Женски покрет
sluša, kad je trebalo ulaziti u javni život. Ali danas to više nije tako. Priznavajući zakon o očinskoj vlasti negirana je mogućnost da muž i žena mogu da budu jednakopravni u porodici, a da jedinstvo porodice ipak bude usčuvano. Jedino bi se takvo formuliranje pojma porodice moglo da prihvati, koje bi tvrdilo, da su muž i žena zaista jednako vrijedni drugovi. Ženu dalje u braku ponišava zakon, koji tvrdi da ona ne može djeci naimenovati tutora, nego samo skrbnika nad imovinom. To je dakako samo logična posljedica zakona o ocu, kao glavi porodice, ali je opet poniženje. Današnji zakonik ne tvrdi samo to, da je otac glava porodice, i da se sve ostalo može razumjeti iz toga zakona. On si tvrdi još i inferiornost. Inače bi iza muževe smrti žena postala glavom obitelji. Zakon o tutorstvu ne da se ispričati time, da je žena neupućena u radni život. Jer kad bi to zaista bilo, onda bi se sututorstvo moralo prepustiti uviđavnosti jedne uredovne osobe. Ovako, kako je danas zakon zapravo tvrdi. „Žena je uvijek nesposobna da bude tutor svoga djeteta, i da se sama stara za nj.“ To shvaćanje da je žena nesposobna za samostalnost izražava se napokon i u tom, da se nezakonitoj majci mora naimenovati tutor. Ta bi se ustanova mogla shvaćati kao nešto, što služi kao zaštita majci, jedino u tom slučaju, kad bi se žena mogla odriješiti obaveze da ima tutora nad svojom djecom, ako je ona dosta razvijena, ako ima svoje zvanje i ako je materijalno neovisna. U svakom drugom slučaju taj zakon oduzima ženama pravo koje se inače daje i najnerazvijenijem muškarcu. Zašto da se ne rekne: Da se djeca neizvrgnu nasilju, da mu se imetak ne raspe i da ne budu prepuštena samovolji jednoga čovjeka pojedinca, treba uvjek onde, gdje ma iz kojeg razloga postoji samo jedan roditelj koji se stara za dijete naći nuztutora, Bila to mati udovica, ili nezakonita mati, ili otac udovac ili raspuštenuk, uvjek je potrebno da se tu naimenuje još jedno lice. Zašto da se tako ne rekne? Taj bi zakon svakako više ispunjao svoju svrhu, i bio bi pravedan. I opet bi se tu moralo polaziti s tačke: da su muž i žena drugovi, kojima pripadaju jednaka čovječanska prava, tako da se ne smije jedan radi drugoga poniziti. Brak je jedini način, kojim se ženi u današnjem društvu daje pravo na potpuni život Svi drugi načini znače za nju vječnu borbu sa društvom u kojem živi, i znače napokon i borbu sa zakonima, koji je svuda opkoljuju kao prijetnja.
256
Женски Покрет
7