Жидов

detaljnijom podiobom rada. U tome možemo ići vrlo dalfeko. Bit će potrebno, da svaku veću mjesnu organizaciju učinimo udruženjem jednoga sistema Minjanima. O tome u posebnom članku. Nu to je samo jedna strana pitanja, koja dira tek formu mjesnih organizacija. Još je važnije, da mjesne organizacije dobiju novu orijentaciju, novu sad rž i nu, ako se uopće može govoriti o tome, da današnje mjesne organizacije imadu svoju orijentaciju. Mjesne su organizacije daleko od pravog shvalanja svoje uloge i važnosti. Kakve su danas, one su sabirališta novaca, kojima centrala neprestano dolazi sa sveđ novim zahtjevima. Tako su mjesne organizacije same reducirale u svojim očima svoju važnost. Mjesne organizacije, pristupajući k radu i prilazeći k pojedincima sa ovakovim shvatanjem, nemaju što da daju svojim članovima i prinosnicima. One samo primaju, a bez protučinitbe, primaju koliko uspijevaju jedino što traže: novaca. To umara i prinosnike i sabiratelje. I sabiralelji prestaju »dosađivati« sada ovome, sada onome, dok napokon ne šalju stereotipna izvješća: sada se ne može ; ne može se više. A onda i ta izvješća izostanu. Ovaki cijonizam je cijonizam površni. Treba vidjeti pored na oko sitnih zadaća, veliki cilj, i izravnu vezu između »malog« rada i velikog ideala, svoju prevažnu funkciju u službi ideala. Pristupamo li umornih srdaca k ljudima, ne možemo probuditi zadrijemane duše. Kucamo na džepove, kad bismo trebali kucati, da nam se širom otvore srca. Ono drugo onda će doći. Nu ako mjesne organizacije budu ključari, koji otvaraju srca, one će naći ruke, koje daju. U sabirnome radu, ispravno shvaćenom i provađanom, imajući uvijek pred očima veliki cilj, mjesne organizacije imadu mnogo zgode, da oplođuju i obogaćuju duše svojih članova, da bude razumijevanje i ljubav za jednu vetiku stvar i osjećaj zadovoljstva i sreće radi mogućnosti sudioništvovanja u tome radu. To više nije samo jedno hladno, beznačajno mehaničko sabiranje i davanje, nego je i jedno vrlo vrijedno primanje. Takav sabirni rad bio bi jedan živi, istinski, proćućeni cijonizam, gdje bi mjesne organizacije i svi njezini članovi uvijek znali, da svaki i najneznatniji njihov prinos i rad znači jedan kamen u zgradi židovske narodne domaje.

Maaser

Maaser je nacijonalna institucija, koju nalazimo u cijelom toku židovske povijesti od najstarijih vremena, a treba sada da slavi svoje probuđenje k novome životu. Primjenu maasera nalazimo već u predhistorijsko vrijeme, i prvi useljenik u Palestini, Abraham 1 položio je, kako biblija izvješćuje »desetinu od svakog posjeda« Melkicedeku, kralju jerusalemskom. Tu se prvi puta spominje u bibliji maaser, ali na takav način, iz kojeg se smije zaključivati, da se već onda radilo o 1 tradicionalnoj, poznatoj uredbi. 1 I inače se spominje maaser u biblijskoj povijesti patrijarka, tako se Jakov zavjetuje; »Ako će Bog uza me bit da se uzmognem sretno povratiti u dom svoga oca pridonijeti ću Ti desetinu od svega, što si mi dao«. Prikazuje li se maaser tako, kao tradicionalna uredba najstarijeg vremena, to on poprima kasnije u bibliji karakter jedne upravo normirane zakonske odredbe, koja se češće citira : »Svaka desetina od zemljišta, te plodova zemlje i drveća, je Gospodinova i mora se Njemu posvetiti.... I svaka desetina od goveda i ovaca, koji hodaju pod bićem pastira, neka bude posvećena Gospodinu«. »Desetinu sviju plodova, koji rastu na tvom zemljištu odijeliti ćeš iz godine u godinu«. »Svake treće godine odijelit ćeš drugu desetinu sviju prihoda, što si ih imao u ovoj godini, i odložit ćeš je unutar svojih vratiju. 1 doći će levita, koji nema udjela, ni inog posjeda s tobom, doći će hodočasnik, siroče i udovica, koji žive unutar tvojih vratiju, jesti će i nahraniti se. E da te Gospodin Bog blagosilje u svim tvojim djelima, koja će tvoje ruke da učine«. Ovdje se ne pojavljuje maaser, kako se vidi, samo kao religijozna, već i kao socijalna uredba. Ova je insitucija najjače uplivisaia na kasniji socijalni život židovstva i na njegovu literaturu. Talmud razlikuje razne oblike maasera, od kojih onaj »siromašnog čovjeka« zaslužuje osobitu pažnju, a dva traktata muda, koji su opet dali povoda kasnijim literarnim ispitivanjima, obrađuju opširno razne primjene i sadržaj pojma maasera. Načelo maasera, koje je u Palestini imalo osobito jako značenje, poprimilo je u Galutu promjenjeni karakter. Budući, da privredni život u Palestini nije bio osnovan na novcu, trgovini i industriji, već u bitnome na gospodarstvu i marvogojstvu, to se maaser sastojao u ono vrijeme od plodova polja i vrta ili

u mara, u galutu pako morao se naravn« promjeniti u podavanje u novcu. Princip maasera vrijedio je posve u sredovječnoj tami patnja za vrijeme križarskih vojna i inkvizicije u židovskim općinama. Svaki Židov, bez obzira da li bogat ili siromah, platio je općini desetinu od posjeda i prihoda, koja ju je upotrebila za uzdržavanje svojih institucija, kao i za podupiranje siromaka, a ov* poslovanje imalo je katkada tako veliko značenje, da su se mnoge opčine kod utjerivanja ove takse zaprijetile sa ekskomuniciranjem onima, koji joj se protiviše. Išlo je to čak tako daleko, da je u takovim slučajevima jedna manjina, pa i pojedinac, mogao silom narinuti svoju volju cijeloj općini. Maaser se davao na slijedeći način ; Ponajprije dao je svaki Židov desetinu svoga cijeloga imetka, a zatim godišnji maaser od svog godišnjeg dohotka, koji je obuhvaćao baštine i slično. Mirazu kćeri dodavala se posebna svota za maaser, da miraz ne bude prikraćen, sin, koji je baštinio, morao je platiti maaser, ako je i otac svojoj ‘dužnosti već udovoljio. Iz literature responsa tadašnjih rabina vidi se, koje je značenje imao maaser, u njoj su obrađena razna detajlna pitanja na pr. da li se mora platiti desetina od bruto ili neto prihoda ili da Ii kod poslova mogu gubici kompensirati dobitke obzirom na desetinu. U ostavim Rabi Avrahama Hurvvitza našla se i opomena njegovim sinovima, da novce maasera sačuvaju odjelito, te da za 'ove u svojim knjigama vode posebne stavke. Maaser, koga su dragovoljno uplaćivali, služio je kao vrelo zajma za javne izdatke. Kada je zajednicu zadesila posebna nesreća, te maaser nije dostajao, odredila si je takse, koje su desetinu često prekoračile za dvostruko. Za vrijeme izgona Zidova iz Španije i pogroma Chmielnitzkoga darovale su općine Italije i Turske četvrtinu svoga posjeda za oslobođenje zarobljenih, te pripomoć bjeguncima. A gaonim su često izjavili, da podavanje maasera ne oslobađa od dobročinstva, budući da je to moralna obveza, dok maaser nije vlasništvo davaoca. Posebni odjelak u povijesti maasera sačinjava desetina geule, oslobođenja. Nakon povratka Židova iz babilonskog progonstva, uveo je Nehemia kao jednu od prvih institucija maaser za uzdržavanje levita kao državni porez. Maaser se protezao na osobe same, i od desetorice ljudi se jednog obvezalo, da stanuje u Jerusalimu, u svetome

JEVREJSKA GLAZBA.

»Jewish Chronicle« objelodanjuje interv ew s A. C. Idelsohnom istraživaocem jevrejske glazbe, o njegovim nastojanjima. »Kad sam prvi put došao u Palestinu veli Idelsohn »našao sam tamo samo dvije pjesme, koje su bile razširene. .leđna od tih bila je Hadkva, a druga jedna pjesma od Bialika. Počeo sam odmah da komponujem pjesme za škole __ i dječje vrtove i objelodan e sam do sad jedno tristo pjesama. Danas možemo jevrejsku Palestinu nazvati zemljom pjesme- Moj rad doveo me je na misao, da skupljam sve židovske narodne pjesme, koje su raširene po općinama diaspore. Kad sam rad započeo, bio sam uvjeren, da ću ga dovršiti za dvije ili tri godine. Od onda je prošlo višeno deset godina, a i sad još djelo nije dovršeno, iako sam sakupio velik materijal, koji je dogotovljen za objelodanjenje i koji već

dopušta konačni sud. istraživanja dovela su do nekih pozitivnih rezultata, od kojih je najvažniji, da se može ustanoviti izvorna podloga jevrejske glazbe koja siže u vrlo staro doba. Izvore možemo podijeliti u 3 perijode; biblijski predarapski i arapski. Mogu priličnom sigurnošću tvrditi, da u intonacijama pentateuha i drugih knjiga biblije upotrebljene melodije padaju sigurno u doba prije završetka kanona. U tom uvjerenju potkrjepljuje me činjenica, da se opčine, koje su u narednoj periodi bile odijeljene od svoje braće kao jemenski i buharski Zidovi služe istim melodijama, kao Židovi u Frankfurtu i sefardi u Londonu. Kod orijentalnih Židova uobi čajeni napjev bio je već poznat u petom stoljeću prije Krista, kako izvješćuje Klemens od Aleksandrije, prema starom grčkom pouzdaniku, sa dosta velikom sigurnošću, da su u ono staro doba upotrijebljene melodije bile iste kqje i danas

pjevamo. Crkva je mnogo preuzela od sinagoge. Tako možemo prepoznati intonaciju biblije u misi, koju su nam uščuvali dominikanci. Temelj tužaljki, koju pjevaju dominikanci na uskrsnu večer, su dva napjeva, od kojih se prvi tačno podudara sa orijentalnom »Eha« melodijom, a drugi sa melodijom, kojom se služe orijentalni ; sefardski Židovi za knjigu Hiob Ovu potonju upotrijebljavaju i aškenazi pri čitanju tore na »Jcvnim neraim«. Ovaj običaj, da se preuzmu podesne melodije, ne siže dalje od srednjeg vijeka i vidio sam u starom aškenaskom mahzoru, koji je tiskan u Italiji odredbu, da se na Roš hašana i Jom kipur tora ima čitati u melankoličnom tonu tišim glasom. Mahari, taj veliki liturgijski autoritet srednjega vijeka, ne priznaje taj običaj. Možemo sigurnim smatrati, da su melodije starije od notalnih znakova. Moderni biblijski sistem notalnih znakova

2

»Ž I D 0 V«

BROJ 6.