Женски покрет

борбу, баш с обзиром на извесан несумњиви морални капитал, до кога је Женски покрет, дошао, својом идеалистичком идеологијом. Ми смо далеко од самообмане да Женски покрет нема у своме релативно краткоме животу погрешака, и да је увек делао само најуспешније и најцелисходније. Ми никако не оспоравамо право да се жене организују и на другој страни, узимајући агресивнији, рецимо и активнији, а, у сваком случају, друкчији став, него што је наш. Али Женски покрет, радећи обазривије жели да резултати његовога рада буду трајнији, и социолошки оправданији, и чува се, пре свега, тога да се огреши о своје етичке принципе, - за њега увек нај-

неприкосновеније, одвећ брзим и несазрелим иступањем на политичкоме пољу, Јер, Женски покрет своје политичке успехе може да замисли само, и нужним начином, условљене свим оним потребним етичким и социолошким предусловима, са којима је увек рачунао, као са неизбежном подлогом са своје развиће и просперирање. Поступајући тако, Женски покрет верује да се неће огрешити о своје принципе, и да неће заслужити никакве прекоре од будућих, срећнијих генерација жена, које he објективно проценити његов рад. Београд

Др. Ксенија Атанасијевић.

PRAVNI POLOŽAJ MAJKE I DJETETA

Pod pravnim položajem majke i djeteta razumijevamo prava i dužnosti, kao i zakonsku zaštitu, što je uživaju prema postojećim zakonskim propisima majke i djeca. Od pravne zaštite moramo razlikovati socijalnu zaštitu, tj. skrb za tjelesno i duševno dobro, ko ja je normirana u socijalnom zakonodavstvu. Zakonski položaj majke i djeteta mijenjao se u povijesti znatno i u bitnosti, no uvijek je bio u tijesnoj, međusobnoj vezi. Kad se poboljšao položaj djeteta, kad je dijete počelo da uživa zaštitu kao novi, punovažni član ljudskega društva, postala je i žena kao majka uvaženi faktor u obitelji i društvu. Pravna zaštita majke i djeteta na osnovi ravnopravnosti i jednakosti, jednako je kao i socijalna zaštita, tekovina novijeg doba. Poznato nam je iz povijesti, da stari narodi nijesu mnogo marili za novorodeno dijete. Djeca kao i majke potpadala su pod gotovo neograničenu vlast gospodara porodice, oca. U staroj Grčkoj odobravali su stari zakonodavci kao primjerice Solon, a jednako i stari filozofi, kao što je Sokrat, Plato, Aristotel umorstvo djece, naročita slabunjave i zakržljale. Djeca su se bacala sa brijega gore Aygeta u duboki ponor. Kod starih Rimljana stavljala je primalja novorođeno dijete pred oca. — Ako ga je otac uzeo u naručaj i predao majci, značilo je da ga prima kao člana porodice. U protivnom slučaju bilo je izleženo. Osjećajni Ovid oplakuje sudbinu takove djece. Razvitkom kulture i uplivom monoteističkih religija, prestalo je nekažnjivo übijanje novorođene djece, te se postepeno počelo smatrati dijete subjektom prava, a ne više objektom s kojim se moglo postupati po miloj volji.

Takovo naziranje razvijalo se naročita u novom vijeku i to pod uticajem vrlo raširene pravne nauke o t.zv. prirodenim pravima čovjeka. Novi je zakonodavstvo posvečuje naročita pažnju zaštiti majke i djeteta. Tako prema izričitoj ustanovi našeg građanskog zakona stoje malodobna djeca pod osobitom zaštitom zakona. Organizacija današnjeg ljudskog društva temelji se gotovo u svim državama Evrope na bračnoj vezi, sklopljenoj u zakonitoj formi, dakle na pravo valjanem braku. Prema tomu razlikuju sva zakonodavstva, ko j a smatraj u brak jedinom zakonskom vezom među muškarcem i ženom između djece rođene u braku i djece, rođene izvan te veze, dakle vanbračne ili nezakonite djece. Jednako uživa majka djeteta, začetog za vrijeme trajanja braka drugi pravni položaj od majke vanbračnog djeteta. Zakonski kriterij za ustanovljenje zakonitosti ili nezakonitosti djeteta, i prema tome pravnog položaja djeteta i njegove majke (u državama, koje smatraju jedino bračnu vezu zakonitom vezom) je opstojnost ili neopstojnost valjanog braka. Nije odlučno i ne pita se, da li je dijete doista začeto od zakonitog supruga majke. To zakonsko predmnjevanje, da je dijete, rođeno od udate žene, takoder začeto od njezinog supruga, temelji se na starom rimskom pravnom načelu, da je otac onaj, kojega brak takovim prikazuje, jer je vazda neizvjestan. I Homer u Odisejadi daje Telemahu u usta ove riječi: »Moja majka tvrdi, da mi je on otac, ja to ne znam. Jer nitko od nas ne može znati, tko ga je začeo.« Po našem zakonu ne može nitko, pa ni naravni otac, ni majka, a ni dijete da osporava

СЕПТЕМБАР, 1932

ЖЕНСКИ ПОКРЕТ

123