Жидов

raku. Na otvorenom grobu prašta se s pokojnikom u ime Saveza jevrejskih vjeroispovjednih općina kao i u ime porodice gosp. dr. Hugo Sp i t z e r. Njegov govor često prekinut cd boli za pokojnim tastom orosio je mnoge i mnoge oči. Tihi jecaji, kao da se boje prekinuti mir mrtovga nadrabina, vinuše se iz grudi i porodice i općinara.

GOVOR Dra. SPITZERA.

Oj leolom šeovod manhigo veoj lisefino šeovod giburnoso. »Jao opčini, koja izgubi vodju!« »Jao ladji, koja izgubi kormilara!« Tim riječima ti si se, oče, prije trideset godina opraštao od smrtnih ostanaka tvojega prijatelja i svećeničkoga druga, mojega pokojnoga oca, a isti se vapaj otima mojim .grudima danas, gdje stojim na Tvojem grobu. Izmaklo je iz ohladnjelih Tvojih ruku kormilo, kojim si kroz 58 godina mirno i blago ali svjesno i odlučno odredio pravac 'ladji, koja ti je povjerena, vodio je .kraj britkih i pogibeljnih klisura i kroz kađikada tešku i žestoku buru do cilja, u sigurnu taku. Kroz 58 .godina Ti si bio tvojoj općini vjeran i pouzdan vožd. Ti si je od malena postanka neumornim svojim radom, oduševljenjem svojim za sveto zvanje, koje si sebi odabrao, doveo do zamjterne veličine, do značenja jednoga važnoga središta židovstva. Ti si odgajao .generacije i generacije u čistom i pravom 1 duhu židovske nauke, u ljubavi spram čovječanstva, spram židovstva i spram otadžbine, ne mareći za nikakove poteškoće Ti si stvarao i stvorio w krilu Tvoje općine kulturne, socijalne i humanitarne ustanove, koje njoj služe na diku i zajamčuju joj prominentno mjesto u kolu židovskih općina. Ti si nesmetan nikakovim tjelesnim nepogodama, ni teškoćama odmakloga doba sve do zadnjega dalha ispunjavao dužnosti svojega zvanja. Ti si tako nekud sa oružjem u ruci ispustio plemenitu svoju dušu. Kada je pokrenuta misao, da se osnuje Savez jevr. vjeroispovjednih općina Ti si medjUi prvima svom gorljivOšću prihvatio ovu misao ii kraj svih zaprijeka neumorno j nepomično radio i nastojavao oko toga, da se ona privede u djeloi, a kada je Savez zbilja I osnovan, Ti si nam mudrim svojim savjetom, osnovanim na dugogodišnjem bogatom iskustvu pomogao, da se ta institucija postavi na siguran temelj. Na svemu tom što si učinio za svoju općinu, koja je otmjen i važan član toga Saveza i za nj ja Ti kao njegov predsjednik ovdje na oproštaju izričem svoju i njegovu duboku harnost. A malene kroz isti niz godina, kroz dvije trećine tvoga blagoslovljenoga rada i života Ti si vodio i .upravljao ladjom Tvoje porodice. Do zadnjega časa Tvojega života Ti si bio njezino središte, bio si zaokružen ljubavi, vjernosti i nikada nepomućenom odanosti Tvoje djece i Tvoje unučadi. Ti sj uvijek bio stožer, oko kojega s|u se kretale sve njihove misli, svako njihovo djelo 'bilo je udešeno, da odgovara Tvojim plemenitim mislima, da se pr'lagođi Tvojim naukama, koje su za svakog člana Tvoje porodice bile svetinja. I za mene. Još kao mladić ja sam ti bio pravom sinovljevom ljubavlju odan, bio sam sretan i Tebi haran, što si me Obdario i počastio Tvojom nakionošću, a otkad si me prije 13 godina primio u svoju porodicu, povjerivši mi sudbinu Tvoje kćeri, ja sam postao potpuno Tvoj pa Tvoj. Jer u tome je ležala snaga Tvoje ličnosti, da se nitko, tko Ti je pristupio bliže, nije mogao oteti čaru Tvojega duha, Tvojega naziranja na ljudske dužnosti, Tvojega shvatanja čovječanstva, vjerske i obiteljske pripadnosti i suv'slosti. Tako si Ti 1 sa Tvojom porodicom tvorio jednu nerazriješivu i doista ni jednoga časa nerazriješenu cjelinu, sve Tvoje misli, sav Tvoj rad bio je posvećen njezinoj dobrobiti, a kao uzdarje ona Ti je prdonjela sviu svoju ljubav, svoju nepokolebivu odanost, vjernost i poslušnost. A sada stojimo na Tvojem grobu, u kojj hoćemo da sahranimo sve, što je n.a Tebi biiio smrtnoga. Platio si tribut naravi. Doživio si doba, koje prelazi granicu, što je kraljevski pjesnik ođrediuie ljudskom vijeku a ipak teško osjećamo i jedva možemo shvatiti, da je nadošao čas oproštaja ■na vijeke, jer tvoja će smrt ostaviti nikada nePopunjivu. prazninu u našim redovima.

Ali poslušni Tvojim naukama mi se pokoravamo volji Božjoj. U ime cijele Tvoje porodice ja sada kao najstariji njezin član, hvalim Ti na svoj dobroti, na neizrecivoj i neiscrpivoj Tvojoj ljubavi, brizi i vjernosti koju sj nara prikazao i molim Te da svakomu od nas oprostiš, ako Te je ma čim u svojoj kratkovidnosti, u krivom shvatanju Tvoje samo na dobro smjerajuče odluke uvrijedio. Spavaj, slatko, dobri naš oče, zadnji Tvoj sanak i budi kako si bio na zemlji tako i pred prijestoljem Previšnjega našim zagovornikom, da kad se svrši i naše ž'će budemo sjedinjeni s Tobom i dionici, sjaja i blaženstva, kojim će Bog nagraditi Tvoj rad na ovoj zemlji. Kantor Weissmann pjeva »Adonaj ma adam«, a zatim se u ime učenika prašta sa pokojnikom

g. dr. ALEKSANDAR LICHT govorom

govorom punim čuvstva, odanosti i ljubavi prema učitelju, zahvalom za sve lijepo i uzvišeno, što je primio od očinskoga prijatelja omladine, te ga u cijelosti donosimo: Ispred Tvojih učenika, očinski učitelju i prijatelju moj, stajem na prag Tvoga vječnog počivališta, da Ti kažem riječ posljednjeg oproštaja. Još čas, i izmedju Tebe i nas bit će pokrov od zemlje, koji će pokriti našim očima, što je od Tebe bilo zemsko. Tvoja časna glava pomiazanika duhom, Tvoje tolike prodorne oči, a toliko blage, što su sjale zanosom, kad si se uspeo u visove stapanja sa Vječnim Tvojim Bogom, i sjale dobrotom. kad si kazivao puteve čistoće i ćudoredja mladeži, koju si okupljao oko sebe; Tvoje fine, izražajne plemenite ruke, koje su bile odredjene, da daju dobrotu i da emaniraju svetost, kad su se drhćući dizale na blagosiljanje; Tvoje usne, učitelju, štono su proročkim žarom rcvnovale i molile u isti čas praštanje Gospodina Tvoga; Tvoje oči, Tvoje ruke, Tvoje usne, očinski prijatelju m,oj, zanijemiše. Izmedju Tebe i nas bla/ga smrt, oslobođiteljica od zemskih pakosti i nizina, kcje se odbijahu od mudrosti Tvoje velike duše i čistoće Tvoga još većega, ,s<rca, spušta svoju meku baršunastu zavjesu. Tvoj stvarni lik gubi svoje konture u rosnoj magli naših očiju, na koje u ljudskoj našoj slabosti nesuzdržno naviru naše suze. Ali povezan zauvijek s Tobom ostaje onaj zakutak na;šib srdaca, koji još osla čist iz mladih dana, kad si nam ga Ti, učitelju, čistoćom prekalio. U njemu ne budi i oživljava, kao dal je jučer bilo, spominanje na mlade nam dane, Jiskor . . . ~ Sjedjasmo oko Tebe u maloj sobi starinske kuće. Oko zid.ova Tvoje knjige; krcata biblioteka u kožnim uvezima, ponešto otrcanim od česte upotrebe: knjige mudrosti, djela Tvojih predaka, učitelja Izrajiljevih. Okupismo. se oko Tebe; Ti nijesi sjedio strog i odijeljen ispoljašnjim autoritetom na katedri poviše nas, već izmedju nas, zaogrnut svojim unutrašnjim autoritetom. To nije bio eksaminać.or, već mudrac, koji je vodio razgovore s nama, kao nekad učitelji nareda u starini, Nijosmo bilježili Tvojih riječi, i nije bilo bitno, hoće li se svaka zapamtiti. Ali one su se toplo i vedro spuštale na naše duše, uzorane Tvojom ljubavi i pročišćene od korova, i rasle su i cvjetale. Ti si bio oličeno plemstvo čovještva; i dodirujući se naših srdaca mekom rukom, Ti si im saopćavao svoje plemstvo; mir je strujao iz Tvoje duše i cbuhvatao je naše duše, što su bile nemirne; u Tvome je srcu bio sveti oganj velike ljubavi, što je obuhvaltala svakog iskrnjega, i na tome smo se ognju upaljivali mi. Tvoje riječi, to si bio Ti. Ti si umio blagosiljati sreću drugih, a> Tvoje je srce bolno uzdrhtalo od bola drugih. Ali bio si i borac za svoje uvjerenje, beskompromisan, jak i krut platnenim riječima, sa propovijedalonice i svugdje. Samo je jedan Gospodin bio nad Tobom! Bio si neprikosnoveni sluga (samo Njegovih zapovijedi. Za nj si revnovao žarko, potomče Jeremijin! Nikad spreman, da žrtvuješ ma i jotu svoga uvjerenja! Zato si se činio onima, koji su bili podalje od Tebe i niže od Tebe, gord i nepristupan. Nama, svojim učenicima, bio si to bliži; izmedju Tebe i nas bila je ljubav.

Jiskor . , . Jednoga dne frncvalo je proljeće židovskoga naroda; oduševljeni i rasplamćeni, mi smo mlađi slušali zov novog života starodrevnoga naroda, i naš je cdazov bio vruć od kliktaja naših srdaca. I Ti, koji si već bio prošao pola vijeka života, Ti jedini u nas, od starijih i mudrih, zakrilio si naš plamen svojim plemenitim rukama, da ga opora studen hladne i bešćutne okoline ne uguši. Pod Tvojim štitom mi smo se okupljali u Tvojoj studijskoj sobi, vječno mladi, vječno žarki sine staroga naroda! Ko su bili oni, što su, u ovoj zemlji, bili glasnici novoga doba u židovstvu? Ko su bili oni, što su, u nas, ne praveći ustupka, ponosni i zanešeni, naučali ponos i zanos obnove naroda? Tvoji su učenici to bili; razdragan i saučestvujući jačao si nam kičmu i pleća, kako bi bila kadra da nose sveto breme velikoga poziva. Ti, ti si to bio, učitelju moj, divni i veliki, kome blagodarim, da si nam čeličio i oplemenjivao srca i osposobio ih, da nose plamen u svaki židovski dom ii da rasplamte oginjišta židovstva, a da pri tome nikad ne ugasnu! Jiskor . . . I Ti si bio onaj, koji cd nas usto uzgojio tako, da je svaki ton u svijetu i svaki smiješak i svaki bol, u našim srcima našao odgovora. Ti, Ti si nas naučan, dia nara srce zagrli cio svijet, cijelo čovječanstvo. Tvome velikome duhu bila je strana svaka netrpeljivost. I tako Te, očimski prijatelju, nesimo u sebi, svijesno ili besvijesno, živa po onome, od čega plamtimo i po čemu smo dobri i čisti, do posljednjeg kucaja naš'h srdaca, Ponesi, oče, našu duboku, našu vjernu hvalu u vječnost, kojom si se stopio u jedno! Tv.oj očinski dobri smiješak pralštanja neka lebdi nad nama, koji ne koracalmo svetim stazama Tvoje duboke religijoznosti, kaošto nas je obasjavao, kad si još bio s nama! I siaid, nai oproštaju s Tobom, predragi učitelju moj, koji si meni bio drugim ocem, potresen u dno duše svoje molim, praštaj mi, Išto nemam vedre mudrosti Tvoje te ne mogu da zaustavim suzu, koja kapajući na Tvoj les, nesi Ti svu predanost i blagodarnost moga srca! U mojoj duši, kadgod se spomenem Tebe, Tvoj će lik biti obasjan svjetlom Šehine, kojoj su se, dek su Tvoje ruke blagosiljale Izrailj i čovječanstvo, uzdizale Tvoje oči! Muklo zvuče grude zemlje, što padaju ; a lijes velikoga nam pokojnika. Stojimo nad njegovom rakom i bacamo u nju : imlju i za čas se ona napunila i izrasao ie svježi grobni humak. Uli Vx sata predano je materi zemlji sve što je bilo smrtno na dru. Jacobiu. Polaiko razilazi re masa, bacivši još jedan pogled na humak, kamo će od sad hodočastiti, da daje i nakon smrti počast svome uzornome učitelju i vodji. kome neka je VJEČNA SLAVA!

Izjave saučešća

Iz velikoga broja pismenih saučešća, koja su stigla »Izraelitskoj bogoslovnoj općini« povodom smrti njena nadrabina c.ra. Hozeje Ja c o b i a, donosimo zasada amo ove: U Zagrebu, 23. travnja 1925. Izraelitskoj bogoslovnoj općini, ■u Zagrebu. Povodom smrti nadrabinera gospodina dr. Hosee Jacobfa izvolite u ime gradske opć'ne primiti iskreno saučešće nad tim teškim gubitkom, koji vas je zađes : o. •Smrću Vašeg vrijednog duhovnog oca i vjerskog poglavara, koj je toliko plemenita stvorio oko ođfeoja mnogih generacija, oko osnivanja i podupiranja mncgh kulturnih i humanih institucija, nije samo ožalošćeni veliki broj Vaših vjerskih pripadnika, već i općina grada Zagreba, jer je djelovanjem •pokojnikovim mnogo toga plemenitoga baš na njezinom teritoriju i u raznim odborima gradskoga zastupstva kroz dugi niz godina stvoreno. Ova će gradska općina stoga znati sačuvati

BROJ 17.—18.

»Z I D O V<