Жидов
Bilješke.
Junačka smrt Židova u obrani Medjlmurja. Vadimo iz varaždinskoga lista „Volja Naroda": Dne 15. o. mj. sahranjen je poslije podne na ovdašnjem židovskom groblju Edo Strassberger, koji je u 22.* godini života poginuo junačkom smrču, dne 13. studenoga 1918. na izvidnici u Medjimurju. Neprijateljsko tane pogodilo ga je na kolodvoru u Macincu, gdje je došlo do sukoba sa jednim odredom madjarskih vojnika. Oradjanstvo varaždinsko izkazalo je doličnu poštu palome junaku, te je u velikome broju sudjelovalo kod sprovoda. Židovsko groblje bilo je gotovo premalo za brojno općinstvo, koje je došlo na sahranu Vidjesmo članove odbora Narodnog Vijeća, prestavnike sviju ovdašnjih oblasti i ureda i velik broj časništva. Kad je lijes bio spušten u zemlju izkazao je odred jednog, dobrovoljaca zagrebački; dombr. pukov. palom junaku vojničku počast ispaljenjem salve. S pokojnikom se oprostio u ime odbora Narodnoga Vijeća, dr. Edo Spitzer, koji je istaknuo da se pok. Strassberger četiri godine nalazio na ratištu i sad, kad se pod konac rata vratio kući, dobrovoljno je pohrlio u Medjimurje da pritekne u pomoć potlačenoj braći i žrtvovao svoj mladjahni život pokazavši, da se medju junacima, kad ustreba, nalazi na prvom mjestu i Židov! Slava palom junaku! Čujemo da imade još nekoliko mladih Židova, koji su nastradali u hrvatskoj dobrovoljačkoj legiji u obrani Medjumuraca. Na drugom mjestu izvješćujemo, kako neistinito i pogromistički velik dio hrvatske štampe piše o prilikama u Medjimurju. Mladi hrvatski Židovi, nakon četirigođišnje borbe na ratištu, hrle u Medjimurje, da pljačkaše svoje židovske braće obrane od madjarske osvete, dok hrvatski vojnici puni „svetog ogorčenja" nad magjarskim nasiljima u Medjimurju odbacuju svoje uniforme i bježe svojim domovima, da se osvećuju ne možda Magjarima, već hrvatskim Židovima. Kako su bolne i sramotne ove činjenice. Gdje je savjest štampe i inteligencije, koja hrvatski narod ovako upućuje i truje! „Narodni sud". Ne treba suviše oštroumnosti, da se u pisanju novinstva u Hrvatskoj o pljačkanju otkrije izvjesna tendencije Osjetimo li se njome povrijeđeni, spočitavaju nam „liberalni" listovi prekomjernu osjetljivost, za koju dakako nemogu imati smisla ljudi, koji vrijeđaju i čast hrvatskoga naroda nastojeći pljačkanje prikazati izljevom „razumljivoga" narodnoga ogorčenja. Kad bi ti ljudi saslušali sve one zvanično organe, koji vode istragu o plačkanju, za cijelo bi se začudili, kad bi čuli kako se niko od tih pljačkaša nije poslužio u svoju obranu narodnim ogorčenjem, što mu ga novinstvo post festum sugerira. Analfabetstvo ima bar tu jednu dobru stranu, da je očuvalo iskrenost priprostog čovjeka. Kao lihvar prikazuje se gotovo samo trgovac. Kao neprijatelj naroda nekoliko opljačkane vlastele. O pljačkanju dobara izvjesnih fondova i izvjesne vlastele, na koje se neđa primjcniti naziv tuđina, o bezumnome uništavanju narodne imovine gotovo se i ne piše i ne govori. Govori se o slavonskim trgovcima, ali se šuti o ličkim kao i o dalmatinskim verižnim zakutnima „trgovcima", među kojima je bilo malo trgovaca, ali to više „narodne inteligencije".
U tomu bezumlju mržnje, koja je više uvriježena u „inteligenciji' 1 nego u narodu, ima logike. Ako se opaža pored nepojmljivoga upravo diletantizma u narodno gospodarskim pitanjima nastojanje, da se opravda, što više i zagovara uništavanje trgovine; ako se u divnoj bezbrizi nemari za katastrofalne posljedice antikomercijalizma, kako se u nas propovijeda; ako se piše o podržavljenju trgovine uz podržavanje privatnoga vlastništva produkcijonih sredstava i time socijalistička nauka stavlja na glavu, ako ća i tobože strukovni trgovački listovi sviraju u iste diple, onda je jasno; antikomercijalizam to je antisemitizam. Od onih plačkaša, koji su po Slavoniji i Podravini! otimali oboružani puškama „zelenih kadera 11 pukovnija osiječkih i orahovičke, nisu za cijelo većina nikakvi zločinci. Furor razaranja i otimanja zahvatio ih je kao psihoza. Mnogo bosansko pogranično mjesto, još više srbijanskih domova znalo bi zapjevati tužaljku o tome furoru onamo z godine 1914. Danas se većinom kaju jer je psikoza minula, a čovjek se u njima lecnuo. Puk je zdrav. Samo bolesne inteligencije imadu sadistički užitak, da opravdaju i brane psihozu. Nas ne čudi nimalo, da danas opet seljaci dolaze Židovu, kome su razorili i raznijeli imovinu i mole ga, da se vrati u selo, sami da će mu pomoći sazdati, što su pljačkaši razorili. Ali o tome branitelji narodnog ogorčenja šute. Šute i o tome, da je roba pogdjegdje na selu silno poskupila, otkako nema Židova, koji se boji, „narodnog prosvjećivanja. 1 ' U tome zboru osobito je tužna uloga Iliberalnoga" Ag ra m er Tag blata. U tri navrata osvrnuo se na „slavonske događaje". U mantiji objektivnosti nasmagao je uglednu količinu zlobnog antisemitizma, a uz to, zaškiljiv jednim okom na znatan broj svojih židovskih abonenata, odvratno lažnim patosom htio da ih üblaži time, te je tobože samo „madžarske' 1 Židove svrstao u grupu neprijatelja naroda. Kao da ne zna, da se pljačkanje nije ograničilo na „madžarske" Židove, već je zadesilo židovske trgovce bez razlike i patricijske, ugledne, čestite trgovce, koji pola vijeka i dulje živu u narodu upravo patrijarhalno prijateljskome odnošaju s njime. Da spomeno od mnogih samo jednu trgovinu, Braće Frank u Tovarniku. Tagblatt mora da drži svoje pretplatnike ili glupima ili beznačajima. Držimo, dabit će dokaz, da nijesu ni jedno ni drugo. Nivo Tagblattovih urednika olakšava i onako njihovo razumijevanje. Kad su g. 1914. po Slavoniji stale pljačkati horde, pop je Šimanovački obranio židovske trgovine od njihova bijesa, rekavši im, da samo preko njegove lešine mogu ići na pljačku. Ako i jest glavni urednik Tagblatta svrgao mantiju, trebao je da zadrži nauku o ljubavi prema bližnjemu i da se kadikad sjeti uloge farizeja u evanđelju. No nama dostaje pravednost i bez ljubavi. Istup cijonista iz akademske garde. U zagrebačkome sveučilištu stvorila se kao tečevina nastajne demokratizacije „garda" akademičara, po vojničku, a pod zapovjedništvom aktivnoga potpukovoika. Članovi' su joj bili i Židovi, cijoniste i asimilanti. Dogodilo se u dva maha, dne 23. i 24. novembra, da je „službovodeći nared-
nik“ (jedan akademičar), iz straže, koju je akademska garda davala kod Narodnog Vijeća, izlučio Židove, (i one po narodnosti kao i one samo po vjeri), jer da su nepouzdani. Pripominjemo, da su do tad isti ti Židovi vršili stražarsku službu kod N. V. Akademičari cijoniste zahtijevali su dakako od odbora akademske garde da očituje svoje stajalište, da im dade zadovoljštinu za povrijeđenu čast i da poprimi u odbor jednoga cijonistu kao njihova zastupnika. U odgovoru kaže odbor u suštini, da cijoniste ne smatra doduše nepouzdanima ili nelojalnima, ali odobrava postupak „službovodećega narednika", što je izlučio Židove, jer da je dobio nalog od zapovjednika straže, da za 23. novembra uzme samo najpouzdanije „gardiste", a odbor se saglašava s stajalištem toga narednika, da Židovi-cijoniste „kao druga nacija ne mogu biti jednako pouzdani kao srbo-hrvatsko-slovenski narod". Ne ište se prevelika tankoćutnost, da se ovako riješenje shvati povredom časti, pa su cijoniste uzvratili na nj jedinim mogućim odgovorom ; istupom istakavši ispravno, da sa svojim samosvjesnim istupanjem kao pripadnici židovskoga naroda i zdušnim vršenjem službe unaprijed dad odgovor na ovaj inzult, a da protužidovsko raspoloženje odborovo izbija u tome, što je odbor po jednomu odborniku izjavio, da je nemoguće, te bi Židov ušao u odbor. Na to je, ne odbor, već potpukovnik, zapovijednik garde, u „gardijskoj zapovijedi" proglasio, da se cijoniste, njih sedam, rješavaju zakletve i da ist paju iz garde. Asimilanti ostadoše. Čitav prikaz stvari, dopisivanje između cijonista i odbora, pribiše cijoniste na svoju tablu u sveučilištu, bez komentara. Treba li komentar? Stvorila se jedna garda, u koju su se primali samo pouzdani, a nikako svi, koji htjedoše ući u nju. Cijoniste primaju u nju, dakle se smatraju pouzdanima. Kako u tome nema gradacije, svi su gardisti mislio bi jednako pouzdani. Ne, osim logičnoga mišljenja ima i jedno „službovodeće-naredničko". Nehotice se sjećamo bilješki negdašnje c. i kr. vojske; ~p. v.‘‘ i ~p. u.“ (politisch verdachtig i politisch unverlasslich). Tradicije imadu dug život. Međuto, dok garda, sad čista od Židova, straži u palači na Markovom trgu, pogibe mlad Židov u boju za Međumurje. Čudno li odgovara Židov na povrede časti . . . Od antisemitske zaraze ne štiti ni kulturno tlo sveučilišta, na kome se rađaju garde . . . A na dopis akademičara, ako su Židovi, odgovara potpukovnik u „gardijskoj zapovijedi" . . . Stjepan Radić. Pitaju, zašto ne reagiramo na djelovanje g. Stjepana Radića. Protiv njegovih argumenata mi argumenata nemamo, jer su argumenti sile. Vjeruje li tko, da će teoretski argumenti istine, snošljivosti, pravičnosti i čovječnosti uspjeli protiv duha, koji odobrava i izaziva nasilja? Nijesu ni abbe St. Pierre, ni Kant uvjerili praktičnih političara, koji su gospodovali nad narodima. To je sve, što imamo kazati. Ništa više. Ne smijemo, da još izazivamo protuargumenata g. Radića. Bojimo se, da bi ih Židovi u hrvatskoj još u većoj mjeri osjetili, no dojako. Gospodin Stjepan Radić, učenik franceske političke škole, kadar je i sam da
6
~Ž ID O V l ' (HAJHUDI)
BROJ 23