Жидов

judejsko, u kom je Smilim sreo lava. No tko vidi taj kraj, u neugodnoj mu tišini, u kamenoj osornosti, u strašnoj hladnoći vjeruje, da su ovdje junaci kao Bar Koliba i Simsom mogli da žive. Ti bregovi pričaju o snazi i rikanju lavova ... L Betaru oživi naš voz. Ušla su brišćanska djeca sa svojim učiteljima, francuskim misijonarima- Vraćali su se s izleta u Jeruzolim i bili vrlo veseli, zabavljali se svojim učiteljima, koji su bili vrlo prijazni, skupili ili oko sebe i pričali im priče. Snuždio sam se. Vidio sam poljane jeruzoiimske preda mnom i tudju djecu, gdje fia njima igraju. Nljesam zamrzio tudju djecu, nijesam mrzio njihove dobre libe učitelje. Ne, sjetio sam se naše jadne židovske djece, kako su stisnuta u tijesne i zagušljive hederske sobe podložena rebeovoj šibi. Zašto su oni prognani s polja i šuma? Zar da i rod trpe jer su roditelji griješili? Zašto ib se ne donese ovamo, na polja, u vrtove jeruzoiimske, da gledaju ovdje i žive I Zajedno s bregovima počela je i tama da gleda kroz prozor u voz. Bilo je vrijeme minlha-moiitve. No ljudi su htjeli da počekaju, dok ne dodju u Jeruzolim. Bojali su se samo, da ne zakasne propisano vrijeme i plašljivo gledali na nebo. Nema još nijedne zvijezde. Jeruzolimsko se nebo ne ogrće tako brzo u tamu. Tamo daleko na zapadu plamti sunce. Možda je to već i Golgota. Srce počne da mi od veselja i straha jače kuca. Svi su postali tihi, posve tihi. Svti su čekali čas da ugledaju Jeruzolim. Školska se djeca stisnuše kao pilići oko svoga učitelja. Žene povezabu kape. Muškarci obukoše svilene subotnje kaftane. A sve obuzme tama, i svi čekahu u strahu i šutnji veliko i sveto. Sad... Stojimo! A kondukter vikne posve obično: Jeruzolim!* »Jisgadal v’ jiskadaš š’ mej rabo* čujem za sobom. Židovi mole minbu na jeruzolimskom tlu. Skočim u kočiju, da me brzo odveze k Zapadnom zidu. 5 Hto sam da budem još do maariva tamo. Srce mi je kucalo. Noć se najeđ/nom spusti na Jeruzolim. Grad je strašno, strašno tih. Ljudi sakriti po svojim kućama. S prozora svjetluca gdjegdje svjetiljka, javlja da se radnik vratio s ]>olja i sjedi kod večere. Bilo mi je, kao da žalosni »vhu rahum jehaper ovojn o našega bethamidraša u tmurnoj jesenskoj noći visi nad Jeruzolirau. Tek iza maariva došao sam do dramskoga zida. Visok, visok zid, što se poput crnoga stupa uspinje put neba. Molitelji su već orišk. Samo u nekim rupicama svjetlucahu lojanice, što su ih ostavili. Cadjava svijetla, što obasjavahu vlažno masno 5 Kote! maaravi, jedini ostatak hrama. * »A On je milostiv i oprašta grijeh*, početak jedne molitve.

kamenje. Činila su mi se, kao nikad svršene molitve, što su ovdje ostale. U jednome kutu stajala je sama tamna sjena, koja se visoko rukama na zid primila, tiskala kamen na srce, zakopala lice u pukotinu i molila tihu molitvu: »Gospodine, raširi svetost Tvoga Imena po cijelome, cijelome svijetu..!* A neku je luda majka sjedila u bijelem odijelu na zidu i gledala nekuda daleko, daleko u svijet. A ja sam se bacio ničice i poljub o kamenje.

Treveo

Šalom.

Iz hasidskoga svijeta.

Sabrao i uredio

Šalom Freiberger.

Jednoga je dana sjedio Rabi i zamislio se u rečenicu: »A kad ti bude teško, j kad te sve to pod kraj svijeta stigne, vratit ćeš se Gospodinu, tvome Bogu, i slušat Njegovu riječ«. I on je mislio: sive te nesreće, što je Mojtije rekao, da će doći beahrit hajamim, na koncu svijeta, sve su one već došle, a povratka dosad još nije bi 10... Dok je on još sjedio dodje Elija, njegova nam uspomena bila na blagoslov, i reče: »Rabi, čime se baviš?« On odgovori; »Time, što Tora veli, da će Izraelu odmah doći povratak, kad mu pod kraj svijeta bude teško. Jer je pisano: »Pod kraj ćeš se svijeta vratiti«, a dosad još nijesu s povratkom započeli.« Reče mu; »Tako ti života, rabi, time se danas i Sveti, da mu je blagoslovljeno ime, bavio. Mihael, njihov moćni branitelj je došao i pitao, kad će se njegova djeca, njegovi miljenici, vratiti iz ropstva Edomova. I još reče; »Pisao si u Svojoj nauci, da će primiti kaznu ako griješe. Čemu onda piše: »Jer je Viječni tvoj Bog milostivi Bog«. Odgovori mu On: Neka dodje Samael branitelj Edoma, da preda mnom govori protiv njega!. Reče Šamael; »Gospodaru svijeta! Ti si rekao, da općina izraelska ostane pod vlašću Edoma, dok pred tobom ne osvane čista. A do danas su svi grijcšni.« U taj se čas Viječni razbijesni na Šamaela, jer je klevetao djecu Njegovu, te mora da pobježe tri tisuće milja daleko. A On reče Mihaelu: »Mihael! Pogledaj i očetak rečenice. Jer stoji pisano: »I ti ćeš* se vratit Gospodinu tvome Bogu i slušat njegovu riječ«, a tek iza toga stoji pisano: »Jer je Viječni tvoj Bog milostivi Tog«. Odgovori Mihael: »Gospodaru svijeta! Na Tebi bi bilo, da im se smiluješ. Ti ii milostiv i tako se zoveš«. Reče mu On: Kletvom ti se kunem, da ću onoga dana, kad se vrate, otjerati strogost od sebe. I iko općina Izraelova započne s povratkom malo, kao što je uska cd igle, Ja ću joj otvoriti široke kapije. I RIČA O PRAVEDNICIMA I RUŽAMA. Bio je jednom kralj, koji je imao divan vrt. Jednoga dana podje u vrt i vidi, da je sve s korovom obrašteno. Reče; »Moram da istrijebim to odavde«. No podigne oči i vidi ruže, dobre i lijepe. Reče; »Zbog tih ću ruža ostaviti korov«. A kad su ruže

procvale i pomirisale, uzme ih iz vrta. Nakon toga reče; »Sad je vrijeme, da istrijebim korov u vrtu, da nestane odavde. Tako i Sveti da jc hvaljen uzima najprije pravednike k Sebi. I cijelo vrijeme, dok ima pravednika na svijetu ne sudi griješnicima. PRIČA O DUŠI, Neki je kralj imao kćer, koju je vrlo volio. Htio je da nauči sve mudrosti svijeta, pa je pošalje u stranu zemlju da uči kod mudraca. Drugi njihovi učenici jc naskoro zavolješe kao sestru. A kraljevna bijaše dugo vremena u školi mudraca i mnogo je naučila. A kad je izučila pošalje kralj po nju, jer je htio, da živi na njegovom dvoru. Medju prinčevima i princezaxna, dostojanstvenicima i dvorjanicima, a ne u tudjini kod stranih ljudi. No kraljevna se već bila naučila na tudjinu i zavoljela svoje prijatelje, a oni nju. Rastanak im je bio svima težak. Kraljevna je vrlo plakala, što mora da se dijeli od svojih drugova, a oni su plakali, što ih ona ostavlja. No jedan im mudrac reče: »Što se sad plačete? Morali biste da se veselite, što se vraća u kraljevski dvor, da sjedi prva do kralja! Pa i sami znate, da je ona kraljevna i da je ovamo došla samo da nauči mudrosti, te uzmogne poslije da živi na kraljevskom dvoru. Veselite se zato, da je vaša sestra već postigla cilj, pa da se može na dvor vratiti, i da je u kraće vrijeme izučila nego drugi.« Sveta je čovječja duša kao ta kraljevna. Poslana od Stvoritelja da jc blagoslovljen na taj svijet, da ući Toru i ispunjava božje zakone. Pa kad to sve ispuni uzimlje je Gospod opet k sebi. A ako se to dogodi u ranoj mladosti, ne smije čovjek da se tuži, jer je Gospodin pravedan, a Njegovi sudovi dobri. TALMUD I KARALA, Pod zemljom ima svijet, jednak ovom gornjem. Polja i šume, mora i pustinje, gradovi i sela. U pustinjama, po poljima dušu silni vjetrovi, po morima plove ogromni brodovi, a u gustim šumama vlada vfečni strah. I grmi, grmi, grmi.. . Samo jedno nema tamo: nema visokoga neba, što nosi strijele plamene i svjetlo sunca . .. Takav je i talmud. Dubok, velik i divan, no kuje na zemlju i ne da da uzletiš u visine ... A kabala? Kabala trga ljude sa zemlje. Diže čovjeka u najviše nebeske palače, otvara sva nebesa, vodi ravno u laj i vuče u beskrajno. Ona otkriva rub velikoga zastora ~ , SVUET, Svijet je kao kocka, što kruži naokolo. Sve se kreće i kreće, i čovjek se pretvara u andjela, i andjeo u čovjeka, i glava ;i nogu i noga u glavu, tako se vraćaju i kreću i pretvaraju sve stvari: ovo u ono i ono u ovo, i najviše u najniže i najniže u najviše. Jer je u biti sve jedno, a oslobodjenje leži u mijenjanju i vraćanju stvari. ZLO. Zlo je najniža stepenica potpunoga dobra. Čini li čovjek dobro, pretvaraju se

10

ŽID O V

BROJ 37.-38.