Књижевне новине

BROJ 14 GODINA I

· Adresa uredništva

ORGAN SAVEZA KNJIŽEVNIKA JUGOSLAVIJE

i administracije: Francuska 7 — Telefon: 28098

VELIKA GODISNJICA

Ovih dana navršava se pet godina od one sudbonosne bitke koja se još i danas naziva Petom neprijateljskom ofanzivom, a koja je ustvari peta velika bitka naše narodnooslobodilačke vojske, bitka u kojoj se radilo o sudbini naše oslobodilačke borbe uopšte, peta velika ofanziva naše vojske i peta njena presudna pobeda. Naša nova ratna nauka već je dala ocenu i izvukla teoretske zaključke iz tog velikog iskustva.

Naša književnost, međutim, jedva je dotakla tu veliku temu. Tema je, zaista, i velika i snažna i odgovorna. Ona traži izvanredno dubok stvaralački zahvat, veliku snagu oblikovanja zbivanja koja su skoro nepojamna. U isti mah to je tema značajna u međunarodnim razmerama.

Pet godina prošlo je od početka te velike bitke na prostoru Tare, Pive i Sutjesko, na kome se našla u gVOozdznom neprijateljskom obruču glavnina naše narodnooslobodilačke vojske. Pet godina, a čini se već istorija danas, u drugoj godini izvršenja prvog Petogodišnjeg plana socijalističke izgradnje Jugoslavije, Ustvari duh te borbe prisutan je u svemu što danas činimo, u svim našim naporima i preg”nućima, u našoj nepokolebljivosti, u našoj rešenosti da očuvamo i razvijemo ono što smo izvojevali, u našem ponosu i našem novom jugoslovenskom patriotizmu.

Peta ofanziva bila je presuđna pre= Kkretnica u našem ratu. Imali smo već

· vojsku koja je položila istoriske ispite, imali smo slobodnu teritoriju i narodnu vlast, bio je već razvijen opšte narodni ustanak s jasno izraženim ciljevima u celoj zemlji. Sve je to ne= prijatelj hteo da uništi, da krajnjim ulaganjem snaga osujeti sve što je već bilo ostvareno, Ne samo nemačko-italijanski „osvajači, nego i vladajući krugovi zemalja zapadnih saveznika bili su uvereni da je naša oslobodilačka borba došla u bezizlazan položaj, da je »epizoda« našeg »herojskog ge= sta« likvidirana, Ustanak se do velikih razmera razvio u svim krajevima naše zemlje uz učešće svih naroda Jugoslavije. U svima krajevima ratovale su jedinice naše vojske i rasla je narodna vlast, — no sudbina svega odlučivala se na jednom relativno malom nepovoljnom prostoru, gde se nalazila glavnina naše vojske & Vrhovnim štabom. Jedinice naše vojske i partizanski odredi u svim krajevima Jugoslavije odazivali su se pozivu Vrhovnog štaba da svim mogućnim akcijama razvuku i oslabe udamu snagu neprijatelja. Četiri divizije, na koje se okomio neprijateij najvećim snagama što ih je dotada primenio, bile su samo deo naše voiske. Ali te četiri divizije bile su oličenje čitave naše vojske, a svaki borac, svaki ranjenik i bolesnik u sastavu glavnine osećao je i znao: ovde se rešava sudbina i budućnost Jugosla-

vije. E: Pobeda naše vojske u situaciji koja se činila bezizlaznom jedno je od

»čuda« koje imaju jasno objašnjenje, Triumfovale su borbena svest i snaga našeg oslobodilačkog pokreta, triumfovala je pravilna linija naše nepobedive Komunističke partije, koja je i vodila i oličavala narod, triumfovala je mudrost i nepokolebljiva prodornost druga Tita, u kome se stekla sudbina naše borbe i naših'narođa, e Koliko mnoštvo zajedničkih i ličnih sudbina utom opštem tragično-veličanstvenom zbivanju! Koliko se složenosti, aipak jednosmislenosti u tom monolitnom jurišu, otkriva za književnika koji o tome treba da kazuje. Svim borcima sve četiri divizije bilo je jasno da jedan deo vojske mora da se žrtvuje za spas celine i buduće države. Koji će to deo biti, da li prva ili druga grupa divizija? Kojoj će biti teže, da li onoj koja prva probija obruče ili onoj koja se probija za njom? A šta će biti sa hiljadama ranjenika i bolesnika, koji su pretstavljali, u tome času, najveći problem i najveći teret, ali koji su, u isto vreme bili toliko dragoceni? Tifusni bolesnici koji su se vukli polusvesni, uskoro će opet postati prekaljeni i svesni borci. I u čitavoi toj vojsci opera}ivnoj i neoperativnoj ni trunke sumnje gesta ili kolebanja. Kapitulacija nije pala na um ni onom koga je otupela tifusna groznica. Nema borca i neborca — Svaki je neposredno borac, Lekari, bolničari i komordžije moraju biti heroji. Najviši rukovodioci dolaze u položaj da neposredno vode bitku izbliza. · I u toj besprestanoj bici na frontovima, u zasedama, u tom besprestanom lomljenju neprijateljskih obruča, iskrsava jedan problem. Iznurenost? Donekle. Demoralizacija? Ne. Ali rukovodstva su se ozbiljno pozabavila jednom pojavom kojia je ocenjena kao izvesna demoralizacija, a to je bila ravnodušnost prema smrti kod jednog dela boraca. Suprotno od straha — ali štetno za borbu, Trebalo

je u toku same neprekidne borbe vo- .

diti meumornu akciju za suzbiianje

te ravnodušnosti prema smrti kod ne-—

kih, pojačavati borbenu volju u pravcu da ne treba ginuti nego hteti ostati živ. Jer nije se radilo o gestu, radilo se o pobedi. Možda će jedan deo vojiske izginuti da pobedonosno iziđe vojska, Svaki treba da je spreman da može poginuti, ali niko ne sme ni

Jovan POPOVIĆ

za trenutak da se pomiri s tim da će

poginuti. Nehteti poginuti, hteti pora= ·

ziti neprijatelja. Pojedinci su iznure= ni, ali vojska to ne sme da bude!

A koliko je mrtvih pod najrazličitijim uslovima ostalo na tom slavnom putu, na tom putu koji će svetliti kroz čitavu našu istoriju. Mnogo kasnije, vraćajući se na isti teren, naši borci su nalazili drugove izginule tada, a ostale na poprištu u najčudnijim, najpotresnijim položajima što ih pogibija u ratu može mametnuti. Poginuli borci i izginuli ranjenici dočekali su osvetnike i oslobođioce u položajima u kojima su ostali kao da se jedan istoriski trenutak bio ukočio. 'Tu je, jurišajući na čelu jedinica svoje divizije, poginuo legendarni komandant Sava Kovačević, On se nije mirio s tim da pogine u uzvišenom gestu, ali ima trenutaka kada radi čitave vojske, radi primera, radi morala treba jurnuti na najisturenije i najopasnije mesto, Tu, kraj Sutjeske, ostalo je telo herojskoga komandan-

'ta, a tu kraj Sutjeske palo je i nesta=

lo telo naprednog teoretičara, borca oružjem i perom Veselina Masleše. U tim događajima koji će ostati slavni i svetli kao što će Sutjeska teći kroz buduće vekove, pali su pesnik Goran

Protest književnika Jugoslavije protiv masovnih

Kovačić, naučnik Sima Milošević i mnogi, mnogi drugi od kojih je svaki bio primer čoveka i borca,

Za književnike tema o Petoi ofanzivi u prvom je redu tema o našim

ljudima, o tome kako su rasli hero-

ji i stvarali se novi ljudi, novi ljudi naše nove Jugoslavije.

• Ta tema u kojoj se ispoljava sva snaga naše Komunističke partije pod voćstvom druga Tita i najboljih sinova naših naroda, traži svoje nadahnute pevače i tumače. Pet godina otada čini nam se već veoma daleko. Tri godine od potpunog oslobođenja zemlje u razvitku „književnosti nije mnogo. No za stvaranje značajnih dela o toj temi postoje ne samo nužnost i dužnost nego i mogućnosti, Obrađivanje te teme, kao i čitave velike tematike naše oslobođilačke borbe, zahteva, razume se, predano unošenie u mnogostranost i u smisao zbivanja, traži ozbiljne pripreme i duboki'zahvat, ne trpi površne utiske ni šablonske fraze, jer retko kad se u isto riji smisao života ispoljio u tako sašetoj mnogolikosti ljudskoga kroz mo= nolitnost akcije, a nikad nismo više osećali koliko je velika i ponosna stvar biti čovek i koliko je čovek nerazdvojno vezan s narodom, kao u tim najtežim, ali najslavnijim i najuzvišenijim „danima #ždoslobodilačkog rata i narodne istorije.

| BEOGRAD, UTORASNK, 18 MAJ 1948

e |

UTORKOM

LIST IZLAZI JEDANPUT NEDELJNO

8 DINARA PRIMERAK

Borba za pismenosti u Narodnoj Republici Bosni i Hercegovini

Prije rata veći dio stanovništva Bosne i Hercegovine bio je nepismen. Nepotpune i nedovoljno provjerene statistike govore da se procenat nepismenih kretao do 75%, ali je sigurno da je u pojedinim krajevima bio i veći, Takvo stanje bilo je rezultat politike koju su dugo godina u Bosni i Hercegovini vodili razni okupatori a nastavili je nenarodni režimi stare Jugoslavije čija se prosvjetna politika u osnovi nije mnogo razliko= vala od politike bivše Austro-Ugarske monarhije u Bosni i Hercegovini, Zakon kojim je austno-ugarska okupatorska vlast onemogućavala širenje pismenosti ostao je u punoj svojoj snazi i za vrijeme stare Jugoslavije kada je održavanje tečajeva za nepismene odobravano samo učiteljima u državnoj službi.

Školska mreža u Bosni i Hercegovini bila je takva da je broj nepismenih morao stalno da raste. Izgradnja ško-

la i podizanje učiteljskog kadra nisu.

prije rata ni izdaleka odgovarali pofrebama u narodu, tako da su, izuzev uskih oaza koje su činili građovi, u narodu gospođdarile nepismenost i neprosvijećenost. Tako su se u Bosni i Hercegovini održavali i učvršćivali oni oblici života i mišljenja kojima je početni tok i pravac dat u dale-

pokolja u grčkim zatvorima

Savez književnika Feđerativne Narodne Republike Jugoslavije s revoltom i gnušanjem „protestuje protiv masovnih pokolja koje današnja kvislinška vlada u Atini, pod pokroviteljstvom američko-enpleskih imperijalista, vrši nađ utamničenim borcima antifašističke epopeje grčkom natoda iz vremema od 1941 do 10944, Ljudi koji ovog časa padaiu pod plotunimn pušaka, uvezenih u Grčku u ime »pomoći Evropi, na osmovu Maršalovog plana«, — to su mahom poznati i legendarni borci ELASA. Oni su, u trenutku oslobađanja svoje domovine

od nacističkih divizija, uhvaćeni ma ·

prevaru i bačeni u kazamate i logo= re. Kazamatima, logorima i streljanjima mnmagrađuje najbolje sinove nacije omrznuta kraljevsko-emigranfska vlada, kojoj je Sobi, osramotivši oružje svojih korpusa, prokrčio put do vlasti preko leševa atinskih rođoljuba. Slobodoljiubivi ngsrođi nism porazili

' fažigam, po cemu fako mnogobrojnih

i skupih žrtava, da se tri gođine posle jstipanjm zastava slobode nad Mranmdenburškom Nkapijom povampiri kuma fašističke firan}de m »ašamtskom« jedanju. Talasi gnjevnih protesta dlžu se ođasvuđ gde sloboda i život zna-

če isto, a još sveže rane i rake ne daju da se zaboravi ni užas ropstva ni dragoceni put do slobode. Neha taj pravedni gnjev koji raste, neka ta pobuna savesti čovečanstva, bude imperijalistima još jedam đokaz da njihovi planovi o porobljavanju svefa neće uspeti, — neka junačkom grčkom narodu buđu znak moralne pDomoći u njegovim natčovečanskim stradanjima i borbi za nezavisnost i de= mokratiju.

Beograd, 16 maja 1948. Savez književnika Jugoslavije.

Saopštenie uprave Saveza Kniževnika JugosiqvVija

Želeći da ubrza skupljanje narodne poezije o njemačko-fašističkoj okupaciji i našem oslobodilačkom ratu, kao i da neposredno pomogne ljudima iz naroda koji sastavliaju pPuslarske ili lirske pjesme o okupaciji i oslobodilačkom ratu, uprava Saveza knjževnika Jugoslavije obrazovala je posebnu Komisiju za skuplianje narodnih pjesama o narodnooslobodilačkoj borbi. Komisiiu sačinjavaju: Veljko Petrović, Boris Ziherl, Radovan Zogović, Skender Kulenović, Vlado Maleski, Milorad Panić i Ivo rol. Sekretar Komisije Milorad Panić.

Uprava Saveza književnika stavila je Komisiji u zadatak:

da preko prosvetnih i kulturnih radnika na selu i u varoši, preko kulturnih institucija i društava, preko narodnih organizacija, redakcija listova i časopisa, kao i svih pismenih ljudi, što brže i organizova– nije prikupi što više narodnih pjesama iz okupacije i oslobodilačke borbe, kao i što više zbirki ili pojedinačnih pjesama koje su napisali ili sastavili ljudi iz naroda, a obrađuju okupaciju i oslobodilački rat;

da stupi u pismenu vezu sa što

više ljudi iz naroda koji bi joj pomogli u ovom poslu, ili koji bi joj dostavljali svoje radove; da tim liudima daje potrebnu pomoć u radu, kako instruktivnu i moralnu, tako i materijalnu;

da sve prikupljene radove sređuje, da potvrđuje njihov prijem, da organizuje njihovu proradu, odabiranje i redigovanie;

da od odabranih i redigovanih priloga sastavi i objavi jednu ili više reprezentativnih knjiga. 7

Da bi Komisija mogla što uspiešnije izvršiti ovaj svoj veoma važni i odgovorni zadatak, uprava Saveza književnika Jugoslavije —

apeluje na sve narodne učitelje, rukovodioce kulturnih društava, na sve pismene ljude u narodu, na sve kulturne i prosvetne ustanove i orpanizacije — 3 da bilježe narodne pjesme o okupaciji i našoj narodnooslobodilačkoj borbi, o našoji narodnoj vojsci i našim rukovodiocima, pa da te pjesme, — uz tačnu naznaku gdje su ih i od koga zapisali, — šalju Savezu književnika Jugoslavije, Beograd, Francuska ul. 7, s naznakom da je to za pomenutu Komisiju;

poziva sve ljude iz naroda koji su sastavili zbirke guslarskih ili ženskih pjesama, ili samo pojedinačne guslarske i ženske pjesme o našem oslobodilačkom ratu protiv okupatora i njihovih domaćih slugu, — da ih pošalju Komisiji Saveza književnika Jugoslavije;

apeluje na organizacije Narodnog fronta, Narodne omladine, Antifašističkogz fronta žena, Saveza pionira Jugoslavije — da ulože i u ovaj posao svoja iskustva i svoi elan, kako bi se što više novog književnoj narodnog blaga spaslo od zaborava i predalo u svojinu čitavoj zemlji i budućim pokoljenjima;

apeluje na sve redakcije izdavačkih preduzeća, časopisa i listova, koje posjeduju zabilježene zbirke narodnih pjesama ili pojedinačne narodne pjesme, odnosno zbirke i pojedinačne pjesme autora iz naroda, = da ih stave na raspoloženje Komisiji; najzad, — moli sve redakcije listova i časopisa u Federativnoj Narodnoj Republici Jugoslaviji da objave ovo njeno saopštenje, kako bi prodrlo što dublje i kako bi imalo što više odjeka i uspjeha.

Slavko Pengov: DVE STUDIJE

. jenjenim · ostavili stare Jugoslavije, O Bosni i njenom.

Slavko MIĆANOVIĆ

kim danima turske okupacije, koje su konzervirale i učvrstile austro-ugar– ske okupatorske vlasti, a neprominenarodni režimi

stanovništvu, podijeljenom na tri vjere, razbacanom po ubogim zaseocima planinskih bespuća, stvarali su se kod mnogih ljudi van njenih granica pojmovi koji su odgovarali težnjama austriskih kolonizatora, koji su Bosnu i Hercegovinu prekrivali plaštem egzotike, stvarali od nje turističku atrakciju i tako pokušavali da koliko-toliko prikriju svoje imperija= lističke i eksploatatorske ciljeve.

Prema podacima kojima je raspolagala naša narodna vlast, krajem rata bilo je u Bosni i Hercegovini oko 1,200.000 nepismenih lica oba pola koja su prerasla doba školskog uzrasta. Ne može se sa sigurnošću tvmditi da je taj broj u potpunosti tačan, ali je nesumnjivo da on približno pokazuje broj odraslih nepismenih zatečen krajem rata u našoj republici. Organi naše prosvjetne politike u svom planiranju borbe za likvidaciju nepismenosti pošli su od tog broja. Tako je planom predviđeno da se do kraja 1951 godine likvidira analfabetizam lica do 45 godina starosti. S obzirom na to da je planom predviđena izgradnja školskog prostora i nastavničkog kadra sa perspektivom da ·se osnovnom školom obuhvate sva za školu dorasla djeca, znači da će u tome roku analfabetizam kao društvena pojava u Bosni i Hercegovini praktično biti potpuno likvidiran.

Dosadašnja iskustva u borbi protiv nepismenosti koja su stečena na teritoriji Narodne Republike Bosne i Hercegovine daju nam prava da tvrdimo da će postavljeni zadatak stvarno biti riješen. Krajem 1945 i u prvoj polovini 10946 sproveden3 je prva organ':zovana kampanja narodnog prosvjećivanja kojoj je glavni zadatak b'o borba protiv nepismenosti. U toku te kampanje oko 60.000 lica steklo je osnove pismenosti Jesen 1946 i zima 1947 jesu razdoblje kada je prvi put organizovana kampan'a narodnog pro-= svjeći:vanja po jednom utvrđenom pla=nu i kada je unaprijed određen broj lica koja treba da ovladaju e'emen-= tatrnom p:smcenošću. Plan jie premašen, jer je umjesto predv:đen:ih 100.000 tečaj za nep:smone s uspjehom završilo 123589 lica. Kampanja koia je još u toku i koja ima cilj da nauči p smenosti 200.000 nenismen'h može se smatrati da će takođe biti s uspiehom završena jer je već svršilo tečaj 145.161 lice, a na tečajevima ih je još 67.371.

Danas, poslije tri organizovane kampanje,. narodnog prosvjećivanja, ima voć -dovo:;no elemanata koji omogućavnju analizu metoda rada i postignutih rezultata tj. P-valiteta i čvrstine znanja stečenih na tečajevima za noepismene, Mi, uglavnom, znamo da je metod rada, posmatran u:· cjelini, bio pravilan. Radilo se na osnovi iskustava iz vremena narodnooslobodilačkog rata, kada se. gdje .god je to bi!o mogućno i kad gođ je bilo mogućno, na terenima koje su držale jedinice narodne vojske, razvijao vrlo živ kulturni rad u SO koji je vrlo rado i spremno učio i osvajao znanje. Već tada su držani kratki kursevi za nepismene i bilježeni prvi uspjesi u borbi za likvidaciju nepismenosti—-Rela koje je u Bosni i. Hercegovini bilo zaista ukorijenjeno i veliko. Taj rad nastav!jen je poslije oslobođenja, samo tada u mnogo povoljnijim uslovima, sa mnogo većim materijalnim sred-

Stvima nego što je to bilo za vrijeme i

rata. Počele su da rade preostale škole sa preostalim brojem učitelja, odmah su popravljene ško!ske zgrade koje je bilo mogućno odmah popraviti ili su za školu uzimane privatne zgrade koje su koliko-toliko mogle odgovoriti uslovima, i u njih su došli mladi učitelji osposobljeni još u toku rata na tečajevima naročito organizovanim s tim ciljem. Tako su i u Krajini, i u istočnoj Bosni, i u Hercegovini proradile nove škole. Te škole i učitelji u njima postali su baza na kojoj je bilo mogućno razviti akciju likvidacije nepismenosti u širokim i vrlo širokim razmjerima. Pomoću učitelja organizovan je čitav niz tečajeva koji su imali zadatak da stvore kadar rukovodilaca tečajeva za. nepismene, Taj kadar dala je uglavnom naša narodna omladina, i to masovno, tako da je u ovoj kampanji bilo mogućno otvoriti oko 10.000 tečajeva za nepismene sa 250.000 u njima obuhvaće-= nih lica.

Što se tiče kvaliteta znanja stečenq na tečajevima za nepismene, može se smatrati da on, uglavnom, odgovara naporima i opštim prilikama pod kojima tečajevi rade. Uslovi rada tečajeva, pored svih materijalnih sredstava koja ulažu naše narodne vlasti (bukvari, olovke, sveske, osvetljenje) ostaju i dalje vrlo teški. Sela su, većinom, razbijenog tipa, razasuta po terenu često vrlo neprohodnom, što otežava okupljanje ljudi i pružanje pomoći i kontrole od strane učitelja. U selima nema pogodnih prostora za održavanje tečajeva koji se, osim školskih zgrada, održavaju u seljačxim kućama gdje ljudi sjede stisnuti i gdje se ne može nesmetano raditi. Sve su to okolnosti koje otežavaju postizanje punog uspjeha. A'i, blagodareći velikoj volji za učenjem polaznika tečajeva, upornosti rukovodilaca tečajeva i požrtvovanju učitelja koji im pomožu, ispiti na svršetku tečaja dokazuiu da su osnove pismenosti šavladane i da su dotađašnji nepismeni osposobljeni za dalje uzdizanje. Rela= tivno je vrio mali broj onih koji ne mogu s uspjehom da p5lože završni ispit. kao što je mali broj i onih tečajeva koji ne mogu da završe rad nego se, iz raznih uzroka raspadaju u toku rada.

Jedan od važnih nedostataka u dosadašnjoi organizaciji borbe za pisme= nost sastoji se u tome što u širenju pismenosti u našoj radničkoj klasi nisu postignuti značajniji rezultati. To je, s jedne strane, uslovljeno spcc:fičnim teškoćama koje se javljaju pril:kom formirania tečajeva m?đu radnicima, od kojih većina ne živi famo gdje radi i, s druge strane, činjenicom da Komisija za likv'daciju nepismcenosti, koja je obrazovana pri Ministarstvu prosvjete i u kojoj su zastupljene naše masovne. organizacije, nije u svom radu vodila dovoljno računa da se to pitanie organizovano rješava. Tako je došlo do toga da je likvidacija nepismenosti među radnicima bila skoro u cjelini prepuštena Jedinstvenim sindikatima kao čisto njihovo pitanje. Osm toga, uprave preduzeća. nisu uvijek pravino i s razumijevanjem prilazile tome pitanju, tako da su· materijalni uslovi za razvijanje akcije protiv nepismenosti u radničkoj klasi bili uglavnom vrlo nepovoljni. Ovaj nedostatak biće likvidiran još tokom ove godine.

Sađa se u rađu na likvidaciji nepismenosti javio jedan problem čiji značaj postaje iz dana u dan sve veći. Radi se o tome da se osjeća otsustvo literature koju bi mogli da prihvate oni koji su tek naučili da čitaju. Ta-

kve literature kod nas, može se reći,.

nema, i to je. svakako, vrlo nepovoljna okolnost. Ako ljuđi tek naučivši čitanje ostanu odvožjeni.od knjige, oni će se relativno vrlo brzo vratiti u analfabetizam i time će biti dovede= no u pitanje postizanje cilja postavljeno Planom. Naša dnevna štampa ni svojim načinom uređivanja ni svojim tiražom ne može đa zamijeni takvu literaturu, naša izdavačka preduzeća svojom redđovnom izdavačkom djelatnošću. OsJeća se potreba za pokretanjem specijalnih edicija, uređivanih s naročitim obzirom na one koji završavaju tečajeve za nepismene. Te eđicije, redovne ili povremene, tretirale bi našu savremenu problematiku i sigurno bi

a ne mogu fo ni

mogle da odigraju vrlo značajnu ulo-" gu u podizanju opšte prosvijećenosti.

radnih masa Bosne i Hercegovine. Ali, to pitanje ostalo je sve do sađa olvoreno zbog velikih teškoća koje su skopčane sa izđavanjem takvih edicija. Te su teškoće materijalne i tehničke prirode i dosađi u Narodnoj Republici Bosni i Hercegovini nisu mogle biti riješene. . Ya

Pobrojane teškoće biće savladane.

sudeći po dosadašnjem zalaganju svih faktora koji učestvuju u likvidaciji nepismenosti u Bosni i Hercegovini. Još u toku naše prve Petoljetke stotine hiljada naših ljudi i žena oslobo-

diće se mraka nepismenosti. Analfa- ~

beta u Bosni i Hercegovin} više neće biti, i narod, oslobođen. od nacionalnog porobljavanja i ekonomske eksploatacije, biće oslobođen i Od osta. taka vjekovnih predrasuda na kojima su njegovi porobijivači i eh#ploatatorj gradili svoju politiku.