Жидов

protiv ona treba, da nam pruža nauku za budućnost. I naš je narod kao i svaki stvorio sebi priče i legende, a stvara ih još i danas. No pogledamo li oko sebe činit će nam se, da su jedine priče, koje ne smiju manjkati ni u jednoj jevrejskoj kući, Bechsteinove priče. Mi jevreji imademo i mnogo smisla za umjetnost, koliko bi djelovalo na dijete, kad bi uz ostale umjetnike vidilo u svome domu i sliku jevrejskih modernih slikara kao što su Lilien. Struck i mnogi drugi. I to su znameniti slikari, ma da je sadržaj njihovih slika jevrejski. Glazbeno biva takodjer naše dijete odgojeno, a osobito mu se dopada jednostavna narodna pjesma. Koliko bi jevrejstva mogla jevrejska djetetu pružiti kad bi se uz ostale narodne pjesme nalazila i jevrejska narodna, koja ne zaostaje za drugima w ljepoti, nježnosti i sadržaju. U tome leži naša tragika. Mi želimo iz dubine duše, da dijete cijeni

svoje jevrejstvo, ali ne činimo ništa zato, da dijete upozna svoj narod i da ga kroz to upoznavanje cijeni i ljubi. Kod te ću prilike, da reagiram na primjetbu jevrejskih roditelja, koju sam često slušao. Ne radi se baš tu samo o roditeljima djece, koja pohadjaju jevrejsku školu, ali budući da jevrejski odgoj treba da obuhvati svu jevrejsku djecu, koja još nisu krštena, držim, da je ovdje mjesto, da se osvrnem na tu primjedbu ; »Hoćemo, da stvorimo iz naše djece ljude, a pojam »čovjek« ne dopušta, da ih specijalno jevrejski odgojimo«. Kad bi negdje u svijetu postojala kosmopolitska škola i kosmopolitska država, onda se ne bi ni jednom riječi osvrnuo rja tu njihovu odluku. Ne posjedujemo takovih škola, naprotiv svaka država nastoji, da u školi djetetu pruži čim više vlastite kulture i povijesti. Tako roditelji postizavaju tek jedno; dijete je ispunjeno kulturom svoje zemlje, ne pozna

kulturu svog vlastitog naroda i iznevjeri joj se. Da dodje do tog koraka ne mora dijete da bude baš kosmopolila, tu čast može postići i kao Hrvat, Nijemac ili Francuz. Na svršetku sam mojih razmatranja. Trebamo i hoćemo da naše dijete odgojimo ne za jedan cij u životu, taj će si sam naći treba da odgojimo dijete jevrejski, da mu pružimo priliku da dobije jevrejskog znanja. Jevrejstvo se jača i postaje opet važnim kulturnim faktorom u kulturnom svijetu. Ne dozvolimo da nam djeca predbacuju, da je krivnja na nama, ako oni jevrejstvo preziru ili ako im je indiferentno. Od najranije mladosti treba djetetu pružati jevrejskog znanja, usaditi mu ljubav k jevrejstvu, a to je zajednička zadaća doma i škole. Jevrejska je škola učinila prvi korak. Očekujemo sa strane roditelja drugi.

Oni se ispoljuju u svim oblicima nacijonalnog života, u svim mislima naroda, u svim njegovim važnim emanacijama. I to ne samo da možemo da spoznamo obe tendencije u doba Galuta, već i ako istražujemo pradobu, čak i prehisloričko doba. Na jednoj strani nastojanje napuštanja centra, a na drugoj sirani tendencija smjeranja i priljubljivanja k centrumu. Nema drugoga naroda, koji bi za tim težio, da se u drugim narodima raspline i podjedno za tim, da ostane zasebno biće, biće, koje ne će da napusti baš ništa od zasebnosti. Narod, koji si u zemljama rasula sam gradi geto i ujedno u tolikoj mjeri poprima životne forme drugih, narod koji je poprimio životne oblike cijeloga svijeta a ipak ostao osamljen i bez pozicije u Vijeću Naroda. Ta sve je to poznalo i prečesto bilo raspravljeno. Pokušavalo se takodjer, da se tome podaju razna tumačenja. U samu činjenicu ali nije nitko posumnjao. Dualitet ispoljio se takocljer u najdragocjenijem posjedu naroda, u religiji. Nikoji drugi narod ne podaje svoje duše toliko opće čovječanskom i nikoji drugi narod ne cijeni i ne poštuje toliko ritual. Mesijanska je misao očito u središtu narodnoga duha. Na jednoj se strani ali prikazuje ona kao izbavitelj cijeloga svijeta, koji će na cijelom svijetu dovesti do uvaženja najvišeg Boga, dok je na drugoj strani na c i j o na I n i izbavitelj, koji će narod zajedno sa uspostavom davidove dinastije opet dovesti u njegovu zemlju, dakle imamo tu sliku koncentracije i separacije. Misao misije proizašla je iz istih krugova naroda, koji su kad je sekta »zadaće« bila na putu procvata, imali tendenciju, da se prošire, dakle nastojanje da sami u narodima svijeta nestanu. Oni propovijedahu jednako valjanost i rugahu se misli izabranosti. Da bi izvojštili gradjanska prava, prvi su prosvjetitelji išli za tim da izbrišu osebujnost židovskog naroda veleći, da je zadatak našeg naroda proširivanje monoteizma. Na taj su način sami došli do kobne izabranosti, koja je očito logična 'posljedica iz sasma oprečne pretpostavke, nego što je ona, što tvrdi, da se židovski narod od ostalih ni po čemu ne razlikuje. Tako se zbilo, te je narodna misao koncentracije proizašla iz oprečne misli rasprostiranj a. Stoga spoznajemo, da je dualitet sadržan već u samoj misli misije. I kod ostalih životnih navika vidimo s jedne strane napredak, a s druge besprimjerni konzervatizam. Vladimir Solovjev je zgodno prika-

zao židovstvo bvojpm primjedbom, da je ono idealističko realistička religija. Pojava ovih značajnih protivština u i s t o doba već je ukorijenjena u pradavnim i očituje se i u kasnije doba. Doista dualitet je izvjesno neki naravni ritam, on se dade usporediti s utezima, što uzrokuju zibanje vage. To je kucaj bila. Ovo dizanje i spuštanje u redovitom slijedu dariva narod životom vječnosti. U životu židovskog naroda susrećemo neobičan prizor, kome nema premca medju ostalim narodima. Poznata je priča, prema kojoj se agada o povratku robova iz Egipta u. Palestinu posvema podudara s »istorijskim« povratkom, to je pripovijest o povratku iz Babilona. Nema drugog primjera za povratak jednog naroda u zemlju predja, iz zatočenja. Tome se pojavu mnogi dive, ali ga nitko ne osporuje. Neki pače tvrde, da je to već treći povratak. Mnogi istraživači vide prvi povratak već u ulasku Abrahamovom u Palestinu, jer da su Iransjordanska plemena pradavnine već jedampul bila osvojila Palestinu, pa su se za vrijeme Abrahamovo samo opet povratila u’ svoju zemlju. Mnogi istraživači dokazuju na temelju iskopina, da su se mnoga prastara plemena rasula po Asiriji i Babiloniji, gdje su poprimila kulturu tih svojih galulskih zemalja, a zatim se tako obogaćeni, u doba Abrahamovo, povratili u svoju domovinu. To bijaše prvi povratak. Drugi je uslijedio za Mojsija s još većim posjedom kulturnih dobara. Nakon stoljeća narod je opet pošao na putovanje krcat svojom velikom duševnom svojinom. Tom je prilikom oplodio babilonsku i perzijsku kulturu, ali nakon što je bio i sam od nje oplodjen, povratio se, u svoju zemlju. To je bio treći povratak. A pošto je kroz nekoliko stoljeća stvorio obnovljenu kulturu, podje i opet u da4jinu s još većom svojinom i s jednom religijom, koja je nikla na njegovom tlu i trebala da osvoji stari svijet. Zar da je to samo stučaj? Da nema u narodu ovih dviju oprečnih temeljnih tendencija u jednakoj mjeri tada ne bi mogle tako često uslijediti u redovitoj izmjeni koncentracije i raspršivanje. A prisilnim sredstvima' i vanjskim uvjetima ne mogu se ovi pojavi takodjer razjasniti, jer »narod, koji ne će da živi u galutu, taj i ne živi u galutu«. Imade naroda, koji ne će galuta; oni propadaju i nestaju u svojoj zemlji. Drugi se opet narodi iseljavaju pa nestaju u tudjini. Ali akb jedan narod odilazi, zatim se vraća pa onda opet odilazi to mora da je očitovanje neke unutarnje sile. Izlazak znači, da je nadošao čas

one temeljne tendencije, koja teži za rasprostiranjem. Povrata k znači, da je kucnuo čas, kad će doći do očitovanja ona temeljna tendencija, kojoj je cilj koncentracija. 11. Kako to, da dva tako suprotna nagnuća postoje jedno uz drugo i da svako u svoje doba dolazi do djelovanja? Ja držim, da se njihov izvor i njihov korijen ima da traži već u pradobi i da su nastala miješanjem plemena, iz zasebnog ustrojstva židovskog narodnog tijela. Već u prvim danima svoje povijesti vidio je narod svoje tijelo sastavljeno od dvovrsnog materijala : od pa s t i r a i ratara. U istorijskoj zbilji hromlju i poskakuju narodi preko mnogih stepena razvitka, dok se u jednoj epohi, onoj pastirskog doba ili onoj seljačkog doba, ne probudi njihova nacijonalna svijest. Nacijonalna svijest židovskoga naroda nastajala je u jednom perijodu, kad su mentalitet pastira i onaj seljaka jedan uz drugoga postojali i kad je mjera njihova upliva na zajedničko narodno tijelo bila jednako velika. Odatle dubina i plastičnost obih tendencija, čiji nam je elementarni karakter u njegovoj općenitosti poznat. Seljak je po svom biću teško gibiv, konzervativan i visi na svojoj kući i kućištu. Pastiri naprotiv su veoma pokretni, slobodni od privezanosti za grudu. Priče iz pradobe pričaju nam, kako su se obe tendencije usjekle u fantaziju. Kain i Abel pastir i ratar. Übojici se na m i ć e da bude neustaljen i da bjega. Ovdje opažamo odraz borbi izmedju pastirskih i seljačkih plemena, koje su se odugovlačile i njihove običaje, krvnu osvetu i prokletstvo. Na jednoj strani kletva »da budeš neustaljen i da lutaš po zemlji«, a na drugoj strani priče o sinovima Kainovima, pastirima u čadorima i o ulozi Jonadaba ben Reheba iz Kainovog plemena, koje se prikazuje čuvarom tradicije pustinje, zatim vijesti o Nazirejcima, (Asketima), t koji su zazirali od vina i koje je prorok Jirmijahu označio primjerom čistoga života. Abraham i Izak predočuju dvije epohe razvitka : Abraham pastir, traži pašnjake za svoje stado. Izak je seljak (i Izak je sijao). 1 u kasnijim epohama, kad su se plemena ujedinila i jedno uz drugo, pa čak i medjusobno pomješana stanovala, tad je počela borba izmerjju pustinjskog boga }ah v e a i seljačkog boga Baa 1 a i zato sukob izmedju obih tendencija i priroda u svim običajima, propisima i zakonima. Otale dvoličnost svetkovina, koje su bile seljačke svetkovine (proljetna, jesenska svet-

BROJ 24—2?

»ŽIDOV«

3