Жидов
Dr. Hozea Jacobi
Stara jedna Midraš legenda priča, da je, kad je došao Moše Rabenu da primi Foru, vidio, kako genij Tore sjedi te ukrašuje svako slovo u Tori krunicama i vjenčićima. »Sto radiš, čuvaru naših ideja, naše 'fore? Čemu te krunice i vjenčice na svakom slovu naše Tore?« A genij Tore mu odgovori; »Ja sam koter ketarim leotijot... Pleteni krune i vijence na svako slovo, jer će nastati Abika ben Joset, jedan od Tvojih nasljednika u kasnije doba i on će u kobnim danima svoga naroda od svake krunice i svaikog vijenčića, što krasi Toru, stvoriti utjehu i nov život svome neumrlom narodu. Zato, kaže andjeo, moram paziti na svaku riječ Tore.« l)r. liozea Jacobi kao svaki veliki učitelj našega naroda crpio je svoju moralnu intelektualnu snagu iz Tore i stvarao je neprekidno nove ideje života. Abiaham Geiger veli, da se kulturni napredak židovstva pokazuje u tome, kako ono tumači Tom. Ato se tumačenje Tore protivi životu ili ne daje dosta životnih motiva, onda je to znak, da ovo tumačenje ne valja. Naš pok. nadrabin Jacobi nama je tako tumačio Toru. da smo svi osjećali sjaj prošlosti i vječnu i neprolaznu vrednotu naše nauke. Za njega nije bila Tora antikvitet, nije bila stara i sveta reminiscencija, već motiv života. Za njega nije bio židovsko narodni život izvan Tore, nego je Tora i židovski narod, njegov razvoj, njegove patnje i muke kao i čežnje bile su nerazdvojive od Tore; sudbina Tore u istorijskom životu čovječanstva usko je stopčana sa sudbinom židovskoga naroda. On je osjetio da > Jisrael veorajtahad hu.« Nema židovstva bez Tore, .ali ni Tore bez židovskog naroda. U tom je smislu generacijama tumačio Toru, u duhu genija židovstva je on kao van redan propovjednik koter ketarim leotijot, tumačio svaku riječ Tore i svojim tumačenjem oplemenjivao riječ. Život svakog velikog Židova je slika našeg istorijsikog života. Kao što naš narod neprestano stvara i prima kulturu drugih naroda, neprestano dijeli plodove svoje duševne i kulturne osebitosti, tako i svaki veliki Židov neprestano prima i dijeli kulturne tekovine svoga naroda i kulture čovječanstva. Tako je razumljivo, da su najveći nacijonaliste podjedno najveći ikuitlirni univerzaliste. Kao što je i .ležaja najodlučniji narodni prorok neprestano stvarao univerzalizme, da suština židovskog nacijonalizma postane općim dobrom čovječanstva. Dr. Hozea Jacobi odgojen je u staroj rabinskoj kulturi. Proroci i talmud bile su mu pjesmom mladosti. U Konigsbergu, gdje je njemačka kultura bila u cvatu, tamo gdje su živile tradicije M’endelsohnove, tamo je on odgojen. 1 amb se očeličio njegov karakter. 1 amo je oii osjetio velike probleme židovstva i njtgove kulture. I za vrijeme cijelog njegovog života nikad nije jenjavao taj njegov interes za naukom i nikad nije gubio s razvitkom židovstva. Njegov ŽT vot bio je nošen trim idejama, koje su mu bile zvijezde vodilje, te mu pokazale pift za dobro svoga- i»arođaTsAmje općine. Duboko poštovanje za sve tekovine pro-
šlosti naše istorije, duh .kulture novoga vijeka i nepokolebiva vjera u vječnost svoga naroda. Iz slova zakona on je crpao snagu za to svoje naziranje i kao kod svakog pravog učitelja, bila je kod njega snažnija i jača Tora šebealpe od '1 ore šebihtav. Ne možemo u okviru jednoga članka dati potpunu karakteristiku razgranjenog djelovanja pokojnika kao rabina, učitelja i dušobrižnika svoje pastve. Njegovo je nastojanje bilo, da svojoj pastvi daje sreću i duševnu snagu u časovima nevolje. Njegovo je srce bilo harfa za ljubav svoga naroda i svoje općine, te je vazda duboko osjećao bol i sreću povjerene mu općine, vazda je s predanjem tražio puteve za njen prosperitet. S Jehiidom Halevijem mogao je i on reći: »libi kinor lešorajih«. L. R.
Pojava dra. Hozeje Jacobia u povijesti židovstva u Jugoslaviji
Piše dr. Lavoslav Sik ? prvi potpredsjednik IzraeHtske bogoslovne općine u Zagrebu. U židovskoj istorijskoj nauci često se raspravlja pitanje, da li se ikada koja židovska općina u cjelosti iznevjerila nauci djedova, da li je nastupio prelaz cijele jedne jevrejske zajednice na kršćanstvo Hi islam. Pozitivnih potvrda za to nemamo, pa ako dr. F. Teilhaber upozorava na primjer Alexandrije to je baš netom mladi slijepi jevrejski naučenjak dr. Leo Fuchs, upravo nevjerojatno bogatim materijalom dokazao, da i tu nije bilo heleniziranja ili pokrštenja en masse. bilo je pod najvećim grožnjama i torturama prisilnog pokrstenja na Rheini, u Francuskoj, Spaniji i u Portugalskoj ali i tu su mnogi voljeli smrt od prisilne promjene svoje konfesije, pa ako je i ikako, ma i uz najveće žrtve i pogibli bio moguć povratak k vjeri otaca, našli su. i iza vijekova, marani opet put ka jevrejstvu. bez vrijednosti bili su svi inovjerni zavjeti i obećanja kol Hidre. Pa ipak su se nekoć moćne općine raspadale, opustošeni su centri nauka porušen bet hamidraš, osamljeno i zapušteno je groblje. Povod tih promjena leži prečesto u gospodarskim prilikama, ali ipak to još nije dovoljno tumačenje, što neka općina propada, izumire, a druga, susjedna općina čuva svoje tradicije kroz vijekove. Odgovor na to prevažno pitanje organizma jevrejskcga naroda daje uvijek činjenica, tko je bio u toj općini rabin i da li je to bila dovoljna jeka ličnost, da skuplja oko sebe pozitivno židovstvo znajući odgojiti' pouzdanicu, židovsku omladinu. + Dragi moj učitelju mislim, da sam s'ijedio Tvoju nauku, kad si uvijek, u svakom govoru i u svakoj propovijedi' pošao sa višeg općeg gledišta, dok si napokon razvio samu temu, postavivši i ovdje Tvoje lice u vezi s općenim razvitkom žioovske općine. Teške, očajne su prilike vladale u zagrebačkom židovstvu, kad si Ti pred 57 godina došao ovamo. Kad se ne brh htio ogriješiti o onu našu židovsku Providnost, što nas je očuvala kroz tisućljeta, rekao bih, da je u ono doba, kad je dr. Ftozeja jacobi došao u Zagreb, prijetilo toj židovskoj općini rasulo.
Iza prestanka one starodrevne sredovječne židovske općine zagrebačke, bio je kroz stoljeća Zidovima boravak u Hrvatskoj zabranjen, a kad su se u zadnjem deceniju osamnaestog stoljeća naseljavate židovske porodice, najprije pod biskupovim okriljem u Vlaškoj ulici, a kasnije i ii gradskom teritoriju, manjkao je tom boravku svaki pravni temelj. Mali sitni trgovci i obrtnici ljudi što življahu u staroj tradiciji gojiti su u svoj : m domovima židovsku nauku, strogo su obđržavali subotu i vršili sve obrede. Bilo je sastanaka za zajedničku molitvu a mnogo kasnije razvile su se dvije korporacije kaptolska i gradska. Još u slijedećoj generaciji, kad se stvarala zajedničke općina, pod prvim njenim predsjednikom dr. Mavrom Sa chs om, još je i onda u židovskim domovima vladala tradicije, akoprom su se forme sve više napuštale. i • 1 " U to doba osnovano je židovsko humanitarno društvo, otvorena je škola, namješten je propovjednik. Ali novim vremenom sve su više provejavale krivo razumtjene ideje četrdesetosme godine, ideje nekog refcrmnog židovstva stila Hoildheim-a i Einhorn-a došle su kroz doseljenike raznih općina u Zagreb i nadošao je onaj dan, kojeg se naši starci još danas sjećaju s užasom, jer su im očevi plakali kad bi im o njemu pričali. Bilo je na dan Jom kipura, koji se još ipak strogo obdržavao po većini zagrebačkih Zidova. U onoj bogomoljnoj dvorani, koja je bila baš na onom mjestu, gdje se sada građi Židovski dom, sakupili se zagrebački Zidovi. Teško je raspoloženje vladalo u gradu, u čitavoj državi bilo je vrijeme na;crnijeg apsolutizme. Zidovima je oduzeta sposobnost, da stječu nekretnine, ograničeno im je slobodno selenje, a doskora će se uvesti konkordat. Propovijednik govori o teškim patnjama Zidova, o nadi u mašijiha i nabacuje pitanje, ne varamo li se možda, nijesmo li u bludnji, nije li već i za nas došao Spas. U bogomolji sve veća pažnja, onda neki nemir, čuje se već i prvi povik začudjenja, žamor nezadovoljstva, ali govornik se ne da smesti i nastavlja uzdignutim glasom, da dalnja borba za nas ne ima smisla, da je najbolje za nas Zidove, ako prihvatimo novi Zavjet, kao ispunjenje staroga Zavjeta i ako postajemo svi . . . Nitko ne zna naumljeni svršetak tog govora, jer redarstvo moralo je očuvati tog »rabina« od tvornih napadaja njegovih vjernika, kojih se ogorčenje još povećalo, kad se doznalo da je Ooldmann već dan prije potajice bio pokršten i onako neopaženo htio svoju općinu prevesti na otpad. Postilo se u općini, zavjetovalo se, da će se ta sramota čvrstom vjerskom organizacijom i valjanom podukom mladeži izbrisati, ali trebalo je još mnogo godina, dok je došlo zbilja do preokreta. Sićušni ljudi na čelu općine, ljudi bez pravog autoriteta kao vjeroučitelji - ta devet godina nije bilo rabina u Zagrebu; stvari nijesu mogle da krenu na bolje, U ovakovom momentu se kod Zidova nadju providencijelni ljudi. Emanuel Prister Židov iz one Italije, gdje su Zidovi već kroz stoljeća živjeli slobodno i sretno, i imali smisao za sve, što je lijepo i plemenito, vidio je kao drugi predsjednik zagrebačke općine njen spas u tomd.
2
>2 1 D O V<
BROJ 17— IS.