Женски покрет

puta učenje pjesama, i sa prvim nastupom, deklamirajući jednu pjesmu, postigla je veliki uspjeh. Ne dugo poslije toga pada prvi njen nastup u kazalištu (2-I-1868), dolaze prvi uspjesi, koji donose sa sobom mnogo rada i stvaranja. Pravog umjetnika ne može smesti ili zaustaviti ništa na njegovom putu stvaranja, on kroči stazom, koju mu je ta umjetnost i potreba stvaranja naznačila. Tako je i Marija Ružička, uza sve neprilike dnevnog života jakošću nadčovjeka uklanjala sa svoje staže sve ono, što bi ju u njenom stvaranju moglo zapriječiti. Već u prvim godinama rada na kazalištu njen je repertoire velik. Uz glavne uloge u klasičnim dramama g-đa Marija RužičkaStrozzi morala je šilom prilika igrati u svakom komadu, operi, opereti i šalama. Sa svakom ulogom ona je donijela na daske života umjetnički isklesane kipove, koji su oduševljavali i zanašali publiku. Stupci novina bili su poslije svake premijere puni oduševljenih hvalospjeva. Nade, koje su u početku njene glumačke karijere stavljali u nju, nadmašile su sva očekivanja. Govoriti o Mariji Ružički-Strozzi kao glumici i umjetnici posve je suvišno. O njenom umjetničkom stvaranju rečeno je u dugom nizu godina njenog rada sve što se lijepa može reči. Nabrajati kritike i pohvale domačih i stranih novina, priznanja, koja je primala od svih istaknutih kazališnih ljudi, koji su imali priliku i sreću da ju vide — značilo bi nizati jednu lijepu riječ za drugom, jedno priznanje i udivljenje za drugim. Sva slava i sva priznanja, koja je na svom trnovitom putu umjetnice požnjela, neznatni su sprani onoga, što je Marija RužičkaStrozzi dala i stvorila. Zagreb sa svojim kazalištem bio je oduvijek središte, u koje su bile uprte oči bliže i dalje provincije. Nije zato čudo što su manji gradovi uvijek nastojali, da k njima dođe na gostovanje zagrebačko kazalište. Znali su da će samo onda imati priliku da vide slavensku Saru Bernhard, kako ju je sam Pariz nazvao. Kraći i dulji izleti na gostotvanja u manjim gradovima bili su okrunjeni slavom ali su bili posuti i trnjem, j er tu je ponovno trebalo lomiti koplje za svoj jezik. Gostovanja po dalmatinskim gradovima, gdje je vladao talijanski jezik i duh, nijesu u izgled stavljala mnogo uspjeha. Ali Marija Ružička-Storzzi, vjerna svojoj riječi »Ili ili naprijed« nije prežala pred nikakvim prijetnjama. I ovdje kao uvijek i posvuda uspjeh je bio potpun, pred umjetnošću Marije Ružičke - Strozzi morali su kapitulirati i najokorjeliji talijanaši i u svojim novinama priznati joj veličini svjetske umjetnice. Gostovanja ove velike umjetnice bila su i izvan granica njene druge domovine dani slavlja i

uspjeha. Bila je u Beogradu nekoliko puta, bila je u Sofiji, u Brnu, u Pragu i u drugim gradovima. Kod većine svojih gostovanja u inozemstvu Marija Ružička-Strozzi dobivala je laskave ponude, nagovarali su je da ostavi Zagreb i njegovo kazalište te pređe na drugu pozornicu. No sve lijepe ponude, sva obećanja i stalnost, da će tek tamo, vani u svijetu, ona stupiti na prvo mjesto i biti među svojim velikim svjetskim kolegicama, nisu je mogli toliko zablještiti, da bi potisnula i umanjila plamenu ljubav, koju je imala za Zagreb i njegovo kazalište. Ona je ostala vjerna daskama na kojima je prvi put nastupila, ona se u duši svojoj stopila s njima u jedno. Možda je u podsvijesti osjećala istinu: bez nje to kazalište ne bi bilo ono što jest, ono treba nju! Godine 1893, u travnju navršilo se dvadeset i pet godina umjetničkog rada ove velike umjetnice. Dvije večeri Marija Ružička - Strozzi bila je predmet oduševljenih ovacija, slave i pravog obožavanja. Sva laskanja i pohvale, sva priznanja nisu nikada uzoholila veliku tu umjetnicu, da na pozornicu donese površnije izrađeni lik. Naprotiv, ona je uvijek i uvijek osjećala da mora dati još nešto veće, još nešto savršenije. Na širokim umjetničkom putu, kojim je kročila, ništa ju nije zaustavljalo, ništa nije moglo oslabiti oduševljenje i svetu vatru za njenu umjetnost. U šezdeset i više godina, koliko je ta velika umjetnica svim žarom služila umjetnosti, nastupila je preko dvije hiljade puta u više od šest stotina uloga. Nabrajati te uloge ne bi imalo smisla; dovoljno je spomenuti, da je ona bila stup, ne drame, već kazališta. Svladati toliki rad, svladati to na način, kako je to svladala Marija Ružička Strozzi, rijetkost je i osamljen slučaj zacijelo na svim pozornicama svijeta. I kad je nedavno u foyeru zagrebačkog kazališta otkrivena njena bista — počast, koju rijetko doživljuju umjetnici za života sa neumanjenim je žarom velika umjetnica tu svečanost uzveličala, odigravši na pozornici scenu iz Koriolana. I danas još, u visokim godinama, Marija Ružička - Strozzi od vremena do vremena nastupa u kazalištu i ubire lovorike. Kod takovih je pretstava ona centar, njezin još danas neobično melodiozan glas, njene riječi imadu prizvuk istinskog proživljavanja, njena je igra život, izvor na kojem se opajaju svi, koji su željni ljepote i velike umjetnosti. Zagreb

— ić.

DECBMBAR, 1932

ŽENSKI POKRET

179