Жидов

kovina itd.) i poslale svetkovinama naroda, koje podsjećahu na seobe i izlazak (sjeli se izlaska iz Egipta). Sabat, koji je iskonski bio plod seljačke kulture (tvoj sluga, tvoj vol i tvoje mazge neka miruju) čak i on postao je »sjećanjem« na izlazak iz Egipta, savezom izmedju naroda, koji putuje od zemlje do zemlje, i njegovog boga. Tako se ima stvar i sa »malim« propisima, kao što su cicit i tefilin. Tefilin sa svojim čeonim vrpcama i remenima upućuju stalno na staru pastirsku kulturu, sa njezinim poimanjem o uresu i nakitu. Cak i žene polazile su iz kuće sa čeonim vrpcama. Ovaj su znak izradjivale iz kože, a sašile su ga sa crijevljim strunama Ne smiju se narodni običaji prezreti, jer baš iz običaja, za čiji razlog i uzrok nijedan čovjek više ne zna, mogu se najvažnije stvari tumačiti kao što i u jeziku n. pr. iz riječi, koje su u životu i u literaturi već izgubili svoj smisao. Tako se primjerice iz propisa u pogledu »mješovitog tkiva« spoznalo, da je ovaj propis odraz one velike mržnje, koja je vladala izmedju pastira, koji su nosili vunenu odjeću i seljaka, koji su se odjevali u platno. Mješanje obojeg odjevnog materijala moglo je tako odjevenoga lako dovesti u pogibelj, jer ga se moglo zamijeniti sa pripadnikom neprijateljskog plemena. Izmedju neprijateljskih plemena beduina dešavaju se još i danas ovakovi slučajevi, (Ko se ne sjeća tragičnog slučaja, da je kod zadnjih majskih nemira übijen od židovskih ruku Sefard, koji je bio obučen kao Arapin? Op, ur.) Cicit sa svijetlo modrom niti potiče iz jedne kasnije epohe i propisuje upravo mješovito tkivo simbol sklopljenoga mira izmedju plemena, koja su se ujedinila u narod i priznala narodno jedinstvo. (Ima dakle, dublji smisao, da su uzete židovske narodne boje baš od cicita. Op. ur.) Tijekom vremena postali su i tefilin i cicit ritualnim premeiima i propisima, koji nemaju više nikakvog jasnog smisla. A u jedno kasnije doba ispoljava se protimba u instituciji žrtve pića. Samuel i Elijahu upotrebljuju vođu; i svi proroci drže se tradicije nomadskih pastira i bore se protiv vina, koje su Židovi preuzeli od ratarskih plemena, koja su se klanjala saalu. Vino je i kao žrtva pića bilo pastirskim plemenima nepoznato. U pustinji nema vinograda, a prema tomu ni vina. Vino važi ondje kao djavolski napitak. Ovaj dualitet, koji se ispoljava iz propisa i običaja naroda, koji je sastavljen iz dvaju elemenata i dvaju tendencija i koji dolazi do izražaja u cijelom ritualu, dokazao je svoju snagu i u moralu, u umjetnosti, u gospodarstvu i u svemu, što je židovski narodni duh stvorio. 1 jer narod nije svoju sudbu vezao o jednu od ovih tendencija, i jer su si snage obih održale, medjusobno ravnotežu, održanage vlasi dualiteta u biću naroda'sve do današnjega nada. Narod, u čijoj sudbi samo jedna tendencija vlada i koji je svoju snagu sazdao na samo jednoj osnovci, mora kad nadodje čas, u kojemu ova snaga oslabi i njezino se carstvo dokrajči, saći sa pozornice svijetskog zbivanja. Ali narod, koji je jednako podvrgnut gospodstvu dviju sila, ovakav narod živjet će vječno. (Tu nalazimo prvi put židovsko shvaćanje o problemu, što ga narodi prikazuju u priči o vječnom Židovu. Kraj jednakosti problema, koje.li druge slike! Op. ur.) Tako leži izlazišna točka onih obih elemenata u staroj, staroj dobi. Kod seljaka, dakle kod većine židovskog naroda u doba kad je stanovao u svojoj vlastitoj zemlji razvio se osjećaj posjeda. U ovom osjećaju odsj ! e,ćaj posjeda. U ovom osjećaju

možemo moguće razlikovati razne psihološke momente, ima u njemu nešlo od osjećaja snage, koja proističe od posjeda, a i nešto od osjećaja užitka i povezanosti na časovni posjed, kao što i od osjećaja sigurnosti i samopouzdanja, koje posjed pruža za budućnost: Osjećaj posjeda je najviše povezan sa __ ljubomorom, kako ga muž osjeća u pogledu žene. Posjedovati i biti ljubomoran, u hebrejskom je jeziku usko vezano. Upravi Ii se osjećaj posjeda na snagu, koja u njemu leži, onda je to posjed, koji je stečen baštinom, nadarbinom ili nalazom. Ako ga upravimo na užitak, onda se ispoljuje Ijubomor na posjed čak i kod onih, koji su sa toliko imovine prenatrpani, da im mora biti jasnom nemogućnost, te bi mogli samo i jedan dio ove imovine uživati. Oni treba da znadu, da svog posjeda nijesu nikada u cijelosti vidjeli i da ga u cijelosti ne će nikada vidjeti, a ipak bit će zaprepašćeni kod pomisli, da bi im se imovina mogla oteti. Ovdje postoji jedna mistična, erotska veza izmedju posjednika i posjeda, jedna mistička erotska veza izmedju pohotnika i poželjenoga, jedna veza, koja se ne razlikuje od one izmedju divljaka i žene. Čovjek posjeduje jednu stvar onako, kao što posjeduje ženu. Kod posjeda stvari prevladava, kao što i kod posjeda žene, osjećaj saveza. Vidi li čovjek koju stvar, a ona mu je u njegovom srcu mila, to je on posjeduje sa dopadnosti. Duša stvari drži se čvrsto posjednika. Oni čine zamjenu, sklapaju savez medjusobno. Čini mu se, kao da stvar ima dušu, po uzajamnoj duševnoj dopadnosti i po uzajamnom duševnom slaganju sklapaju savez. Oni puštaju, da njihove duše leže jedna uz drugu. 1 ako stara riječ Tore veli : »ne poželi žene bližnjega svojega ... kuće bližnjega svojega i njegova v01a... ni štogod, što pripada bližnjemu tvojemu«. ne veli se to kao da bi ovo mjesto ženu usporedjivalo sa stvari već stoga, što stvari zbližava ženi, što ih uzvisuje do njezinog nivoa. To je odnos pračovjeka k stvari. Pa tako je i s odnosom sasvim male djece k stvarima, koje su im mile. Kad sasvim malo dijete nešto razbije, onda biva kao da je duša stvari iz djeteta i duša iz stvari iščeznuta. Isto je tako sa fetišističkim odnosom pračovjeka k stvari. To je i odnos seljaka njegovoj zemlji. On je podložan svojoj žetvi i svojim bilinama. Riječ »baal« označuje u hebrejskom jeziku odnos posjednika k posjedu i muža k ženi. Ali pojam posjeda u našemu smislu nije nastao u seljaka, jer duša stvari ne može da se prodaje. Pojam »posjed« u današnjem smislu, nastao je kod pastirskih plemena, muževa trgovine. Pojam »posjed« u ovom smislu bio je već jedna apstrakcija. Kako bi ratari, koji imadu posla sa samim stvarima, koje se ne mogu zamjenjivati, mogli da mijenjaju stvari, u kojima su bili ukorijenjeni i od kojih su živjeli? Muževi trgovine, koji su imali posla samo sa pokretnim stvarima, morali su prirodno doći do trgovine. Prve novčanice sastojale su od sitnih živina. Mijena »posjeda« u doba seobe dovela je do spoznaje, da nijesu same stvari, već jednakost njihove vrijednosti važne. Zemlja ne samo da ne može biti oteta, ona se čak jedva i može prodati. Ali pastiri, koji naginju k mijenjanju i k apstrakciji, došli su od prve apstrakcije posjeda na temelju vrijednosti zamjene, k drugoj apslrakojji, k novcu, a onda iza nekoga vremena k najvišoj apstrakciji,, k vrednosnom papiru. Kvantitet 5 kvalitet posjeda iščezava malo po malo i postaje listićem papira. Na burzi skupljaju se tisuće i tisuće te se od ajvari apstrahuje tako dugo, dok o predodžbi njihove množine i nji-

hovog znamenovanja za čovjeka više ništa ne preostaje. To je put čovjeka od konkretnoga k apstraktnome. I to je napredak. A židovski narod koraca po dvim stazama. Dok smo živjeli na našoj zemlji, upirali smo se o konkretno, o realno, uljevasmo našu dušu u stvari i natapasmo našu dušu s njima. U galutu prevladala je tendencija apstrakcije. Mi smo sve upravili na apstraktno, na spoznaju važnosti, na vrijednost i ocjenjivanje. Mi stupasmo od apstrakcije do apstrakcije. Kad smo bili s naše zemlje otrgnuti, suzili smo sav naš posjed na religiju, a ovaj religijski posjed ograničismo na jednu knjigu, bibliju. Stegnuti smo sav naš posjed na jedan vrijednosni papir, u kojemu skrivamo sav naš posjed, i tako si stvorismo riznicu za tisuće i tisuće svijeta. 1 od ove skrajnje apstrakcije došli smo tek do najviše : k riječima biblije »š’ma Jisrael«, na čiju zadnju riječ »ehad« stavismo nebesko carstvo i posvetu božju. I još ova najviša apstrakcija bila je izražena jednim ograničenjem, preko kojega se više ne može ići, sa mišlju otklona službe kumirima. » Svaki, koji službu kumirima odklanja, priznaje lime cijelu toru«, je negativna formula za najekstremnije ograničenje najviše apstrakcije, čija pozitivna formula dolazi do izražaja u najsnažnijoj riječi, u Š’ma. Iza sloma prve države podjoše Židovi s jednim velikim duševnim posjedom u Babilon ; s naukom proroka i originalnim židovstvom. Na koncu babilonskog progonstva bio je narod jednako izdubljen i već puštao da na nj uplivišu Babilonci i Perzijci, dok je iza povratka u svoju zemlju svoj duh obogatio, svu stranu gradju preradio, u se primio i stvorio jednu novu, originalnu kulturu. Kod našeg sadašnjeg, trećeg ili četvrtog povratka u zemlju, iza tisućljetnih lutanja, iza zamjene i ocjehivanja bez kraja i konca, iza oslobodjenja čovjeka iz okova stvari i njegovog božanstva, u danima kad čežnja raste da se sami oslobodimo gospodstva posjeda, pošto smo uplivisali na cijeli svijet i s druge strane sve u nas usisali mi ćemo, usprkos našeg povratka k realnom posjedu i k ojačanju tendencije i povratka ustrajanja na nacijonalnim realnostima, stvoriti još jednu veliku i deset put bogatiju kulturu, no što su one bile, koje smo poprimili. I možda tko to zna? ćemo se iza mnogih stoljeća opet drznuti da iznova iz-a-djemo u svijet- k novom širenju našega duha do svijetu, iz vječne čežnje za vječnim (Iz »Se!bstwehra«)

Židovska narodna domaj a

Predavanje sir Herberta Samuela u Londonu. Sir Herbert Samuel, vrhovni komesar Palestine držao je u engleskoj donjoj kući pred članovima obih kuća brdskoga parlamenta predavanje o sadašnjem položaju u Palestini. Parlamentarni izvjestitelj »Dailv Telegraph« piše o tome : Više no 50 članova obih kuća sastali su se u donjoj kući. Skupština, kojoj je lord Robert C e c i 1 predsjedao, bila je privatne naravi, ali dobila je na značenju u toliko, što je guverner mandatskog predjela držao vrlo interesantno predavanje. U svemu može se reći, da je povoljno izvjestio o svome dosadašnjem radu i naglasio, da židovski useljenici potpunoma odgovaraju. Politički dopisnik antisemitskog »Morning Post«-a izvješćuje, da je lord Ce<:il predsjedao skupštini, koju je sazvao lord Custace Percy, * kojoj su pribivali članovi svih stranaka, d« saslušaju referat sir Herberta Samuela 6 njegovome djelovanju u Palestini. Skupština nije

4

> ŽIDOV*

BROJ 24—52.