Жидов

njegovi grijesi u dobro. Griješi li postaju potpuno zlo. ZAO NAGON. Kako je moguće da čovjek sluša zao nagon i griješi? Morao bi da od njega samoga uči, jer on izvršava uvijek naloge svoga gospodara, O GRIJEHU. Vidi li tko drugoga, gdje griješi ili čuje 0 tom, neka se ne ruga, nego neka ispita 1 zna, da i na njemu samome leži ovakov grijeh. PRIČA O GRIJEHU. Neki se seljak uzbuni protiv svojega kralja. A kralj mu dade velike časti. I svaki dan ga je kralj više častio. A što su veće bile časti, što ih je seljak dobivao, to je veća bila grižnja njegove savjesti, što se prije bunio protiv toga velikog i milostivoga kralja. I zbog toga je trpio. PRIČA O OBREDIMA. Jednom stajahu muzikanti s instrumentima u ruci i svirahu na njima. A ljudi su čuli glasove i melodije, plesali u kolu, po redu glazbe, gore i dolje, napred i natrag. Do njih je stajao gluhi i čudio se. Čudio se da ljudi plešu i miču se tako glupo, samo zato, što ovi drugi pipaju i vuku ove stvari. Tako je mislio, jer. nije imao osjećaj ljepote i nije poznao novi duh što se u ljudima razvija, kad slušaju glazbu. - PRIČA O BOGATAŠU. Neki je hasid došao k svom rabiu, a bio je bogat čovjek i velika škrtica. Uzme ga rabi za ruku i povede k prozoru, pa mu reče; »Gle!« Pogleda bogataš na ulicu. Pita ga rabi: »Što vidiš?« Odgovori on; »Vidim ljude.« Uzme ga rabi za ruku i povede pred ogledalo i reče: »Gle sto vidiš sada?« Odgovori on: »Sad vidim sebe«. Reče mu rabi: Razumiješ li me? Prozor je staklo i zrcalo je staklo. Samo je staklo zrcala malo posrebreno. A čim je posrebreno, prestaješ gledati druge i vidiš samo sebe. PRIČA O KO MEDI J ANTIMA. Jedamput dodju u Mczibuž njemački komedijanti, šarlatani, što po ulicama kazuju svoje vratolomije. Prevukoše preko jezera uže, a jedan je od njih hodao preko toga užeta, Svr-potrčahu iz grada. I sveti je Baalšem istrčao do jezera i gledao čovjeka kako trči po užetu. Bijaše to čudo njegovim učenicima, pa ga pitahu što. tp znači, te je došao da gleda te lakardije. Odgovori im sveti Baalšem: »Došao sam da vidim, kako čovjek hoda preko dubokoga ponora. I ja sam gledao i mislio: kad bi ljudi radili za dušu, koliko katkada rade za svoje tijelo, kako bi duboki mogli biti ponori nad kojima bi hodali po tankome užetu života!« JA! Jedan je od učenika Velikoga Magida učio nekoliko godina kod njega, i htio da

se vrati kući. Na putu se sjeti, da pohodi u Karlinu rabi Arona, koji je prije s. njim učio u magidovoj školi. Bilo je oko ponoći kad je došao u grad, no njegova želja za prijateljem bijaše tako velika, da je odmah pošao do njegove kuće i pokucao na rasvijetljeni prozor i viknuo: »Arone, Aronc, otvori!« »Tko zove? čuo je pitati poznati glas i odgovori, uvjeren da će mu glas biti prepoznan samo: »Ja!« No prozor ostane zatvoren, i nitko se više ne javi, ma da je ponovno kucao. Konačno povikne potresen: »Arone, zašto mi ne otvaraš?« A glas mu prijatelja odgovori, no tako ozbiljno i veliko, da mu se gotovo stranim pričinio: »Tko je, te se usudi nazvati Ja, kako jedino Bog može!« Kad je učenik to čuo, reče u srcu »moj nauk još nije završen«, i okrene smjesta natrag u Mesrić. PRIČA O NOVOM NIGUNU. Jedamput o ponoći dodje u sobu kozničkoga magida neki glas i jecaše: »Svcče Izraelov, smiluj se jadnoj duši, što već deset godina luta naokolo. »Tko si?« upita magid, »kako si živio na zemlji?« Bio sam klezmer, muzikant«, odgovara glas, »cimbal je bio moj instrumenat, a ja sam griješio, kako već putujući muzikanti griješe.« »A tko te je k meni poslao?« Glas zajeca: »Ta ja sam svirao kod rabijevih svatova, a vi ste me hvalili i htjeli još čuli, a ja sam svirao jedan komad za drugim, vama i drugima na radost.« »Sjećaš li se još melodije, što si je svirao, kad su me pod hupu vodili?« Glas je pjevao melodiju. »Neka ti nastajne subote dodje oslobodjenje!« reče magid. Drugi je petak pjevao magid pred almemorom pjesmu: »Dodji druže pred nevjestu« melodijom, koju nije nitko poznavao, da je ni pjevači nijesu znali pjevati.

Trojica su jela.

Po pripovijesti

D. Frišmana

Trojica su jela . .. Rabi Šimeon veli: »Ako su trojica jela na jednome stolu i nijesu rekla riječi Tore, onda je to, kao da su jeli od mrtvačkih žrtava, jer piše: »Svi se stolovi napuniše pljuvačkom i nečisti, sve dok ne bijaše više mjesta«; no ako su trojica jela na jednome stolu, i rekla riječi Tore, onda je to, kao da su jeli sa stola Božjega, jer piše: »I reče mi: Ovo je sto, što je pred Gospodom , Bilo je to u vrijeme, dok još nijesam znao da razabirem izmedju ovoga i onoga ... Kao oblaci nižu se uspomene pred mojim očima, i kao da se oblak spustio na cijeli taj dogadjaj i ja ga vidim, kao kroz maglu jer je to davno, davno bilo. A katkada mi se čini, kao da nije oblak što se spustio na taj dogadjaj, nfcgo plameni stup da ga rasvijcti. Trojica su jela... I to ne na običan dan. Na sam Jom kipur su jeli. I ne na kakvom skrovitom mjestu, nego javno u velikom hramu. I nijesu bili obični ljudi, nego trojica pobožnih ljudi, od glava općine, sam rabi i njegova dva suca a ipak ih je cijela općina gledala s poštovanjem, i cijeli ih je narod držao svecima...

Onda to nijesam razumio. Bio sam još malo dijete. No znao sam, da je veliko, sveto djelo, što su učinili. Grozni su ono bili dani. Kao još nikada prije toga. Neka je neman, neki zao duh došao na naš grad. Po prvi puta. Zvao se kolera. Iz dalekih je zemalja, s istoka došla ta bolest i ušla u naš malj gradić. Klala je po ulicama, übijala po kućama. Bijesnila po noći i po danu. Zar je mogao tko brojati broj mrtvih? Ili znati tko je umro i tko je pokopan? ~. Najjače je bjesnila u našoj uličici. Židovskoj uličici. Übijala i mlado i staro, i muško i žensko. Nije bilo kuće, u kojoj ne bi bilo nekoliko mrtvaca. U kući gdje su moji roditelji stanovali, u tavanskom stanu palo je u jedan dan devet sinova, u podrumu, ispod nas umrla je majka i četvero djece. Iz kuće preko puta, čuli smo cijelu noć stenjanje, a ujutru smo znali, da nema žive duše u njoj... Grobari već sustadoše, i prestadoše zakapati. Bilo je previše mrtvaca. Ležali su, nesrećnici na zemlji, mrtvac do mrtvaca. Nitko se nije za njih brinuo ... Prolazilo je ljeto i došli su Strašni Dani i najsvetiji od sviju dana: Jom kipur. Veće Kol Nidrea. Kod stola pred aron hakodešom ne stoji ovaj puta hazan s dva gradjana, kako je to stari običaj. Sam rabi stoji s dva svoja suca. Naokolo gore svijeće, pucketaju tiho i neugodno. Do zidova se natisnuše ljudi, ogrnuli..su svoje talite, obučeni u bijele, platnene haljine, a na glavi su im bijele kape. Po stijenama se miču sjene amo, tamo, bez prestanka. Jesu li to možda sjene mrtvaca, što su umrli? Jučer. Prekjučer. Danas. Miču li se oni po zidovima? Zar nemaju mira u grobu, da su ovamo došli? Čuje se glas rabijev. Onda glas sudaca. I uzdah, što prolazi cijelom dvoranom, A onda; »U ime Božje i u ime općine, u ime nebeskoga i u ime zemaljskoga suda, dopuštamo, da se s griješnicima zajedno moli.« Slušam, Čemu to? Gdje su danas griješnici, da nam dopušta, da s njime zajedno molimo? I ja osjetim strah u kostima. I svi drugi u hramu. Svi. Stari i mladi. Zar se on ne boji, da će Satana sjetiti na grijeh. Sad. U to strašno vrijeme ... Rabi polazi na almemor. Zar će danas propovijed držati? Da ulije srčanost? Da tješi? Nije to. Nešto novo. Nešto, što dosada još nijesam poznao, Moli zadušnice za one, što su u.posljednje vrijeme umrli i spominje ih poimence, A dug je, vrlo dug bio red. Prolaze minute, on još uvijek nije svršio. Bolje bi bilo, da je čitao imena živih . Nitko nije one noći ostavio sinagogu. Nakon molitve se čitalo šir hajihud, onda psalme, pa mišna i druge svete knjige. No ujutro je bilo nekoliko ljudi manje. Najednom su se srušili, i nijesu više ustali. Iznjeli su ih. Ogrnute u talit i bijele platnene haljine. Bili su spremni za put na drugi svijet.,, Nove su vijesti o nesreći dolazile. Nitko se nije više na to obazirao. Svi su se bof jali da pitaju, kako je kod njih kod kuće.

BROJ 37.—38.

»ŽIDOV«