Жидов
ih kao ljude i kao Židove očuvati od 'toga, da prave trule kompromise sa svojom savjesti podliježući diktatu časovitih konjunktura. To će ih najpače učiniti dovoljno jakima, da ne podliježu nlkakovu teroru I nikakovim mamkama, pa da ne prave trgovinu sa svojom savjesti.
Napred! Na posao!
IVeobJelodanjen poziv Maksa Norđaua. (Iz arhiva Cijonističke organizacije.) Na početku godine 1920. činilo se opet jednom kao da će uslijediti prenos mandata nad Palestinom na Englesku i da će se time ustanoviti odredbe rtianđata, o kojima se neprestano vodila borba. Engleska vlada naredila je Sir Herbertu Samuelu, da posjeti u svojstvu financijalnog savjetnika maršala AJlenbya, u Palestini, a cijonistička organizacija primila je obavijest, da će vjerojatno za kratko vrijeme uslijediti prenos mandata na Veliku Britaniju. Dne 6. januara 1920. održala se u Londonu pod predsjedanjem gosp. Sokolova sjednica Akcijonog Odbora, kojoj je pribivao veći dio članova Akcijonog Odbora i dr. Maks Nordau, koji je bio za vrijeme svoga boravka u Londonu pozvan na sve važnije sjednice. Oosp. Sokolov izvjesido je o položaju i pitao je, što se ima pripraviti za dan prenosa mandata. Nordau izjavio je, da se dan prenosa mandata ima slaviti kao narodni blagdan. Odredbe mandata nijesu odlučujuće. Njemu dostaje, da Engleska dobije Palestinu, a Židovi imali bi da Engleskoj poklone povjerenje, da će ona izvršiti svoja obećanja. Nakon ove izjave Nordaua imenovao je predaje-' đatelj dva odbora, od kojih je jedan imao da ustanovi financijalne planove, a drugi, pod predsjedanjem dra. Nordaua, da se brine za pripremu proslave mandata. Komitej za mandatsku slavu održao je svoju prvu sjednicu pod predsjedanjem Maksa Nordaua 13. januara i zaključio je, da se obrati apelom na židovski narod, čim će mandat biti potvrdjen. Nordau izjavio se spremnim, da će sastaviti poziv te mu je zato podijeljen mandat. Na drugoj sjednici dne 19. januara predlagao je Nordau nacrt apela, koji sad prvi put objelodanjujemo. Nakon kratke debate o pojedinim točkama nacrta odgodjena je sjednica za 22. januar. Ali 22. januara bilo je vrlo nevjerojatno, da će podjela raan đata uslijediti u najkraćem roku. Dr. M. Nordau predao je nakon sjednice svoj nacrt tajniku gesp. Lconu Hermannu sa riječima: »Ja sam primio i izvršio nalog; poziv je sad vaš«. Nekoliko nedjelja iza toga bili su nemiri u Jeruzalimu i kriza postigla je vrhunac, pa je u San Remu zaključen prenos mandata na Veliku Britaniju i uvrštenje Balfourove deklaracije u mirovni ugovor. Slijed dogadjaja bio je takav, da se Nordauov apel nije mogao upotrijebiti, iako je on sam još na dan odluke od San Rema izjavio: Za mene je odlučno preuzimanje mandata po Engleskoj. Engleska ne može da povuče Balfourovu deklaraciju. Same odredbe mandata su uzgrednije naravi.« Tom naziranju Nordaua odgovarao je i po njemu sastavljeni poziv židovskome narodu. Nordauov apel k radu stići će sad, nakon smrti majstora, kao opomena žiđov-
Uujemo od daaa, kad smo još očekivali skome narodu tim više, čim se više uđadan mandala i nadali se, da će on izazvati entuziazara i požrtvovnost, koja ne treba podstreka. Danas znamo, da se židovski narod u svim njegovim dijelovima uvijek iznova mora pozvati na rad, ako hoćemo da uspije veliko djelo narodne židovske domaje u Palestini. Stoga ostaje na snagi Nordauov apel. L. H. Nordauov proglas. Već <2OOO godina vine se iz dubine našega srca na svaki Pesah-blagdau: »Naredne godine u Jeruzalitnu!« Lešana haba bijerušolajim. Narednog Pesaha smjet ćemo kliknuti: »U ovoj godini u Jeruzalimu!« Lešana haze bijerušolajim. Kad je 2. novembra 1917. Balfour dao onu istorijsku svoju izjavu, da će Engleska pogodovati osnutku domaje za židovski narod u Palestini, bilo je to obećanje britske vlade, čije je ispunjenje ovisilo o preduvjetu, da će ona imati pravo da raspolaže Palestinom. To pravo sad ima engleska vluda. Liga Naroda dala joj je u svoj formi punomoć, da Palestinu preuzme pod svoju upravu i da izvršuje tako dugo suverenitet, dok će zemlja biti dovoljno razvijena i ojačana, da iz sopstvene snage može da opstoji kao nezavisna država. Što je 1917. bilo uvjetno obećanje, postalo je navještajem odredjene namjere engleske vlade, čije ostvarenje o njoj zavisi. O njoj, ali i o nama. Naš prvi osjećaj na tom velikom danu, koji nam je tako 1 približio ono, što je tako dugo bilo u neizmjernoj daljini predmet naše težnje, je topla zahvalnost za veledušni čin Engleske, zahvalnost, koju ne će iscrpsti tisućljeća. Drugi osjećaj je onaj vrlo ozbiljne odgovornosti, koja nam je od tog časa nametnuta. Engleska ima povjerenja prema židovskome narodu, da je voljan i sposoban, da u velikom broju naseli Palestinu, koju mu otvara, i da pretvori opustjelu zemlju u cvatući vrt, gdje će opet, kao u biblijskim danima, teći med i mlijeko, i da će tamo presaditi najmoderniju kulturu novoga vremena i učiniti je uzorom reda, naobrazbe, blagostanja i umjerene gradjanske slobode. Zadaća je vrlo velika, gotovo zastrašujući velika: ona nije prevelika za naše htijenje i znanje . Svaki Židov, kome je čast, opstanak, zdrav razvoj njegova naroda na srcu, mora sad da upotrijebi svu svoju snagu, sve svoje duševne i ekonomske sposobnosti, da doprinese svoj dio k uspjehu velikoga djela. Tko hoće da se lati putničkog štapa, neka nodje veledušno, s nadom, koja daje snagu i stvaralačkom težnjom u staronovu domaju, odlučan, da sebi izvojšti i zasluži teškim radom buduću sreću. Tko nije voljan da sam podje na put, neka pomogne emigrantima zborom i tvorom, s novcima, raznim uredbama skrbi, stručnom pomoću na tehničkom i gospodarskom području. Ne smije da se ukazuje, da je židovski narod zatajio u najodlučnijem času, da se pokazao nesposobnim da preuzme
mjesto u okrugu civilizovanih slobodnih naroda s časti i dostojanstvom. Povjerenje Engleske prema žklovskome narodu ne smijemo pokolebati. Slavimo današnji dan, duboko ganuti, kao visoki blagdan hvale i nade. Ali kad umuknu pjesme radosti, kad se ugasnu svečana svijetla neka sa sviju usna ječi jednoglasno zov: Napred! Na posao!
Zadnja želje Maksa Nortaua
Piše
Leon Z o I o t k o v.
Cijeli Izrael oplakuje nenadoknadivi gubitak jednoga od svojih najplemenitijih sinova u osobi Maksa Nord a u a, velikoga muža u Izraelu, čija je smrt ostavila prazninu, koja se ne će moći ispuniti u mnogim deceuijama. Naša je bol velika i duboka, jer rijetko nam je kad smrt jednoga čovjeka toliko na jednom uzela. Pokojnik bio je IjubVmac muza i nadaren talentima, koji bi. kad bi ih razdijelili, na tucet ljudi, dostajali. da svakoga od njih učine slavnim. S Maksom Nordauom izgubili smo, zajedno s ostalim svijetom, velikoga govornika neizmjerne snage, književnika sa svjetskim glasom, muža duboke kritike e umjetnosti i životu, dramatičara, novelistu, filologa, socijologa, profetu, u čijim su vizijama našli pobude najbolji duhovi čovječanstva. Nama Židovima bio je mnogo više. Za nas bio je, barem u posljednoj četvrti prošloga vijeka, inkorporacija nacionalnih briga i nada, bio je učitelj naših nacionalnih ideala i nastojanja. Stavio je sve svoje velike talente kao dragovoljnu žrtvu u službu svoga naroda, bio je njegov odvažni branitelj i dobacivao je vatrene optužbe u lice groznome svijetu, koji je zlostavljao njegov narod. A kad je obratio lice k nama, bio je dobri prijatelj, koji nas je tješio. 1 da nije njega bilo, ne bi bilo ni Herzla, koji nas je vodio. Jer, prema Herzlovim vlastitim riječima u njegovim dnevnicima, bio je Nordau prvi 1 jedini, koji mu je dao odvažnosti i oduševljenja, da se prihvati djela, još đavao prije održanja prvog cijonističkog kongresa u Bazelu. Ali i bol nas okuplja, kad danas beba da pomislimo, kako ćemo da dademo izraižaja našoj zahvalnosti za spomen muža, koji je dao cijelu svoju dušu, koji nam je stavio na raspolaganje njegove jake energije, a od nas nije očekivao niti primio protuuslugu. Ne treba dugo da tražimo. Jer Nordau je sam s njemu prirodjenom veličinom srca i nesebičnosti pokazao put, koji je držao najpodesnijim, da ovjekovječi njegovo ime i da ujedno podigne dostojan spomenik za zahvalnost njegova naroda. Rekao je to u nekoliko majstorskih rečenica, u kojima je izrazio svoj ideal o sreći židovskoga naroda i najsrdačnije nade za njegovu budućnost, tad, kad je prvi put doznao o planu osnutka Nordauovog vrtnog grada u Palestini. Kratko i lijepo pismo, koje danas, pošto je Nordau umro, zvuči kao proročanstvo, može da u pitanju, kako da se najbolje počasti njegova uspomena, važi kao njegova zadnja želja, kao njegov testamenat:
2
»Ž l D © Vc
BROJ S.