Жидов

Halucim

PALESTINSKI PRILOG

Piše

Moses Beiiinsohn,

Tel Aviv.

U cijonističkom se novinstvu uobičajilo. da se ono oduševljava za haluce. Ovo je oduševljenje zacijelo opravdano. Imade u Palestini nekoliko tisuća mladih ljudi, koji su vanredno odani ideji obnove i koji za nju doprinašaju velike žrtve. U našem pokretu, koji je bio priviknut na retoriku i platonske entuzijazme, pripada ovim mladim ljudima prvo i počasno mjesto. No posve je neopravdano, kad ovo žurnalističko oduševljenje ostaje kod kontemplacije slike ove požrtvovnosti, pa sebi rijetko kada stavlja pitanje, što će zapravo da bude od ovih ljudi kraj današnjih loših prilika. Da ustanovima najprije činjenicu: život haluca u Palestini nije idila. Ne radi se ovdje o ljudima sitima Evrope, koji se stoga povlače na selo, jer seoskom životu daju prednost nad bučnim životom grada. Ne radi se ni o onim pravim radnicima, koji su naučeni na napor i oskudicu. Radi se ovdje o ljudima, koji su još juče bili intelektualci i poluintelektualci, a potječu iz »dobrih« kuća! loš do nedavna nijesu znali, što je fizički rad. Okusili su doduše kulturu, no nijesu je se zasitili. Došli su u zemlju svijesni da su vojnici židovske organizacione armije, da vode židovski rat onim oružjem, koje je danas jedino odgovarajuće, a to je rad. Oni sačinjavaju našu židovsku frontu. U zbilji oni nijesu vojnici, već bi ih mogli nazvati dobrovoljcima, pa rime još nije rečeno, da im je uspjelo ili da će im lako uspjeti, da postanu i pravim vojnicima, dakle u našem slučaju pravim radnicima, tjelesno otpornim, a duševno skromnim. Oni pravi radnici, one židovske mase još nijesu došle, a kako izgleda još ih dugo ne će biti. Dobrovoljački karakter naše fronte je dakle činjenica, s kojom se moramo smiriti i koju kod naših računa moramo uzeti u obzir. Istina je doduše, da ova dobrovoljačka značajka našeg pokreta daje halučkom pokretu

mnogo, ljepote. U toj mučnoj preobrazbi onog bivšeg girnnazijaste ili činovnika, gospojice ili učiteljice, u gospodarskog radnika, u tome se i sastoji veličina, naše revolucije. Ta se revolucija ne postizava tako lako; tek u Palestini se vidi, kako je teška promjena zvanja u židovskom narodu. Prva generacija plaća za ovu promjenu veliku cijenu. Neka se o tome ne varaju oni, koji vide haluce samo sa turističkih automobila onako mlade i jedre. Težak je rad pod nesmiljeno žarkim suncem, na onome teškome tlu, koje je prečesto močvarno i puno kamenja. Kad se suše močvare, ljudi stoje do grudiju u vodi. Kad se radi u vrtovima naraudža, satovima se kopa zgrbljen i sagnut pod oniskim drvećem. Gradnja cesta na tlu, kojeg mjesecima ne nakvasi kiša. pa je tvrdo poput kamena, teža je još, već rad kod nasada narandza ili sušenja močvara. Treba zaboraviti na sve kulturne običaje i potrebe izuzev čistoću, ako slučajno ima u blizini vode. Stanuje se u dvoje, troje ili četvero u šatorima ili barakama. Nema kuta, u kojem bi se pojedinac mogao da sabere i odmori. Daleko od kuće od svojih milih, piše im se često pisma, no rijeđe se odašilju, jer nema svatko ni ono nekoliko mila za poštarinu. Novac se i onako rijetko vidja. Zaboravlja se na materinji jezik, svatko nastoji da govori jezikom, koji mu je jbš do jučer bio stran. Potrebno je, da se govori samo hebrejski, da se čita samo hebrejski, a knjiga baš nema preodviše, a i te nijesu nove. Hotimice svi suzuju svoj duševni horizont i svu pažnju posvećuju na socijalni uredjaj kolonije. Odcijepaju se od svega onoga, što se u širokom svijetu zbiva. Svi su još u radu neiskusni, rad im stoga i zadaje veće muke, nego što bi to bilo potrebno, dakle i manje ploda i manje zadovoljstva, nego što bi poslije tolikog truda trebalo da bude. Često teško obole. Bilo je vrijeme, kad je u kolonijama procenat bolesnih dosizao. a često i premašio 50%. U sva-

koj naseobini vide se sjene ljudi, koji su opetovano oholili od malarije Hi teških bolesti želuca i crijeva, a za jesti se dobije malo. Govori se. da je u tom pogledu ove godine mnogo bolje već prije, no uza sve to sačinjavaju još i sada čaj, kruh i krastavci glavno jelo. Meso se dobiva u malenim količinama tek subotom, a mlijeka dobivaju samo djeca. Neka se ne misli, da život haluca izgleda tako težak samo stoga, jer ga motrimo očima intelektualaca. Treba naglasiti, da su oni. koji tako žive sami intelektualci ili poluintelektualci. Ona prozirna izlika, koje se u Evropi često laćamo, kad hoćemo da opravdamo razliku u načinu života našeg i njihovog: da su ovi ljudi na to priviknuti i da stoga nemaju potrebe, koje .imamo mi, ovdje nam ne može poslužiti, lialuci nijesu na to priviknuti, imaju iste potrebe kao i mi. žele samoću i mir, imaju potrebe kulturne, po svoj prilici veće od nas. mladi su, pa žele zabave i rastresenja, a prije svega dostatno jela. Sigurno je. da se Erec Izrael ne može ni na koji drugi način da sagradi. Potreban je težak tjelesni rad. zaborav na materinji jezik, napuštenje gradskog života i kulturnih užitaka. No ne zahtijevamo U -previše? Ne tražimo li od ovih ljudi premnogo žrtava? Da li je uopće moguće, da se toliko zahtijeva? Danas su još mlađi i puni oduševljenja: ta svijesni su, da služe svetoj i velikoj stvari, zadovoljni su radi toga, pa katkada i veseli nekada ali. kad halučki ples ne će da se svrši, čini se. kao da su i preveseli i gubimo pravo povjerenje u iskrenost ovog veselja. No uza sve to, dan na dan polaze svi savjesno na rad. Vjera i mladost pomažu, da se ovaj život snaša. Hoće li to i može li to da potraje? Postajemo stariji, umorniji... Teško je zamisliti u takvom položaju tridesetgodišnju ženu ili četretesetgodišnjeg muškarca. I ako se na koncu netko zbilja do skrajnosti umori, ako mu se uskoleba vjera i ako bi htio da vidi nešto cd onog velikog svijeta, za koji

Nuris

Poslije opisa Nahalala i Klar Jeheskela, dvaju najvećih mošve-ovdim, donašamo opis kolonizacije velikog istočnog kompleksa Keren Kajemeta u Eraeku. Uredništvo.

Piše agr.

J, Ettinger,

Jerusolim.

Kupnja i položaj Nurisa. Godine 1921. kupio je K. K. L. u istočnom dijelu Emeka veći teren u iznosu od 29.000 dunuma. Ovo se zemljište, nazvano »Nuris« proteže u dolini u dužini od 12 km, a srednja širina je 3.5 km, te leži s obje strane željezničke pruge Hajfa—Semah. Aluvijalna zemlja slična onoj u dolini Nila i Eufrat i Tigrisa, veoma je plodna i podesna za mnoge kulture: sve vrsti hrane, djeteline, povrće, banane, vinovu lozu i t, đ. Klima je subtropska. Teren leži u zapadnom dijelu oko 10 m, a u istočnom i do 97 m ispod morske površine j_imade svoj izlaz prama dolini Jordana. Osim historijskog izvora Ain Ha-

rod, gdje je Gideon iskušao svoje vojnike ima još oko 90 što većih, što manjih izvora. Ovaj niz izvora već je u staro doba činio ovaj kraj Rmeka najplodnijim i danas je za nas od silne važnosti. Osim navedene željeznice koja na terenu »Nuris« ima dvije postaje, glavna je cesta J eru solim-Tibcrias 7 km daleko i omogućuje da se iz Jerusolima autom stiže f za 3 i pol sata, a iz Hajfe za 1 i pol sala u Nuris. Sa stanice Ain Harođ vodj u Kfar Jcheskel i na vrelo Ain Harod cesta, koju je sagradio Keren Kajemet. Sušenje močvara. Koliko je god važno ovo bogatstvo vodom u tom kraju, toliko 'e ono bilo i sudbonosno. Kad je Keren Kajemet kupio ovo zemljište bilo je ono skoro bi se moglo reći jedna jedincata močvara; 16.000 dunuma moglo se označiti močvarnim tlom, „ Mnogome se onda činilo nemogućim panirati i pretvoriti ovaj kraj u centar palestinske poljoprivrede. Jedan je iskusni i stari liječnik izjavio na-

kon istraživanja, kojim se ustanovilo, da su arapski seljaci zaraženi malarijom, pa su odlučili otići, da je zločin poslati onamo halucim. No s povjerenjem u moderne metode drenaže i pobijanja bolesti Keren Kajemet je odmah započeo radnjama oko sušenja močvara i amelijoracije tla. Taj je posao zahtijevao mnogo materijalnih sredstava a dovršio se silnom požrtvovnosti naših halucim, koji su na svakom koraku stavljali svoj život na kocku. Sada su ove močvare potpuno isušene i odmah se opazilo djelovanje. Već u prvoj godini smanjio se broj slučaja malarija na 37 posto, u drugoj godini na 22 posto, a u trećoj na 15 posto. Ovaj nas slučaj uči, da se ne smijemo bojati ni najgoreg i najzaraženijeg terena. Opskrba vodom. Keren Kajemet nije se zadovoljio sušenjem močvara, već je ova ista vrela, koja su opskrbljivala močvare vodom iskoristio tako, da je tok vode regulirao kanalima i cijevima i tako

&ROJ 41 -42

»ŽIDOV«

9