Жидов

cionaliste prema našim renegatima, nazovi Njemcima, Madjarima, Hrvatima, Srbima itd. U svim ovdje iznesenim pogledima o nacionalnom radu pojedinca i naroda, koji se osnivaju na historijskom pravu i »činjenicama. držim da nema ni traga šovinizma. Pravo nacionalno osjećanje ne smije da bude osjećanje mržnje prema drugim narodima. Zatim ne treba da bude precjenjivanje vlastite vrijednosti, a podcjenjivanje osobina i prava drugih naroda, cilj nacionalnog rada. Uzajamna snošljivost, zajednički rad u korist zemlje, osebni rad za boljitak naroda, eto to je po mom mnijenja pravi demokratski duh najnovijeg vijeka. Rad. djela, stvaranje su osnovni principi prosvjećene demokracije. U kolu kulturnih nacija i mi Zidovi kao takovi hoćemo da ispunimo pripadajuće nam mjesto! Sarajevo, decembra mjeseca 1917. Ingenieur O. O.

„Dvostruka narodnost".

Pod gornjim naslovom donio je u 2. broju ovogodišnjeg ~Židova“ V, E.-h članak, u kojemu hoče da obrazloži duševno stanje onih Židova, koji ne mogu da se odluče: sa cijonizmom ili protiv njega. I ako misli toga članka, u kojima pisac svoje argumente i motive iznosi kao nekakovu „novost 11 , kao. neku novu tekovinu sadašnjeg vremena, te nastoji da učini kompromis „medju dvim dušama, koje se u njem bore 11 , ipak su ove misli već toliko puta iznesene, bilo protiv cijonizrpa, bilo u kompromisnoj namjeri, a isto toliko puta i pobijavane sa cijonističke strane, da ne bi bilo nužde s nova ući u polemiku s navedenim nazorima. No kako se tu radi o pitanju, o kojem se u našoj štampi (u Jugoslaviji) još nije povelo govora, o tome naime, kojoj da se narodnosti Židov prikloni u toj duševnoj i karakternoj dilemi, to ću biti tako slobodan, da se sa nekoliko riječi na -taj članak osvrnem. Misli nisu nove, ali je ime novo. U čast pisca članka, kojega čuvstva uzimam vrlo ozbiljno, tim više, što medju nama cijonistima nema valjda ni jednoga, koji u odlučnom času ne bi bio stajao na sličnom raskršću, ne mogu da naziv ~dvostruka narodnost 11 uzmem kao lov za originalnošću. Tražeći dobar izraz, a ne htijući se identificirati sa „asimilantima" izabrao je taj nesretni naziv. Treba li da dokazujem besmislenost pripadanja dvim narodnostima? Može li čovjek imati dvije majke? Jest reći će možda netko: ova mi je žena druga majka. Ali to je najvažnije ona mu je druga. Prva je prava. Druga samo nastoji, da nadomjesti gubitak ili manjak prve. A tako je i sa narodnosti. Koliko god u teoriji možemo da razumijemo, eventualno i da cijenimo potpuno asimiliranog Židova, koji se tako uživio u narod medju kojim živi, da se ćuti njegovim ravnopravnim članom, ipak ne možemo da vjerujemo, da mu je njegova duševna potreba u tom pogledu potpuno zadovoljena. Nešto će ga uvijek sjećati na onaj narod, kojemu su pripadali njegovi predji, a uz koji on misli, da nije više vezan. I uvijek 's osjetiti neku rascjepkanost, kojoj n i ne može udovoljiti. Cijonizam je radikalan. On zahtjeva od Židova, da ši položi račun o svom duševnom raspoloženju. Cijonizam traži pot-

punog Židova. Ne podnosi kompromisa, ili- si Židov ili to nisi! Trećega nema. A da je to treće nemoguće, spoznali su i asimilanti. Gosp. V. E.-h iznosi istu motivaciju, iste argumente, kao što to čine protivnici cijonizma cijeloga svijeta, a koji ipak ne će da za sobom razore most, koji bi im eventualno još mogao omogućiti povratak židovstvu. „Mi smo Nijemci mojsijeve vjere“. Tako veli Cohen. Ovo je teoretski barem solidan temelj. Razlika izmedju Cohenove nauke i one V. E.-ha leži samo u tome, što posljednji židovsku narodnost priznaje, dok Cohen toga ne čini. Primijenimo daklg nauku o „dvostrukoj narodnosti** na Cohenov postulat, zvučilo bi onda ovako: Mi smo Hrvati židovske narodnosti. Vidimo dakle do koje grotesknosti dolazimo, povučemo li nužne konzekvence iz ovih nazora. Priznajem duševno je stanje Židova naočigled narodnosnih zahtjeva vanredno' komplicirano. Ali čvrstom voljom dade se i to analizirati i ujednostaviti. Svaki od nas, ako nije odgojen u nacionalnom židovskom duhu, stoji jedamput u životu pred pitanjem: Šio si? 1 tu se valja odlučiti! Svaka je jedinica narodna tako važna, da se ne može dozvoliti, da svoju osobnost dijeli. Narod traži i treba potpunog čovjeka. Zamislimo si narod od samih takovih „polutana**, kakove ih želi V. E.-h. Može li takav element biti fundament narodu, može li takav narod stvoriti čvrst nasip protiv nasrtaja neprijateljskih? 1 socijalizmu se prigovaralo, da je protunacijonalan. Socijalisti su u ovom ratu dokazali protivno. Vele dodaše, da je socijalizam upravo radi toga bankrotirao. No već današnji preporod socijalizma dokazuje, , da se je dogodilo baš protivno. Socijalizam napreduje i zadahnjuje svojim idejama čitav svijet. A uzto njje nikad bio tako nacijonalan, kao baš danas, danas gdje postavlja načelo samoodredjivanja naroda. I cijonistima prigovaraju, da nisu dobri patrijote. Dokazivati protivno čini mi se suvišnim. Ne samo osjećaj zahvalnosti, nego i čast traži od svjesnog narodnog Židova, da cijeni i ljubi narod, medj kojim živi. Nigda, bilo kod kuće, bilo u tudjini, ne će Židov da zanemari svoje patrijotske dužnosti. Po opažanjima bio bih pače spreman ustvrditi, da su si nacijonalni Židovi svjesniji te svoje dužnosti od asimilanata. Kod ovih se patrijotizam često izrodi u snobizam. Svi jesnom je Židovu to potreba karaktera. Za ilustraciju (koja ne će da bude dokazom, nego tek karakternom crtom), hoću da spomenem jedno opažanje. Interesirao sam se, koliko medj konzumentima novih jugoslavenskih književnih edicija ima Židova. Procenat je vanredno velik. Idući dalje konstatirao sam, da su od ovih Židova velika većina cijonisti. Nije dovoljno protumačiti ovo stereotipnim „gladom* 1 za čitanjem. Od neke ćp važnosti ovdje svakako biti i patrijotizam. Ovu dakle „drugu narodnost** nazivIjemo mi svijesni nacijonalni Židovi patrijotizmom. Ne ćutimo potrebe žrtvovati nešto od svoje narodnosti radi toga, da ispunimo svoje narodne dužnosti. Taj patrijotizam naravno nije bučan, a time se i razlikuje od onog naših asimilanata. On je iskreniji. Prekinimo jedamput s onom glasovitom „misijom** židovstva. Dvije hiljade

godina „pobraćuju” Židovi zemaljske narode, žrtvuju zato svoju narodnu individualnost, svoju kulturu svoju tradiciju. A uspjeh? 1 nakdn svih tih 20 stoljeća, što su dokazali neprovedivost te „misije”, nakon preokreta, što se zbio u židovskoj duši, u eri ozdravljenja svog nacijonalnog života, neka se nastavi, taj neplodni j nekarakterni rad pod maskom „dvije narodnosti”? Mi odabiremo, drugi put. Uvjereni smo, da će svjestan i zdrav židovski narod više koristiti čovječanstvu i prije doći do cilja pobraćivanja naroda.

Mirko 'Kraus.

Brest-Litavski.

Pogledi cijelog svijeta uprti su danas starodrevnom, sada razrušenom gradu, koji se u židovskoj povijesti pod imenom »Brisk dr Lita« spominje kao mjesto, gdje se marljivo proučavaju svete jevrejske knjige. A što je Židovima prošlih vremena dalo snage, da su usprkos ograničenja i progonstva ipak bili kadri da mirne duše proučavaju svete knjige svoga naroda? Tu snagu dala im je jaka vjera u moć uzvišenih načela židovske ćudoredne nauke; neugasiva nada, da će se ipak jedamput ostvariti načela jednakosti i bratstva medju ljudima i veliko pouzdanje, da će konačno osvanuti doba,' kada će na cijeloj zemlji vrijediti riječi židovskog mudraca, koje glase: »Na tri stupa počiva svjetski poredak: na istini, pravu i miru.« Čini se kao da smo na domaku onoga velikoga doba, o kojemti su Židovi sanjarili kroz toliko mračnih stoljeća. Jer eto vidimo, kako se diljem cijelog svijeta, dižu glasovi u duhu spomenutih riječi židovskog mudraca. A što je najzanimljivije, i opet su sinovi židovskog plemena svagdje pobornici načela prava, istine i mira, koja treba da vrijede za sve narode, a naročito za male, slabe i potlačene. Tako i pri raspravama, koje se vode u Brestu-Litavskomu . . . Premda se u Brestu vode samo pregovori o zasebnom miru, to ipak držimo, da će nas ovi pregovori dovesti bliže općenitom miru, koji jedino može riješiti sva ona medjunarodna pitanja, koja tište svijet, a naročito savremena pitanja, koja se tiču aspiracija malih naroda, dakle i židovskoga. Židovski narod naime očekuje, da će se pri sklapanju općenitoga mira, privesti riješenju i židovsko pitanje, čime bi konačno bila sa svijeta uklonjena jedna velika nepravda i riješena sudbina cijelog židovstva. Ali i utanačenjem posebnoga mira odlučilo bi se o sudbini većega dijela židovskog naroda, koji u velikom broju obitava baš u Rusiji, Ukrajini, Litvi i Poljskoj. Židovi tih zemalja, mogli bi zajedno s ostalim svojim sugradjanima, konačno slobodnije disati, jer ih ne bi više tištila mora ratnoga bjesnila. Mir bj Židovima istočne Evrope sačuvao mnogo hiljada sinova od smrti, sakatosti i bolesti, od bijede i demoralizacije. Uživajući blagodati mira oni bi mogli sve svoje sile upotrijebiti za ekonomsko ojačanje i izgradnju svoje kulturne i nacijonalne autonomije. Sto više, oni bi mogli poraditi i za opće ciljeve židovskoga naroda. Pa kad konačno dodje do općeg mira, tada će biti židovstvo istočne Evrope donekle već oporavljeno od posljedica rata, nacionalno organizovano, sredjeno ekonomski i kulturno, pa bi moglo zapremiti ono odlično mjesto u pokretu za ostvarenje ži-

STRANA 2.

»Ž 1 D 0 V* (HAJ’HUDI)

BROJ 3.