Жидов
Lijepe su sanje sederskih večeri . . . Zemlja je dotle postala gola i pusta, presahlo je mlijeko i med, a vjetar je ganjao nizinama judejskim pijesak u pustinji, a s judejskih brdina skidao i drvo i zemlju. Mi smo sanjali svake godine kod sederskih večeri i dalje o zemlji, gdje teče med i mlijeko. U te sanje mi smo obraćali svoju čežnju robova i zavjet psalma: Im # eškaheh Jerušalajirn ~. Avadim hajinu... Ko će nam privesti sanje u zbilju, čežnju u život? Opet smo bili pustinjski narod, uvijek na putu, uvijek satirani. Gdje je gorući grm, iz čijeg će ognjenog plamena doći riječ oslobodjenja? Riječ, od koje će se rascijepati more, da suhih nogu prijedjemo u zemlju obećanu? Naše su noge prolazile vijekovima putem, koji je bio orošen krvlju našega naroda . . . Avadim hajinu: Ali jednoga dne shvatili smo tu riječ kao revoltu protiv stoljetnoga odlomka našega pustinjskoga lutanja u pravom smislu te riječi: bijasmo robovi! Iz ognjenog plamena naše nutrine zboraše i opet riječ oslobodjenja. Stresosmo sputanost svojih duša i dotad sagnutu šiju uspravismo. Oči nam stadoše sigurno gledati u daljinu, koja je kroz vijekove bila tako bliska, jer smo je nosili u sebi: u zemlju, gdje je teklo mlijeko i med. Tek: sad znamo, da nam je ne će spremnu za uživanje predati ruko, već mi ćemo još jednom da se vratimo u nju i razbijati kamenje i saditi drveće i saditi ljubav svoju u nju, da proteče mlijeko i med. Vijekovi prodjoše i seđer je dobio novu dušu: dok sanjamo i čeznemo opetujući priču agade, pred našim očima sviću proljetne vizije: djela su to naroda, koja na putu u Cijon daju života i sanjama i čežnjama i vizijama.
Narod u tuđini
Piše dr. Julije D o h a n y.
Leži u neiskrenoj naravi svijesne, a još više nesvijesne asimilacijone tendencije židovstva, da se izmedju čina i ispovijesti otvara dubok jaz krzmanja i sumnje. Nakon što smo dvije hiljade godina neprestano govorili, snivali o leme, da ćemo jednom opet sagraditi dom naših , otaca, pretvorila se prkosna, ponosna narav borca sve više u narav patnika, koji je u poniženjima i obeščašćivanjima sa-
. dašnjosti našao utjehe u grandioznom * snu oplemenjivanja cijeloga čovječanstva 3 gospodstvom božjim na zemlji. s O sadašnjosti govore naše knjige vrlo i. malo, otkad srno ostali bez domovine. Kroz stotine generacija naprotiv pišu 3 se biblioteike o prošlosti i o budućnosti. • A oni Židovi, koji se danas protive i nacijonalnom istupu židovstva u zemljama, koje ono nastava, ne opažaju, da bili oni cijonisti ili necijonisti zagovaraju ođrodjivanje. Ono odrodjivanje, po , kojemu se razlikujemo od svih drugih naroda, koji žive u naravnim prilikama: da naime ne samo objavljuju, nego naročito naglašuju provizornost i nepouzdanost svakog savrernenog rađa. Narodi pitaju sve nestrpljivije i sve agresivnije, da li židovstvo ne će ipak jednom postati sposobnim, da izgradi životne forme, da tako udesi svoj rad, te će ukloniti sjenku nastranosti, nadnaravnog misterijoznog lutanja njegovog suvremenog živoT medju drugim narodima? U buri borbe, koja danas huji oko židovskoga pitanja, glasno i jasno se čuje glas geta. Žalosna prošlost zove, a u neriješenom židovskom pitanju još uvijek izbija prošlost. Počevši od Zollschana, (koji je napisao knjigu o reviziji židovskoga nacijonalizma, pa do njegovih epigona u svim zemljama, koji se u potpunom neshvaćanju Zoflschanovih misli protive svakoj židovskoj političkoj organizaciji izvan Palestine a nastavljeno po Buberu, čiji kategorički postulat ponajprije obnova židovstva u našoj zemlji, po najprije pročiirenje židovskoga bića tamo napolju, zatim istom politički savremeni rad izvan naše zemlje može da služi kao geslo za malen sloj duševne i ćudoredne elite, ali ne može da udesi milijonima, koji žive, današnji njihov život. Svi su oni, i protivnici jedne jedinstvene židovske organizacije u našoj zemlji, nastavak onih generacija, koje su i kroz vijekove pisale čitave biblioteke o < prošlosti i o budućnosti, koje su nijetale najveći san, što ga je ikad snivao« jedan narod, moralno izbavljenje svih naroda, < a medjutim su i nehotice doprinijeli onom i odrodjivanju. te je židovski narod udesio j život sadašnjosti samo kao sjenu prošlo- I sti i budućnosti, kao provizorij, a životne i forme, koje stvara, nikada nisu slične c onima drugih naroda, koji su. ukorijenjeni i srašteni s tlom. u znoju i prahu svaki- t
dašnjeg rada iz dana u dan svojom sadašnjosti izgradili i svoju budućnost. Kad čitam članke, govore, knjige r opravdanosti ili neopravdanosti političkih oragnizacija židovstva u zemljama njegovog obitavanja, uvijek me se doima kao da bi još danas živilo jedno židovstvo u getu, koje je postalo ireligijozno, a koje se laća da namjesto r e 1 i g i j o z n e pilpulistike mesijanizma, piše kroz vijekove biblioteke nacijonalne pilpulistike o tome, koji će upliv imati na buduće židovstvo Palestina, koja će -,c izgraditi. Nasljednici židovstva geta bježe od trezvene neizbježive potrebe rada sadašnjosti k bezuvjetnosti naše palestinske budućnosti. Težnja za bezuvjetnosti tvori po Buberu osnovnu značajku židovskoga bića. Proglašenjem prvenstva obnove židovstva prije svega, zapostavljanje sviju ostalih političkih i interesa opstanka u galutu, zapada Buber, Zollschan u pogrješku, te upravo prvi herojski korak k bezuvjetnoj obnovi našega naroda samostalno nacijonalno organizovanje već ovdje u galutu time biva negiran, potisnut, odložen. Organizovanje židovskoga naroda u zemljama, što ih nastava, nastojanje da u općinskom životu, a ako je moguće da i u zemaljskoj politici samostalno nastupa, da namjesto anonimnog politizovanja pojedinih Židova stupi djelovanje po samim Židovima izabranih zastupnika, i da se jedamputa za uvijek spriječi, da cjelokupno židovstvo u zemlji nosi odgovornost za zablude, za ekstremne istupe pojedinaca, to je prvi korak k obnovi. Na sreću naše židovske budućnosti počelo je vrelo narodne snage brže da osjeća budjenje naroda i kao što kroz dugu zimu presahnuta vrela prašume na proljeće prodiru iz probudjene zemlje tako se židovski narod počeo pridizati u zemljama, gdje ima manje nadute političke i socijalne učenosti, ali više mladenačke snage srca, više idealnog poleta u odlukama i naročito više iskreno Osječane zdvojnosti nad povredama židovskog osjećanja častiNeka se samo u Jugoslaviji i dalje pišu učeni članci o tome, da nema preduvjeta za nacijonalno organizovanje u javnome životu zemlje, u Poljskoj, u Litvi, betonskoj, Besarabiji i u Zollschanovoj. domovini u Čehoslovačkoj, međjutim Židovi rade. Ne ću ovoga puta da govorim o prak tičkim detaljima, o praktičkim razlozima.
Farma Migdal
Piše M. 01 i k i n. Upravitelj farme Migdal g. M. Glikin, koji sada u Americi provadja veću akciju za proširenje ove farme objelodanio je u »New Palestine« članak o ovoj koloniji i ujedno se izjavio o židovsko arapskom problemu, te iz tog članka vadimo ove pojedinosti. Migdal osnovan je koncem 1909. od jedne grupe ruskih i njemačkih cijonista s prof. Warburgom i drom C 1 e n ovom na čelu. Geografski položaj farme je po sudu svih, koji poznaju palestinske prilike, vrlo povoljan, i mnogi stručnjaci tvrde, da je Migdal jedno od najboljih
mjesta u Donjoj Galileji. Površina farme iznosi nešto preko 5.000 dunuma, te se nalazi uzduž obale Tiberijskog jezera; od grada Tiberiasa udaljeno je jedno 4 i po milja. Razvoj farme uslijedio je polagano. Bila je to tešika i mučna borba. Kad smo kupili zemljište od nežidovskih posjednfKa bilo je to pustara. Prvi nam je rad bio kultiviranje tla i gradnja cesta. Prije same izgradnje morali smo odstraniti preko 40.000 panjeva te hiljade kamenja. Taj rad proveden je od 1910. do 1913. Pri tomu postupali smo tako, da smo već' dio kamenja mogli poslije da upotrijebimo za gradnju ceste. Nakon toga započeli smo izgradnjom, koja je dugo trajala, a koiu r- io s uspjehom dovršili. Rezultat toga
rada je. da hnademo danas 100 dunuma, zasadjenih narandžama i bananama, 15« maslinama, daljnjih 300 s maslinama i mandulama i 40 dunama maslinama i vinogradima. Na jedno 100 dunama zasadili smo 3.000 eukaliptus drveća Ujedno smo podigli razne zgrade, čija je vrijednost 10 hiljada funti. Ukupna vrijednost farme cijeni se danas na 60 hiljada funti. Naš prihod od 1911. do 1920. iznosio je 23.000 funti. Kod toga treba uočiti, da je rat onemogućio napredak. I ako smo ratom bili prisiljeni da prekinemo veći dio rada, nastojali smo ipak. da barem očuvamo rezultat predratnog rada. Spomenuti valja i okolnost, da se sa bunarima, što ih kolonije posjeduju mogu natapati 1.300 đunuma zemljišta.
2
»ŽIDOV*
BROJ lfr-17.