Женски покрет

vidno, jasno s koje god strane se uzme, a za koje nitko ne priznaje da je nanešena nepravda.“ Žene, koje su to osjećale, nijesu više samo rijetko pojedinci, i ne nalaze se samo među intelektualnima. Napokon, ljudi su se već i prije bavili tim problemom. U Engleskoj i Americi ima muškaraca koji uz svoje ime pišu ime svoje žene. Treba dakle dokazati tvrdnju, da žena prizna muževo ime, јеr je to nužno za državu i njenu upravu. A tu ima zapravo jedan vrlo jednostavan dokaz. Jednako bi na pr. bilo jednostavno kad bi muž ulazeći u brak uz svoje ime vezao ženino ime, a žena bi uzela i muževo. Za upravu bilo bi to svejedno. Znam da će se mnogima ta izjava činiti i smješnom, ali baš se u tom smjehu i ogleda ono ukorenjeno stanovište prema ženama, koje je za ženu na istovetnom stepenu razvoja tako bezuvetno tragično. A zašto da ta jednakopravnost u mijenjanju imena bude smiješna. Ali u tome, da žena stupajući u brak preuzima muževo ime, leži neko simbolično snačenje. I taj simbol ne znači samo pripadnost toj familiji, koja se osniva, nego i po postanku i po svim posledicama, koje iz te činjenice slijede očito je, da se je tu htelo naglasiti stanovište ženine nesamostalnosti. Taj bi se zakon još mogao i braniti uobičajenošću. Tek i kmetovstvo bilo je najprije običaj, pa zato taj zakon ipak jednog dana nije imao više obrazloženja. Tako danas i žene tu stoje pred zakonom bez obrazloženja. Ono, što se tim zakonom htjelo simbolički reći, to se očituje tek onda, kad se uoče svi oni drugi zakoni, koji za ženu u braku postoje. Deca njezina nose ime njezinoga muža. Razumije se, da ne mogu da nose dva imena. I moglo bi napokon samo po sebi da bude svejedno čije će ime nositi. Ali dogodilo se nešto drugo, jedno poniženje nanešeno je ženi, i iziskivalo je da žena tu zauzme svoje stanovište. Trebalo je riješiti pitanje vanbračne djece i trebalo ga je riješiti do kraja bez kompromisa prema predrasudama koje o tom pitanju kroz vijekove postoje. I kad se je vidjelo da bi tu trebalo mijenjati zakon o nasledju imena, da bi djeca zakonita i nezakonita morala po tom istom pravilu nasledjivati ime, jer bi se samo na taj način mogla do kraja maknuti razlika, onda se je pokazalo da su tu ljudi odviše vezani vjerovanjem o ženinoj bezuvjetnoj važnosti u braku. Činilo se to tako i onima, koji su postavili zahtjev o ravnopravnosti vanbračne i zakonite djece. Tim istim ljudima bilo je apsurdno tražiti da bi muška djeca uvijek

7

O zakonima, koji ženu vežu u braku

253