominje vraćanje samouprave i borbu za stručnost a protiv političkog revanšizma. Kao i neki naši političari, Milan Bandić je odmah po izboru rekao da njegova pobeda znači da „Demokratija nema alternative“ i „gradska će uprava uvek biti dostupna građanima“. Ipak Dproblemi sa kojima se nova gradska uprava i Zagrepčani susreću pokazuju da je Hrvatska već uveliko na putu tranzicije u društvo normalnih država.

Vladan Alimpijević

Jedni gladuju, drugi drže ijeru,

a i jedni i drugi – siti svega!

Milovan Ilić Minimaks