Жидов
KNJIŽEVNI PRILOG.
Od Jafe do Jerusolima.
Neki me Arapi ii uhvati za šiju i haci s hulje. Pao sam u malen čamac, koji se dizao i spuštao na mutnim i šumnim valovima. Obala je palestinska najburnija u Sredozemnom moru. Već u noći kad smo došli do obale, uz Karmel ogrnut noćnim oblacima, ni jesmo mogli da prepoznamo Sredozemno more, koje je inače tako mirno i ravnodušno, feštalo je bučno i burno i bacalo naš brod sad na ogromne vodene bregove, sad u duboke ponore. »Nije nV. čudo sinko,« veli stara žena, što, sjedi do mene na palubi, »da je more ovdje tako burno. Sve židovske suze i molitve teku ovamo. 1 divlja je bila vožnja čamcem. Casomice je potonuo u dubine, kao da će ga valovi pokopati, časomico je pojmilo gore, na najviši vršak vala. No mi uijesmo ništa osjećali, ništa vidjeli, samo buljili na obalu. Vidjeli smo bijele glinene krovove Jate, kako se kupaju u zrakama sunca i bijelu vapnenu obalu Svete Zemlje, gdje se daleko prostire u suncu. Jedan nas val baci medju ogromne klisure, što strše uz more na ulazu u jafansku luku. »Gledajte, gledajte« veli stara žena. koja sjedi kraj mene u čamcu. »To je kamenje, što ga je kralj Salamun ovdje dao, u more otkotrljati. Ispunjavao je on svojoj ženi, faraunovoj kćeri, sve želje, pa je ovdje sagradio staklenu palaču«. Neznam odakle stara to znade. Još nikad je bila u zemlji Izraelovoj. A • ipak veli, da sve ana. još iz stafih prastarih vremena. A ja joj vjerujem.
Moj je prijatelj htio, da preko dana ostanem u Jafi. No nijesam se dao nagovoriti. Na svaki sam nasn još istoga dana htio vidjeti Jeruzolim. Prvim sam vozom kako to samo čudno zvuči! otputovao u Jeruzolim, Prazno i pusto na obadvije strane puta. Nijedna kuća, nijedno drvo. Kao vapno bijela se prostire 'zemlja, kako ju je Bog stvorio, kao'da je još nikada nije dodirnula čovječja ruka, kao da samo čeka na onoga, što dolazi iz daleka. Katkada je, kao da su polja zaspala, kao da su čarolijom pretvorena u tvrdi kamen i sad čekaju na Mesiju, što će da ih probudi iz njihovoga tajanstvenoga sna. Samo gdjegdje po koja paorna, koja sama i osamljena strši tamnim svojim granama u nebo, potomak stare plemenite porodice, spomenik prošlih vremena, kojima priča; kako su tu jedamput bila masna polja, kako su tamne šume šumile, a u njihovoj su si sjeni kleli vjerenici ljubav, kako je ovdje šumilo vrelo, na kojem se putnik krepio. A tu i tamo brežuljak povi sok osamljen. Možda su nekoč gorile baklje na njegovom visu da na daleko navještaju mladj. Možda su ovdje igrali moji praoei dok
su jcš li li djeca. A danas tako zapušteno i pusto! () kako jadno, kako tužno s ten je stara«, kako opustošeno, kako opustošeno! »Nekoć je bilo plodno« veli neki čovjek, onako pred sebe, a da i ne pogleda ženu. bilo plodno«. Dok su još Židovi ovdje stanovali, su na milje daleko tekle rijeke mlijeka i meda. Onda je ‘Zemlja fzraelova bila 4UO mi lja duga i široka. No kad su Židovi bili prognani slegla se. Kondukter prolazi upozorava nas da je tamo daleko, daleko, gdje se vidi drveće kolonija liišon lecijon. Prvo ime koje mi je potreslo srce veselim strahom. Pogledamo kroz prozor, daleko, posve daleko, tamo nasred stepe nekoliko drveta što strše u nebo. Imao sam osjećaj, kao da su to jedina i prva drva u ovoj pustinji. Zasađena ik.l naših, što su došli iz dalekih daljina da ih sade! 1 spopala me vruća želja, da pođem u židovski narod, svakome žJ (lovu, gdjegod bio, da ga na ulici zadržim, od posla i rada, od vike i buke, samo na čas, da nm velim: ti, tvoja je, domovina opustošena. Idi i radi u svojoj domovini, kod sebe kod kućo, onda smiješ da se vratlig k svojem poslu ! Voz ulazi u štanicu. Prva židovska stanica: Bande. Tamo smo upravo sreli školsku djecu iz židovske kolonije Kebobot s učiteljima. Prvi pozdrav u Zemlji Izraelovoj! Djeca nam viču veselo; »Šalom! šalom!«, a jedino veli drugome; Kuma, vanaale imahem Jerušalajma 1 «... Stara gleda kroz prozor, ugleda djecu i pita: »Židovska djeca?« Da, židovska djeca iz kolonija«. »Pa oni, ne govore židovski«, ćudi se stara. »Govore sveti jezik« tumačim joj. »Sveti jezik! O, o! Sveti jezik govore. Dao im Bog život i zdravlje! Šmuelv obraća se svome mužu, »čuješ? Sveti jezik govore. Ti } ti, dečko, ne petlji se na kotač, dovikuje ne kome ’ dječaku, što se penje na kola,, »silazi, mogao bi, ne daj, Bože, da te pregazi«. Drugi dečko dotrči, od sunca je opaljen, s dugim crnim uvojeima, crnim sjajniju očima i divnim, nježnim, malim udovima, vadi iz torbe drugoga dečka kruh s maslacem, pa mu viče punim ustima: »Lamore ..., lamore.. .« 2 ) ■1 to je židovsko dijete? pita stara. »Pa da, jasno.« »A hoda gologlav, i jede bez blagoslova?...« čudi se stara. , »Zato govori sveti jezik.« 1 Hajde, da podjemo s njime u Jerusonm! 2 K učitelju, k učitelju.
»Šta koristi sveti jezik, k;]d rijesu Zidovi,« uzdiše stara. »Židovsko dijete, gologiavo, jede bez blagoslova. 1. k tome još ovdje, na svetom tlu... Vlak se miče. »Šallom iijrušalujim! Šalom lijrušulajim!« 3 ) viču djeca za nama, »Šolojm larohojk velu korojv,* nastavlja meki Židov. Dolazimo u najljepšu dolinu Palestine. Prostire se podno judejskoga gorja, sva pokrila divnom travom, zasađena krasnim maslinama. Tu već oko uživa: more klasova, što sve u dol siže. Mladi maslinov gaj, koji izgleda, kao društvo mladih momaka i djevojaka, što se skupiše na polju da plešu kolo. Mirno i samotno leži arapsko selo. Bijeli se krovovi žare na suncu. Dvorišta su kao izumrla. Djeca su izvela ovce na pašu. Žene sjede u kolibama i čekaju na muževe. Starci, što se skupiše u bijelim košuljama pred selom, sjede u hladu masline, do potočića, što kroz kamenje leće i gledaju žene. kako volovima za njih mlate žito i dogovaraju polagano i dostojanstveno o općinskim pitanjima. Neki posve stari čita stihove iz kovana, a drugi slušaju i klimaju glavom. Podne. Vrijeme je, da se ovce poje. Mali pastiri stoje oko bunara, atasred polja, i čekaju, dok se svi skupe- da otkotrljaju kamen, što zatvara otvor. Onda se poje ovco i kamen se meće na trp g na mjesto. A Jakov iz Beršebe dolazi u Haran k habanu Aramejcu, susreta pastire na bunaru i pita: »Odakle ste, braćo?« i »Jz Harana srao«, ~Znate_ li tamo habana. Nahorova sina«? »Znamo.« »Ide U mu dobro?« »Dobro mu ide. Kto dolazi kći mu Kabela, s ovcama...« Gle Kabela, vrčem na glavi, vodi stado valovu. Pastirica je ona. A Jakov valja kamen s otvora-.. Voz ostavlja lijepu dolinu i ulazi u ponosno gorje judejsko. Put mu vodi uskim prolomom. Kroz prozor se vidi samo ogromno kamenje silna tvrđava pred Jeruzolimorn. Moglo je biti nekad more, što se skamenilo i postalo gora. Samo se rta nekim mjestima prolom šiih 1 vide se gore, jedna do druge, jedna diže nad drugom glavu. Katkada je, kao da je silan komad kamena iščupan duboka, tamna jama zijeva, a noć i tama gledaju odanle. Priča se, da je u tim jamama, -sreo Simson lava i razderao ga, kad je išao Filistfrocima u Timnat. Betar leži u gorju judejskom, kao da je ti goru uklesan.-Ne znam, je li to grad u kojem se Bar Koliba borio s Rimljanima, i da li je uistinu Klo gorje 2 Pozdravite Jerusalim. 1 Pozdrav blizom i dalekom.
BROJ 37.-38.
1 l D 0 V-
9