Жидов

ni propovjednici istine. Ne mogu svi ljudi biti heroji. Nu sva će vaša djeca postati solidni i čvrsti karakteri, koji hoće i vole istinu, pravednost i ljepotu. Postat će karakteri, koji ne mogu lako zastraniti, šuštati i propasti. Postat će vrijedne jedinice ljudske zajednice, vama na radost i ponos, nikome na štetu, a mnogima na korist. Hagada šel Pesah nam nalaže, da našoj djeci pričamo. Kolike li mudrosti u tome nalogu! Na oko jedna sitnica, skoro smiješnost. Pa ipak bi ta sitnica mogla da bude bazom, dosta velikom, dosta jakom i dosta trajnom, da na njoj sagradimo cijelu egzistenciju Židovstva. 1 nije samo naša egzistencija u prošlosti bazirala na ovoj sitnici, nego se na njoj može sagraditi i osigurati za vječna vremena i naša budućnost. I možda bi prije svega upravo na toj sitnici trebalo početi graditi našu budućnost. »Pričajte vašoj djeci!« Pa to nije nalog, zapovjed, nije civuj. To je tek putokaz i savjet roditeljima, kako da urede svoj odnos prema rođenoj djeci. Biblija izriče istu misao malo drugačije: usadite to vašoj djeci, govorite im o tomu dan i noć. Tu, kao u molitvi K r i a t š e ma šel Šaha r i t i Šel M a a r i v imade to značenje poučavanja. Sve su naše generacije to shvaćale kao dužnost otaca, da poučavaju svoju d j e cu. I kao da su naši stari osjetili, da nije dosta i da ne bi bilo dobro, ako bi se previše naglašavala ova stroga, zapovjedna, religijozna strana Micve »vešinantam levancha vedibarta bam«, oni su odjenuli istu misao u drugo, prijatnije, toplije, srdačnije ruho; »Pričajte vašoj djeci!« Pričajte! Blago djeci, koja mogu da sjede okolo stare bake, da slušaju iz njenih ustiju stare priče! Nu malo je djece tako sretno. I blago djeci, kojima dobra majka pripovjeda lijepe priče! Nu u židovskim je kućama majka bila toliko zaokupljena kućnim brigama i poslovima, da joj je rijetko ikada bilo moguće, da se toliko bavi sa djecom. A na večer, ako nije krpala i šivala, bila je previše umorna, a da bi mogla djeci pričati. Odgoj djece bio

je u prvome redu briga otaca. Njima se upravo stavlja u dužnost: »Pričajte vašoj djeci« Otac priča djeci! Zamislite se u to. Pokušajte si predočiti, kako izgleda u obitelji, gdje otac priča djeci. Tu mora da vlada divan sklad, tu ljudi jesu i postaju sposobni, da budu dobri, zadovoljni i sretni. Otac se kroz dan možebiti teško namučio, možda mu se gdjekoja nada izjalovila, doživio je možebiti koji žešći udarac i gdjekoje gorko razočaranje, povratio se možda kući satrven, beznadan, pun straha pred sutrašnjicom. Nu ako je sjeo u krug svoje obitelji, aiko je okupio oko sebe svoju djecu i ako im je počeo pričati onda to više ne može biti nesretan, slomljen čovjek. Intiman život u obitelji i s njome, pogled na djecu, koncentracija na predmet i formu vlastitog pričanja, nastojanje da djeluje na duše svoje djece, sve to čini, da otac zaboravlja na brige od danas i sutra, on nalazi svoj mir u atmosferi ljubavi, poštovanja i odanosti, što struji od njega na djecu i od njih opet k njemu. Tu on dobiva uvijek nove volje, snage i sposobnosti, da se odrva i pridigne, da radi i gradi. Gdje otac priča djeci, tu je čist zrak, tu nema borbe i nerazumijevanja izmedju starih i mladih, tu nema modernih obiteljskih tragedija, tu se stvaraju karakteri, tu ljudi postaju sposobni za src ću. Tu se stvaraju obitelji, koje su poput tvrđava, što se ne mogu izvana jurišati i razvaliti. Takove su tvrđave bile židovske obitelji, doklegod su očevi pričali priče svojoj djeci. Te obiteljske tvrđave bile su snaga i spas židovstva kroz sva stoljeća groznog martirija u galuti. Nu tih tvrđava ponestaje sve više i sveđ bržim tempom. To je počelo u doba m a s k i 1 i m a i lažne emancipacije pred stotinu godina. Danas je to bolest svega ljudskoga društva. Rat je pokvario svijet pa i nas, unatoč pojedinih svijetlih momenata i časnih iznimaka. Ljudsko društvo, a i mi Židovi s njime, nalazimo se u jednom strašnom vrtlogu kome se još ne vidi kraja i koji kao da vodi do katastrofe, do propasti civilizacije unatoč silnog progresa znanosti ili upravo zato. Kultura uma kao da

uništava kulturu srca. To je bolest naše generacije, to je kriza, što trese svijetom već nekoliko godina. Po našoj tradiciji i po našemu mentalitetu pozvani smo upravo mi Židovi, da tražimo lijeka ovome užasnome stanju. Mi taj lijek već imamo od mnogo stotina godina. 1 reba samo, da taj lijek opet uvodimo i upotrebljavamo. Taj se lijek zove: intiman, čist, svet obiteljski život. Do njega se dolazi, ako poslušam« savjet naših starih: »Pričajte vašoj djeci!« Pesah je jedna od najljepših manifestacija te ideje, koja dobiva svoj vanski oblik u S e d e r u. Na žalost, Seder već dugo nije u modi kod zapadnih Jevreja. Oni još kupuju Macot, jer su vele nežidovi knedli od macota tako dobri. Nu seder se više ne drži. Kakovog bi smisla imalo vršenje tih glupih, ukočenih, zastarjelih ceremonija u »modernim« židovskim kućama? Žalim roditelje, koji tako misle, žalim njih i njihovu djecu. Kako su siromašni kad ne mogu da osjete ljepotu i vrijednost sedera! Njima njihovo liberalno, napredno i moderno naziranje na svijet brani, da se pokoravaju ceremonijelu, formalizmu Sedera. Zaboravljaju, da je naš cijeli život vezan, na neprestano održanje izvjesnih formi, koje ipak nijesu uvijek manje smiješne i manje zastarjele, ali su zato često puta manje lijepe i manje vrijedne od forme Sedera. Kako se varaju, kada govore o ukočenoj ceremoniji Sedera! Dakako, Seder ima svoje lice, svoju tradiciju, nu tu ima ipak mjesta tolikim nijansama. Ta Seder ima svoju dušu, uvijek drugu u svakoj zgodi, u svakoj kući. Duša Sedera to je štimung. što vlada u obitelji, K a w a na (jevr. riječ, znači po prilici: nabožnost), kojom se slavi, to je onaj fluidum, što preskače s jednog člana obitelji na drugi, što se rađa iz starih agada, iz starih melodija, iz starih priča i iz staroga vina. Pored svih razlika u nijansama temeljni je akord Sedera isti u svim židovskim kućama. Svagdje vlada neko vedro veselje bez trunka obijesti no s nekom dozom ozbiljnosti (kao smiješak kroz suze!), neko čuvstvo, a ipak posve slobodno i intimno raspoloženje. Svagdje svečano prostrti stolovi, sederska zdjela, svječhjaci, vrče-

U PALESTINI STARO I NOVO. II. Socijalista u Palestini.

Ramsay Macdonald:

1. S t a r o i novo. Opasno je imati »dobar glas . Ako koja stvar ili ikoji čovjek ne odgovara svom glasu svatko će ga proglasiti obmamom, koje se moramo čuvati. Žalim sve one, koji su na glasu, a to je i razlog, da me rijetko što razočara. Sreo sam mnoge ljude, koji su bili u Palestini, koji su od Beršebe pošli u Dan, iz Jafe u Jeriho, da mi na koncu kažu ne isplati se. Zemlja ne odgovara svom glasu, sigurno će me razočarati. Bio sam ipak ondje. Sad sam u Londonu, u onom velikom čudovištu, sav sretan, što me je ipak nešto razdragalo, što još mogu obožavati junake i pojmiti osjećaje generacija na mjestima, gdje ti junaci danas borave. U očima Hrišćana, Jevreja i Moslima, Palestina je »sveta zemlja«. Velo religijozne romantike obavija je poput tmurnoga zalaza sunca. U zemlju ne dolazimo

oporim morskim putem uz vratolomno iskrcavanje. Uporedo s maršom armije, koje su iz Egipta pošle da zauzmu Palestinu, gradile se željeznice i vodovodi. Egipatski vozni redovi imadu dodatak, koji kaže, da Kairo možemo ostaviti na večer, a slijedećeg smo već jutra u Jerusolimu. Za odlaska je tmica, no kod Kantare kod sueskog kanala zasjenjuju električne sijalice same zvijezde. Blago im svjetlo bajno rasvjetljuje tamno-modru vodu kanala. Ostavljamo vlak, jer Francuzi još i danas brane, da se preko kanala sagradi most, te čamcem prelazimo preko kanala. U pješčanoj pustinji čeka nas luksusni vlak s blagovaonicom i spavaćim vozom. Prolazimo pustinjom, u kojoj je pješak u vječnom gibanju. Neplodna je poput žalova morskih, gdje gdje po koja oaza s palmama. Beduin je ore. Prošli smo i zemljom Filistra, koju sam vidio u rumenilu zore i skoro ćemo doći do sela plemena Dan. Lud, čvorište željezničkih linija, grad starih Filistara. Nekad je tamo Petar izliječio hromog, danas je u njem britska po-

sada. Socijalistička me deputacija očekuje. Predstraža je jevrejskog naroda, koji se vraća u Cijon. Došli su iz mnogih zemalja, ne traže samo zemlju svojih otaca, već i domaju, koju će moći izgraditi u socijalističkom duhu, na komunističkim načelima. Bila je to sretna, bratska zajednica muževa i žena. Izgorjelog su lica, mišičavog tijela, očeličeni teškim tjelesnim radom. Prave ceste i domove, pošumljuju pustare, oru i obradjuju tlo. da im nosi plod. Kolima me dovezoše u Jafu, u veliko pristanište Jevreja, koji traže svoju domovinu. U Jafi miješa se nada s tradicijom. Vidio sam stari grad, sazdan na brežuljku, koji strmo opada u tmurne vode Sredozemnog mora. Koja prošlost! Mitom započimlje, da veličanstveno stupi u zoru ljudske povijesti. Ovuda je sa Libanona došla cedrovina za hram, ovdje se je ukrcao Jono, ovdje je Petar iz sna smrti probudio Dorkasa, ovdje nam još i danas pokazuju kuću Simona Kožara. Na tom tlu borili su se Jevreji pod Makabejcima, a

2

»ŽIDOV«

BROJ 15.