Жидов

©čuva od opće pasivnosti i klonulosti, koje su u zadnje vrijeme nama ovladale. Ovom sletu smatram da je glavna svrha, da svi zajedno dodjemo na čisto s današnjim našim stanjem. Želimo li poslići tu svrhu, tad treba prije svega da budemo istiniti, te da si priznamo sve naše nedostatke i u koliko nismo udovoljili našem zadatku. Pošto svakom zgodom naglašujemo, da je jedan od naših najvažnijih radova tzga janje naše djece u našem smislu, posvetit ću mu na ovome mjestu najviše pažnje. Naš odgoj započinje u domu. Našim domovima ne samo da ne dostaje pravo shvaćanje za biće djeteta, nego im nedostaje i opći soci jalni osjećaj, koji je jedan od najvažnijih uvjeta za uspješan odgoj. Razni obiteljski običaji, kojima se dijete mora pokoravati, makar ono i uvidjalo svu njihovu besmislenost sile dijete da se i ono s vremenom navikava na laž, da polako ulazi u konvencijonalnost i tako postaje pravim članom svoga društvenog kruga. Koliko ima domova u kojima iskrenost i istina stoje na mjestu samoljublja, a koliko ih je, koji su svoja vrata širom otvorili istini i savremenim socijalnim idejama, te koji su prama tim idejama udesili svoj život i odgoj svoga djeteta! Odgovor na ovo pitanje jasno bi nam pokazao svu nesposobnost današnjeg doma na polju odgajanja. 0 kakvom individualnom i jevrejskom odgoju može tek u vrlo rijetkom slučaju biti govora. Škola je uvijek najvjernije ogledalo socijalnih i ekonomskih prilika jednog naroda. Dok se u zemljama kulturnih naroda provadjaju reforme u školama i dok se teži za odgojem mladeži na temelju najmodernijih socijalnih principa i iznašašća o duši djeteta 1 omladine, mi se još zadovoljavamo sa starom školom, kojoj je zadaća dati djetetu stanovitu količinu znanja. U svim našim školama nastavni je plan tako udešen, da za slobodne razgovore sa djecom i za pravo uzgajanje ostaje vrlo malo vremena. 1 način kako se predaje gradivo pripada takodjer staroj školi, jer ne posjedujemo potrebnih učila i sredstava, a nema se ni dovoljno vremena za odlaženje u prirodu. Na taj na-čin mora dijete da dobije i najprimitivnije pojmove iz knjige umjesto prirodnim očiglednim putem. Posve je naravno, da su pojmovi stečeni iz knjige površni i da ovako naša škola ne udovoljava ni onom zadatku, koji si je bila sama postavila. Srednja škola započinje u istom smjeru tamo, gdje je osnovna prestala. Učitelj i djak su dva protivna tabora. Učitelj je onaj, koji zapovijeda, a djak onaj, koji treba da sluša. Kod nas vlada mišljenje, da bi iskrenim razgovorima izmedju učitelja i djaka nestalo rcspekta, dok se zaboravlja, da kritike, koje se čine iza ledja uradjaju velikim zlom, jer uopće ne dolazi do medjusobnog sporazuma. Kad gledamo, kako u školama kulturnih naroda učitelj sa učenikom radi za jedan cilj, kako žive kao dobri drugovi, kako škola sprema omladinu za novi bolji život onda tek opažamo mizerno stanje naše škole, koja svojim načinom übija u djetetu i omladincu sve, što je mladenačko, kako ga ne sprema za život, a najmanje za novi život. Promotrivši naše najvažnije odgojne institucije dom i školu vidimo, da ni jedna kao ni druga svojim današnjim ustrojstvom nijesu kadre, da udovolje svome zadatku. Cim smo uvrstili u naš program rada i naš uzgoj, mi smo već bili shvatili važnost te spoznaje, ali danas treba ona da nam bude putokazom, kad budemo stvarali smjernice za naš budući rad. Danas se ne smijemo više zadovoljavati, da sakupljamo djecu oko sebe santo o školskim praznicima ida im dajemo samo nacijonatni odgoj, sada treba, da se ozbiljno pozabavimo time, kako ćemo da ispravimo nedostatke doma i škole, da bi se smjeli nadati novoj generaciji o kojoj toliko govorimo i od koje toliko očekujemo, Ono Sto gotovo svi možemo dobrom voljom postići. to je osnivanje omladinskih dont ova. U omladinskom domu sastajala bi se djeca i omladina u svakom svom slobodnom času. Tu bi se vodili poučni razgovori, čitala lijepa knjiga, učilo bi se radilo i zakgvljalo. Tako bi život u omladinskom domu udario temelj životu novog omladinca, a koji bio prožet slobodnom istinom i čistoćom.

Predlažem osnivanje dječjeg lista čija se potreba već davno osjeća, jednako, kao i osnivanje dječjih vrtova. Odgojna komisija zaključila je osnutak dječjeg lista. Pošto nije mogla zbog kratkoće vremena, da riješi i njegovo financijalno pitanje, kao i pitanje njegovog redaktora izabrala je odbor i predala mu dužnost da to riješi. U odbor izabran je Šalom Freiberger. Ruža sril, Mirjam Weiller, Zagreb, Liza Levi, Juda Levi i Dragutin Friedman, Sarajevo. Iza toga drži Drago S t c i n c r Kulturni referat. Dosadašnji naši kulturni referati sadržavali dva momenta : nezadovoljstvo s okolinom. s nama samima te socijalnim položajem u smislu zajednice i kako ćemo se riješiti toga stanja. Danas ću da upozorim na drugu bitnu činjenicu, a to je sadržina našega rada, njegove kulturne strane. Ovaj referat imao bi da u glavnome iznese veliko blago, što snio ga primili kao baštinu jevrejske kulture, da potakne svakog pojedinog, da se bavi kulturom i da poradi na izgradnnji i evolucijoniranju ovih kulturnih potreba. Referat hoće ujedno da bude poziv na oduhovljenje naše omladine, poziv idealizmu u doba, kad se vječito, govori o materijalističkom shvaćanju naše omladine. Ideja o lepome, što je našla svog plastičnog izražaja u kulturi Helena nije došla do vidljivog izražaja kod Jevreja u njihovoj kulturi. Umesto plastičnosti, Jevreji su po svojoj biti apstraktni, te sa već u svojoj starozavetnoj literaturi dali opisima izražaja utecaju prirode i njenih lepota. S literarno-historičkog stajališta ta su dela neprolazne vrednosti. No u biti svojoj ona su u prvom redu religfjozno -filozofske naravi, sazdana na osnovki ćudorednih teza objavljenih u sinajskom dekalogu, Upravo ti momenti sačinjavaju osebujnosti kulture, sadržane u starom zavetu, a uglavnom i kasnije u talmudu. Samo što se u talmudu te granice proširuju i na probleme, koji nas svagda susreću u životu. To je i uzrok, da u njem nailazimo na tolike aforizme svagdašnjice. Naravski, da to nije njegov bitni sadržaj, ali ti fakti dosta su značajni za njegovu svestranost. I to, što on ne utelovljuje u sebi neku odredjenu nauku, izgradjenu po nekom stalnom sistemu, već naprotiv vanredno veliku količinu mozgovnih produkata mnogih generacija, kojim je produktima u suštini sinaj&a objava ipak baza za dogmatička razmatranja, podaje i njemu značaj apstraktnosti, koji je već i samo poradi toga takav, jer se jedino u napisanoj reči mogao da ispolji. Kad smo kod napisane reči, dakle kod literature uopće, mora da se dotaknem i njene zlatne epohe u Spaniji. Ona gotovo da i nije ispravno vezana s duhom, što ga nailazimo u talmudu, Usled vanjskih povoljnijih životnih uveta, emancipirala se i literatura od njene dotadanje skroz dogmatičke strukture. Oabirol ili Halevi na pr. pevaju pesme svetovnog sadržaja, a da je zadnji pesnfk Cijonide, vanredno je značajno. Obično se logično ustvrdjuje, da asimilacija medju Jevrejima u prvom redu uspeva tamo, gdje su socijalni, opće čovečanski uveti, što im ga pruža njihova okolina, najpovolniji. Vidimo, da to u Spaniji nije bio slučaj una toč toga, što su Arapi u ono vreme bih u mnogim granicama kulture daleko napredniji od Jevreja. Dapače susrećemo na procvat nove jevrej, kulture, ‘koja se dakako u prvom redu tek očitovala u literaturi. Po sadržini bliže je talmudskom

duhu delo Rambama, koji je htio da spoji »ratio« s »religio*, sintezom Aristotelova naziranja, što je bio preuzet od skolastika s jevrejskim monoteizmom. 1 ako vremenski vrlo udaljen, u namisli mu je vrlo bliz Hermann Cohen. Samo što on od vanjskih utecaja izabire sistem Kantove etike, da ga racijonalističkim putem spoji s rabiinističkim monoteizmom. No on ne dokazuje božanstvo, kao što to čini Majmuni uz pomoć skolastike, on to posle Mendelsohna, Zunza i Oeigera više ni ne može. On tek racijonalističkim putem dolazi do spoznaje o njemu, do potrebe o njemu, dakle do Kantovog kategoričkog imperativa u novom, jevrejskom ruhu. No ostajmo kod historijskog razvitka, pa ćemo naskoro moći da naidjemo na reakciju spram racijonalizma rabinističke dogmatike. Ta je reaikcija sadržana w panteizmu Spinoze. Panteizam nije negacija monoteizma, on je samo njegov« do u najveće mogućnosti izradjena potencija. U kratko izriče on: Bog je u svemu, dakle i u čoveiku: i čovek je prema tome takodjer deo božanstva. Naravski da to Spinoza prikazuje na znanstven način, % dokazuje geometrijsko-sintetičnom metodom. Pri tome nas zanima jedino to, što se on bori istim oružjem skolastike kao i njegovi protivnici: Čistim racijonalizmom. Panteizam, što je dublje uvrežen u jevrejstvu nego Spinoztn, sadržan je u hasidizmu. Njegov utemeljitelj Rcšt (Baal Sem Tov) dolazi do nj’ skroz drugim putem: kabalom. I to teoretskom i praktičkom. Teoretskom on dolazi do zaključaka, što su slični onima Spinoze. tek što su bez matematskih točnosti Spinozinih izvoda, a više emocijone naravi, a praktičnom do principa o izmeničnom delovanju Boga na čoveka i obratno. On tvrdi na : me, da čovek svojim moralnim, dobrim delima jača božanstvo, a s protivnim da ga slabi (vidi mnoge Perecove hasidske novele). I zlo kao takovo ne opstoji, ono je samo jedna niska ili niža stepenica dobra. Uopće se hasidska nauka odlUkije optimizmom i himnom životu, koji ne zaostaju ni za štimungom »Šir-l;aširima< Protivi se askezi i prividnoj nabožnostf, koja proizlazi od suhoparnog razglabanja dogme. Prema hasidizmu treba na pr. za božanstvom i njegovom spoznajom težiti u ekstazi. Uzrok, što ovdje hasidizmu podajemo toliku važnost jest taj, što je on, a i donekle habadizam (osnovan po BeerDovu na temelju sohara i mistike kabale u velike utecao na razvoj novije i najno vije hebrejske literature, koja je za nas Jevreje, koji težimo za kulturnom renesansom našega naroda od neprocenjiv« vrednosti. U prvom su redu »Toldot Jaakov« od literarnog apostola hasidizma 1. Kohena, koji jc već u 18. veku izdao vanrednu zbirku parabola i pripovesti o Beštu i njegovim prvim učenicima. U 19. veku za vreme haskale bio je hasidizam narodnoj inteligenciji omražen i ožigosan kao pojava natražnjačka, mračna, klerikalna i slično. Tek prošla generacija, a na čelu im Jehuda Steinberg, Perec, Anski i još mnogi drugi shvatiše mu visoke etike i I e p o te, te je upotrebiše u svoje literarno-umetničke svrhe Jer već u klici hasidizma sadržane su te umetničke mogućnosti: povratak i žudnja za prirodom, vaselenom, posle tisućletnog duševnog i telesnog ropstva u getu. Žud-

BROJ 36.-37.

»ŽIDOV*

9