Жидов

Mjesečne su potpore siromasima povišene, razdioba drva svake zime znatno se je podigla, oprema djece razvila se dq uredbe, kod koje velikim marom cio odbor saradjuje, osnovano je sabiralište odjeće i rublja u svrhu sabiranja i razdiobe odjela i rublja; društvo'preuze na zamolbu izrbogoštovne općine nadzor kod nemoćničkog doma, te pristupi centrali karitativnih društava, koju je osnovala izr. bogoštovna općina u Zagrebu. Normalni rad društva skoro bi prekinut, jer je već ljeti 1914. buknuo svjetski rat. Strašne posljedice toga rata, čiji se konac na žalost ni danas predvidjeti ne može, naravno u veliko uplivisaše na djelatnost društva. Bijeda i siromaštvo poraste, .mnoge obitelji, koje prije nisu nikada trebale potpore i pomoći, izgubiše hranitelje. K tomu si je društvo prema patriotskoj svojoj dužnosti bilo svjesno da valja potpomagati ne samo izraelićane, već da treba i suraditi kod ostalih karitativnih institucija, utemeljenih za üblaživanje nevolja, izazvanih ratom. Tim više moralo je društvo i toj dužnosti udovoljiti, jer je od svoga opstanka uvijek podupiralo takodjer neizraelićane. Harnost istih dokazuje jasno plemenita oporuka gdje. Matilde Kralj, kojom je ista u zahvalu za dobivene potpore, ostavila društvu polovicu svoga malenoga imetka iznosom od preko 1500 kruna. Za cijelo sjajan primjer zahvalnosti, koji služi društvu na diku, a pokojnici na čast. Svim sada navedenim zadaćama udovoljiti nije bilo lako, pa ako je društvu uspjelo odgovarati zahtjevima stavljenim na isto, imade to zahvaliti neumornom radu odbora i darežljivoj potpori članova i prijatelja društva. Iz zaključnih računa zadnjih triju godina jasno se razabire velik porast izdataka, kojima na sreću odgovaraju i primitci. K tomu ustrojena je god. 1915, centrala za sabiranje cipela, da doskoči manjku na obuči, te se je ta uredba ukazala pravom blagodati za naše siromake. Već prije utemeljeno sabiralište odijela i rublja pako upravo se je sjajno iskazalo; sakupljena su odijela, rublje, vunene tkanine, čarape te godine 1915.'i 1916. odaslane na bolnico vojnicima na frontu i siromašnim izr. bjeguncima na razne strane monarkije. Tako smije društvo sa zadovoljstvom gledati i na svoj rad u trećem d&etgodištu, u kojem je dokazalo, da je i u teškim vremenima doraslo svojim dužnostima.

„Vidiš li, djede, naša sveta zemlja opet |cvate, naša braća obradjuju ju svojim znojem i svojom krvlju . . . I starac gleda na obalu; jedan val prekotrljao preko šljunka. To je voda gradića . . . Kroz vječnost j već tako teče . . . Tamo gore utopio se [ Lejbisch, tijelo mu *e u vodi raščinilo, tu [mu je grob, Lejbisch je postao dio vode, I val ... 1 čini mu se, da je svaki val, što ■ se prekotrlja preko žala, Lejbisch . . . Lejibisch i njegovi sudrugovi plove tamo idaleko ... U velikoj daljini . . . katkad čini .mu se, da u žuboru vode čuje tugag'as Lejbischov . . . Sad se prekotrlja jedan val na žal Lejbisch . pozdravlja i fcdpliva opet natrag ... U veliku daljinu... oit odlazi . . . Starac baci jedan pogled na unuka; vatra |niu sja iz očiju, srce mu udara, glas mu . . A on pripovijeda mirno, kao gmladi junak, koji se sad vratio iz rata kući. £ »Na poljanama Cijona stoje već naša poraća i ore se naše pjesme; . . »Kako izgledaju tamo polja? Baš kao ■ovdje? pita starac. »Jeli isto žito? . . .« *

Da društvu bude moguće da u buduće u još većoj mjeri promiče svoje karitativne ciljeve, zaključilo je na inicijativu predsjednice gdje. Ruže Jacobi osnovati Jubilarni fond iz r. go spo j. dr u štva Jelene Prister. Za taj su fond marne odbornice sakupile dosele lijepu svotu od preko K 20.000. —, a sigurno je, da će svaki od starih prijatelja društva i ovaj fond obilno podupirati. Bila je dobra namisao društvene uprave, da prigodom tridesetgodišnjice izda informativan spomen-spis, Tcoji preporučujemo pažnji naših čitalaca. A ne možemo propustiti, da se prigodom 30 : godišnjice Izr. gospoj. društva Jelene Prister ne pridružimo mnogobrojnim ostalim čestitarima i da mu u ime židovske javnosti ne zahvalimo dosadašnjem plemenitom radu. Mi mu želimo jos ljepšu budućnost!

Jubilarna svečana sjednica Izraelskog gospojinskog dobrotvornog društva Jelene Prister u Zagrebu.

U nedjelju 21. o. mj. u 11 sati prije podne sastadoše se članovi, odbor i prijatelji I. g. d. J. P. u okićenoj dvorani Trgovačkog doma, da svečano proslave 30-godišnjicu društva. Dvorana je bila prilično napunjena, a posjet bi jamačno bio kud i kamo veći, da nije bilo takovo nevrijeme. Na drugom smo mjestu donijeli prikaz krasnog rada, što ga je društvo u ovo 30 godina svojega opstanka razvilo na polju dobrotvornosti. Taj je rad bio predmetom svih govora svečane sjednice, a svi su ti govori dokazivali, kako ozbiljno plemenite odbornice shvaćaju svoju zadaću, kako je uspješno provadjaju, te na koliko razumijevanja, potpore i zahvalnosti nailaze. Predsjednica gdja Roza Jak o b i otvo ■ rila je svečanu sjednicu i posvetila tople spomen-riječi upravo umrloj revnoj odbornici i dobrotvorki gdji Karolini Majer. U znak počasti prema vrloj pokojnici ustala je cijela skupština i kliknula »Slava«. Zatim je predsjednica u savršenom oduljem govoru prikazala razvitak i rad društva i übrala buran pljesak odobravanja na poletnim riječima. U vrlo lijepim i često duhovitim govorima istaknuli su prečasni gospodin nadrabin Dr. josea Jakobi, predsjednik Zagrebačke izraelske bogoslovne općine g. Dr. Robert Siebenschein, nadalje gg. Dr. David Segen i Dr. Žiga Herzog zasluge društva, njegovog odbora i odbor-

„Da, baš kao i ovdje“ odgovara unuk. „Naša su polja“, veli on vatreno „tamo naša braća obradjuju polja, klasje, što tamo raste, trave, drveće, sve su to naša braća -usadila, njihov je to posao, njihovo žito“. „Čini mi se, da je tamo jedna rijeka . . . Kako se zove?“ „Mi imamo naš Jordan, naš dragi Jordan, koji se proteže cijelom zemljom.. . Na njegovoj obali naša su braća zemlju orala, i gledala u njegovu vodu, što teče u daljinu , . .“ „Sigurno teče tako, kao naša voda ovdje ...“Naša voda? će unuk. ~Tudja nam je ovo voda, tudjima pripada, a ne nama, židovska krv je ovdje prolivena. Naša je domaja u Erec-lsroelu, i mi čeznemo onamo . . . “, „Daleko je Erec-Isroel“, progundra starac, klima glavom i gleda u daljinu. U daljini, na kraj gradića, uz vodu leži groblje, zid mu je propao u zemlju. Vidi se tek nekoljko nadgrobnih spomenika i nekoliko stabala gore na brežuljku. Medj’ njima krov grobne kućice pod kojim je pokopan sveti rabin. 1 tu je

nica, te izrazili svoje čestitke i zaželili društvu lijep daljni razvitak i uspjeh. Još su govorile gdje Elvira Deutsch i Sofija Schwarz. Predsjednici izražena je jednodušno zahvala društva na požrtvovnom radu. Izabrane su i začasne članice gdja Kiirschner, Etnma Kronfeld i Sofija Stern. U 11/*l 1 /* sati u podne zaključena je ova vrlo svečana sjednica.

Vladanje u hramu.

Svima je poznata žalosna činjenica, da je u većini naših hramova vladanje mnogih posjetnika i to naročito odraslih, pa i »dama« upravo sablažnjivo. Ljudi dolaze i odilaze kada im se hoće, sred najveće tišine lupaju vratima, stupaju jakim korakom, bučno sjedaju, zvekeću ključevima, pozdravljaju na sve strane, a sa susjedima se posve glasno razgovaraju. U mnogim su hramovima izvješeni pozivi na općinstvo, da se dolično vlada. U drugim se hramovima kušalo uspostaviti red uvedenjem počasnih redatelja. Ni jedno, ni drugo nije koristilo. Ta je pojava tim žalosnija, ako se zamislimo, koliku važnost Židovi pridaju pristojnosti i kako si svaki Židov utvara, da mu je prirodjeno dobro vladanje. 1 doista ćete rijetko imati prijike da se potužite na vladanje Židova na ulici, u kavani, u kazalištu ili koncertnoj dvorani. Tu svaki od nas i te kako pazi, da svojim vladanjem nikoga ne smeta i ne povrijedi i ne pobudi sablazan. Osobito se pazi na vladanje u nazočnosti nežidova. Tu obzirnost mnogih Židova ide tako daleko, da sa svojim umišljeno »finim«, a zapravo plahim, nesigurnim i servilnim vladanjem često postaju upravo smiješnima. Ne bi li se od tih tako pristojnih i »dobro odgojenih« Židova i Židovka moglo očekivati, da će se i u hramu znati dolično vladati i da će svojim vladanjem hramu i njegovim posjetiocima iskazati barem ono štovanje i onaj obztr, što ga pokazuju na ulici? A oni, koji polaze hram, ne da se mole, već to čine jer i drugi polaze hram i jer idu svakuda, kuda se već ide: u kazalište, kino, ha koncerte itd. ne bi li se od tih nepobožnih posjetnika hrama smjelo očekivati, da ne će dirati u. prava ostalih posjetnika na mir i red i da ne će smetali nabožnost drugih? Nitko nije prisiljen da polazi hram. Ali je svaki polaznik hrama dužan, da se

još i druga grobna kućica, što se đjže izmedju spomenika i gleda nijemo dolje navodu: grob je to njegova oca, a pored njega je ogradjena mala krpa zemlje, kamo on sam ima jednom da legne. Pored groba njegovog oca pripravljeno je mjesto za njega. Starac gleda daleko, daleko . . . Tamo- u veliku daljinu teče voda. Ovdje će na toj obali ležati, u ovoj zemlji . . , u svu vječnost . . . Nadgrobni će mu kamen gledati nijemo dolje u vodu, a rijeka će se vječno vući u daljinu . . . »Moje dijete«, reče starac, dižući se sa svog mjesta. »Ti si mlad, i možeš sve svojim očima vidjeti .... Ali ja ‘sam već prestar, moje dijete, meni domahuje grob«! »Prošlo je .... Ja ću se morati tek selenjem duše nakon smrti zadovoljiti . . .« »Stare, mrtve duše, vi ćete sve u pustinji umrijeti, vi sluge golusa, ali mladi će naraštaj doći u Erec-lsroel«, promrmlja mladić pred sebe. Starac klima glavom, kao da mu povladjuje: »Da, moje dijete, da . . .« Preveo: Jakob Her^nin.

BROJ 4.

»ŽIDOV« (HAJEHUDI)

STRANA 5.