Жидов

koji ne spadaju u isključivu njihovu kompetenciju, nemaju uopće pravne valjanosti, a bez prethodnog odobrenja nadležne državne vlasti ne mogu se ni obnarodovati. Vrhovni nadzor nad konfesijskom upravom u državnom području vodi Ministarstvo Vera i ono se brine, da vjerske vlasti, i organi ne prekorače svoj djelokrug, već da se strogo pridržavaju ovoga zakona i po njemu izdaiih naredbi. Vjerskim organima, koji bi se ogrješili o ovaj zakon može Ministar Vera da odredi novčanu globu i druga zakonska prinudna sredstva. Sporove, koji bi nastali o nadležnosti državnih i konfesijskih vlasti o predmetima vjerSko-političke prirode rješava konačno Državni Savet. Svakoj je. Ustavom usvojenoj i zakonom priznatoj konfesiji slobodno sticati i posjedovali u granicama državnih zakona imovinu i njome po volji raspolagati. No državnoj vlasti pristoji pravo nadzora nad pravilnim rukovanjem vjerske imovine, nad upotrebljavanjem njezinih prihoda i nad očuvanjem integriteta temeljnoga konfesijskog imetka. U tu će svrhu nadležne državne vlasti 1 voditi evidenciju ukupne pokretne i nepokretne konfesijske imovine, njima će se predložili godišnji proračuni j zaključni računi prihoda i rashoda i bez odobrenja nadležne državne vlasti ne može se ni jedan dio temeljne konfesijske imovine ni otudjiti ni opteretiti. imovina konfesijskih zaklada ne smije se upotrebitii ni našto drugo, nego u svrhu kojoj je zaklada namijenjena. Nameti, prirezi, vjerske pristojbe i davanja u korist usvojenih vjera, njihovih općina i službenika, ako su osnovani na zakonu, pravom običaju ili na priznatom statutu, naplaćuju se za slučaj potrebe administrativnom svrhom. U koliko se konfesijskim organizacijama odredjuje pomoć iz državnih sredstava ili iz sredstava samoupravnih tijela, dat će se u granicama stvarno dokazane potrebe prema ukupnom broju njihovih članova. Sve duhovne vlasti Ustavom usvojenih i zakonom priznatih vjerskih zajednica dužne su u dogovoru s nadležnim državnim organima izvjestiti potrebnu regulaciju sviju svojih dosadašnjih vjerskih ustanova, nadleštava, zvanja, instituta i pravnih administrativnih jedinica. Bude li to propušteno, ne će se vjerska zajednica moči pozivati na stvarnu potrebu svojih institucija i organa. * ♦ ♦ Ovaj sam dio zakonskoga predloga iscrp i vije prikazao. Spomenuo sam već ranije (u prvom članku), da ovaj projekat ustanovljuje i uredjuje samo one momente, koji su svim vjerskim zajednicama zajednička. U netom citiranom dijetu kanda je zakon imao u vidu samo crkvu, njenu organizaciju i njene odnose. U pitanju organizacije židovske vjerske zajednice, odnosa pojedinih njenih članova spram organizacije, odnosa organizacije spram duhovnih vladara, židovska se vjerska organizacija bitno razlikuje od inih organizacija, naročdo kršćanskih konfesija, a napose od konfesije katoličke. Židovskoj vjerskoj zajednici, kako se po historiji razvijala u današnje bogoštovne općine odredjenoga teritorija, posve je nepoznat pojam crkve, razumiievaiuć pod crkvom zajednicu sviju vjernika na zemlji, štono ispovijedaju jednu vjeru i koja ie uredjena na

hiijerarhioku, razumijevajući pod hijerarhijom (poglavarstvom) red onih, kojima pripada neka odredjena crkvena vlast. Po svom ustrojstvu crkva dijeli svoje članove u one, koji uče i zapovijedaju (ecclesia docens, imperans) i u one, koja se pokoravaju (ecclesia obtemperans). Prvi su svećenici, drugi su svjetovnjaci. Učiteljska, svećenička i upravna vlast predana lje posvema ii isključivo svećenicima, svjetovnjaci imadu se toj učiteljskoj, svećeničkoj d upravnoj vlasti pokoravati. Židovska vjerska zajednica nije tako organizovana ni u cijelosti ni u ,pojedinim dijelovima. Ma da su Zidovi jedna vjerska i etnička cjelina, u organizaciji nisu jedinstveni. Takova je organizacija bila ograničena na stanoviti odredjenii teritorij, grad, na stanovito, odredjeno mjesto, i ta je organizacija bila bogoslovna općina. Svaka je općina za sebe posve samostalna i ni od koga (izuzevši državnu vlast) zavisna organizacija. Jedno im je bilo svima zajedničko, da nisu imati hijerarhije. Moderno židovstvo, t. j. židovstvo, što se historijskim razvojem organizovalo u bogoštovne općine ne poznaje institucije svećenstva. I nije bilo svećenstvo, što je organizovalo i razvijalo bogoštovne općine, nego su to bili jarci, svjetovnjaci, koji su za udovoljenje svojih vjerskih, i sa vjerom povezanih kulturnih i kulturno-socijalnih potreba izgradjiva'i i izgradili bogoštovne općine. Svaka općina za sebe imade duhovnoga glavara, rabina., ne za vodju, nego za savjetnika in spiritual'ibus. 0 kakovoj sudskoj ili upravnoj vlasti rabina, koja bi bila spojena sa samim položajem rabina, židovska bogošlovna općina ne zna ništa. Samo u prenesenom djelokrugu, kad rabin vrši akt državne vlasti, dakle akt što ga odredjuje država, a ne općina, rabin ima neku sudsku i upravnu vlast. Inače je sva vlast u rukama svjetovnjaka, odnosno po ovima od vremena do vremena biranog zastupstva, koje za vrijeme svoga mandata vrši posve samostalno, tek pod nadzorom državne vlasti, svu upravu u općini. Naprama državi ne istupa ispred općine rabin, nego zastupstvo po svom reprezentantu, biva općinskom predstojniku. Prema tomu židovska bogoštovna općina ne poznaje duhovne vlasti, odijeljene od općine i nad općinom. Židovska organizacija ne poznaje institucije, koja bi protiv volje bogoštovne općine imenovala, postavljala rabina ili ine vjerske službenike (kantora, premolitelja. koljića). Sve te službenike bira si svaka općina samostalno po svom predstavništvu. 1 zato ti vjerski službenici, uključivši amo i rabine nisu ni u kojem slučaju podloženi jednom duhovnom poglavaru. Svaki je rabin za sebe duhovni glavarsavjetnik u onoj općini, koja ga je birala i njegova kompetencija ne ide dalje od granica same općine. Bitnost bogoštovne općine čini njena autonomija. Upravo zato, što židovska bogoštovna općina nema hijerarhije, mora da bude u svim pitanjima njezinoga djelokruga posve autonomna. Razumije se po sebi, da državni nadzor ne znači kršenje te autonomije. Autonomija ne znači samovolja, nego samouprava, a državni nadzor ima samo svrhu, da kontroliše e da li se rad bogoštovne op-

ćine kreće u granicama državnih zakona i unutar cjelokruga općinske svrhe. Ovo je trebalo spomenuti, jer ijos ne predleži predlog zakona o uredjenju židovskih bogoslovnih općina pa valja pređusresti, da se i na židovsku bogoštovnu općinu primiene naredjenja, što bitno diraju u njeno ustrojstvo. • ♦ ♦ U ovom dijelu predlog zakona govori o vjerskim zajednicama, o konfesijskim organima, o duhovnoj vlasti, o upravi (upraviteijstvu) vjerskih zajednica, o 'konfesijskim vlastima, o konfesijskoj upravi (upraviteljstvu), o konfesijama, konfesijskim organizacijama i o konfesijskoj 'imovini. Treći ovaj dio zakonskoga predloga ima 13 članova. Nije uputno, da se za jedan pojam upotrebljavaju razni izričaji, a iz samih se naredjenja ne razabire, da ti različiti izričaji znače i različite pojmove. Da ne dodje do pogrjesnog tumačenja zakona, do pognješno shvaćene nadležnosti valjalo bi za pojedine institucije vjerske zajednice uzeti preciznu oznaku, preciznu terminologiju. Po mom je mišljenju u tome pravcu pogrješno, kad čl. 17 dopušta svim Ustavom usvojenim i zakonom priznatim konfesijama sticati j posjedovati imovinu i njome raspolagati. Konfesija po sebi nije pravni subjekat i pravno je nemoguće, da na pr. židovska vjera stiče kakovu imovinu. jasno je, da čl. 17. ne misli pod konfesijom vjeroispovijest kao takovu, nego njezinu organizaciju kao pravni subjekaf ali onda treba to u zakonu da bude jasno, nedvoumno i pravnički izraženo. IH prema čl. 18. n. pr. država vrši nadzor nad rukovanjem vjerske imovine, da bude očuvan integritet temeljnog konfesijskog imetka. U tu svrhu vodi evidenciju ukupne konfesijske imovine, preispitujući zaključne račune pojedinog imovinskog konfesijskog subjekta. Židovske konfesijske imovine, t. j. imovine, koja bi služila konfesijskim svrhama, nema. Organizacija židovske vjerske zajednice, biva bogoštovna općina, pravni je subjekt, ona stiče imovinu, ona raspolaže njome i ona odredjuje u koje će svrhe ta imovina služiti. Konfesijske imovine, koja bi o sebi bila nosilac imovinskih prava i obveza nema. Ima zaklada, kojima je svrha kulturna i kulturno-socijalna i te su zaklade pravni subjekt, općina s njima tek upravlja. Ne radi se samo u nazivanju, radi se ovdje o opsegu nadzora državne vlasti, o autonomiji i o upravi s imovinom. O autonomiji govori zakon vrlo malo. Član 10. naredjuje, da vjerske zajednice Ustavom usvojenih konfesija samostalno uredjuju pitanja vjere, morala i unutrašnje konfesijske discipline, time, da u tim pitanjima izdaju naredbe i uredbe, te vrše upravnu i sudsku vlast nad svim svojim službenicima i vjernicima. Ovo je preopćenito naredjenje i upravo zbog toga moglo bi' da bude na uštrb, barem židovskih, bogoštovnih općina, jer bi se moglo i odviše usko tumačiti. Židovsko je shvatanje pitanja kulturna * kulturno-socijalna, karitativna, tako usko povezala sa vjerom, da se ova bez prvih ne može zamisliti, t upravo jer je po tome židovska konfesija jedan snažan confiteor za socijalno gledanje na svijet, svaka je židovska organizacija, bila veća, bila manja općina, u krug svoga zadatka uzela uz uredjenje bogoštovnih općina i uredjenje uredbi

>Z!DU V.

BRO) 23.-29.