Жидов

laže u argumentaciji svojega proleterskoga cijonizma samo od gospodarskih momenata i hoće da ćijonizmom riješe abnormalnu socijalnu strukturu židovskoga naroda (vidi n. pr. Beri Lockerovu studiju u novom glasilu njemačkih Poalecijomsla »Der neue Weg«) i koje traže i u galutu i u F’alestini jačanje bojovne klasne svijesti radničke u svrhu klasne borbe (vidi n. pr. Lev.kovriizev članak u pomem.tom listu br. 2). Njihova je politika prema tome često upravljena protiv cionističkoga fronta, jer oni svagda prave razliku nmedju svojega, proleterskoga i buržujskoga cijonizma. Naprotiv s o c i j a l i za ni Bitahđut-partije ne izvire iz marksističkih dogma, nego je uvjetovan u jednu ruku posve žnanstveno-teoretskim razmatranjem. koje iz ekonomskih uzroka traži organizirano gospodarstvo mjesto dosadašnje anarhije u narodnoj ekonomiju, a u drugu onim socijalizmom, koji je zaista stariji od Marxa, onim socijalizmom, kop živi u Židov, narodu od biblijskog doba, pa sve đo danas (teoriju Hitahdut partije vidi u Rndolf Samuel Programmhcft der Arbeit). 1 zbog toga, što naš socijalizam nije vezan o dogme i nije klasnobojovan, on je mogao i može da privuče k sebi u prvom redu omladinu i omladinske cijoniste. koji su u njlemu našli područje rada za ostvarenje cijonističkoga ideala. I sad da priđjemo c i j o n i z m n Hitahdvr-partijč' Ža nju cijonizarrt znači ono, što danas znači za čitav svijet- golemi pokušaj pmdukiivacije židovskoga naroda. Ta danas je nestalo Herzlove ideje o .hiđcnštaatu kao političkom centru židovstva koji b mogao đa zastupa interese, da brani i na pada u ime židovskoga naroda. A može se reći, da su konkretni problemi izgrad-

JSkt ** • ' i- - j i C.» v f. .-3 " nje potisnuli u pozadinu i Ahad-haamovu misao duševnoga centra. kojS cc svojihzrakama obasjavati rasijano galutsko židovstvo. Nego su ostale dvije m ; sii vodilje cijonističkoga rada. P f va je misao pomoć siromašnim, progonjenim, malogradjanskim Židovima Istočne i bradine Kvrope, koji, osjetivši u ratu i iza rala teškoću galutskoga života, hoće da sklonu glavu u Palestini. Oni vrše ne dolaze u Palestinu, da tamo umru, ne. oni idu onamo, da ondje žive. Ali kako žive? l *a budu najveća zapreka ostvarenju r*;:c ideje, koja je danas prva i jedina u argumentaciji cijonizma, jedina u borbi protiv vanjskih i unutarnjih neprijate'ja. jedu.a u sticanju pristaša u židovstvu 5 izvan njega. Svi mi znamo tu ideju, koja izbija iz svih naših riječi, od VVeizmaimovih velikih govora do agitacije najmanjega cijonističkoga propagatora. To je.ideja produkti v a c i j e židovskoga naroda. Hoćemo da stvorimo u Palestini produktivnu zajednicu, to ie eto cilj cijonizma. Ono što se donedavno činilo najvažnjim i konačnim ciljem, da dobijemo u dogledno vrijeme većinu u Palestini to ie danas bez sumnje samo sredstvo, to je samo jedno potrebno osiguranje one zajednice, osiguranje cilja, koje biva aktuelnije, čim se politički horizont naoblači, a nevažno, kad zavlada mir sa strane naših protivnika. Nema sumnje, potrebno je požuriti tempo kolonizacije, potrebno Je što prije dobiti većinu. Ali još manje ima sumnje, da ta većina mora da bude sastavljena iz produktivnih ljudi. 1 u prvom redu treba nastojati, da se pomognu. oni ljudi, koti nam daju garancije za produktivnost nove Palestine. Jer ono, što imponira i svijetu i Židovima, to nije č i -

njeuica, da broj Židova u Palestini ra s te. Kapitalom se može sve. Nego ljudima imponira ono, što nije u vezi s kapitalom, imponira haluc, imponira timek imponira produktivaci j a židovskoga naroda. 1 sad nam je jasno, zašto su nosioci i izvršnici te prodisktivaciie odvajkada imali svoje posebne organizacije. Imati su ih ne zbog nagona za cijepanjem, nego zbog toga. jer su samo organizirani mogli da dižu svoj glas u cijonizmu, dok bi razStrkani i ne ujedinjen i (a to znači: kao članovi jedne, jedinstvene Svjetske Cijonističk-e Organizacije, u kojoj ne bi bilo struja, stranaka i frakcija) ostali nečujni i slabi. A sad će nam biti jasno i to, da je omladina i mnogi intelektualci (mogla bi da se spomenu naša najodličnija imena) uvijek u nekoj mjeri pomagala te Ijevičarske stranke. Pomagala ih je napose onda, kad im je i bila potrebna pomoć. U takvom bi času i oni, koji su inače protiv dijeljenja u stranke, znali da aktivno stupe u tu stranačku borbu jer bi im bilo jasno, da se bore za čistoću cijonizma. Da, ljevičari zastupaju čisti cijonizam. i ako mnogi tobože logično vele: »Budući da klalcijoniste hoće Palestinu i izgradnju pod svaku cijenu, bez uvjeta i uslova. a ti ekstremisti i rrakcijonaši stavljaju za rad neke svoje uvjete - to su oni uvjetni cijonisti, a srednjolinijaši su bezuvjetni, t. j. »čisti cijonisti«. Kop to vele, zaboravljaju jedno: da ti uvi et i nij es u nešta iz van cijonizma, nego da su • to zahtjevi, koji leže u samoj ide jicij on i z ma, ida njihova srednja linija znači, da oni i nemaju jedne linije, da je njima svejedno, što se i kako se.u Palestini radi, glavno je, da se uopće radi.

Zalog

Anat oj France,

Od svih trgovaca, mletačkih nije nijedan tako točno izvršavao .svoje ugovore kao Fabio Mutinelli. Svakom bi zgodom pokazao, da je popustljiv i velikodušan, a naročito prema ženama i duhovu jad ma. Čestitost njegova hvalila se : spominjala u čitavoj republici. U San Zanibolu divili se pozlaćenom oltaru, koji je darovao svetoj Katarini od ljubavi, kotom je volio Katarinu Manin.l, ženu senatora Alessa Comaru. Budući da je bio veoma bogat, imao je mnogo prijatelja, kojima je priredjivao gozbe i zaduživao ih svojom kesom. Ali rat s d trnovom i nemiri u Napulju nanesu mit grdnu štetu. Desila se usto i nesreća, da mu je nestalo trideset ladja, što su ih ili ugrabili uskoci,’ ili su nastradale na moru. Papa, kojemu je uzajmio veoma mnogo novaca, ustručavao še, da mu išta od toga vrati. 1 tako nestade za kratko vrijeme sav imetak bogatoga Fabije. Kad prodade svoju palaču i svoj jedaći pribor, uvidi da mu ništa nije preostalo. Ali spretan i srčan, veoma iskusan u trgovačkim poslovima i u punoj snazi godina, namjeravaše da opet podigne svoj posao. Računaše u sebi veoma mnogo i na kraju prosudi, da mu treba pet stotina dukata, da opet zaplovi morem, kušajući nove poslove, za koje mišljaše, da će mu uroditi dobrim i sigurnim

uspjehom. Zamoli gospodina. Alessa Bonturu, koji bijaše najbogatiji gradjamu u Republici, da mu uzajmi onih pet stotina dukata. Ali ovaj je dobar gospodin veoma točno znao, da se smionošću doduše stiče bogatstvo, ali ga samo. oprez čuva i održaje pa ne htjede da tako veliku svotu novaca izloži opasnosti, mora i slučajevima sreće. Iza toga ode Fabio gospodinu Andru Marosiu. kojega je bio imtogoeiin zadužio. Fabio«, odgovori Andrea, 'drugima bih ia rado u zajmio taj iznos. Ja se nijesam prilijepio uz zlato, pa se u toj stvari držim nauke satirika Horacija. A Vaše mi je prijateljstvo veoma drago. Fabio Mutinelli, pa ako Vam uzajmim taj novac, izvrći ću se opasnosti, da Vas izgubim. Jer poslovi srca loše uspijevaju izrnedni dužnika i vjerovnika. Ja sam vidio i suviše dvakovih primjera.« iza ovih riječi učini, kao da će nježno zagrliti trgovca i zatvori mu vrata ispred nosa. Drugog dana ode Fabio k lombardiiskim i florentinskim bankirima. Ali nijedan ne htjede da mu uzajmi bez jamče vine ma i .dvadeset dukata. Čitavog dana trčaše od jednog novčara i trgovca do drugoga. Svuda mu odgovoriše; Gospodine Fabio. svi Vas mi znamo kao najpoštenijeg trgovca u gradu, veoma nam je žao. da ne možemo udovoljiti vašu

želju. Dobra uprava trgovinom traži ovakav postupak.« Kad se uvečer vozio kući. objesi se kurtizana Zanetta, što se kupala u kanalu, 0 njegovu gondolu i ljupko ga pogieda. Kad još bijaše bogat, uzeo je jedne noći u svoju palaču, pa se je veoma prijazno ponio, jer bijaše vedre i dobre čudi. »Dobrostivi gospodine Fabio«, reče mu ona, »znam vašu nesreću, čitav grad govori o tom, čujte, me, nijesam bogata, ali imam mahi kutiju dragulja. Hoćete li je da primite od vašeg sluge, dobrostivi Fabio, vjerovat ću. da me Bog i sveta djevica ljube.« Kazivala je istinu. Zanetta bijaše siromašna. unatoč svojoj mladosti i cvatnoj ljepoti. Fabio joj odgovori; »Ljubezna Zanetto, u komorici, u kojoj Ti stanuješ, vlada veća velikodušnost nego u svim palačama mletačkim.« Još je tri dana pohadjao Fabio banke 1 novčare, a da nije nikoga našao, koji bi mu uzajmio novaca. Svagdje mu ružno odgovoriše, pa mu kazivaše: »Učiniste krivo, što prodaste Vaš jedaći i stolni pribor, da platite dugove. Ljudi mogu da uzajme štogod i zaduženom mužu. ali ne onom, koji nema više ni pokućtva ni srebra.« Petoga dana dopre u očaju svom do Corte delle Calli, do geta. do židovske četvrti dakle. »Tko zna . reče. »možda ću u ohre-

2

>2 1 D U V<

BROJ 6