Женски покрет

što nam je dala „ultimatum", koji mi nismo mogli da primimo, ostavila nas je. Na mukama smo sa ovima što nam se nude. Plaćamo ih tristopedeset franaka (oko 800 dinara), podvostručeno sa blagoslovom koji ona sebi nadoknadi kod kupovine, a čini mi se da vam je poznata čajanka, dopust i ostalo. Pa ipak kad je moj sin postavio jednoj od njih pitanje: Znadete li praviti slatkiše? - Pa ako vi baš volite, Monsieur, lako je to naći u slastičarnici, - glasio je odgovor. Drugoj: - Što ste Vi radili do sada? - Ali, Monsieur, Vi me zbunjujete, zar da vama polažem račun što sam ja radila do sada? Trećoj: Vi mi pokazujete vaše svjedodžbe, ali iz njih se razabire da nigde niste istrajali više od jedan, dva mjeseca? - Zar Vi mislite da ću se ja nervirati uvijek na jednom te istom mjestu? U mojih 17 godina službe nigde nisam ostala više od tri mjeseca. Ne čini li Vam se đa sve ovo liči na vodevile... blago Vama u toj lijepoj Dalmaciji kad možete da držite poslugu za vaš interieur... Ova riječ „blago vama" izazvala je u meni odjednom predočbu o cijeloj onoj galeriji tipova mojih dugogodišnjih pratilica života. Istina, nijedna od njih nije naličila na ove samostalne i pune zahtjeva Francuzice, ali za to... bilo ih je i kod mene... Samo kad se sjetim za vrijeme rata Pepine sa tri zaručnika u isto vrijeme. Mornar u Puli, vojak na galicijskoj fronti i redar u mjestu. Sva trojica uniformisana. To je bila Pepinina slabost. Za Božić sav sakupljeni novac potrošila bi u darove. Do ponoći smotavala bi poštanske omote. Onaj fini sa bijelim rupčićima i šarenim čarapama i cigaretama putovao bi u Pulu. Za galicijskog gladnog vojnika na frontt punila se košarica bjelih kolača, teškom mukom stečenih, pa, pekmez, slanina, vunene rukavice, sve stvari koje će ga siromaha okrijepiti i odbraniti od leda i zime po onim beskrajnim ruskim pustarama. A redar, taj bi našao svoju "božićnicu“ u toplom izlijevu Pepininog srca. - Ali, Pepina, šta to radite? prekorila bih je katkada - vrati li se koji od njih, što će biti od Vas. - Ah, za to me ne boli glava, to je najlakša stvar - odgovorila bi ona. Ta i onako je držala redara samo da joj čekanje dopusta пе bude nesnošljivo. I jednoga dana... - Francek moj mili, Francek moj jedini, - vratila se sa trga sva uplakana sa ratnom dopisnicom u ruci. Jauk i lelek za Francekom. Francek je na ruskoj ftonti poginuo. Njegov drug šalje njegovoj vjernoj zaručnici tu žalosnu vijest. Cio dan živčani napadaji, plač i žalost. A kad se do koji dan smirila, veli ona meni:

- Vidite gospođo, da sam Vas slušala i samo Franceka držala, što bi sada? Ali ni mornar, ni redar nisu se u njenom srcu dugo ogrijali. Došli Talijani, majstori ljubavi, i to su malo, toplo, više materinsko nego ljubavno, srce Pepinino posvema rasparčali. A što da pričam o staroj Perini? Š njom, postarijom, barem neću imati tih ljubavnih nezgoda, mislila sam kad sam je uzimala. Ali ne znam što je bilo gore: Perina je svaki svoj polagani posao popraćala mudrim rečenicama: - Moja je dužnost da slušam, a Vaša je dužnost da znadete zapovijedati. Taj „znadete" zvučao bi kao prekor. Pri tome bi se ukočila, zaokružila očima, prekrižila ruke na prsima, te je izgledala kao da izgovara djelo skrušenja. - Valja biti blaga i ponizna srca - to je bila njena omiljena rečenica. A ta blagost ispoljila se jedno jutro u ovome: Dan prije nam je mlekarica donijela tako mlijeko da smo ga prolili. Perina je pošla da kupi drugo, ali, kako je nespretna, razbila joj se boca, i mi smo taj dan ostali bez mlijeka. Cijeli božji dan опа je o tome mumljala. Sutra, čim je došla mlekarica, napala ju je na takav histeričan način da plati i bocu i mlijeko što je ona radi njezine krivice razbila, da se ova prepala i netragom pobjegla. A mi smo, zahvaleć Perinioj blagosti, i drugo jutro ostali bez mlijeka. Jedina njena pasija bile su kokoši. Ure i ure bi se s njima razgovarala, a katkada bi mi sa najmilijom „biserkom" u naručju došla u sobu. Ja bih hinila da je ne vidim, a ona bi me zapitala: - Što Vi to, gospođo, uvijek čitate, pripovijeđite i meni štogod lijepa što ste pročitali! Njezina naivnost bi me razoružala, i videći je s kokom u ruci, ako bi bila od volje, stala bi da joj pričam: Bila je jedan put jedna vila koja је izgubila svoj đerdan od bisera. Gorko je za njim plakala i molila šumskog boga da joj ga nađe. Lutajući šumom naiđe па malo zalutalo pile koje je jedva bilo opahuljilo. Pile je drhtalo od zime i straha, jer ga gordi pjetao progoni. Vili se siroče sažali i uzme ga u svoj naručaj, a kako su joj niz lice ronile suze, svaka od njih padala je na to sitno pahuljavo perje. I gle čuda, na toplim percima malog pilenca viline suze su se pretvarale u biser. Presrećna vila stade da skuplja bijelo biserje, ali kako bi ona zrnce strgla, na svakom percu ostala bi bijela mrlja. I od tog dana šumski bog stvori novu koku i nazva je „biserkom". Perini se vrlo svidjela ova priča, samo se nije mogla nikako pomiriti sa tim nekim šumskim bogom

78

ЖЕНСКИ ПОКРЕТ

МАЈ-ЈУНИ 1935