Жидов

Pogromi

Atentat na ukrajinskoga hetmana Petljurn podsjetio je opet sav civilizovani svijet na grozote iz prvih godina iza rata. Donosimo ovdje izvadak iz knjige jedne nežidovke, socijalne revolucionarke, koja je u Kijevu doživjela pogrome, vezane uz ime generala Denjikina, koji je pomognut naročito sa engleske strane vojevao u Ukrajini protiv boljševika. Knjiga je skup uspomena iz toga doba a nosi ime »Atentati na Eichhoma i Denjikina«. Irina Kachowskaja bila je aktivna socijalna revolucionarka pa bi se gotovo i s pravom očekivala jednostranost. AH i ovaj ovdje objelodanjen izvadak o pogromima pokazuje koliko ta žena može da crta dogadjaje bez pristrane tendence, i s veoma uvjerljivom stvarnošću. Ovom smo izvatku iz knjige Irine Kachowskaje daU prednost pred raznim prikazima pogroma Petljurinih banda, jer trijezno i bez ikakove demagogije prikazuje naročito snažno atmosferu iz onih strašnih dana. I. Sva elegantna publika, koja se za vrijeme boljševičke vlasti nije bila usudila da pojavi, nahrupila je na ulicu. Jedan je grlio drugoga, brisale se stiže medjusobno, ljudi se krstili. Crkveni zvonovi zvonjahu neprestano' i bučno i, površeno posmotren, grad se doimao u toj prekrasnoj jeseni, kao da se u njemu slavi velika radosna slava. Slabo samosvjesni gradski proletarijat i mali gradjani, koji su od svega toga shvatili jedino, da su boljševici otišli i da će sad pojeftiniti kruh, pridružišc se općoj radosti. Kao i juče i danas slavili se osloboditelji a »Židovi« proklinjali, kod čega se činilo, da u toj riječi imade čitavo more mržnje, Novi vlastodršci nijesu se ni za mrvu bili odrekli svojih uobičajenih metoda, pa su odmah nakon dolaska započeli s agitacijom pogroma. Oko dva sata poslije podne odmicala se Kreščatikom strahotna povorka, U kočiji nekoj vozahu grozno iznakažene Židove, muževe i žene, polagano ispred bijesnog mnoštva, što se bilo zbilo na taraci za pješake, na kojoj ih je vojnički kordon jedva mogao da zadržaje. Sa kola dopirahu uzvici straha i pokliči za pomoć, što razdirahu srca; »Zašto? Što sam vam učinila? Zato, što sam Židovka!«, vikala je mlada dobro odjevena žena; njena elegantna haljina visjela je sva razderana u prnje; tri kozaka, što stajahu na ulaznicama kočije, nastojahu da joj tupom stranom sablje zatvore usta. Posvuda zvonjava, cvijeće i glazba. Prozori mrtvačnice što gledaju na Fundulevskaju, otvoriše se; nesnosan smrad od Iješina ckužuje nekoliko gradskih četvrti; špicK, što se spretno vrte medju publikom, šapću: »Ovdje gnjiju žrtve boljševika«. Došla kola natovarena Iješinama übijenih Židova. Velika gomila ljudi slijedi kola kroz otvorenu kapiju anatomskog instituta. U velikoj dvorani naslagane su do zidova Iješine kao što se slaže drvo. Medju ovima ima mnogih, koji su ustrijeljeni, ali j onih, koji su slučajno u tim burnim danima nadjeni mrtvi po ulicama; Iješine nepoznatih, Sve se to podmeće boljševicima. Pred mnoštvom u kojem ima ponajviše žena, drži neki muškarac, što se postavio pred hrpu Iješina, histerički govor. Hodočašćenije do Čeka u Katarinskoj i Levačevskoj ulici počinje rano izjutra. Trajalo je nekoliko dana. Čeka je bila u istim zgradama gdje su Eichhorn i Skoropadskij smjestili svoj glavni stan. Inostrani novinari . . . tako zvani »intelektualci« s fotografskim aparatima . . , jednostavni narod . . . naokolo plač i zavijanje. Za nuždu s nešto zemlje zasipane Iješine iskopavaju se; ljudi raspoznavaju svoje rodjake ili znance. Neka majka s poluludim izričajem lica traži svoga sina. Lješine, Iješine bez kraja. Na nekom smetištu ondje leži za uzmaka übijeni stražar Čeke Židov. Otvoriše vrata od podruma. Posvuda lokve krvi, razbijene boce, ostaci cigareta. I sve se ovo drugoga dana u stotinama fotografija po raznim izlozima prikazivalo publici, koja je zurila u te slike. Atmosfera je puna nevolje. Svatko se boji da izrekne ma i jednu riječ, da načini suvišnu kretnju. Jedan sumnjiči drugoga, svatko uhadja svoga bližnjega. »Eto Roza čekistkinja! Svojom rukom odapinjala je kuršum u pohvatane«, povikne netko iz naroda i za tren oka skupilo se oko nje strašno klupko urlajućih ljudi; ne znam šta se dalje dogodilo s Rozom. Očevici lutaju gradom i pričaju i pretjeruju; posvuda histerični, grčeviti plač. Do večeri narednoga dana obratio se grad u mjesto, u kome se razulario golem antisemitski vihor. Kinematografi se opet otvaraju i nadasve uzbudjena publika vidja na platnu fantastične slike o mučilištima. Špicli prodriješe namaih u sve životne pore, svojevoljna špijunaža, i mjuškanje rastrovaše odnos 3 ljudi tako, te je sav život zadobio lice i sadržinu bolesti i muke. Svakoga dana moram da malenom željeznicom odlazim u Svjatošino. Posvema bolesna stizavam onamo, tako djeluju na me strahotni razgovori o krvi, koje moram da slušam na putu. U svim četvrtima i predgradjima gdje su vile, već su se desili krvavi protužidovski pogromi. Stanovnici vila i seljaci, što iz sela dovoze mlijeko u grad, a putuju istim tim malenim vozom, ne mogu da se dovoljno

n.apričaju govoreći o svim dogadjajima, pa unisono proklinju Židove i sazivaju sve kazne neba na taj narod . , . Sama šutnja i izričaj lica mogu da budu sumnjivi susjedu u vozu; čuju se sumnjiva šaputanja i lukava pitanja, U gradu vlada »tihi pogrom«, koji se doduše još ne izrodjuje elementarno, koji se još suzdržava u nekim granicama hvala preostatku ljudskoga suosjećanja usprkos svoj provokaciji. Danju može da se vidi nekoliko puta, gdje Kozaci biju Židove, koji su bili neoprezni pa izašli na ulicu; odvlače ih nekuda, a onda ih ostavljaju sve zalivene krvlju, da leže gdjegod na ulici ili u dvorištu. Novine registriraju dnevno 60 do 70 osoba židovskoga porijetla, koije su übijene a dla se nezna kako. Naši Židovski drugovi ostaju kod kuće i mi im pribavljamo hranu. Posvema je jasno, da u našem partajskom radu i u borbi ne mogu učestvovati; kod prve zgode morat će da odu iz Kijeva u Harkov ili u Ođesu, gdje se ništa ne čuje o pogromima, Medjutim se zasada ne može ni iz kuće. Vlakovi kreću, veoma neredovito. Vozne karte izđavaju se samo na temelju policajnoga uvjerenja. Uspjelo nam je nabaviti ovakova uvjerenja, ali sve kad je čovjek već i u vlaku, nije sigurno, da će doći na cilj. Jedna družica, koja je bila putovala u Harkov, pisala nam je odanle poslavši nam pismo po nekom pouzdanom putniku: »Ne putujte zaboga! Moja je kosa osijcdila, tako sam stigla u Harkov rad grozota, koje sam morala da gledam na putu. »Crne stotine« bijesne naročito u vlakovima. Putnike sile da govore »Oče naš«, ili ih sile da kažu nekoliko ruskih riječi, koje teško izgovaraju osobe sa židovskim izgovorom. Koga otkriju, da lje Židov, muče nemilosrdno i bacaju iz jurećeg voza. Putnici su na svim linijama, koje vode u Kijev, vidjeli Iješine ovako vih jadnika«. U gradu samom naročito trpe četvrti j pređgrađja, u kojima ima više židovskoga pučanstva; svakoga dana može da se i koliko često vidi krvava igra. Jedan naročito strašan slučaj zapiljio- mi se duboko u memoriju. Vozila sam se zajedno s jednim drugom u Slujavku; nešto prtljage spremali smo kod jedne aktivne i spremne maksimalistkinje. Sunce je zalazilo. Kad smo se izvezli, zamijetili smo, da je ulica, kojom smo trebali da prođjemo napadno prazna. Daleko naprijed viđjale su se oštre sUhuete kozaka na konjima kao crne pjege na crvenom nebu. Udarali su svojim sabljama po nečemu, što je ležalo na tlu. Moradosmo se provesti pored njih. Kad smo stigli bliže, ustala ljudska figura sa tla i prišla nam nesigurnim ali brzim korakom. Bio je stari Židov u dugačkom kaftanu i s pajesima. Preko čitavog lica otegao se krvav zarez sablje. Prsa mu bijahu sva oblivena krvlju. Zaklinjući pogledao nas je pogledom punim nađe. Možda smo ipak ljudi, možda ćemo ga braniti i pomoći mu: okrenusmo se, kočijaš proveze mimo njega. Židov podije u istom smjeru u grad jamačno hoće kući; kozaci ga slijede za korak; rugaju mu se i smiju i sigraju se s njim kao mačka s mišem; pjena im je na ustima, a oči, naborale krvlju, gledaju pijano. Židov se umirio i ide na taracu za pješake. Deset minuta kasnije prtljagu smo bili već pohranili provezli smo se istim putem u istim kolima. Pred nekom malenom kućicom s tri prozora, nad kojom visi napola odbijeni cimer postolara, stoje oni isti kozaci na konjima u polukrugu. Jedan od njih razbija nagaijkom sva stakla na prozoru. Narod na drugoj strani ulice stoji gledajući sve to s grozom. Židov je jamačno htio da se od kozaka skloni u svoju kuću, pa je sad obsjedaju kao spilju divlje zvijeri. Oprostih se od druga i uđjoh na stajalištu u željeznicu, što vozi u Svjatošino. Treći puta moram da prodjem istim mjestom. Pred očima titra mi slika kao u panorami. Ulica leži dublje od nasipa, na kojem je pruga malene željeznice; s prozora u kupaju može se dovoljno jasno vidjeti ponutrica kućice. Čista malena soba, u sredini stolnjakom pokriveni stol; dvoje djece, možda od kojih pet do šest godina, plaču i čuokaiu nervozno stolnjak na stolu. U kutu naslonjena do zida lomi ruke žena. Na podu leži isti onaj starac, a kozak mu čeprka sabljom u vratu; koljeno mu je upro u prsa ... U prvim danima Denjikinove okupacije bili smo toliko smljavljeni svim tim dojmovima i bilo je toliko teško, da se privikneš i akomodiraš, te smo nastojali, da što manje izlazimo iz kuće, da se gdje ne odamo uzvikpm ogorčenja ili čak kojim pogledom; uprli smo se, da našim židovskim drugovima nabavimo potrebna uvjerenja za put i otrov, koji smo svi, za svaki slučaj, htjeli da imamo uza se. n. Nakon tri dana potisnuti su boljševici iz grada. Polagano dogmizava u grad ranije protjerana i ogorčena »stara vlada«. Prvi gospodar grada je Škuro sa svojem bandom »vukova«. (Nisam mogla tačno ustanoviti, jesu li to uistinu bile Škurove bande. Često su se samo tako nazivale, pa jh je kijevsko pučanstvo držalo škurovcima). Činilo se da im je grad bio namjerice predan, da ga opljačkaju. Bez tjednoga tračka čovještva, divlji i sasvim oživotinjeli, bacili se škurovci, koji su jamačno osjećali da je vlast iza

njih, na svoje djelo . . . Stvar počinje jurišanjem židovske radnje na Kreščatiku, sitnim i tučnjavama na trgovima i u židovskim podveče započeo je pogrom u svoj svojoj strahos Preko dana velika se masa držala nekud po još nijesu strasti razjarene. Ovo sistematsko, pl rano, nevjerojatno strašno nasilje i svu otimaćim vrše vojnici pod vodstvom časnika. Jedva se spustio suton i zabrenčaše teretni automobili, ijedan za dri gim, polazeći »na operaciju«. Grad je podijeljen; rajone, a ulice u četvrti. Dahteći ostavljaju se auto. mobili pred zatrpanim kapijama; 20 do 30 naoruža, nih silaze; počesto su ne znam zašto imali ma. ske na licu. Ponajprije zvone, £za toga se udara, j nakraju se bez velike muke razvaljuju barikade banda provaljuje u dvorište. Počinje se u donjij spratovima; vrata se razvaljuju kundacima, sve si razbija, otima, pljačka, tuče; malenoj djeci skidan košulje i cipele s tijela. Rusi, koji su primili Židovi u zaklon, jediiako stradavaju, U kući se čuje razbi janje stakla, vika, zavijanje. Usred tišine terorizo vanoga građa, u noćnoj tami stenje i urla kolos oo pet do šest spratova, ponajprije glasno, očajno, bi sterički, a onda sve slabije i tiše. Teretni auto nj, tovaruje se koječim otetim i kao gad, što se napuiu krvlju, odilazi zujeći. Drhteći očekuje slijedeći b ća, kad će da doidje na red. Nemoćni ljudi slit šaju na otvorenim prozorima, odakle dopire slenjr nje i zujanje ... Je Ii kuća br. 20; morat će oni u kući br. 16. čekati najmanje ijoš jedan sat do prodje kuća br, 18. Nema mogućnosti, da pobjede nekuda ili da se sakriješ gdjegod; svaki je u svod kutu kao zarobljen; ne može se nikako nadati, i će biti poštcdjen. Mi, t. j. M. S., Marusja (Ijcvič irska socijalna revolucijonarka, koja. ne spada u naš grupu), Stasj sa svojom ženom i ja sjedili smo sti snuti u sobi jedne kuće, u kojoj stanuju isključiv; Židovi. Na vratima je moja posjetnica s posvl ruskim imenom. U naš stan, t. j. pod rusku zaštiti dolaze susjedi; žene dovlače svoje čajnike i haljine jer se nadaiju, da će ih ovako spasiti. Prisluškujem na prozoru; negdje sasvim blizu brenča automobil Iz susjedne kuće dopire krič. Ljudi se stišću jedai do drugoga; plaču i zaklinju; nadasve napeto uho živa fantazija hvataju pojedine riječi i poklik; odanle. Grcmovni udarci kundaka na kapiji, prosti čka vika, daske na vratima prašću, kletve, topot pi stepenicama, opet udarci kundaka, neka se vrat provališe: prestrašeni zov što zaklinje; divlja da njava, smijeh, sve sprat po sprat i sad će doć; rs i na nas. Stojim pokraj Stasja do vratiju; prišlo kujemo. Čitaju moje ime na posjetnici. Udaraju.. »Nijesmo banditi, gospodjice, ruski smo oficiri. Mo lim otvorite!« Sve stubište puno je naoružanih Ijua Jedini imađu modre naočari, drugi pcvezaše haški sasvim uz glavu. Imadu štapove u rukama. Svu tri pu osvjetljava kmjadak svijeće u ruci časnika, ko se duboko klanja i svoj govor kiti obilatim franem kim mrvicama. Dugo smo razgovarali s njime. Sa idu. Izvimjavaju se, što su smetali i žele nam lak noć . . . Jedva što su se preplašeni ljudi, šte su s k nama sklonili, smirili i polijegali, uznemiri aa glasno kucanje na vratima. Jamačno je žena odala, da se u nas nalaze Židovi, pa su ss d vratili. Sad je sve izgubljeno. Vratarka je bijes« žena, koja može strašno da kune, a svakoga Židov koji joj osmeti dvorište ili dolazi nešto kasnije k« kad je već kapija zatvorena, nazivlje boljševika prijetila se da će sve odati. Svi su stanari drhu pred njom. Izgubili smo svu nadu i otvorili vrata: zaista bila je vratarka, ali je došla sama i nije d ista, ona otprije. Zagrlila je i izljubila sve ukuca’ i ispričala strahote pogromlija u kući. A onda otišla. Bili smo vanredno iznenađjeni. Od rana jutra susrećeš ranjene žene i d l ei gdje prolaze u dugačkim redovima ulicom: hoće ambulatorije, da povežu rane. Plačući pričaju cima o strahoti prošle noći. Pogrom traje neki dana. Ljudi bježe iz još neopljačkanih druge, gdje su pogromlije već obavili svoj P O5 - 1 ; traže sklonište u Rusa . . . Postepeno vraćao vot zatim u raniju kolotečinu ... U Kijevu o stiše pogromi, ali se nastavljaju uz željezničku - ‘ i u malenim selima. Naročito strašni su pogronu Fastovu ovdje je bilo osam ili devet redom. Ljude sasjekoše, strijeljahu, vješahu, Požive, čitave porodice na lomačama od nagomi‘ a pokućstva. Jer Kijev, pored svega, najmanje cp a dolaze bjegunci ovamo kao bujica . . . SOVJETSKA VLADA STAVLJA SCHW ARZBARTHO' Jj BRANITELJU NA RASPOLOŽENJE ARHIV O POGRO Pariš, 31. augusta (JTA). U Moskvi boravi Schwarzbarlha, pariški odvjetnik Henry Torres. Gosp javio je brzo'avno svome uredu u Parizu, da mu je s °' . vlada stavila na raspoloženje čitav arhiv, u kome je sa ’ . materijal o protužidovskim pogromima. G. Torres 0? ‘ Moskvi deset dana da proštudira potreban materijak no o pogromima u Ukrajini.

8

»ŽIDOV.

IZ REDAKCIJE. Zbog blagdana izlazi »Židov« ot» dvobroj. Naredni broj izlazi u srijedu 22. septen 1 Uredništvo »Žid o^

BROJ 37 3%