Жидов

naroda, u kojem žive, nego kao veličina svog vlastitog židovskog naroda. Daleko bi nas zavelo, kad bi sve institucije narodnog fonda nabrajali, mislilo se tu na ekonomiju, obrt, znanost, a i na higijenu. (Bezalelu je takcdjer išao na ruku, - u zgradama narodnog fonda nalazi se prvi židovski narodni muzeum u 3 dijela; odio za umjetnost i umjetni obrt, antikni prirodopisni i numizmatički)/!! kratko vrijeme svog opstanka nare Kini je fond mnogo toga učinio i mi možemo sa ponosom da bacimo pogled na naše kolonije u Palestini. Sve su kolonije osnovane prije rata, n ratno doba nije se moglo ni pomisliti na osnivanje novih. Zato ali narodni fond nije mirovao, nije mogao mirovati, jer iiije bijeda pritisla samo one krajeve, . •nego su se bojevi vodili i tamo, gdje su se nalazile kolonije naših židovskih seljaka. Da nije bilo fondove pomoćne akcije u Palestini, zlo bi bile prošle nove kolonije, a i jadni evakuiraj iz Galileje. Sreća je po kolonije bila, dal je prošle godine dobra žetva bila, pa su se nekoje kolonije znatno pridigle. U Daganji, koja leži na Tiberijianskom jezeru, bila je čista dobit 65,000 zlatnih franaka. Isto tako se pridigla i zadružna kolonija Merhavija, koja je po prvi put imala čistog dobitka 17.000 zlatnih Gan Šamel i Chedera takodjer su dobro prošle pa i djevojačka farma Kineret m«či će prošlogodišnjim dobitkom sve svoje gubitke tijekom rata nadoknaditi. Velika j< sreća bila to obilje žetve, jer se tako ’akše nabavilo žita za jadne palestinske evakuiraš. U ratu se uopće dokazalo, da su farme narodnog fonda najčvršći oslon Jišuva. Nije samo produkcija žita tome doprinjela, nego i svježi dub, kojim odišu te naše farme, mnogo je učinio za imboljšauje stanja. Kad sam već spomenula djevojačku, farmu Kineret, ajde, da se časak pozabavimo sa važnosti žene u palestinskom pitanju. Rat je dokazao, da žeiifl: nije više pepeljuga, on joj je pružio priliku da zbaci odijelo posuto pepelom i obuće eno pravo, koje joj i pristaje. Nije ona stajala postrance, dok su se muževi i braća; borili. Borila se i ona..možda još i više. Židovski je muž dosad ženu potisnuo u kuhinju ili u boljem ili gorjem slučaju i u salone, ona je doduše dijelila njegove brige, ali o pravoj borbi za koricu kruha da očuva svoje mile od gladi i propasti, to joj je većim dijelom bilo strano. Rat je nastao. U prvi čas bilo se bojati, da će sve ono, što je sazdan muž propasti, ali kad se žena otresJa prvog groznog utiska rata zasukala je rukave i preuzela posao muža. Takova žena,, koja je kroz četiri najužasnije godine ustrajala i konačno izišla kao pobjednica, pruža nam jamstvo, da je sposobna, za svaki rad u našoj domaji. Važnost njenog rada od silne'je znamenitosti. Ne ću govoriti o ženi liječnici, činovnici, itd., nego o ženi seljanki i ženi ■odgojiteljici djece. Žena seljanka nije zvana, da dijeli teretni posao svog muža na polju. Ona je čuvarica kućnog ognjišta. njoj pripada njena bašća. a pogotovo joj pripadaju djeca. L, njih ona može stvoriti prave palestinske seljake, na njima se ne smije više vidjeti galut, taj im tek mora biti poznat kao davna preživjela priča. Naše djevojke posvetiti će se vrtIjarstvu, ali osim bilja, treba da se bave i sa živim biljem sa cvijećem našim, na-'

■ • som djecom. Ideal treba da im bode odgoj djece, te budućnosti naše. jer sve što zasadiš u nježnu meku dušu rodit će stostrukim plodom. I mi ovdje žudimo da se pozabavimo djecom, mi bi htjeli, da ih pripravimo za veliku budućnost, ali nam nedaju. Roditelji još nisu dosta zreli, pa ne će da zajednički ni silama srušimo zid koji nas cijeli od njihova blaga, koje je i naše blago. Da žena umije da se'snađe u vrtlarstvu i gospodarstvu, uopće dokazuje nam fć)r•ma Kineret. Vode je žene, i u njoj se odgajaju naše djevojke valjanim radnicama. Te se radnice bave kućanstvom u zadružnim ske akcije fondova zaklučilo 5678 g. sa gojenju povrća, koje je pomoću palestinske akcije fondove zaklonilo 5678 sa znatznatnim dobitkom. Grupa nadnica iz Saro ne, koja se sastoji iz 16 djevojaka imala čistog dobitka 2000 fr. Grupa od 15 djevojaka u Kineretu 1500 fr., u Tiberiji 8 radnica 500 fr. Grupa od 15 radnica razdijeljena n razna manja mjesta 3000 fr. Jedino grupa od 10 djevojaka u Metuli bila je na gubitku, ali krivnja nije bila na nji bovu mani, nego pokazalo se, da je bilo premalo konzumenata za povrće u okolišu njihove farme. Brojke u ovoj maloj statistici govore nam mnogo, donose divnu sliku pred oči naše. Palestinsko plavo nebo, sunce žeže, pred. nama pružio se ogroman kompleks zemljišta, a po tome su kao cvjietovi posijane naše pijoiiirke . naše židovske djevojke. Lica su im zažarena, put Lm potamnila, ojačalo su i nitko ne bi u njima prepoznao djevojku blijedu, uskih grndiju, upalili očiju, koja je do nedavna u tijesnoj sobici ventila. Takova žena radjat će nam i male Palestinke, kojih će prvi koraci već b:ti upereni u polje, da se već od malih nogu privikjuu radu, a ti će i b:fi tek’ pravi uzorni seljaci. Tema o ženi silno je zanimljiva i bila evo kaldra, da me malo odstrani od one, o kojoj zapravo treba da govorim. Prije nego predjem na rad u Jugoslaviji, ne mogu da zaštitim, kako Buber veli /naše prave židovske junake« naše šomrirae. Nije dosta, da je narodni fond dao galutskem Zidu zemlje, nijte dosta, da je tu zemlju obradjivao židovski radnik, ne to sve nije dosta. Židovsku zemlju moraju i Židovi čuvati, moraju je čuvati šumrini. Naš je šomer naša snaga, naša narodna garda. Po čitave noći on bdije i brani plod žuljeva svojih ruku od kradljivih Čerkeza, Arapa i drugih. Najbolji medju najboljima, to su naši šomr'mi. Nije im zadaća laka: idejalisti su oni; oni svoj idealizam plaćaju svojom krvlju, a iz te krvi dižu se sjene naših Makabeja, koje nam dovikuju: Evo mi živimo n vama i‘samo tračak Palestinskog sunca dostajao je, da pognutu šiju ga bliskog žida isprave, samo tračak sunca dostajao je, da Makabejoa u Ždovu probudi. Nisu naši šomrini »djeca smrti« kako su ih posprdno u početku Čerkezi i Arapi nazivali, naši su šomrini djeca života djeca budućnosti šomrini su naša djeca starog junačkog makabejskog naroda. Vratimo se sada radu narodnog fonda kod nas u Jugoslaviji. God. 1914. nastao j,e rat. Čuvstvo depresije, čuvstvo nemoći obuzelo je svakog pojedinca. Ideal k'oji treba da nam uvijek svjetli, kao da je na čas prepustio svoje mjesto zdvojnosti Radnici naši bcrili su se na* frontama, li-

jevali su krv' za tud ju stvar, a njihova se stvar (rubila i prijetila je opasnost, da je i posve nestane. Dvije godine trajala je ta apatija, ali napokon uvidili šuto, da tako dalje neide, da nesmijemo dozvoliti, ako se i većina naših ljudi na ratištima nalazi, da se ona šačica koja je ostala, podaje neradu, naprotiv čas je zahtjeva©, da stostrukim marom, prionemo uz posao. I u našoj sobici Bregovite ulice 1. rujna 1917. počeo se graditi temelj intenzivnijem fond Ovom radu. Prvi je ]>osao bio skupiti opef sve povjerenike u provincijama oko centrale u Zagrebu se staviti snjima u kontakt. Brzo su ee odazvali, ta i oni su teško očekivali čas prtbmljenja. Novaca je počelo pridolaziti svakim danom sve više, svaka akcija • fondova, koju smo poduzeli rodila jo sjajnim plodom i mi danas možemo sa zadovoljstvom konstatirali, da ako i fondova centrala u Jugoslaviji ne stoji sasvim na prvom mjestu, stoji ipak u prvim redovima. Do druge polovice 1917. rodila je rgende narodnog fonda grdja Klara Barmai>er Jakobi, i njena~je zasluga, da rad u prvim ratnim godinama nije posve presahnuo. Prinosi su bili neznatni, rijetki, ali ipak ona 1 nije dozvolila, da ili sasvim uc tane. Za to nama i nije b'.lo tako teško počet intenzivnijim radom, kad sam ustupila ja kao sučlan uprave. Iza nekoliko mjeseci zahvalila se gospodja Barmaper na upravi, i uprava fonda pred je u mpjo ruke uz komisiju,od tri elan« ito gosjKidina Gustava Soidemanna iz Prjeđora, i g. Lava Sterna i Supe Spitzera iz Zagreba. Rad, koji je Već bio u najboljem razvitku, razvijao se i dalje, tako, da nam v'še nije Tlostajala dobrovoljna pomoć H.uct Cijonki i omllEsljnača, nego smo bili prisiljeni namjestiti plaćene sile. Najjasniju sliku rada viclit će te iz brojaka, iz statistike, koju će ■ vara g. Spitzer prikazati. Marni su bili ne koji naši povjerenici i zaslužili bi pohvalu, ali ja stojim na stanovištu, da je rad oko naše stvari tako uzvišen, tako. lijen, da , svaki onaj mora biti sretan, koji smije, da atkivno u tom radu sudjeluje. Mi svi radimo za iftišu stvar iz istih potreba iz kojih udišemo zrak, a držim, da nikome ne pada na um pohvaliti nas za to, jer zrak udišemo. Sadauji položaj u Palestiid, u svijetu pruža nam - nade, da će se doskora moći / preći %a priprave kolonizacije Židova u Palestini u velikom opsegu. Narodni će fond nastojati, da čim više nabavi zemljišta. Davanjem zemlje u zakup omogućiti će se siromašnoj masi, da se naseli, a ujedno će se spriečiti spekulacija sa zemljištem na selu i u gradu, koju priječi da se razvije prava nacionalna kolonizacija. Po prora- . .čunu stručnjaka treba 500 milijuna maraka, da se naseli 1 milijun Židova. Da se ova svota namakne, treba još iutenzivinje raditi. Mnogi, koji nisu dosada pripadali nama, stupili su kao članovi u našu organizaciju, a budući da mi nesmijemo dozvoljavati, da i jedan član organizacije bude pasivan, to se možemo pouzdano nadati, da će se sada i priposi znatno povećati. Oni, koji ne mogu da rade moralno, neka rade materialno. U 1918. godini sakupili smo svotu p<f ’ 158 hiljada kruna. Ne može se poreći, da je to sjajan uspjeh za šačicu Židova Ju goslavije, ali obzirom na potrebe, to je kap ljica. Dosada smo se i mogli zadovoljavati

BROJ 2. i 3>

- ~Ž I D O V“ (HAJHUDI)

STRANA 7.