Женски покрет

njeni primjerice igumene Ane bio je postavljen za biskupa protežiran njome svećenik. No bilo je i pasivnih žena. Tip takove crta nam autor »Slova o polku Igora« .Jaroslavna, poetična nježna žena ali pasivna, nesposobna za nikakovu akciju. Ona samo tuguje i plače za svojim mužem, a s njome i druge žene. »Već ne ćemo svojih milih i dragih ni mislima ni željama povratiti a ni očima vidjeti, niti obećanog zlata ni srebra rukama primiti.« Pravni položaj žene opisuje »Ruska pravda«. Staro uzuelno pravo ne poznaje nikakovog zakonskog ograničenja položaja žene. Žena se jednako cijeni kao i muškarac, jer za njezino ubojstvo sudi se isto kao i za ubojstvo muškarca. »Ruska pravda« tvorevina Ukrajinske države ne priznaje skrbništva nad Ženom niti nikakovih pravnih ograničenja nad imetkom žene za života njezinog muža. Njezin vlastiti imetak ne gubi se u općem imetku obitelji, kako to vidimo kod drugih. Poslije smrti muža »Ruska pravda« priznaje udovu punovlasnom glavom obitelji. Ona sama riješava kada treba razdijeliti sinove, nakon diobe zadržaje imetak, koji je donela pri vjenčanju i imetak koji je njoj ostavio muž, te ima s time neograničeno pravo raspolaganja. Taj zakon je bio obavezan za sve slojeve pučanstva. Robinje nijesu imale nikakovih prava niti lične slobode kao i robovi. Ako je robinja imala djece sa gospodarom, onda po njegovoj smrti ona i njezina djeca bili su slobodni, ali bez prava nasljedstva na imetak. Muškarac, koji se oženio ropkinjom bez naročitog ugovora s njezinim vlasnikom, postao je i sam rob. Uslijed neprestanih ratova među knezovima povećavali su se niži siromašni slojevi, u kojima su žene zajedno sa muževima bile primorane raditi na tuđoj zemlji gordih boljara. Tatarska najezda polovicom trinaestog stoljeća, donela je sobom težak materijalan teret na cijeli naš narod, no ni u čemu nije promijenila položaj ukrajinske žene u obiteljskom i javnom životu, kao što je to bilo u Moskovskoj državi. Naše žene svih krugova nikada nijesu osjetile bezpravlja, kao Ruskinje tog i kasnijeg doba. Što se tiče naobrazbe, susrećemo u višim krugovima naobražene žene kao i u ostaloj Europi u srednjem vijeku. Plemstvo daje jednaku naobrazbu kćerkama kao i sinovima i u građanskim krugovima susrećemo naobrazbu. Nepismenost je bila rijetkost. Žene višeg društva vladale su latinskim, grčkim i drugim stranim jezicima; na primjer kneginja Sofija Čartorijska prevela je na ukrajinski iz grčkoga propovjedi za nedelju i blagdane čitave godine. To je bilo u šestnaestom stoljeću, kada se u Ukrajini širio vjer-

sko-prosvjetni pokret. U to doba žene su bile članovi raznih bratovština, gradile su samostane, štole, bolnice. Jelena Čartorijska osnovala je Peresopnički samostan i sama mu je napisala ustav. Na vjersko prosvjetnom polju ističu se isto Haljka Dulevič, Ana Hojska, Rajisa Jarmolinska i druge. Kada se počeo širiti u Ukrajini protestantizam, mnogo žena šestnaestog i sedamnaestog stoljeća uzima aktivno učešća u širenju nove vjere. Među njima se ističe naobrazbom i sposobnošću Ana Korećka. Prelaz ukrajinske aristokracije na katolicizem širio se više među ženama nego muškarcima. U svojoj odanosti katoliškoj crkvi, one su postale neprijateljima svega što je šizmatično i preganjale su pristaše pravoslavlja; na primjer, unuka Konstantina Ostroškoga Ana Alojzija Hodkevič. Sloboda i ravnopravnost ukrajinske žene davale su joj poleta za rad i samostalnost. U nesngurnim i burnim vremenima, kada su muževi polazili u rat, žene su zamjenjivale svoje muževe u upravi imanja, koje je često trebalo s oružjem u ruci braniti pred Tatarima i zlim susjedima. Tako se ispoljava tip ukrajinske bojovne žene. Na početku šestnaestog stolječa Nastja, kneginja Slucka, na čelu vojske dvaputa je suzbila navalu Tatara na svoj grad, kao što je suzbila napadaj Mihajla Hlenskoga, koji je nju htio silom uzeti za Ženu. U ta vremena bilo je i takovih žena, koje su u duhu onog vremena po primjeru viteza-razbojnika, provodile čitav život u napadajima na susjedne imetke. Tako je plemkinja Ana Borzobohata stajala na čelu oružane čete i topovima rušila tuđe gradove, sama je upravljala imanjem svog starog supruga, iskorišćavala dohotke luckog episkopata, gdje je vladika bio otac njezinog muža. Nije se pokoravala odredbama samoga kralja i vojevala s njegovom vojskom zbog čega je konačno bila prognana iz zemlje. Sofija Ružinska u tisuću šeststotoj godini svojom vojskom zauzela je grad knezova Koreckih i uništila mjesto poput Tatara. To su negativni tipovi žena. Druge žene, koje nijesu imale moći i snage urediti svoje imućstvene prilike oružjem, riješavale su te stvari sudbenim putem, poznajući dobro ondašnje pravo. Smjelo i odlučno nastupale su pred sudom i same su vodile najzamršenije parnice o čemu nalazimo materijala u sudskim spisima tog doba. U ta vremena plemičke samovolje pada pokret potlačenih masa, koje su u vidu kozačkog gibanja počele boriti se za svoja socijalna, vjer-

Ј АНУАР-ФЕБРУАР 1935

ЖЕНСКИ ПОКРЕТ

23