Жидов

moći, koja je prouzrokovana slomom najvažnijega dijela našega naroda. Naše je vodstvo i većina nas bilo zaposleno s ovim pitanjima, i zatvorismo potpunoma oko pred problemom našeg kuUurno-nacijonalnog preporoda, koji je centralni problem našeg cjelokupnog rada. Jer ako će nam se i otvarati sva vrata i ako će nam pritjecati novac sa svih strana, a mi ne ćemo biti kadri, da zahvatimo useljenike u kulturnom smislu i da iz njih stvorimo nacijonalno tijelo, tad će ovdje nastati levantinski geto, čija će vrednost i politički biti ništica. Danas zbiva se u Palestini važna promjena. Palestina polagano postaje kulturnom zemljom, ali sasvim je osebita kultura, koju još ne možemo riječima definirati, i koju smo se navikli da označimo kao »anglo-egipatsku kulturu«. To je importirana kultura, koja je ovamo došla s novim gospodstvom. Velike sile. koje vladaju na Orijentu, imadu činovnike sasvim posebne kategorije, koji su odredjeni samo za Orijent, posebnu robu »made for the Orient«, i posebnu kulturu, samo za Orijent, To je kultura, koja se lako prima, privlačiva svojom lakoćom i horizontima, koja stvara istočnjaku: vanjsku glatkoći?, brbljanje u više jezika, a da se nijedan točno ne nauči, sport, kino, cafć chantant s gramofonom i službe kod vlade. Ko poznaje egipatski grad sa svime, Što je u njemu, zna, što imademo sebi zamišljati pod orijentalnom importiranom kulturom. Pripadnik ovake kulture nema narodnosti, ni jezika, ni vjere, ni očinske tradicije. Mješoviti brakovi poprimaju ondje najčudnije forme. Tamo se na pr. nadje obitelj, čiji je otac protestantski Austrijanac, majka katolička Albanka, kćerka udaje se za Grka, a djeca odgajaju se u talijanskim Školama, uče pet jezika i ne mogu ni za jedan reći. to je njihov jezik. Često se u obitelji odgaja jedan dio djece židovski, drugi katolički, ali sva polaze misijonarsku školu, gdje ih podučavaju o vjeri i narodnosti

s kojom nemaju nikakove veze. Na večer i na blagdane poznaje taj »kulturni čovjek* samo najlakše zabave, ološ evropskih kultura svih niansa. Neki od njih imadu još neki ostatak od narodnog čuvstva, koje se budi u vrijeme rata ili sličnim slučajevima, na prvom mjestu stoje Grci, zatim dolaze Francezi i Nijemci, manje Talijani, no najmanje se dadu buniti u svome miru Židovi (naravno da ima iznimaka): ove svjetske gradjane« ne može ništa u svijetu da potrese. 1 ova anglo-eglpatska kultura prodire sve više i više za ovih četiri gđdina u zemlju, korak po korak, a mi se držimo, kao da se nas to ne tiče, kao da nas to ne pogadja u najodlučnijoj tačci. Vidimo kulturnu propast u jišuvu, lakoumnost i površnost na svim područjima života, kakove do izvjesnog stupnja dožlvismo samo za vrijeme barunove uprave, pretjerana jagma velikih i malih za zabavama, sportom i učenjem engleskog jezika, prekomjerni lov za lakim radom, ništa se ne čita, ne zanima se za ozbiljna pitanja, jevrejski jezik susreta se omalovaženjem a mi se pomalo privikivamo na ova? strmi razvoj i računamo s njime kao naravnom pojavom, o kojoj se ne razmišlja. Smije li ovo stanje da dulje potraje? Ne moramo Ii očekivati, da će jednoga dana biti zatvoren put povratku, da emo stajati pred zlim, koje se ne će dati poipraviti? No ne smijemo da zatvorimo oči ni pred drugom stranom medalje. Imigranti, koji sad dolaze u Palestinu, ne spadaju uvijek kategoriji idealista. Ima ih mnogo, koji sad ovamo dolaze, kao Sto su prije silom okolnosti polazili u Ameriku. U ratnim godinama i u godinama koje su slijedile za pogromima, promijenio se kvalitet imigranata. Geto sa svojom tradicijom i kulturnim formama je unište-n, a Židovi geta već su u svojoj domovini u kulturnim odnošajima napušteni, nemaju više ona sveta dobra, kojih se u prijašnja vremena nisu mogli odreći bez

teških duševnih borbi. Ali i oni, koji dolaze iz idealnih razloga, nisu više istog kova kao prije; oni su bili prije većinom pitomci ješivot i bet hamidraša, koji su im s početka ulijevali židovstvo, ozbiljan odnošaj prema narodnim idealima i kulturnim pitanjima. Medju novima samo je malo njih, koji su dobili ovakav odgoj. Naprotiv ima medju njima mnogo žargonista i mnogih, koji jevrejski uče u večernjim tečajevima, koji naravno nisu duboki. 1 ako ne nadju ovdje okolicu i uvjete, da prošire i prodube znanje jezika, po malo će ga zaboraviti, Ako otvorena oka gledamo ono, što danas nastaje, kako uistinu jest, tad ćemo razumjeti, kakovoj ćemo kulturnoj situaciji moći da dodjemo sljubljejnjem useljenika, koji nema nikakove kulturne tradicije, sa zemljom polutanške kulture. To je ono, što sam gore nazvao »levantinski geto«. Hoću otvorene da priznam: Kada bih vidio, da se naši useljenici u Palestinu priklanjaju kulturi geta u starom smislu, da se odvrnu od našeg novog jevrejskog odgoja i svoju djecu šaiju u heder Ili talmad toru, tad bih to doduše žalio, ali ne bih govorio o nekoj opasnosti. Tješio bih se time, da će ta djeca prije ili kasnije k nama doći, i pored toga donijeti sa sobom iz one kulture bogati kulturni posjed. No na žalost položaj nije takav. Mnogi od naših sadanjih useljenika nisu ništa manje udaljeni od one kulture bet hamidraša. no što su udaljeni od naše škole, i oni stvorit ćs ondje levantinski geto: geto bez narodnosti, bez jezika, bez vjere i bez posvete. Njihova će se djeca u roditeljskoj kući odgojiti bez svake kulturne tradicije i u školama evropskih misija i asimilatornih jevrejskih društava, koja će se u zemlji množiti u onoj mjeri, u kojoj će se pripraviti tlo za njihovo djelovanje i čim se mi više povučemo 1 njima prepuštamo radno polj*. Da upotpunim sliku, moram još uputiti i na to, što se zbiva kod našega gornjega

Feuiileton DAVID PINSKI.

K njegovom pedesetgodišnjem jubileju.

Piše

H i r s c h Rudi.

Hoću da prikažem sliku pjesnika, koji kako izgleda stoji sam za sebe, pojedinac i jedinstven u suvremenoj jevrejskoj poeziji, izraziti zastupnik ozbiljne jevrejske drame, koji simbolizira težnju k uzvišenijoj i blažoj pozornici. U njegovom stvaranju miješaju se najružniji erotski, intelektualni i emocijalni motivi, no najjači je motiv društveni; to je onaj uvijek živi, snažno vibrirajući društveni živac, koji odredjuje izbor njegovih tema i diktira njegov stil, koji nije ni realističan, ni romantičan, već heroičan; njegov ton i jezik je jasan i zvučan, kao u nekoga, koji osjeća da društveno radi, koji ne govori polovične riječi s intimnim prijateljem. nego masi od hiljade osoba, cijeloj jednoj generaciji. Pinskijeva umjetnička volja u glavnome ide za dramatskim stvaranjem njegovog životnog iskustva. Drama je za njega refleks dinamike, igre sila bivstvovanja u izvjesnoj svjetskoj situaciji. Njegove drame gradjene su iz dramatskog materijala daleko udaljene od idila 1 liri-

zrna, koji još uvijek dominiraju na jevrejskoj pozornici. Njegovi sujeti su boli i tragedije židovskog radništva i napredne jevrejske inteligencije novog sloja u jevrejskom društvu zadnjih oO godina. U prvo vrijeme nije bio ponularan dramatičar, jer nije tako teatralan, kao tvorci jevrejske drame; nije se upuštao u kompromise sa pozornicom, koja još nije dosta razvijena i nježna za osebine njegove drame sa duboko atmosferskim realizmom s jedne strane i fino izradjenrm intelektualizmom s druge strane. U njegovim prvim dramama kao na pr.: Ajsik Šeftel, Majka itd. izražen je sasvim novi realizam, koji je daleko udaljen od realizma dramatičara Oordina i Kobrina, mučno detailiran realizam, za koji nije vanjština jevrejske pozornice dosta zrela; realizam, koji je izrasao iz odredjenog naziranja na svijet, nazora naime, da umjetnost ima promatrati čovjeka kao produkat njegove okolice te mu pripisati mnogo manju ulogu na tok dogadjaja no okolici. ! na toj filozofiji sagrađjen je most, koji služi kao prelaz od Pins'cija kao naturallste k Plnsklju kao simbolističnom problematičan! zadnjih godina.

Osamdesete i devedesete godine prošloga vijaka, ta buma perijoda u životu jevrejskoga društva u istočnoj Evropi, stvorile su novog čovjeka, kvalificiranog židovskog radnika, koji je postao središnjom figurom u prvoj perijodl stvaranja Pinskija. On je bio prvi, koji je upoznao stvaralačke sile i istorijske zadaće jevrejskih radnih masa. I njegove prve novele fErev Jomkipur, Reb Šlojme), donijele su nov ton, vruće strastvene konflikte i borbe novoga tipa. Više no ikojem klasičaru, ikoji nisu mogli da diferenciraju kompleksne mase u istočnoj Evropi, uspjelo je Pinskiju da shvati istorijski proces jevrejskog kolektivizma, koji se onda vrlo živo odigrao. Pinskj prikazuje prelazni tip »zračnog« čovjeka« k svijesnom proletarijatu, koji nije mogao da probije željezni zid stoljetne, socijalne i duševne atmosfere. Samo on je bio sposoban da stvori takove tipove kao Drabkina, koji je postao nakon vjenčanja mali poduzetnik i izrabljivač, ili Ajsika Seftela, koji je pao kao žrtva uvjeta, u kojima živi jevrejski radnik. Ajsik Seftel je kompleks najdubljih problema jevrejskog radničkog života, dodir stvaralačke radničke ličnosti, u borbi s realnim životnim uvjetima.«

2

»ŽIDOV«

BRO] 29.