Економист

825

је u javnosti iznesena optužba, da je jedan novčani zavod, koji je dospio u teškoće bio prije toga nepovlasno lIomardirao efekte, koje su njegovi klijenti deponirali kao depozit, i da su čak ti efekti bili egzekutivno prodani, pošto novčani zavod nije ispunio SVOJje obveze. Dotični novčani zavod nije skrbio za to., da deponentu osigura adekvatnu količinu drugih istovrsnih efekata. Ipak nije ni u tom slučaju provedem kazneni postupak, premda se taj čin svakako ima -·kvalificirati,, kao ргопеуегепје po općem kaznenom zakonu. Ovakve pojave sile nas upravo na konkluziju da je primjerice za ovakve slučajeve hitno potrebno donošenje specijalnih normi o deponiranju efekata kod novčanih zavoda jer se vidi, da su postojeće opće norme nedostatne odnosno, da je pravna svijest ne samo kod širokih masa, nego i kod pozvanih faktora preslaba, da iznudi samo primjenu onih kaznenih sankcija, koje već postoje u našem zakonodavstvu.

S druge strane znamo sVi, da je tržište naših cfekata svake vrste veoma slabo razvijeno, tako, da već unatrag а У152 gOdina vlada gotovo potpuno mrtvilo na našim cefektnim burzama, te je ta pojava jedan od rdzloga, da je emitiranje novih dionica i osnivanje movih dionmičkih društava gotovo potpuno zastalo. Već je i ova pojava takve prirode, da mora provocirati barem neke indirektne legislativne mjere kod svake države, jer sa gledišta ekonomske politike ne može državi biti svejedno, da li u tom pogledu vlada potpuni zastoj ili ne. I ovde je psihološki momenat od veoma velike važnosti. Poznato je i priznato, da taj elemenat ima vanredno veliku važnost u valutnoj i kreditnoj politici svake države. No isto važi i za novčano tržište. Hod nas je situacija danas karakterizirana time, da mali i srednji kapitalisti nemaju ni izdaleka dovoljno povjerenja u prosperitet pojedinih dioničkih društava i da zbog toda svoje uštednje ne ulažu u dionice. Ovakva je situacija bez sumnje vrlo opasna za naš opći ekonomski razvoj, jer je dioničko društvo prototip koncentracije kapitala za svaki novi privredni rad. Odatle slijedi, da pravo dioničkih društava treba udesiti tako, da onaj koji ulaže novac u dionice ima kaute le, koje mu zajamčuju da može tražiti i dobiti zaštitu u slučaju da uprava društva postupa fraudulozno ili suviše lakoumno te odatle dioničari trpe štetu. Ovim je od prilike označena granica do koje ima da ide lagislativna zaštita. Država bi mogla svojom intervencijom samo naškoditi privrednom razvoju, kada bi donijela takve norme, koje bi efektivno imale reducirati riziko svakog