Женски покрет

zakonitem suprugu majke pravo na dijete, začeto za vrijeme trajanja braka. Misao, koja je vodila zakonodavca da uzakoni to načelo, bila je, da dijete pripada onomu, komu pripada majka. Čita se cesto prispodoba, da plod pripada onomu, komu pripada zemlja, a ne onomu, tko ga je posejao. Samo bračni drug majke može u odredenom roku, kod nas u roku od tri mjeseca od dana saznanja, pobijati prepisanim putem zakonitost djeteta, rođenog za vrijeme trajanja braka. To pravo pripada samo još njegovim zakonitim nasljednicima, ako presumptivni otac umre unutar ovoga roka. Ne stavi li se taj prigovor u tom roku, koji se ne može produljiti, smatra se dijete zakonitim, sa svim pravima zakonitog djeteta, i ako je više nego sigurno, da dijete nije moglo biti po bračnom drugu majke začeto, recimo u slučaju dulje otsutnosti. To zakonsko predmnjevanje, koje je prihvaćeno u večini zakona evropskih država sa nebitnim razlikama, nije uvijek od koristi za dijete. Nezakoniti otac dužan je skrbiti za dijete. Može se dogoditi, da zakoniti civilni otac tj. suprug majke, nema nikakove imovine, a nezakoniti otac - da je imućan. I u tom slučaju dijete nije ovlašćeno tražiti od svog naravnog oca izdržavanje. Potrebno je stoga, da se dozvoljava pobijanje zakonitosti rođenja i samom djetetu, to više, što se danas nezakonitost ne smatra više društvenom ljagom. Novelirani austrijski zakon, koji važi u Sloveniji i Dalmaciji, dopušta djetetu takovo pobijanje, no u odviše skučenim granicama. Zakonitem djetetu izjednačeno je vanbračno dijete, koje je kasnije pozakonjeno ili legitimirano. Naš zakon poznaje tri slučaja legitimacije vanbračnog djeteta i to: 1) kad prvotno nevaljani brak, pošto se uklone postoječe ženidbene zapreke postaje valjanim brakom; 2) naknadnem ženidbom roditelja djeteta; 3) milošču vladara. Nadalje uživaju ista prava kao zakonita djeca i adoptirana djeca, ali ova unatoč toga, što stiču prava prema adoptantima, ne gube prava prema svojim roditeljima. Institut adopcije bio je u prijašnjim vremenima uobičajan, te nije bio skopčan sa naročitim formalnostima, niti je imao isto značenje kao danas. Tokom vremena vezana je adopcija na ispunjenje točno određenih pretpostavaka.

Adopciju poznaju gotovo svi zakoni evropskih država. Engleskoj je taj pravni institut nepoznat, jednako kao i legitimacija vanbračnog djeteta, a i u Sjedinjenim Državama Amerike adopcija je tek nedavno zakonom dopuštena. Intencija našega zakonodavca bila je stvoriti adopcijom pravni institut, koji treba da bude osobama bez zakonitih potomaka naknada za zakonitu djecu. Stoga pravo adoptiranja imadu samo osobe, bez zakonite djece, koje su navršile 50 godina života, jer kod ovih predmmnijeva zakon, da više neče imati zakonitih potomaka. Adopcija treba da »imitira prirodu«, kako kaže stara, kod nas prihvačena, latinska pravna poslovica. Uslijed toga mora po našem zakonu da postaji izmedu adoptanta i adoptiranog razlika od najmanje 18 godina. Po našem zakonu zadržava adoptirano dijete, uz novo prezime poočima odnosno pomajke, i svoje dosadašnje prezime. Ta ustanova izbačena je kao nepodesna iz noveliranog austrijskog zakona. Naš zakon nadalje poznaje samo adopciju tuđeg djeteta, tako da naravni otac svoje nezakonito dijete ne može adoptirati. Tu je potrebna takođe reformacija zakona, jer je praksa pokazala u drugim zemljama, gdje to ograničenje ne postoji, da najčešče adoptiraju nezakonitu djecu baš njihovi naravni očevi. To je osobito važno u onim slučajevima, gdje je pozakonjenje djeteta nemoguće uslijed nedostajanja zakonitih pretpostavaka. Moderno zakonodavstvo nastoji olakšati uvjete za adopciju. Tako primjerice dopušta norveški zakon adopciju svakoj osobi, koja je navršila 25 godinu života. Dobro je ograničenje norveškog i noveliranog austrijskog zakona, da bračni drugovi mogu samo sporazumno adoptirati dijete, dok kod nas može i samo jedan od supruga adoptirati dijete, što dovodi često do razmirica. Dijete postaje subjektom privatno-pravnih prava tek iza poroda, no i prije poroda uživa ne samo socijalnu i kazneno-pravnu, već i civilnopravnu zaštitu. Po primjeru rimskoga prava smatra zakon nerođeno dijete kao da je več rođeno, ako se radi o njegovim koristima. Ta zakonska fikcija ima privatno-pravne posljedice samo u onom slučaju, ako se dijete živo rodi. Tako pripada primjerice nerođenom djetetu pravo na očevu baštinu, i ako je otac umro prije poroda, no nasljednikom postaje tek iza poroda.

124

ЖЕНСКИ ПОКРЕТ

СЕПТЕМБАР, 1932