Жидов, 01. 11. 1917., стр. 5

Mjesečne su potpore siromasima povišene, razdioba drva svake zime znatno se je podigla, oprema djece razvila se dq uredbe, kod koje velikim marom cio odbor saradjuje, osnovano je sabiralište odjeće i rublja u svrhu sabiranja i razdiobe odjela i rublja; društvo'preuze na zamolbu izrbogoštovne općine nadzor kod nemoćničkog doma, te pristupi centrali karitativnih društava, koju je osnovala izr. bogoštovna općina u Zagrebu. Normalni rad društva skoro bi prekinut, jer je već ljeti 1914. buknuo svjetski rat. Strašne posljedice toga rata, čiji se konac na žalost ni danas predvidjeti ne može, naravno u veliko uplivisaše na djelatnost društva. Bijeda i siromaštvo poraste, .mnoge obitelji, koje prije nisu nikada trebale potpore i pomoći, izgubiše hranitelje. K tomu si je društvo prema patriotskoj svojoj dužnosti bilo svjesno da valja potpomagati ne samo izraelićane, već da treba i suraditi kod ostalih karitativnih institucija, utemeljenih za üblaživanje nevolja, izazvanih ratom. Tim više moralo je društvo i toj dužnosti udovoljiti, jer je od svoga opstanka uvijek podupiralo takodjer neizraelićane. Harnost istih dokazuje jasno plemenita oporuka gdje. Matilde Kralj, kojom je ista u zahvalu za dobivene potpore, ostavila društvu polovicu svoga malenoga imetka iznosom od preko 1500 kruna. Za cijelo sjajan primjer zahvalnosti, koji služi društvu na diku, a pokojnici na čast. Svim sada navedenim zadaćama udovoljiti nije bilo lako, pa ako je društvu uspjelo odgovarati zahtjevima stavljenim na isto, imade to zahvaliti neumornom radu odbora i darežljivoj potpori članova i prijatelja društva. Iz zaključnih računa zadnjih triju godina jasno se razabire velik porast izdataka, kojima na sreću odgovaraju i primitci. K tomu ustrojena je god. 1915, centrala za sabiranje cipela, da doskoči manjku na obuči, te se je ta uredba ukazala pravom blagodati za naše siromake. Već prije utemeljeno sabiralište odijela i rublja pako upravo se je sjajno iskazalo; sakupljena su odijela, rublje, vunene tkanine, čarape te godine 1915.'i 1916. odaslane na bolnico vojnicima na frontu i siromašnim izr. bjeguncima na razne strane monarkije. Tako smije društvo sa zadovoljstvom gledati i na svoj rad u trećem d&etgodištu, u kojem je dokazalo, da je i u teškim vremenima doraslo svojim dužnostima.

„Vidiš li, djede, naša sveta zemlja opet |cvate, naša braća obradjuju ju svojim znojem i svojom krvlju . . . I starac gleda na obalu; jedan val prekotrljao preko šljunka. To je voda gradića . . . Kroz vječnost j već tako teče . . . Tamo gore utopio se [ Lejbisch, tijelo mu *e u vodi raščinilo, tu [mu je grob, Lejbisch je postao dio vode, I val ... 1 čini mu se, da je svaki val, što ■ se prekotrlja preko žala, Lejbisch . . . Lejibisch i njegovi sudrugovi plove tamo idaleko ... U velikoj daljini . . . katkad čini .mu se, da u žuboru vode čuje tugag'as Lejbischov . . . Sad se prekotrlja jedan val na žal Lejbisch . pozdravlja i fcdpliva opet natrag ... U veliku daljinu... oit odlazi . . . Starac baci jedan pogled na unuka; vatra |niu sja iz očiju, srce mu udara, glas mu . . A on pripovijeda mirno, kao gmladi junak, koji se sad vratio iz rata kući. £ »Na poljanama Cijona stoje već naša poraća i ore se naše pjesme; . . »Kako izgledaju tamo polja? Baš kao ■ovdje? pita starac. »Jeli isto žito? . . .« *

Da društvu bude moguće da u buduće u još većoj mjeri promiče svoje karitativne ciljeve, zaključilo je na inicijativu predsjednice gdje. Ruže Jacobi osnovati Jubilarni fond iz r. go spo j. dr u štva Jelene Prister. Za taj su fond marne odbornice sakupile dosele lijepu svotu od preko K 20.000. —, a sigurno je, da će svaki od starih prijatelja društva i ovaj fond obilno podupirati. Bila je dobra namisao društvene uprave, da prigodom tridesetgodišnjice izda informativan spomen-spis, Tcoji preporučujemo pažnji naših čitalaca. A ne možemo propustiti, da se prigodom 30 : godišnjice Izr. gospoj. društva Jelene Prister ne pridružimo mnogobrojnim ostalim čestitarima i da mu u ime židovske javnosti ne zahvalimo dosadašnjem plemenitom radu. Mi mu želimo jos ljepšu budućnost!

Jubilarna svečana sjednica Izraelskog gospojinskog dobrotvornog društva Jelene Prister u Zagrebu.

U nedjelju 21. o. mj. u 11 sati prije podne sastadoše se članovi, odbor i prijatelji I. g. d. J. P. u okićenoj dvorani Trgovačkog doma, da svečano proslave 30-godišnjicu društva. Dvorana je bila prilično napunjena, a posjet bi jamačno bio kud i kamo veći, da nije bilo takovo nevrijeme. Na drugom smo mjestu donijeli prikaz krasnog rada, što ga je društvo u ovo 30 godina svojega opstanka razvilo na polju dobrotvornosti. Taj je rad bio predmetom svih govora svečane sjednice, a svi su ti govori dokazivali, kako ozbiljno plemenite odbornice shvaćaju svoju zadaću, kako je uspješno provadjaju, te na koliko razumijevanja, potpore i zahvalnosti nailaze. Predsjednica gdja Roza Jak o b i otvo ■ rila je svečanu sjednicu i posvetila tople spomen-riječi upravo umrloj revnoj odbornici i dobrotvorki gdji Karolini Majer. U znak počasti prema vrloj pokojnici ustala je cijela skupština i kliknula »Slava«. Zatim je predsjednica u savršenom oduljem govoru prikazala razvitak i rad društva i übrala buran pljesak odobravanja na poletnim riječima. U vrlo lijepim i često duhovitim govorima istaknuli su prečasni gospodin nadrabin Dr. josea Jakobi, predsjednik Zagrebačke izraelske bogoslovne općine g. Dr. Robert Siebenschein, nadalje gg. Dr. David Segen i Dr. Žiga Herzog zasluge društva, njegovog odbora i odbor-

„Da, baš kao i ovdje“ odgovara unuk. „Naša su polja“, veli on vatreno „tamo naša braća obradjuju polja, klasje, što tamo raste, trave, drveće, sve su to naša braća -usadila, njihov je to posao, njihovo žito“. „Čini mi se, da je tamo jedna rijeka . . . Kako se zove?“ „Mi imamo naš Jordan, naš dragi Jordan, koji se proteže cijelom zemljom.. . Na njegovoj obali naša su braća zemlju orala, i gledala u njegovu vodu, što teče u daljinu , . .“ „Sigurno teče tako, kao naša voda ovdje ...“Naša voda? će unuk. ~Tudja nam je ovo voda, tudjima pripada, a ne nama, židovska krv je ovdje prolivena. Naša je domaja u Erec-lsroelu, i mi čeznemo onamo . . . “, „Daleko je Erec-Isroel“, progundra starac, klima glavom i gleda u daljinu. U daljini, na kraj gradića, uz vodu leži groblje, zid mu je propao u zemlju. Vidi se tek nekoljko nadgrobnih spomenika i nekoliko stabala gore na brežuljku. Medj’ njima krov grobne kućice pod kojim je pokopan sveti rabin. 1 tu je

nica, te izrazili svoje čestitke i zaželili društvu lijep daljni razvitak i uspjeh. Još su govorile gdje Elvira Deutsch i Sofija Schwarz. Predsjednici izražena je jednodušno zahvala društva na požrtvovnom radu. Izabrane su i začasne članice gdja Kiirschner, Etnma Kronfeld i Sofija Stern. U 11/*l 1 /* sati u podne zaključena je ova vrlo svečana sjednica.

Vladanje u hramu.

Svima je poznata žalosna činjenica, da je u većini naših hramova vladanje mnogih posjetnika i to naročito odraslih, pa i »dama« upravo sablažnjivo. Ljudi dolaze i odilaze kada im se hoće, sred najveće tišine lupaju vratima, stupaju jakim korakom, bučno sjedaju, zvekeću ključevima, pozdravljaju na sve strane, a sa susjedima se posve glasno razgovaraju. U mnogim su hramovima izvješeni pozivi na općinstvo, da se dolično vlada. U drugim se hramovima kušalo uspostaviti red uvedenjem počasnih redatelja. Ni jedno, ni drugo nije koristilo. Ta je pojava tim žalosnija, ako se zamislimo, koliku važnost Židovi pridaju pristojnosti i kako si svaki Židov utvara, da mu je prirodjeno dobro vladanje. 1 doista ćete rijetko imati prijike da se potužite na vladanje Židova na ulici, u kavani, u kazalištu ili koncertnoj dvorani. Tu svaki od nas i te kako pazi, da svojim vladanjem nikoga ne smeta i ne povrijedi i ne pobudi sablazan. Osobito se pazi na vladanje u nazočnosti nežidova. Tu obzirnost mnogih Židova ide tako daleko, da sa svojim umišljeno »finim«, a zapravo plahim, nesigurnim i servilnim vladanjem često postaju upravo smiješnima. Ne bi li se od tih tako pristojnih i »dobro odgojenih« Židova i Židovka moglo očekivati, da će se i u hramu znati dolično vladati i da će svojim vladanjem hramu i njegovim posjetiocima iskazati barem ono štovanje i onaj obztr, što ga pokazuju na ulici? A oni, koji polaze hram, ne da se mole, već to čine jer i drugi polaze hram i jer idu svakuda, kuda se već ide: u kazalište, kino, ha koncerte itd. ne bi li se od tih nepobožnih posjetnika hrama smjelo očekivati, da ne će dirati u. prava ostalih posjetnika na mir i red i da ne će smetali nabožnost drugih? Nitko nije prisiljen da polazi hram. Ali je svaki polaznik hrama dužan, da se

još i druga grobna kućica, što se đjže izmedju spomenika i gleda nijemo dolje navodu: grob je to njegova oca, a pored njega je ogradjena mala krpa zemlje, kamo on sam ima jednom da legne. Pored groba njegovog oca pripravljeno je mjesto za njega. Starac gleda daleko, daleko . . . Tamo- u veliku daljinu teče voda. Ovdje će na toj obali ležati, u ovoj zemlji . . , u svu vječnost . . . Nadgrobni će mu kamen gledati nijemo dolje u vodu, a rijeka će se vječno vući u daljinu . . . »Moje dijete«, reče starac, dižući se sa svog mjesta. »Ti si mlad, i možeš sve svojim očima vidjeti .... Ali ja ‘sam već prestar, moje dijete, meni domahuje grob«! »Prošlo je .... Ja ću se morati tek selenjem duše nakon smrti zadovoljiti . . .« »Stare, mrtve duše, vi ćete sve u pustinji umrijeti, vi sluge golusa, ali mladi će naraštaj doći u Erec-lsroel«, promrmlja mladić pred sebe. Starac klima glavom, kao da mu povladjuje: »Da, moje dijete, da . . .« Preveo: Jakob Her^nin.

BROJ 4.

»ŽIDOV« (HAJEHUDI)

STRANA 5.