Жидов

Tako Klineberger. Profesor Krejči kritizuje ovu teoriju ovako: Ne da se osporiti, da narodno preobražavale biva prirodnim putem, dakle na osnovu psiholoških i socijalnih zakona. Onda ima takovo narodno preobražavanje ili, kako se u nas kaže: asimilacija, ćudoredno opravdanje. Dopuštam i to, da o tome, kamo ae tko osjeća privučenim, konačno odlučuje osjećaj, a osjećaj je nešto osobno, što se ne podvrgava ideji. Ali u tome imam drugo mišljenje i imat ću ga i nadalje, te smatram etski nedopustivim, da se ide onamo, kamo čovjeka goni čuvstvo, ako je svijestan ćudoredne obveze, da ostane vjeran svome narodu. Onda ne smije ni svijest kulturne i građanske nesamostalnosti, pored sve nesnosnosti njezine, postati razlogom asimilacije, pa još k tome razlogom, da se prebjegne k drugoj narodnosti. Čuvstvu potištenosti ove razdvojenosti može se samo izbjeći a to je moralna dužnost učvršćivanjem i etskim produbljivanjem svijesti pripadnosti k narodu, u kome smo rođeni. Tako se oslobađamo one neetske dvolikosti, koja je autoru toliko odvratna i koja se osniva na tomu, da ljudi živu s dvjema dušama, sa svojom rođenom za kodjkuće i s tuđom za javnost. Tako to, mislim, rade cijoniste i dobro je, da tako rade. Građansku nesamostalnost ne priznajemo nikad i nikad razlogom narodne preobrazbe, u tome je autor u protimbi ne samo s čustvom cijeloga češkoga naroda, već cijeloga kulturnog čovječanstva. Autor kaže na str. 62. na prigovor, zašto on ne traži duševnu cjelovitost u biću svoje narodnosti: zato je ne tražimo u njemu, jer nemamo građanske samostalnosti, a dok nje nema, nije moguć samostalan život na osnovu rođeno narodnog bića. Tko ovako govori, taj još nije narodno asimilovan, a tko je asimilovan, taj ne govori o ovim stvarima. Francuska priznaje jevrejski Sivim jezikom. >Journal de debate« jdvlja, da se je prof. Eli Antebi m Aleksamdrije obratilo francuskom ministarstvu za nastavu s molbom, da primi jevrejski jezik u listinu onlih živih jezika, koji se traže kao drugi jezik kod usmenih ispita iz ži vih jezika za kandidate bakalanreata. Motivirao je svoj zahtjev time, da preko šest milijuna Jevreja govori jevrejski, da je n Palestini zvanična zemaljski jezik, te da jevrejska Omladina u Egiptu govori aeto tako dobro jevrejski kao arapski ili engleski. Jevrejski jezik {niznat je na ondašnjim školama, premda je francuski jezik glavni jezik nastave. Na temelju Ovoga izvješća, kao mnijenja > Vrhovnoga nastavnoga vijeća« zvanično je odlučeno, da se jevrejski jezik pripusti kao drugi živi jezik ispitima za bafcalaureat. Židovska svjetska konferencija za pomoć. U povodu boravka predsjednika američkog Joint Distribution Committee-a, Feliksa Warburga, u'Parizu održao je odbor židovskih delegacija 21. pr. mj. zasebnu sjednicu, u kojoj se raspravljalo o uspostavi rastrojenog gospodarskog života Židova, a naročito o svjetskoj pomoćnoj konferenciji u prilog Židova, koje je rat uništio. Leo Motzkin istaknuo je tom prilikom veliko značenje i veliku ulogu

američkih Židova za vrijeme rata i zamjernu njihovu židovsku samosvijest i solidarnost. Nakon što je govorio o političkom radu odbora, naglašava prednost pomoćne konferencije, zbog koje je odbor apelovao na 25 zemalja, te je dobio povoljne odgovore od većeg broja organizacija. VVarburgu svome odgovoru izjavljuje svoje simpatije za stvar, koju ne može da riješi američko židovstvo samo, koje malakše u svojoj darežljivosti. No uz sadašnje prilike misli da ne bi bio podesan saziv međunarodne konferencije Židova, koja da bi neprijateljima Židova, koji u posljednje vrijeme šire izvanrednu antisemitsku propagandu u mal ne svoj Europi, dala udobnu izliku, da nastave svoje zločinačke intencije. Toga radi valjalo bi konferenciju odgoditi na nekoliko mjeseci, a međuto valjalo bi slati američku komisiju u razne evropske zemlje, e da provede i u Evropi najbolje metode za skupljanje velikih sredstava i da ustanovi sisteme njihove upotrebe. On se ipak ne protivi osnovama odbora te će, kad se povrati u Ameriku, o njima referirati Joint Distribution Committee-u. Ostali govornici (dr. Diamant za Bukovinu i Transilvaniju, dr. Ringel za Poljsku, Naidič za Rusiju, Kaplan za Ukrajinu) naglašuje prešnost konferencije i pobijaju bojazni Warburgove u pogledu izazivanja antisemitizma. Motzkin kao predsjedatelj reazimira i kaže, da je potreba pomoći tako golema i prešna, te je dulje odgađanje nemoguće. Jedna američka komisija, koja bi se izaslala u evropske zemlje; ne može da odlučuje već samo da priprema. Željama Amerikanaca možemo ići samo toliko u susret, da odgodimo saziv konferencije do januara, ali to je krajnji termin, ne ćemo li da propustimo prešnu priliku. Banka za židovske prlpomoćne svrhe za istočnu Europu. Prema saopćenju predsjednika židovskog narodnog vijeća za istočnu Galicija, dra. Ringel a, „Židovskoj novinskoj centrali u Zurichu“ dobio je on iz New-Yorka sbavijest, po kojoj će da se ostvari osnutak velike banke za davanje vjeresije u svrhu uspostave opustošenog židovskog gospodarstva u istočnoj Evropi. U sjednici ujedinjenih triju židovskih komiteta Amerike (Jewish Relief Committee, Central Relief Committee i People Relief Committee) predložio je predsjednik Mars ha 11, da se osnuju banke u tu svrhu. Podupro je taj prijedlog Jacob Schiff, da bi se s uplaćenom akcionarskom glavnicom od 10 milijuna dolara lako namaknulo daljnjih 40 milijuna dolara, tako da bi banka mogla početi da radi s kapitalom od 50 milijuna dolara. Marshallov se prijedlog prihvatio te se već počinju štampati akcije. Zanimiv poljsk. glas o palestinskom pitanju. Knakovski »Czas« donosi dva članka poznatoga narodiKUga ekonoma, agromoma i sveučilišnoga profesora Jana Kupke, laojai su zafuJmiVj, jer je pisac upoznao Enec Israel sopstvenim očima. Upoznao je, kako sam kaže, oktavu zemlju, n© ograničavajući se na mjesta, koja obično opisuju turisti da prouzroče krivo mišljenje o zemljs i njezinim stanovnicima. Ponajprije prikazuje koionizacijone nacrte cijonističkih pisaca i drugih

istraživaoca Erec Israela, te razlaže protimbe izmedjn o|v)ih oduševljenih pristaša jctvrejske palestinske kolonizaicsje i onih krugova, koji tvrde, da je Erec Izrael nepUodna .pustinja;, ju kojoj nikojkova kolonizacija nije moguća. Napokon se pita tko imade pmvo. Na ovo pitanje odgovara on lizrekom, koja nas poznavaoce dugogodišnjih studija i iskustava naših palestinskih ištraživaoea; neće začuditi, no koja nas zanima 'kao objektivno priznanje poljskoga učenjaka. »Budući da sam prije rata proputovao Palestinu, pmmatrajući je oč'ma ekonoma i narodnoga gosjK>dara, to mogu najdubljim uvjerenjem ustvrditi, da pristaše jevrejske kolcu,ižacije imadn pravo«. O uzrocimai »da Englezi pogoduju JevTejima svakom žgodoan i. na svalkom koraku« misli dr. Hupka da Engleska treba Jevreje isto tako nužno kao i Erec Israel, koji tvori vezu su Indijom«. Engleska promil će Jfcvffeje kao koloniste, koji poznaju sjajno prednosti naseljenja na kopnenom putu prema Indiji, d'dk se njihov broj ne bude tako povećao, da će moći stvoriti svoju državu- ..« Za ostvarenje svojih planova treba Engleska JevTejle, možda nužnije nego Jeu vreji Engleze., Nadalje (veli: »Poduzeće jevrejske kolonizacije u Palestini mora uspjeti, jer unutar jevrejjske (zajednice ne manjka nflti potrebni kapital, niti požrtvovnost, niti Oduševljenje, energija ili sposobnost, da se izgradi vlastita država u Palestini«. Izjavljuje, <La bi bilo potrebno. veće zanimanje za palestinsku kolonizaciju sa strane Poljaka, jer bi to bitno olakšalo Uliješenje jiJvrejskioga pitajuja u Poljskoj. Poljaci bi morali sa simpatijom i poštovanjem pratiti nastojanje Jevreja, da obnove a\"Oju staru domovinu, što više morali bi lim davati iskrenu L izdašnu pomoć. ne prezajući ni pred mallierjalnim žrtvama. Ove žrtve bile bi sjajmo naplaćene i u Poljskoj i u Palestini, gdje bi bilo poželjno za Poljsku, da ima prijateljske političke i gospodarske veze. Time bi se stvorila mogućnost aai opskrlm sirovinama, koje će napućena i obnovljena Palestina moći dobavljati kao vlastitu produkciju ili iz Indije. Navedeno naim je dokazom, da ozbiljni znanstveni krugovi Poljske, u kojoj živfi jedna četvrtina jevrejstva, promatraju jevrejsko pitanje ea svim dugim očima, nogo površni i zlobni listovi, koji svakom zgodom nabadaju Jevreja Jevreji i Titov slavoluk. Rimski dopisnik »Frankfurter Zeitunga« priopćuje, da talijanske čete imadu proći i»od Titovim slavolukom prigodom slavlja pobjede četvrtoga novembra. »Griofnale d’ Italisi« objelodanjuje dop i is jednoga hrišćanskoga čitatelja, da su Jevreji ptisegli, da neće ij ikada prolaziti poid 1 Ovim' slavolukom, koji ih sjeća propasti njihova naroda. Ne može se dakle od jevrejskih vojnika, koji su izvršili vojničku dužnost, prema domovini, zahtijevati, da to učine. Stvar će se po svoj prilici tako svršiti, da će se jevTejskim vojnicima staviti na volju, hoće U prisustvovati kod ovoga Ophoda ili ne.

BROJ 34. i 35,

»ŽIDOV« (HAJHUDI)

9