Женски покрет

Ne ulazeći u debatu o Freudu, za koga su kasniji kritičari ispravno utvrdili da je u isticanju seksusa zašao predaleko (spomenućemo Adlera, koji je podvukao važnost upliva socijalne zajednice na pojedinca), danas smo ipak svi složni da je spiritus movens cijele prirode, nagon, koji oplemenjen dovodi do najljepših emanacija ljudskog duha, a čije je odricanje u harmoničnom životu čovjeka, tj. izživljavanju duha i tijela, nemoguće bez štetnih posljedica za oboje. Specijalno žena, koja je kroz vjekove živjela za to humaniziranje osječaja ulažući u to svoje najljepše energije, stvarajući od svojih osjećaja apoteoze, odricala se je silom prilika i naročito predrasuda (unutranji Hemmung!) tog svog najelementarnijeg prava na život. I dok bi, kad bi bilo moguće, isto odricanje za muškarca, značilo možda samo njegovu veću aplikaciju u drugom radu, za ženu koja je privikla, a iskonski naginje da glavni dio života izživi u svom ličnom životu, znači to obično tragediju, malo običnu tragediju jedne egzistencije. W. Liepmann u svojoj »Psihologiji žene« dijeli spolove u čovjeka osjećaja tj. ženu, i čovjeka razuma, muškarca, smatrajući ih jednako vrijednim i ravnopravnim, jedino različitim tipovima ljudskog društva, a Ellen Кеу to još više podvlači. Jer ne radi se o sumnji u žensku sposobnost na svim područjima rada, gdje se je ona danas ispravno i sjajno afirmirala, već se radi o ličnoj sreći i tihom unutarnjem zadovoljstvu žene, koja je privikla i po prirodi naginje da to postizava najviše u svom ličnom životu, a nikad toliko u svom produktivnom radu. I zato je odricanje ljubavi i njenog izživljavanja u seksusu za ženu u toliko bolnije. Tijekom vijekova, mi smo silom prilika, upoznali sve tipove žena, koje su izživljavale svoj seksus u raznim zanosima: od svetica i opatica pa sve do današnjih kulturnih i socijalnih javnih radnica. U dobroti, plemenštini i duševnom materinstvu provodile su cijeli svoj život, a da nisu imale snage i kuraži, da priznaju da su i one sazdane od jedinstvene ljudske, fizičke konstitucije, koja za mali istinski dio sreće u životu potrebuje uz svoj duševni zanos i svoj dio seksualnog života. Do ne’ davno bila je sramota to priznati glasno, a skoro je i danas. Jer odgojeni smo hipokrizijom vijekova i lažnim moralom, ali »Žene moraju otvoreno priznati svoje patnje, jer dok ih prikrivaju, dok se lažno srame, neće imati etične snage, da umanje ženinu veliku seksualnu bijedu«. Tim ciljem pisana je knjiga Dr. A. Deaka koji »hoće da prikaže užasnu seksualnu bijedu žena i seksualne zloupotrebe muškaraca, te fatalne posljedice toga u vezi s postojećim društvenim, državnim i crkvenim zakonima«. Pisana je

»Nek čitaju ovu knjigu djevojke, da vide svoj budući položaj u životu. Neka je čitaju majke i neka crpu iz nje pouke, kako treba odgajati, udavati i tješiti svoje kćeri. Neka je čitaju mlada gospoda i uče iz nje seksualnu etiku radi sebe i smanjuju seksualnu bijedu žena. Konačno neka je čitaju stara gospoda da vide svoje grijehe i da budu milosrdniji prema ženama«, jer »Muškarac obično zloupotrebljava svoju snagu, slobodu i društveni superioritet. Stilizovana fotografija muškarca u seksualnom životu jest: harem paša. U jurnjavi slave: tiranin. U lovu za zlatom: Kain. Rekoh muškarac zloupotrebljava svoju snagu. Stvarao je zakone, da to može učiniti. Ali uzalud. Zakoni su narkotično sredstvo za uspješnu autosugestiju muškaraca. Ali priroda ne prašta. Nju ne možemo varati. Ona nam vraća udarce, ako smo je dirali.« Iz tog konflikta neudovoljenog instinkta žene usljed starog ili prerano iscrpenog muža, dolazi često do logične posljedice takvog neispravnog braka: ženinog krivudanja, banalnog bračnog trokuta i tragedije pojedinaca. To su citirane osnovne misli ove interesantne knjige. Svak ima pravo na svoj puni život i treba da ga izživi pa će nestati velikog dijela nesreća, neuroza i bračnih tragedija. Autor je kao lječnik za dvadesetgodišnje prakse proučavao odnos pacijenta i bolesnika, pa mu se je »gotovo sama od sebe javila žena kao zasebna studija, žena sa svojim vrlinama, patnjama, seksualnom bijedom i zlobom.« Iz tog iskustva izabrani su pojedini istiniti događaji sa više ili manje sreće ocrtani tipovi: žena, koju dovodi do ludila misao, da je bolest koju je mogla dobiti preljubom, možda njeno dijete nasljedilo, žena vezana uz ostarjela muža, koju muči seksus; obična bolna tragedija prevarena djevojke i buduće majke; brak iz interesa, koji u ženi ne ugušuje čežnju ljubavi; ljubav šezdesetogodišnje žene, pa spolne bolesti kao komplikacije spolnog života. Medu pomenutim slučajevima nedostaje jedna vrlo interesantna silhueta žene našeg emigranta u Americi, koja je svršavala često tragedijom tolike stotine naših žena. Taj inače omiljeni sižej naših drama, opera i novela ima duboko opravdanje u realnom životu. Obično nakon vjenčanja išao je muž u Ameriku trbuhom za kruhom, ostavljajući mladu ženu sa razbudjelim nagonom samu. Mnoge su postajale majke i u borbi same sobom mučenice, neke nakon dugog čekanja i odricanja išle su za glasom svoje prirode, što je, kad se muž nakon mnogih godina iz tuđine vraćao (ako bi se uopće vratio) često svršavalo zločinom.

166

ЖЕНСКИ ПОКРЕТ

НОВЕМБАР, 1932