Женски покрет

ли, циљ je томе раду узвишен и пресудан по судбину Балкана. Циљ је пасификација и консолидација Балкана и подизање благостања балканских народа, до сада невиђеног на балканском тлу. Београд.

Др. Чед. Ђурђевић.

гa као најбескомпромиснијег пацифисту што je икад постојао; читаво његово дело упућено је, поглавито, томе, да отргне људе из ограђеног земаљског простора осветољубивости и одмазда, тиме што ћe их, упитомљавањем њихових душа, начинити милостивима и кроткима. Христос самога себе назива мироносцем, надмоћним свим злим сејачима забуна у свету. „Ово вам казах, да у мени мир имате. У свијету ћете имати невољу; али, не бојте се, јер ја надвладах свијет” (Јев. по Јовану, гл. 16, 33). Врховно биће хришћанства зове се Бог мира, а јеванђеље хришћанства обележено је изрично као јеванђеље мира. Тек постигнућем помирења са свима, човек ћe и себе и друге повести сунчанијим путањама. Без мира са свим ближњима, нико неће видети Бога (Посл. Римљ. 12, 18; Посл. Јевр- 12, 14). У Јев. пo Mare ју, гл. 5,9, стоји: „Благо онима који мир граде, јер ће се синови Божији назвати". Тежиште Христове делатности на овој земљи и сврха његове смрти јесте да залечи мржњу, да изглади раздоре, да очудотвори крвнике у пријатеље; једном речи, да измири људе и народе. Зато нико

од оних што шире oкo себе атмосферу земаљских изукрштаних и гнусних разрачунавања, није преображен Христом. Јер у Посланици Ефесцима, гл. 2, 13-17, читамо следеће речи, које апсолутно јасно, разговетно и непобитно показују да се Христос никаквим теолошким мајсторијама кривога доказивања не може довести у везу ни са каквим санкционисањем ратова, нити са ма којом другом врстом светских сударања: „А сад у Христу Исусу, ви који сте негда били далеко, близу постадосте крвљу Христовом. Јер je он мир наш, који обоје састави у једно, и развали плот који је раставио непријатељство, тијелом својијем. Закон заповијести наукама укинувши; да од обога начини собом једнога новог човека, чинећи мир; И да помири с Богом обоје у једном тијелу крстом, убивши непријатељство на њему. И дошавши проповједи у јеванђељу мир вама даљнима и онима који су близу”. Наставиће се.

Žena i slikarstvo

(Povodom II. izložbe Kluba likovnih umjetnica u Zagrebu)

»Muška« ili »ženska« kultura su apstrakcije koje nije lako točno formulirati i koje nikako ne odgovaraju faktičnim prilikama. A nepravedno je i neispravno, kad govorimo o apsolutnoj premoći muškog ili ženskog elemenata u kulturnem stvaranju, jer problem je odviše zamršen, a da bi ga mogli riješiti jednostavnom negacijom. Nema sumnje da u primitivnem ili zaostalom društvu muški elemenat preuzime inicijativu, jer prilike zahtjevaju izvjestan napor i ustrajnost. U društvu pak koje je postiglo stanoviti stepen materialne i duhovne kulture, žena djeluje kao neki regulativ kojem je zadaća da očuva prave kulturne tekovine i kontinuitet prosvjetnog razvoja uopće. Ako je istina, što mnogi ugledni autoriteti sociolozi i psiholozi pričaju o strahovitoj dekadensi kulture, kojoj je muški elemenat davao glavno obilježje onda zacjelo nema druge pomoći, nego da žena stupi na poprište i preuzme kulturno vođstvo. A zanimivo je istaći, da se muški svijet općenito uzeto najmanje buni protiv umjetničke djelatnosti žena, prepuštajući im bez velikog otpora svoje pozicije. Da li je pomenuta dekadensa toliko unapredovala, da se muškarac potpuno otuđio općim kulturnim vrednotama, ili pak instinktivno osjeća, da je jedino žena sposobna da oživi modemu umjetnost, da izrazi onu originalnu notu, za kojom su tolike generacije umjetnika - muškaraca tapale uzalud. Žena od vajkada vrši ulogu kulturnega sudije, koji prima ili zabacuje ono što je stvorio muškarac. I najprimitivniji muški ponos ne pozna veće nagrade, nego da se njegovo djelo svidi ženi. Sada se eto javlja prvi put u našoj histeriji žena, koja ne sudi više o muškim propozicijama, nego hoće sama da stvara. Time se dakako odriče prava da bira, i izvrgava se muškoj kritici znajući da te kritike neče biti dobrohotne. Žena slikarica ima dandanas bar toliko koliko i šofera taksija. To jest vrlo mnogo, a možda i previse tako započinje jedan kritičar (dakako muške provinijencije) izveštaj o nekoj izložbi. Pred dvadeset godina izlagalo je još vrlo malo žena u pariskim salonitna. Jedva pol pošto. Godine 1927 bilo ih je u jesenskom salonu 12%, a od onda je taj broj još znatno narastao bez obzira da li se radi o »službenoj« ili »nezavisnoj«

umjetnosti. što se tiče kvantitete, to svatko pametan mora priznati, da žena slikarica nije nipošto više bijela vrana i da se pred mnoštvom umjetničkih djela ne mogu jednostavno zatvoriti. Turiti glavom u pijesak (ili savjetovati damama-umjetnicama neka se radije pozabave kućanstvom ili materinstvom) vrlo je jednostavna metoda, ali to na žalost mnogo ne pomaže. Savremena žena osokoljena prvim uspjesima neće se zadovoljiti tek koječim i neće dobrovoljno pristati na degradaciju, pa makar ta degradacija bila posvećena predajom i običajima. A ti običaji nisu bili uvjek tako reakcionarni, kao što se to obično ističe. Svi feministički uspjesi ne datiraju od početka XX stoljeća. Malo tko zna ili spominje, da je francuska Akademija za slikarstvo i kiparstvo, koja je osnovana 1648 god. bila jedina institucija ove vrsti u Francuskoj (u Evropi?), koja je primila i ženske članove. Dne 14 travnja 1663 odlučilo je vrhovno vijeće Akademije, da se članom imenuje Catherine Duchemin-Girardon slakarica cvijeća, jer da se Akademija časti primiti u svoje krilo sve one, koji se odlikuju u umjetnosti bez obzira na njihov spol. To je bilo u XVII stoleću; tristo godina kasnije odbila je pariška Academie des Beaux - Arts, direktni nastavak pomenute Akademije, kandidaturi! gdice Angele Delasolle, jer da se. to protivljuje osnovnim tradicima ovog zavoda. Tajnik Akademije koji je ljubazno ironički odgovori© propaloj kandidatkinji očito nije znao, da je Akademija od 1663—1783 izabrala petnaest ženskih članova i da se među njima nalazi i Roselba Carriera, glasovita slikarica g-da Vigee - Lebrun koju poznaju po imenu i oni koji se nisu nikada bavili poviješću slikarstva. Godine 1770 prekrojeni su statuti Akademije i tom zgodom odlučeno je da se za žene uvede neki numerus clausus. Odsad primat će se samo one, koje se naročito istaknu. Od onda su se prilike duboko promjenile. Žena uspješno konkurira muškarcu u strukama o kojima nitko prije nije ni sanjao, da će se njima baviti žena. A istodobno i analogno uspjesima feminizma počinje svijesno i nesvijesno otpor muškaraca, koji su prije bili »kavaliri« jer se nisu smatrali ugroženima. To se naročito ispoljuje u slučaju pomenute Akademije. God. 1892 kandidira g-đa Bertaux. predsjednica udruženja slikarica i kiparica, ali uzalud. Akademici ne mogu na laku ruku odbiti kandidaturu žene, koja se s pravom ubraja među najbolje kipare XIX stoleća, ali se služe kojekakvim smicalicama i odlažu odluku u nedogled. A ipak i to je u tom slučaju najvažnije pitanje da li žene treba da učestvuju aktivno u umjetničkim nastojanjima čovječanstva, praktično je riješeno bez obzira na bivša ili buduća službena priznanja. Pomenuta Roselba Carriere i Mme Vigée - Lebrun, Angelica Kauffmann,

Roza Bonheur, Marija Baškirčeva, Suzanne Valadon, Marie Laurencin, Käthe Kollwatz, ovo su imena koja svijedoče više nego učene rasprave ili polemike nadmetanja. Ovo su fakta koja će usopnuti svakoga koji hoće da razumije. Jer ove žene ne zahvaljuju svoje uspjehe nekom privilegu ili sretnom slučaju, nego ustrajnom nastojanju i talentu. Jer kolike predrasude, kolike praktične teškoće morale su svladati ove umjetnice u društvu, kojem su morale namjetnuti svoj talenat. A i danas se još uvijek ovo stanje nije toliko promjenilo, kako to neki optimisti drže. Zadaća je feminizma da stvori preduvjete nesmetanom kulturnem takmičenju, paralelnem nastojanju mjesto dosadašnje indiferentnosti, borbe ili omalovažanja kojim se vjekovima prelazilo preko kulturnog pregalaštva žene. Zagreb

G. Е.

Подаци о активности универзитетски образованих жена у Југославији

Прве наше жене завршиле су своје универзитетске студије у Цириху, и то две педагошки одсек 1894, и једна 1879 медицину. У Београду су прве девојке положиле матуру 1887, а дипломирале филозофију у Београду 1891. 1900 прва жена је дипломирала на технич ком, 1911 на правном факултету. Тек после Европског рата основан је у земљи и медицински, теолошки и пољопривредни факултет, али су наше жене и пре рата студирале у знатном броју медицину у иностранству. Према статистици нашег Удружења, која није стриктно тачна, у целој земљи има око 1500 универзитетски образованих жена. Од тог бро ја, половина су жене с филозофског факултета, а друга половина су лекари, правници, инжињери и архитекти, хемичари, фармацајти. 1) Филозофији се одаје највећи број жена, и оне постају већином наставнице средњих школа, и ређе библиотекари, чиновнице музеја, хемичари. У тој струци достигле су да буду највише директори гимназија, (тек пре две године), доценти на уни верзитету (само две у целој држави), асистенти и лектори на универзитету; затим, чланови Просветног савета, изасланици на Вишем течајном испиту, као и један инспектор при Министарству просвете. Ипак, највиши положаји у Министарству просвете још су им затворени, а и универзитети се држе врло резервисано. Међутим, жене с филозофског факултета истичу се иначе у јавном животу: оне су угледни научни радници, писци уџбеника, међу њима има и познатих књижевница и критичара и публициста. 2) Жене лекари су за време рата нарочито показале сву своју вредност и достигле велики углед. Данас су оне истакнуте и као практични лекари, и по болницама, где могу бити шефови одељења, примаријуси и секундарни лекари, али још не управници. Оне се најчешће специјализирају за женске и дечје болести, а има их и знатан број бактериолога и дентиста. Имају и своје приватне санаторијуме, и једну узориту болницу, подигнуту у Београду помоћу Шкоткиње, мис Ингелс. 3) На правном факултету жене су многобројне, одају се већином административним службама, где достижу титуле секретара и инспектора, али не начелника. Има знатан број и жена адвоката. Код нас жене не могу бити судије, нити су досад примане у дипломатску службу. 4) И технички факултет студирале су знатан број жена. Оне су махом у државној служби, као и у општинској, и ту су достигле неке положај шефа секције и шефа одељења- Жене техничари иступају ретко самостално, ма да су у последње време већ запажени пројекти извесних жена архитеката. 5) Пошто су код нас положаји црквене хијерархије доступни само љу

дима, жене које заврше теолошки факултет немају изгледа ни на какву практичну каријеру, сем научне или наставника религије по школама. 6) И пољопривредом факултету одаје се врло мали број жена, али вероватно у будуће he их бити више, пошто је наша земља првенствено агрикултурна. За сада се може констатовати да код нас универзитетски образоване жене не показују интересовање за финансијске, економске, индустријске, агрикултурне, теолошке, ветеринарске позиве, а одају се у већини каријери наставника, па лекара, правника, инжињера и апотекара. Исто тако, оне су водеће личности у разним културним, социјалним и хуманим удружењима, националним, као и интернационалним. Прилив женских слушалаца на универзитетима код нас је све већи. На београдском универзитету било је 1929—30 год. 5593 студената и 1564 студенткиња, тојест 4:1. На филозофском факултету однос је нај повољнији за жене: 460 мушких према 787 женских слушалаца, то јест 1 : 1,50. У Скопљу, где има само филозофски факултет, 55 студената долазе на 101 студенткињу. У Суботици, пак, где има само правни факултет, 361 студент према 45 студенткиња. U čemu se psihički razlikuju muškarac i žena

Pod tim naslovom održao je predavanje univ. prof. Dr. R. Bujas koje je i u priredbi pučkog sveučilišta i u priredbi slušača psihologije zagrebačkog univerziteta nekoliko puta ponovljeno. U podnaslovima predavanja objavljeno je da će se predavač osvrnuti i na feministički pokret, u koliko su zahtjevi feminizma opravdani s obzirom na psihičke osobine žena. Možda će i za naše čitatelje biti od interesa da čuju izlaganje nekih psihologa čijim se naučnim istraživanjima predavač poslužio kao i vlastita opažanja predavača u tome području. Prikazavši u kratko neosnovanost tvrdnje o nekoj fiziološkoj inferiornosti žene koja bi bazirala na anatomskem sastavu i fiziološkim pojavama u ženinom tijelu, predavač se najviše zadržao na psihičkim razlikama muškarca i žene. Anatomska ispitivanja mozga kao centruma svih duševnih osobina i sposobnosti pokazala su da je možak žene u apsolutnoj vrednosti za 130 gr. lakši od mozga muškaraca ali relativno prema višini i težini ženskega tijela ta razlika u težini ne postoji. Međutim, anatomska i fiziološka razlika među spolovima rezultira i sa nekim razlikama u duševnim osebinama. No te razlike nisu takove naravi da bi se moglo govoriti o nečijoj superiornosti respective inferiornosti nego je razlika samo u tome, u kojemu stepenu su razvijene neka duševna svojstva kod muškarca, a kojem kod žene. Odgovor na to pitanje može dati samo psihologija, nauka o duševnom životu čovjeka uopće. Do rezultata došlo se ili tako zvanim psihološkim ispitivanjima, koja su vršena neposredno u psihološkim laboratorijima, ili pomoću ankete u kojoj su sudjelovale osobe koje dolaze u najbliži dodir sa ljudima kao učitelji, odgojitelji, liječnici i t. d. Oni prema svojim opažanjima odgovaraju na postavljena pitanja i na taj način moguće je vršiti ispitivanje u masama. Amerikanska psihološkinja Helene Thompson (Chicago) ispitala je neposredno 25 studenata i 25 studentka i došla je do slijedećih zaključaka: muškarac je motorno jači i prema tome ustrajniji u radu, dočim je žena motorno slabija, brže reagira ali se brže i umara, Muškarac je osjetljiviji za razliku u svijetlosti, dočim žena za razliku u bojama. Nadalje žena je osjetljivija na dodir, bol, okus i njuh, ona bolje pamti dok muškarac bolje rasuđuje. Kod žene prevlađuju vjerska čustva, kod muškarca socijalno čustvo. U pogledu jačine inte lekta nema razlike.

Број 5—6

ЖЕНСКИ ПОКРЕТ

Стpaнa 3