Женски покрет

«Monikin slučaj»

U Zagrebu, Beogradu, i Sarajevu prikazivala se drama poljske književnice Morozovicz-Szczepkowske „Monikin slučaj". Kritika u dnevnim novinama u sva tri mesta je nepovoljno primila ovu dramu. Uredništvo je primilo o drami dopise iz Zagreba i Sarajeva, koji objavljujemo. Za bolje razumevanje intencija autora drame, donosimo najpre njen intervju, koji je izneia na sastanku Ž. p. u Zagrebu gđa. Dr. Zdenka Marković iobjašnjenje o samoj drami, koje je takođe dala gđa. Dr. Zdenka Marković. Uredništva.

1. Zašto je uspela drama „Monikin slučaj"?

Autorka drame „Monikin siučaj" gdja. Mo rozovicz-Szczepkomska upitana čemu pripisuje tako ogroman uspjeh svoje drame, odgovorila je: „Bilo je tu više razloga: izvrsna režija Z. Modrzewske, vanredna igra glumica kojima je uspjelo da pravi život iznesu na pozornicu, a onda i to što „Monikin slučaj“ iznosi najaktuelntje pitanje koje se odnosi na tisuće žena koje su se doduše oslobodile društveno i ekonomski, ali čame još duboko u okovima znatno silnijima od spomenutih, u okovima osjećaja koje su sebi dobrovoljno nametnule. Tko zna neće li ovaj prelom u ženskoj psihi ovo podređivanje srca razumu cijelom svijetu utrti nove puteve? I tu je upravo jezgra problema. Današnja civilizacija, ova naime koju je stvorio muškarac, počinje sve više da se drma i ona je gradila da onda ruši, ukidala je jedne oblike da ih zamjeni drugima. Sve ide za uništavanjem. Povjest svijeta jedan je rat i međusobno klanje, a da se često i ne zna zašto zapravo. Možda će ova nova oslođena žena, svijesna svojih ciljeva, biti sposobna da pokrene svijet drugim putem. Ta žena radi za život daje nov život. Vjerujem, da će onda, kad žena uzme državno krmilo u svoje ruke, na svijetu biti bolje i poštenije". Ne mislite li, da će žena kad svlada svoje osjećaje, stane uz krmilo, izgubiti ono, što se naziva „ženskost"? „Možda, ali ono što se zove „ženskost", daje se ponajviše označiti riječima: slaboća, predrasuda i potpuni nedostatak organizacijskoga smisla. Tako shvaćena „ženskost" zaista će isčeznuti, već i iščezava, ali za njom nije vrijedno da se žali. Doći će novi, snažni, lijepi tipovi, koji će početi nanovo graditi svijet.‟ A muškarci? „Jedni će bjesniti i lomiti rukama za izgub-

ljenom ženskosti, ali ti će biti malobrojni, a uz ženu će stati novi muškarac, koji će rame o rame započeti stvaralački rad. Iščeznut će t. zv. konkurencija, jer će doći do razdiobe rada između muškarca i žene". A kuća, a djeca? „Kuća se mora iz temelja reorganizirati. Danas je ona Moloh, koji guta sve one, koji se podaju njegovoj sili. Ta kućno je gospodarstvo danas još onakvo kakvo je bilo za Pjasta i Repice. Dodeli do toga, da se ono preudesi, odvaljen će biti teški kamen s puta života. Djeca će naravski i dalje zaslađivati život, zbog njih će biti i onda vrijedno živjeti, ali će žena bolje spoznati odgovornost svoju, koju preuzima na se dajući nov život. Djecu bi morala po mome sudu uzgajati škola sa stručnim silama, jer tzv. instinkt materinstva nije uvjek svemoguć. Ja sam pristalica koedukacije i što ranijih ženidaba. Tim se putem mogu ukloniti mnoga zla i nepravde. Djevojčice ću među dječacima već od djetinstva utirati sebi put, a ranije ženidbe doprinijest će mnogo zdravijoj atmosferi svijeta." No, a koji put vodi do tih promjena? „Organizacija, organizacija i opet organizacija. Sve zavisi od toga, hoće li žene umijeti da izoštre smisao za organizaciju." Teoretski je iznijela svoje misli, koje je praktički provela u drami. Monika, liječnica, javna radenica, energična i poduzetna žena, njoj je ljubav „moralna osnova života", ona voli svoje bolnice, svoje male bolesnike, predaje se svome radu, ali ljubi samo muža Juricu, svoj mali dom, zatišje, namještaj, lijepo odjelo, ali uza sve to ona je stup kuće, ona materijalno izdržava kućanstvo, na njezinim je leđima briga, jer njezin je Jurica slabić, kojeg ona „psihički" liječi. Ana, arhitekt, žena je od posla, sabrana, mirna, talentirana, koja ima jedini cilj pred sobom rad, koji je ispunja „čitavu, bez ostatka". Njezino je credo ovo: čovjek je slab, krhak i prolazan, njegovi su osjećaji grimase slabića. Velik je samo po onom, što je stvorio. Sav zanos treba utrošiti u djelo, ne u čovjeka. Iza sebe treba ostaviti trag, vidljiv, realan. Ona ne drži da je ljubav moralna osnova u životu, već da je moralna osnova osjećaj svoje vlastite vrijednosti.

АПРИЛ 1934

ЖЕНСКИ ПОКРЕТ

43