Жидов

Nu kud i kamo važuije je u tome za mafc (uaše žiđovsko saruoupravuo tijelo, uaša žid. bogoštovna općiua. I tu počinju dozrijevati plodovi. Pored svih obećnja i pokušaja. atiiniilainitski kahali ostaju sterilni, iscrplj'uju ee (ta je riječ predobra) u upravnim zakljućcima i ne mogu se aktivirati u cjlju, da budu mia'ticamia i žaristimia pumog židdivskog života. Mimo tih kabia'La i protiv ujih budi se jaki židiovski život i traži ulaz u kahal, u hram i tt školu. Ni reaikcijoiuami izborni red, što gia eilomice drže Ijludi. koji se inače tafco rado hvalo svojirn demokratskim nazicanjem, ne ipomaže. Mase predvOdene x*° omlađini Osvajiaju kahiale. Padaju asimilautška kuile. Eno Broda, Osljeba. I drugi će kahali doći na red. Općine se nacijomalizuju. Ne (fcako n fomni, ali n biti. A nama nije do forme, reć d)o stviari. I nije na!m do partijskih uspjeha, jer mi tu nijesmo pairtija, nego amo mlado židovstvo, koje hoće, da mu autonomnia židovska općina budo u prvome redu, ali potpuno židovsikom. fcoje hoće, da mu opĆina, hram i škcfla budu rafeadištem jmlaizovanja i hebraizOvianja 'i učiteIjem potpuue autoemacipacije. Taj pofcreit rnoria posve prirodno konialčno ići i za tim, da sva ta lokaina nastojanja udruži i dla sve pojedtoačne energije ujedini, da se dode do one široke institucije, koja no će uzeti u zaidiatak provođenje evih onih ciljeva, što «u zajednička Jevrejima cijele Jugoslavije. To je savez jevrejefcih opština. Već je stvoren, nu još ne radi, reg bi da ješ nije našao jasne orijentacije. Naći oe je, čim spozna današnju temdencu našega židovstva: tendemcu za potpunom židovskom autoemacipacijom.

Lav Stern.

Predji zagrebačkih Židova.

»The Pigrim Fathers« zOvu se iseljendcL ikoji su, kao nankonformLeti prOgon,jeni ,u svojoj otaJdžhmi, godine 1620. na iadji »Mayfk>wer< Ostavili Engleskn i na*Mi novi zavioaj u Americi. VanreduO visoko štuju Amerioani uspOmenu ovih Ijudi. NajreaLističniji yankee postaje sentimentalan i patetičan, kad gtovori o muževima, koji su Tadi svog uvjerenja, Tadi ideje voljeli ostaviti uhavi dom i sigurno blagostanje i potražili po nepoznatim dalekim krajevima utočište, gdje ih se ne će proganjatj radi vjere, 'koju su smatnati pravom. U siobodnoj Americi, koja ne pOznaje plemstva, ipak se smatra kao neki airisto•knata, ko može dokazati, da je potomak Onih. kojs su na sam Božič 162Q. iza)§li u Plymonth r bayu na kopno. Ima zasebna »Society of Ma*yflower Des cendants«, društvo samih pofcomaika ovih »otaca-hodočastnika«, koja broji 1.500 članova, a cilj joj je: to prezerve their memory, their records, their historv and all facts relating to their, their ancestors and their posterity<. Ali ne slave uspomenu ovih Ijudi samo njihovi potomci, već svi Američaui smatraju Ove Ijude duševnO. historijski, kultumo kao svoje predje. Zagrebački Židovi zaboravrli su na svoje Pilgrimfathers ne znaju više pojediue obitelji za svoje predje, koj} su takodjeT voljeli ostaviti svoj lijepi zavičaj, bogatstvo ugledan položaj, j bježati iz svojih übavih

i sig'unuih domova u bijedu i nevolju, satmo •đa ne moraju zatajiti svoga tuvjerenja, gubitj svoje niarodnosti. Tijekom devetnaestoga stoljeća stao ee u židovstvu srednje EvfOpe širiti naizor, dai, je za potpunu jednakopravnosit nuždan potpun pTekid s prošloeti, potptmo napušta* nje OsebujnoetL Iznaelićanin je puki pripadnik konfesije. Židovstvo, koje je kroz dvije hiljade igodina. kao rijetko koja skupina, znalo očuvati svoje tradicije, cijenilo evoju prOšlostčvrsto ee nadiallo n svojn budnćnoet, kanda nijo imalo drage zadaće, nego da što prjje. što temeljitije nestaje u drugim nalrodima, U ovOm mlieuu pisao je jedsfn od nfejizrtazitijih zastupnika asimilaoije, Dr. Otto Weininger u »Geschlecht und CharaktoTc (18. izdanjo, strana 408): DerArier hat ejn Bediirfnis zxr wissen, wer seine Ahnen waren, er achtet sje und interessert sich fiir sie, weil sde seine Ahnen watren; und er schatzt eie, weil eT die eigene Vergangenheit immer hoher halt, als der schnell ejch verwandel)te Jude, der pietatlog ist, wejl er dem Leben Ikeinen Wert spenden katan, Ibm fehlt jenerAhnenstolz volMandig.den selbst der annste plebejischste Arier nOch in einem gewiseen Grade besitzt er ©hrt nicht, wie dieser, seine Vorfahren, weil sie seine Vorfahren sind, er ehrt nicht in ihnen sich selbstc .... Do tako krivih žakljueaka mogla je asimiliaicija dovesti Zidova, fkioji nije znao o memofr-knjigama, štono eu ih o svojim znamenjtim Ijndima, čuvale židoveke općine, koji nije znao zfl ogromnu jevrejsku književnost. o djelima pokojnih velikana. Zagrehačka izraelška bogoštovna općinia nije haš pokazala interes za svoju prošlost. TJ »Povijesnin spOmenieimiaic što ih je izdao grad Zagreb, iznio je Ivo Krst. Tkalčić vanredno zanimivih podataka o Židovimfl u srednjem vijeku. »U našem Zagrehu uz domaće hrvatdko gradjanstvo ima naseljenih Nijemtaca, Talijflnfl, Ugrinfl i nešto Zidova.c (V. svezak, strana III.) , U gradskoj se gruntOvnici 1432 govOTi o »noster coneivis Blazius Žydowc, spominje se njegova knća (godine 1434.). Ali našoj ee općini nije činilo potrehnim. da sakuplja podatke O Židovimfl u stflrOm ZagTehu. Pa zar dojsta ne hi bilo zanimivO, kad hismo što etaznali o zagrebačkom Židovn Mušu i njegovu sinu Jonasu, koji su živjeli koncem 14. vijeka, fl' o kojima imamO podatke n djelu »Das Wiener Ghetto, hearbeitet im Auftrage der historfschen Kommiesion der israelitischen Kultuegemeinde in Wienc; dok ih Tkalćić ne spcnminje! Tkalćić opet govorj o zagrebaćkom liječniku »egregius dominns Jacobus Dr. in medicisc, koji je živio u Zagrehu negdje izmedju 1504 i 1523., prije toga bio »phisicus regiae Mayestatisc, ai po mnijenju Tkalčieevu došflo i hez snmnje s vojvodom i banom Ivanom Korvinom n Zagreb gdje se ožendo e MilicOm, te knpio posjed u Vrhovoima. Tkalčić ne.nflvadja o njemn, da je ŽidOv; ali uoči li se ugledan položaj Židova na budimskom dvoru, j to nairočito obitelji Jacohus (Dr. Biichler Sandor. A. Zsidok tortenete Budapeeten, gdje se osohito ističe Jaeohus s prjdjevkom Parvius kao predstavnik hudimskih Židova), onda je pitanje o narodnosti tog zagrebačkog dra. JacObusa već jaSnije,. Ta haš Židovi bili eu u slavenskim krajjevima krOz cijeli srednji vijek li-

ječnici. SolnOgHadski nadbiekup Arno, saviTemenik Karla Velikog', trtaži od nekog grofa. da mu pošalje »illum medicum judaieum vel sclavioniscum (I>r. Adolf Altmfllnn, Geschichte der Juden in Sfcadt und Land Salzhurg). Još je zpflčajnije, jer ?« radi o istom rflKdohlju, ikiad Dr. I. E. Scherer (Die Rechtsverhaltnisse der Juden in den deutschdsterreichischen Landeru), pišući o ŠtajeTskoj kaže: »Einzelne Judtn machten sich ais Aerzte verdient und erIflngten besondefe Voarrechte. So verlieh Eriedrich IIL im Jahre 1478 in Ansehung đee Fleisses >eo Michel Jude \Vundarzi zu Erledigung unsrer Landleufc, so von den Tiirken gefangen und vOn ConstantinOpel gefurt werden sein, gehabt hat<, dem Genannten die Begiinstigung. sich samt eeinem Vetter Prewemdels in eineT der landsfiiratlichen Stadte in Steiermfllrk, Kamten in Krain niederzulassen<. Prema tome moraia je i taj dr. Michel djelOvati negdje n hrvatskim krajevima jer gdje bi on iniače imao prilike liječiti na putu u Oarigrad zarobljenike, a onda tražiti nastan u susjednoj Slovenijit Tkaleić zntide tek još za jme jednog liječnika u Zagrebu »Eregius medicine Dr. Heinricus Alemflnus koji je hio dozvan ovamo 1492.. a IkapfcloS mu doznfl'eio petdeset dukatfl godišnje nflgrade. Dvorski liječnik već spomenutog cara Friedrika 111. hio je Židov Jakoh Loan a baš koncem petnaestog vijekfl nijesu samo vlkdari već i pape i kardinali rmali židovske liječnike (Dr. Simon Scherhel. Judische Aerzte und ihr Einfluss aiuf das Judentum). Ako dalkle u fcrećoj svesci Tkalčić kaže: »Ostali 'liječnici nijesu nam poznflti, ali da ih je bilo nema smnnje<, to opet nema za nas sumnje, dla suliječnici većinom hili Židovi, dakle valjda i nflf\’edeni đoktori Jflteohus i Henrjcns. Cini se možda malo čudnO, kad se supmga Dra. Jacoha zove Milica, jer mješoviti su brakovi bili po zflk'ljučcima crkvenih koncila u Toledu i Rimu već od osmog vijeka u zap£'dnoj crkvi zahranjeni, (v. Dr. Adolf Briill: Die Mischehe im Judemfcu im Lichte der Geschichte). Pokrštenja bila su veoma rijetka i bivala su samo pod pritiskom sjle, a kraj uglednog položaja ovog lijeenika ne može o sili hiti govora. Ali ime Milka nije hilo rijetko kod Židovka u slovenskim krajevima. Dr. Arthur Rosenherg (Beitrage znr Geschichte deT Juden, in Steienmark znade za ugovOr, koji je izdan 18. siječnja 1487. a u kojemu se spominje Židovka Milka ndova Eisaka sinfl Liebla, preudata za Haymia sina Gerla. Kad su g. 1496. usljed vjerske nesnošljivosti Židovi mOrali ostaiviti Štfltfersiku n koliko se nijesn pokrstili vidimO, da mflrihorski grfldski sudac Bemhard Drucker kupuje od Hayma, sina Gerla i Milke, kćeri Bribe ugovorom od 25. prosincfl 1496. kuću. Kuđ je sudhina odvela ovu Ohitelj, ne znamo, flh ne treba mnogo kombinacije, ako četvrt vijeLa kasnije u Milki. eupruzi židOvskog liječnika u Zagrehu. vidimo unuče ili drugi rod Milke, kćeri Brihine. Dr. Gavro Schwarz je n »Vijesnifcu zemflljsfcog arkiv*ai< opetovano iznio veoma zanimivjh podataka o zagrebačkim Zidovima; oeobito jo opšimo na temelju iz’vorfl obradjena novija povijest, povijest doeeljenja u osamnaiestom vijetku. Pisali su o zagrebačkim ZidOvimfl Barle, Pajas, Klaić, Rudolf Horvat ’flli to su sve tek poje-

STRANA 2.

>9. IBOVc (U AJBtfUfi

BROJ 11