Књижевне новине

—————

BTRANA 7

a +

: MORianje naših klasičnih pisaca, naročito pisaca XIX veka, pretstavlja

| jedan od veoma važnih i neodložnih

_ objašnjenja i predgovora,

· pođatke koji

zadataka naše kullurne izgradnje, Pi-

dobrih, kritičkih izdanja naših

sika pretstavlja u stvari Jedno od pitanja usvajanja tekovina naše kulturne prošlosti, jedno od pitanja usva-– janja našeg kulturnog nasleđa. Izgrađujući svoju novu, socijalističku kul'turu, mi se, uz Ostalo, moramo oslanjati i na zdrave, napredne tekovine naše kulturne prošlosti. Novim izdanjima naših književnih klasika mi 'ćemo veoma mnogo doprineti rešenju toga pitanja u oblasti književnog stvaranja. Novim izdanjima klasika učiničemo pristupačnim širokim čita.ačkim masama trudbenika veoma značajne književne tvorevine naših naroda, koje su im dosad bile vrlo malo poznate. Kritičkim i potpunim izda-

njima naših najznačajnijih pisaca iz

starijih periođa pomogli bismo pravilnom razumevanju kultumog razvitka našeg naroda, pravilnoj oceni našeg kulturnog nasleđa.

Predratnim izdanjima naših klasika

mi nikada ne možemo biti zadovoljni

iz više razloga. Dela naših starijih pisaca izdavana su nesistematski, nepotpuno, nekritično. Ima veoma značajnih pisaca čija celokupna dela nisu nijeđanput izdavana. Pošto su izdavači bili privatni kapitalisti, osnovni motiv za izdavanje naših pisaca bio je čisto merkantilnog karaktera. Uzmimo, na primer, poznatu seriju »Srpski pisci«. Ova edicija imala je da obuhvati sve važnije srpske pisce XIX veka i mjihova celokupna dela. Luksuzno Opremljene, knjige su bile vrlo skupe ji bile su namenjene bogatom kupcu, koji na knjigu ne eleda kao na kul“·turnu potrebu, već kao na sastavni deo svoga nameštaja. Ne zainteresovavši široke krugove čitalaca, ova edi-

! cija nije ni završena; od nekih pisaca

izišla je jedna ili dve sveske, a od neKih ništa (Zmai, Đura Jakšić, Sremac i drugi). Država se nikako ili skoro nikako nije interesovala za izdavanje književnih dela naših velikih pisaca. U tome se takođe ogledala kulturna politika buržoaske države. Tipičan je slučaj sa delima Vuka Karadžića. CeJokupna dela velikog srpskog književmog i kulturnog reformatora počela su izlaziti u državnom izdanju devedesetih godina prošlog veka, ali nisu dovršena. Razumljivo je, prema tome, đa predraina izdanja naših klasika imaiu Ogroman broji nedostataka. Kad su bila u pitanju pojedina dela, pri izboru su uzimani u obzir momenti koji ponekad nisu imali nikakve veze sa kulturnim i književnim značajem određenog dela ili pisca. Kada se radilo o celokupnim đelima pojedinih pisaca, često se dešavalo da dela tih pisaca imak ne iziđu u celini, da iz zbirke često ponešto značajnije izostane. Redakcija je nekritično vršena, nesistemntski, bez utvrđenih principa ili, ako se ređaktor pridržavao kakvih principa, oni su često bili vrlo pogrešni. ĐPomenuto državno izdđanie Vukovih dela rađeno je po nekom komplikovanom i čudnovatom sistemu. Ređaktori su podelili Vukova dela na gramatičke. istoriske. etnografske itd. spise. ali kako ti spisi nisu uvek čisto gramatičkij ili istoriski i slično. redaktori su ih sekli i cepali i trpali u razne kategoriie prema svojoj shemi. To je šamo jedna strana ovog izdania. Tome igdanju mogle bi se zameriti još mnoge druge stvari. Na primer. mogle bi se učiniti ozbiljne zamerke principijelnog karaktera načinu ma koii su izdate Vukove narodne pesme. Ttd.

Vrlo ozbilian nedostatak predratnih izdanja naših klasika jeste nekritičnost redakcije samih tekstova. Redaktori su se često proizvoljno odnosili prema tekstu koji su imali da rediguju. Oni su bez dovoljno razloga menjali pravopis. interpunkciju, pa ponekad i sam tekst. Redaktori pri uređivanju izdanja nisu dovoljno vodili računa o okolnostima pod kojima jie izvesno delo ranije objavljivano i nisu

_ davali prvobitni tekst, onako kako ga

je, autor napisao, nego Su davali, na primer, cenzurisani tekst. Kod najvećeg broja izdanja naših klasičnih pisaca ne može se uopšte govoriti o pažliivom tekstološkom rađu redaktora, što je neophodno kada su u pitanju klasici, koji pretstavljaiu kulturno bogatstvo naroda.

Pređratnim izdaniima naših klasika

| Često nedostaju predgovori i potrebne

Ukoliko ima

oni su u najvećem broju slučaieva nedovolini, pogrešni i nenaučni. Ističući ovaj nedostatak. mi ne mislimo da sva izdanja klasika treba snabdeti glomaznim

mapomene i objašnienjia.

- filološkim aparatom. Ali je uvek po-

trebno dati čitaocima radi orijentacije će im pomoći da razu-

- ca. U Sovjetskom Sae OE Poja klasixa, RC, i e

popularnija, daju se objašnjenja, abešće istoriskog karaktera. Bez sličnih objašnjenja čitanje klasika, koji su inače po duhu i sadržini pristupačni najiširim narodnim masama, veoma je teško.

Posle rata nastao jie kođ nas temeljit preokret u izdavačkoi delatnosti, lcao:i u drugim oblastima života naših marođa. Sva izđavačka preduzeća prešla su u ruke države (sem preduzeća nekih starih kulturnih đruštava) fi. postala su organ kultume politike naše partije i naše narodne vlasti. Naša izdavačka pređuzeća objavliivala su i

_- objavljuju vrlo veliki broi kniiga iz-

svih oblasti nauke i kulture. 'Književma dela naših klasika takođe su među ovim izđan\ma prilično zastupliena. Ovako živa izđavačka delatnost rezultat je činjenice da ie naša narodna revolucija aktivizirala široke narodne mase, pođigla ih. stvorila kođ njih interes za kulturu. Tzdavačka pnređuzeća - izilaze u susret tim povećanim kultur| nim feb tevima narodnih masa. Al u tom rađu izdavačkih pređuzeća ima još uvek mmogo neđostataka. Naša izdavačka preduzeća ioš nipu uspela da savlađaju feškoće koje im se stavliaju na but i koje doista isu male. Što se tiče izdavanja naklasika, mislim da je osnovni nebstatak u tome što naša izdavačka Pređurzeća nisu otišla đalje ođ izdavaid aoindimih dela tih klasika, Ona

| Radovan LALIĆ

nisu pristupila većim pothvatima na ovom polju. I u izdavanju pojedinih dela i knjiga naših klasika naša izdavačka preduzeća pokazala su priličnu nesnalažljivost, U tome poslu izdavačka preduzeća nemaju dovoljno sistema, rade na parče, bez jednog određenog plana, koji bi rad preduzeća usmeravao na duže vreme, Tako neka preduzeća imaju po nekoliko

edicija, po nekoliko raznih »bibliote= .

ka« uglavnom za istu oblast književnosti, tako da se te »biblioteke« ponekad među sobom ukrštaju. Pada u oči takođe i činjenica da se često izbor knjiga i pisaca vrši šablonski, po starim merilima. Razume se, preduzećima stoje na putu ozbiljne objektivne smetnje; najveća je ta što nemaju dovoljan broj stručnjaka, koji bi ovom poslu pristupili savesno i sa razumevanjem. Ali mi ističemo mnedostatke zato đa bi se oni uklonili, a pitanje je tako ozbiljno, da treba uložiti napor rađi njegovog rešenja. Po našem mišljenju izđavanju naših klasika treba pristupiti na dva načina: treba, prvo, izđavati pojedina značajna dela naših klasika, odnosno izbor dela naših klasika, i, drugo, treba otpočeti sa sistematskim izdavanjem celokupnih dela naših najboljih pisaca XIX veka. Što se tiče prvog zadatka, neophodno je frilikom izdavanja vršiti mnogo pažljiviji izbor dela i pisaca mego što je to činjeno dosad. Izbor treba praviti u sklađu sa idđdejnom sadržinom, sa književnom vrednošću, sa ulogom koju su ova ili ona knjiga, ovaj ili onaj pisac odigrali u razvitku naše književnosti, a ne prema starim istorijama književnosti, prema reakcionarnim i zastarelim merilima. I sam izbor dela ili pisca za izdavanje zahteva izvesnu prethodnu studiju. Isto tako predgovori i objašnjenja moraju biti mnogo brižljivije rađeni nego

dosad u nekim našim posleratnim ”

izdanjima, sa mnogo više napora da se za pojedine književne pojave da istinski naučno, marksističko objašnjenje, Tumačenja na kraju knjige ne smeju se svoditi na »rečnik manje poznatih reči« nego moraju doista pomoći čitaocu da uđe u suštinu čitave knjige.

Veoma ozbiljan zađatak koji pretstoji našim izdavačkim preduzećima jeste izdavanje celokupnih dela naših klasika. Kao što smo rekli, predratna izdanja ne mogu nas zadđovoljiti zbog svojih krupnih i bitnih nedostataka, da i ne govorimo o tome da su potpuno rasprođana i đa se ne mogu nabaviti. Uostalom, ima krupnih pisaca čija dela misu ni jedamput izdavana u celini. Izđavanju celokupnih dela naših najistaknutijih štarijih pisaca treba pristupiti s planom i sistematski. To je moguće povezati sa godđišnjicama rođenja ili smrti pojedinih naših pisaca ili sa drugim značajnim datumima naše književno-

Sti, Izdanje celokupnih dela jedmog pisca bio bi veoma značajan dopri' nos proslavi toga pisca. Na primer, proslava stogodišnjice rođenja Svetozara Markovića bila je zgodan povod da se pristupi potpunom, kritičnom izdanju celokupnih Markovićevih dela, ili proslava stogodišnjice srpske kulture revolucije — đa se pristupi izdavanju dela Vuka Karadžića. Ali kadđa to nismo onđa učinili, uglavnom usled. objektivnih razloga, moramo učiniti sada, i to treba da bude sastavni deo čitave delatnosti na izdavanju klasika naše književnosti.

Drug Milovan Đilas u svom referatu” na V Kongresu naše partije, osvrćući se na nedostatke naučnog rada kod nas, istakao je takođe činjenicu da smo u oblasti nauke o književnosti veoma izostali. Izdavanje celoxupnih dela naših klasika doprinelo bi u znatnoj meri naučnom proučavanju naše književnosti. Svakom ozbiljnom proučavanju istorije književnosti, svakom naučnom postavljanju književnih problema prethode radovi koji se odnose na postanak pojeđinih dela, na razne njihove varijante, na razna njihova izdanja, na sve ono što je potrebno. znati prilikom kritičkog izđanja dela jednog pisca. Na taj način, izdavanjem dela naših klasika doprineli bismo ne samo upoznavanju širokih čitalačkih slojeva sa našom kulturnom prošlošću, nego bismo pomogli i razvitku nauke o književnosti. Ne #pwpreuveličavajući značaj ovog posla, mislim da možemo reći da bi kritička izdanja sabra= nih dela naših pisaca mogla biti za nas pravo otkriće, đa bi se posle takvih izdanja neki naši pisci pojavili u sasvim novoj svetlosti. Nova kritička izdanja naših pisaca dala bi bogat materijal za diskusiju o mašem književnom nasleđu, za reviziju zastarelih, iđealističkih pogleđa na našu književnost, za izgrađivanje mariksističkog shvatanja istoriskog procesa naše književnosti.

Posao oko jzdavanja dela naših klasika traži angažovanje velikog broja književnih i naučnih radnika. Taj posao ne mogu savladati oni ljudi koje &u izdavačka pređuzeća angašovala kao stručnjake, tim pre što oni često nemaju potrebnih kvalifikacija, što su meki od njih došli tamo zbog oskudice kadrova, koja još uvek kod nas postoji. Ova stvar je, po mom mišljenju, toliko ozbiljna, da nju treba da uzmu u razmatranje i druge naše kulturne organizacije i ustanove. Za izdavanje klasika. naše . književnosti treba da se zainteresuju Savez Književnika Jugoslavije, odnosno republikanska udruženja književnika, i književni imwtituti maših akademija, Oni treba da pruže konkretnu pomoć izdavačkim preduzećima, da daju inicijativu za izdavanje pojeđinih pisaca, da dadu stručnjake za priređiva-– nje izdanja naših klasika. Tek onda bi se moglo misliti na uspešno rešemje ovog tako važnog problema,

Svetski kongres infelektualaca u Vroclavu

U poljskom građu Vroclavu, gde su za vreme rata nemački fašisti počinili masovne zločine, održan je od 25 do 98 avgusta veliki kongres intelektualaca za odbranu mira. U rađu kongresa uzelo je učešća preko 500 imtelektualnih radnika iz 14 zemalja, Jugoslaviju su na kongresu pretstavljali profesor Aleksandar Belić, pretsednik Srpske akademije nauka, Ivo Andrić, pretsedđnik Saveza književnika Jugoslavije, Čedomir Minderović, 'generalni sekretar Saveza književnika Jugoslavije, dr Andrija Štampar, pretsednik Jugoslovenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu, dr Antun Barac, profesor umiverziteta u Zagrebu, Oskar Danon, direktor Beogradske opere i slovenački književnik Matej Bor.

Na kongresu je jednoglasno izabrano šest pretsednika: Žolio Kiri (Francuska), Fadejev (SSSR), Haksli (Velika Britanija), Borejša (Poljska), Gutuzo (Italija) i Andersen-Nekse (Danska). U toku četvorođnevnog zasedanja pročitano je četiri referata. Šef sovjetske delegacije, književnik Aleksandar PFadejev podneo je referat »Nauka i umetnost u službi demokratije«, u kome je istakao. da budućnost i razvoj kulture zavise od saradnje njenih stvaralaca s naprednim masama. Engleski delegat Olaf Stepldon pročitao je svoj referat: »Uticaj rata na razvoj kulture«, u kome je istakao da kultura treba da bude glavni instrument u borbi za mir. O slobodi nacionalnih kultura govorio je poljski delegat Josif Halabinski, a o međunarodnoj kulturnoj saradnji Marsel Prenan, delegat Francuske.

U điskusiji uzeo je učešća veliki broj delegata iz svih zemalja. Ističući veliki značaj ovog kongresa, svi delegati izrazili su u svojim govorima ubeđenje da će kongres u mnogome doprineti organizovanju naprednih snaga u borbi za mir, kulturu i demokratiju. Delegati su naročito oštro osudili antiđemokratsku delatnost međunarodne reakcije i angloameričkih imperijalista, koji i danas pružaju punu pođršku fašističkim elementima u svetu. >

U ime jugoslovenske delegacije na kongresu je govorio profesor univerziteta dr Aleksandar Belić, pretsednik Srpske akađemije nauka. U svome govoru Aleksandar Belić osudio je antidemokratsku delatnost među-

narodne reakcije i imperijalista i iz-

neo razvoj kulturnog života u novoj Jugoslaviji, koji služi interesima radnog naroda.

Na završetku rađa Svetskog kongresa intelektualaca za odbranu mira usvojena je rezolucija, u kojoj se ističe da svetskoj kulturi i civilizaciji preti najveća opasnost od novog rata, na koji huška međunarodna reakcija, U rezoluciji se kaže đa su tekovine ljudske kulture spasene zahvaljujući ogromnim naporima svih demokratskih &naga u svetu, U rezoluciji se u potpunosti daje podrška

oslobođilačkoj borbi naroda Grčke i Španije i ukazuje na opasnost od fašizma koja preti narodima latinske Amerike. Na kraju rezolucije pozivaju se intelektualci čitavog sveta da svesno podignu švoj glas u odbranu kulture i civilizacije i da še bore protiv ograničenja slobode naučne misli, a za odbranu maučnih tekovina, Povodom Svetskog kongresa intelektualaca u Vroclavu su otvorene četiri izložbe — izložba poljske mnarodne umetnosti, izložba starih poljskih izdanja, izložba sovjetske knjige i izložba savrememe francuske umetnosti. Za vreme zasedanja izlazile su i kongresne novine »U odbrani mira«.

KRJIŽEVNEINOVINE

_ O IZDAVANJU NAŠIH KLASIKA

KOSMOPOLIT IZ

BROJ

LITERARNOG HOLIVUDA

'U poslednjem broju sovjetskog čašopisa »Novi mir« objavljen je članak Miler-Budnjicke »Kosmopoliti iz literarnog Holivuda« koji govori o nekoliko značajnih pojava u savremenoj zapadnoj literaturi. Autor članka, čije osnovne misli iznosimo, naglašuje da se sada američki reakcionari usrdno trude da u svest inteligencije zapadne MBwrope unesu ideju kosmopolitizma, teoriju »ujedinjenja« naroda Evrope pod vlašću SAD. Različiti su načini na koji se vrbuju pisci za nosioce tih ideja. Američki reakcionari ·kupuju renegate „koji im se cinično i otvoreno prođaju, uzimaju u službu kolebljive intelektualce čiju kolebljivost je potsticala i njihova sitno-buržoaska priroda, najzad, nameću svoje iđeološke koncepcije nedovolino dosled»nim piscima, koji su do juče bili napredni, ali koji ne shvataju da reak~= ciji pružiti prst znači izgubiti čitavu ruku. To se desilo sa piscem Lionom Fojhtvangerom.

Njegov novi roman »Oružje za Ameriku«, koji je izdat 1947 godine pod nazivom »Gorda sudbina«, postigao je u Americi ogroman uspeh, stalno se nalazi na spisku najboljih dela sezone i smatra se u Americi za jedno od najvećih dela zapadne literature u toku poslednjih godina. U ovom roma= nu PFojhtvanger prenosi u istorisku prošlost jedan od najaktuelnijih problema našeg doba — odnos Amerike i Evrope u posleratnim prilikama. Pisac u toj knjizi ponovno dodiruje &tari problem koji je razrađivao i pre tOga — pitanje nacionalnih osećanja i

· kosmopolitizma.

U periodu između dva rata Fojhtvanger je odigrao naprednu ulogu u zapadnoj literaturi. On je bio jedan od organizatora i aktivnih učesnika pokreta napredne antifašističke inteligencije u odbrani kulture protivu fašističkog varvarstva. U svojim antifašističkim romanima on je demaskirao hitlerovce, njihov zoološki rasizam, njihovo varvarstvo i nečoveštvo. Više puta on je istupao u odbranu novog socijalističkog sveta. Fojhtvan= ger ima zasluga za snage demokratije i naprefka. Utoliko nepomirljiviji treba da bude stav prema zaosštalim, reakcionarnim tenđencijama u nmnjegovom stvaralištvu i pre svega prema njegovim kosmopotiskim koncepcjjama. U svim istoriskim . romanima Fojhtvangera ističe se ideja svetske države: imperije Aleksandra Makedonskog protivu azijatskih „carevina, Rima protiv Judejskog carstva, sveštene rimske imperije i »božje države« katoličke crkve protivu nacionalne monarhije, Sjedinjene Kraljevine protivu kolonija, Amerike protivu evrop= skih zemalja. Fojhtvanger nastupa kao strasni branilac svetske države. On proglašuje »istorisku pravdu« kosmopolitizma kao progresivnu ideju za sve narode i za sva doba i opravdava renegatstvo, odricanje otadžbine, i nacije u ime te ideje. Ali šta znači kosmopolitizam u naše doba? Juče, ova reakcionama | „kosmopolitska „ideja svetske države značila je hitlerovski »novi poredak u Evropi«, koji je gazio nacionalni suverenitet i nezavisnost evropskih naroda. Danas, to je jedna od formi maskiranja imperijalizma u njegovoj borbi za svetsku pre= vlast.

U poslednjem romanu Fojhtvamgera »Oružje za Ameriku« problem nacionalnog osećanja i kosmopolitizma uzima novu formu: Amerika protivu Evrope. Ideju svetske države Fojhtvanger ujeđinjuje sa propovedi gospodarenja angloameričkih naroda. Kao neka vrsta uvođa za njegov novi roman može se smatrati njegova »Anglosaksonska trilogija« koja je izišla u Nemačkoj još u dvađesetim godinama ovoga veka i u kojoi Fojhtvanger proglašuje »ištorisku misiju« angloameričkih naroda kao »nošilaca civiliza-

a

(D5\\30)0) UGJOJUGAY PORTRETI I SALAME

Bašelski »National-Zeitung« donosi u svojoj kulturnoj rubrici:

Poznato je da slike izlažu na mestima određenim za to, poznato je čak da se slike viđaju i po izlozima komisionih radnji, ali novost je da je radnja za prođaju suhomesnate robe izabrana za izložbeni salon.

Jedna umetnička škola u Vašingtonu izlaže svoja dela u radnjama za prodaju suhomesnate robe. Slike se ne nalaze u izlozima tih radnji, već u samom lokalu, na tezgama i pored tezga. Na slikama umetnika zastupljena je, pored raznih portreta, i mrtva priroda, tako da je kupcima omogućen izbor između prave i »mr=tve« šunke,

Trgovci su pravilno shvatili mogućnost reklame ove vrste i prigodno dekorisali svoje radnje.

Da bi se privukla pažnja ljubitelja umetnosti i mesnatih proizvoda u isto vreme, pored portreta neke lepe žene može se videti kako leži u svoj svojoj lepoti svež krvavi »rozbif«, kao ukras za sliku,

Pozorište i publika

Dok đanas pred mnogim našim pozorištima, kako u većim građovima NOB zemlje tako | u unutrašnjosti, vidimo duge ređove ljuđi koji strpljivo Čekaju, ponekad i sa tima, da bi kupili ulaznicu, i dok narodne

„ Vlasti građe sve nove zgrade i letnje po-

zornice da bi pružile željnom narodu nova pozorišta i dale mu mogućnosti da uživa u toj vrsti umetnosti, u kapitalističkim zemljama na prvo mostn Moiazi Drofit, a između pozorišta i narođa je jaz.

Engleski pozorišni časopis »Nju #ttietr« (New theatre&\ u «vom julskom broju donosi sleđeću belešku:

»DA LI POSTOJI POZORIŠTE U VAŠEM GRADU?«

Leyton, Lancs: Jedino pozorište u gradu, koje nije radilo već nekoliko godina pre rata, danas je — garaža. Nekoliko godina ono le upoftrebliavamo Pa Wladište, a u nekoliko mahova bilo je prazno.

Northwood, Middlesex; nema pozorišta: Neđavno je jedna dobro poznata pozorišna trupa pokušala đa preuzme zgrađu prvobitno zvanu »Reks-bioskop«, koji je prestao da radi kad je sagrađem lokal »Odeon«, Za

vreme rata ova sala bila je jedno vreme upotrebljavana za vojni restoran, a zatim je ostala dve gođine potpuno prazna. .

Sopstvenici nisu želeli slabo đa zarađe na toj sali, pa su odbili đa je iznajme za DOzotišne pretstave. Northwood je bio željan pozorišta. Kađ su pretstavnici pozorišne trupe došli da viđe ovu zgrađu, zatekli su građevinske radnike kako pođižu pregrade u sali i prave sobe u njoj. Pozorište je bilo rekvirirano za upotrebu jednog Ministarstva kao kancelariske prostorije«.

»Smešne pričeć

Fređerik Verthajm, direktor dveju velikih njujorških klinika za duševne bole=sti, napisao je članak u časopisu »Sater-= dej Rivju« u kome sa medđicinskog giedišta otkriva teške posledice koje američka dečja literatura, tzv, »Smešne priče«, ostavlja na decu „Amerike. Nabrajajući mnoge konkretne slučaj ve brutalnosti, kriminaliteta i seksualnog „pzastpanjivanja kod američke đece, Verthajm. glavnu krivicu za to baca na neodgovorno propagiranje | ra5siuranje najjevtinije avanturističko-senzacion..Ine literature i filmova među američkom omlađinom. »Smešne priče« se, na primer, kao sitne brošure redovno prodđaju po niskoj ceni ođ 10 centi i toliko su raširene među decom, đa prema Verthajmovoj proceni celokupna Izđanja ove biblioteke u jednoj godini prolaze bezbroj put kroz ruke američke omladine. Ove brošure donose priče o sadističkim ubistvi ıa, silovanju devojaka i sl. Čak i klasični pisci, kao Dikens, priređuju se za omlađinu na taj ıiačin što se pomoću ilustracija ističu pojeđine brutalne i sen-

zacionalističke 'cene.

U strahu pred Dikensom

Dopisnik agencije Rajter saopštio je da je cenzura u Malaji zabranila prikazivanje više od pedeset filmova u kojima se prikazuju scene narodne pobune, jer po mišljenju cenzure »u ovom trenutku opasno je prikazivati takve scene aziskim gledaocima«,

Neđavno. je po naredbi kolonijal-

. nih vlasti, zabranjeno prikazivanje

filma »Priča o dva grada«, koji je snimljen po istoimenom romanu Dikensa, Kao razlog navode se činjenice da film sadrži epizode jz istorije francisku revolucije,

\ |

'oije i progresa« Ovu, istoriski lažnu, Ot reakcionarnu ideju, Fojhtvan= ger ističe u svom novom romanu »Oružje za Ameriku«. Osnovna fema Ovog romana je premeštanje svetske osovine, prenos težišta istorije iz Starog sveta u Novi. Po mišljenju Fojhtvangera to je najveći problem naših dana: od njegovog pravilnog rešenja zavisi đalja sudbina sveta,

Tstoriska epoha u koju Fojhtvanger prenosi taj savremeni konflikt je XVIII vek, Roman prikazuje sukob dva sveta, dve kulture. To je stara Bivropa u liku Francuske uoči revolucije 1789 godine i Amerika u epohi borbe za nezavisnost; »stari režim« evropske apsolutne monarhije i »mlada američka demokratija.« Ova protivurečnost, koja za Fojhtvangera simboliše prošlost i budućnost zapadnog sveta, prožima sobom čitav sistem likova romana. Kroz čitavu knjigu kao crvena nit provlači se zamisao pisca: da se ponizi Francuska tog doba i njeno dete, revolucija, kako bi na pozadini sutona evropskog sveta jarko zasijala »zvezda Amerike koja se diže«, Autor ne štedi boje kako bi što snažnije prikazao krah apsolutističkog režima, zalazak civilizacije, propast celog sveta. Nove Francuske, koja nosi novo istorisko napredno načelo, Francuske Monteskjea. Voltera, Rusoa, Francuse trećeg staleža, u to doba najnaprednije zemlje u svetu, nema u romanu, jer njeno mesto je zauzela Amerika. Duh revolucije Pojhtvanger ovaploćuje u liku Bomaršea, Izbor takve ličnosti kao što je Bomarše, u svojstvu jedinog nosioca ideja francuske revoluciie pretstavlia u romanu vešt potez PFojhtvangera, koji želi da prikaže kako je genije revolucije u liku Tranklina došao u Francusku iz Amerike i na taj način glavačke preokrenuo sav istoriski proces. Idealiziraiući lik Franklina, Fojhtvanger ga prikazuie kao stvarnog donosioca ideje revolucije, kao vesnika budućnosti koji nagoveštava sudbinu Prancuske i čitavog zapadnog sveta. Izvor ogromne unutrašnje snage PFranklina kojom on pridobija čitavu savremenu mu Francusku, prema mišljenju Fojhtvangera, kriie se u svetskoj istorijskoi pravednosti misije PFranklina. Prema Fojhtvangeru, Franklin je osnivač nove istoriske napredne forme države kojoi je namenjeno da apsolutnu monarhiju zameni buržoaskom „demokratskom republikom. To je tačno. Ali, istoriska laž koju Fojhtvanger namerno unosi u lik Franklina, u tome je što on američkog pretstavnika, nosioca revolucionarnih tradicija iz doba rata za nezavisnost, prikazuje kao pretstavnika reakcionarne ideje o duhovnoj hegemoniji Amerike nad Evropom, nad celim svetom. Prema Fojhtvangeru, u liku PFranklina Evropa dočekuje

„svoju istorisku sudbinu. Evropa pre-

"daje Americi buktinju progresa, Ame-

rika postaje naslednica njene kulture i gospodar sudbine zapadnog sveta. Najglavniji zađatak „Franklina na dvoru Luja XVI je u tome da iz ruku Evrope uzme skiptar i preda ga Americi. To je osnovna ideja romana: budućnost Evrope i celog sveta je u Americi, jer je ona spasiteljica evropske civilizacije i njena duhovna naslednica, Ta pohvalna himna SAD prolazi kroz čitav roman kao lajtmotiv. Reakcionami politički smisao takve »filozofije istorije« razjašnjava se u uvodu. Čitava istorija čovečanstva, tvrdi Fojhtvanger, jeste smenjivanje perioda civilizacije i varvarstva, progresa i reakcije. Zapadni svet doživljuje sađa veliku krizu: kraj evropskog ciklusa koji se završava varvarskim fašizmom i drugim svetskim ra= tom i početak novog ciklusa — američkog. Zora budućnosti rađa se na drugoj strani Atlantskog Okeana. Ako se ove reakcionarne utopističke kon= cepcije PFojhtvangera prevedu na jezik politike, to znači priznanje »pravax Amerike na svetsku ekspanziju, na gaženje nacionalnog suvereniteta i nezavisnosti evropskih zemalja od strane monopolista Volstrita, na porobljavanje naroda Evrope. Osnovni falsifikatorski metod #oji upotrebljava Fojhtvanger nedostojian jie demokratskog pisca. On uzima velike istoriske tradicije revolucionarne i nacionalnooslobodilačke borbe i upotrebljava ih za potkrepljivanje reakcionarne ideje. Iskorišćavati ove tradicije ne kao oruđe revolucije nego, kako to rađi Foihtvanger. kao oruđe reakciie u ciliu demoralizacije evropskih naroda, sram-

no je za umetnika koji ističe svoju ·

progresšivnost. U doba, o kome je pisao Fojhtvanger, stara Evropa bila je liferant oružja i ideja za mlađu američku demokratiju koja je u borbi branila svoje istorisko postojanje. Preko okeana slali su se transporti sa novcem, municijom i dobrovoljcima. U naše vreme iz Amerike šalje se oružje u Evropu za mračne ciljeve imperijalističke ekspanzije. Upoređo sa grozničavom trkom u pmnaoružanju sprema se iđeološko oružje za neprijatelie mira i demokratije. Uz pomoć literature i filma širi se po celom svetu američka imperijalistička propaganda. Baš toi propaganđi služi i novi roman Foihtvangera, koji u savremeno] političkoj situnciji objektivno znači iđeološku pomoć gospođarima Volstrita koii šaliu oružie u Evropu.

Novi roman PFojhtvangera svedošMi o komplikovanim · „puwjavama koje se imvliaiu u savremenoi zatadnni literaturi. U ovom trenutku aktivno se bavi literaturom grupa poznatih evropskih pisaca, od kojih su mnogi za vreme rata emigrirali u Ameriku i

i sada ili nastavljaju da žive tamo,ili·

su se vratili iz Amerike tek po završetku rata. To su engleski pisci Haksli, Ričard Oldington, Kristafer Išermen, nemački — Lijon Fojhtvanger, Tomas Man i drugi. Pisci koji ulaze u OVU grupu prestavnici su različitih društvenc – polititčkih i filozofskih pogleda. Ali sve njih ujedđinjuje prelaz na idejne pozicije reakcije i direktna ili indirekina propaganda politike američkog ekapanzionizma, Ova

. njihovih

grupa pisaca kao đa stvara novi »lite= rami Holivud«, centar amerikanizaci• je evropske kulture. Poznato je da Je Holivud otpočeo osvajanje evropske kinematografije učinivši od nie prethodnicu svoje ekonomske i ideološke ofanzive svetskog obima. Nešto slično dešava se sada i u književnosti, Kao što su nekada holivudski mono.polisti vrbovali najveće evropske filmske ređitelje i glumce, tako sada SAD na sve moguće načine vrbuiu „pisce sa evropskim imenom. potčinjavajući njihovo stvaralaštvo zadacima propagande. I kao što je reč Holivud postala simbol porobljavanja umetnosti od strane Volstrita, tako i nova »intarnacionala evropskih pisaca u Americi« koju bi pre trebalo nazvati »internacionala renegata«, sve više postaje štab ideološke ofanzive SAD u Evropi. |

U idejnoj platformi ove grupe nalazimo sve one misli koje su izražene u romanu Fojhtvangera: prešuđa evropskoj civilizaciji i kraj njene isto. riske uloge; trijumf »atlantske kulture« kao naslednice zapadnoevropsške; Amerika u ulozi spasiteljice zapadnog sveta i duhovne otadžbine čoveka budućnosti, Filozofsko-političko »vjeruju« grupe je reakcionarni kosmopolitizam, svetska država pod vlašću SAD, Literarni centar evropskih pisaca u SAD želeo bi da se sprovede duhovna okupacija Evrope, denmacionalizacija i raspad evropske kulture u ime gospodarenja Amerike.

Kod pisaca raznih nacionalnosti kosmopolitski ideal svetske države uzima različite forme. Tako među fran= cuskim članovima grupe popularne su ideje panevropeizma i evropskog federalizma, Sjedinjene Države Evrope protiv nezavisnih nacionalnih država. Taj problem bio je postavljen prilikom takozvanog »ženevskog susreta« u septembru 1947 godine, gde je Fran= cusku „pretstavljao katolički pisac Žorž Bernanos. Zaslužni član »internacionale renegata« Žil Romen, nastupa sa zastavom »Evr-Amerik«. Njegova osnovna ideja je raskid Evrope sa Azijom u koju on uključuje SSSR, i orijentacija na Ameriku u cilju spajanja u jednu svetsku državu, Himne atlantskoj kulturi peva i Andre Malro u svojoj novoj knjizi objavlienoj 1947 godine, »Psihologija. umetnostić i Žorž Bernanos, koji poziva Ameriku na otvoreno oružano mešanje u eVropske stvari. Među engleskim pisci= ma koji žive u SAD proširena je ide= ja prelaza duhovne hegemonije od zapadne Evrope na Ameriku i trijumfa anglosaksonske rase. Stiven Spender, u svojoj prošlosti jeđan od bristalica demokratskog pokreta, koji se sada upisao u redove slugu američkog imperijalizma, izjavljuje: »Svi putevi u Evropi vođe u Ameriku, jer samo Amerika može da spase Evropu«. Ideja svetske prevlasti propagira se u antisovjetskoj i fašističkoj utopiji »Dvojnici« koju je napisao Džerald Herd, engleski pisac koji živi u Holivudu. Oldos Haksli, koji je definitivno zapao u mistiku, napisao je knji= gu »Večita filozofijas u kojoj propa=gira budizam. Kristofer Išerud postao je propovednik induske filozofije Beda. Ova propoved istočnog misticizma ima zadatak da otruje svest evropskih masa, da parališe njihov otrov prema američkom imperijalizmu, koji preti nacionalnoj nezavisnosti naroda. U »Holivudskom štabu« ideološke ofanzive SAD uveliko se izrađuje duhov= no »oruđe za Evropu« sviju vrsta: go= vori i članci, istoriski romani i soci, jalne utopije, mistična, froidistička literatura i druge. Ali na čitavoj ovoj produkciji postoji marka. »Ma= de in USA«, Skupo su platili svi ovi pisci za dobijanje podrške i reklame od strane Amerike. U ime „ropskog „služenja američkim ekspanzionistima oni su pristali da se odreknu visokog zvanja pretstavnika evropske kulture. Ovi wisci aktivno učestvuju u ideološkom nao.ružanju reakcije, u liferovanju »ame= ričkog duhovnog oruđa«, za evropski kontinent.

Ali, ovoj »intemacionali renegatax protivstavliaju se drugi pisci. svi pravi pretstavnici evropske kulture. U zapadnoj literaturi zapažaju se sada duboki i temeljiti procesi koji svedoče o volji naroda za borbu protiv po= robljivanja., U Francuskoj, Nemač. koj, Italiji, Čehoslovačkoj, Jugoslaviji, Poljskoj T Bugarskoj rađa se veli~

/

/ ka patriotska literatura koja govori o

borbi najboljih sinova i kčeri naroda Evrope protivu ·hitlerizma. Obnavlja se tema rata republikanske „Španije protiv fašističkih intervenata, Pojavljuju se istoriski romani koji progla-' šuju tradicije nacionalno-ošlobodi-

lačke revolucionarne borbe. Pisci zemalja nove demokratije teže da prihvate najbolje tradicije sovjetske književnosti. Napredni umetnici angloameričkog sveta raškrinkavaju politiku Volstrita.

Ako pisci Zapada, kaže še na kraiu članka, žele da budu glas svog naroda i savest svog veka, oni se mora#iu sećafti istoriskog zađatka svih snaga demo. kratije i progresa u ovom trenutku: da uzmu u svoje ruke zastavu zaštite nacionalne nezavisnosti i suvereniteta. Kosmopolitizam koji sada propovedaju mnogi pisci Zapadne Evrope i Amerike služi reakciji nezavisno od subjektivnih namera. Kosmopolitizam pomaže reakciiu u njenoj borbi protiv nacionalnog severeniteta. Kosmopoliti nisu drage nacionalne trađicije, nacionalna kultura, njega 86 ne tiču nađe | težnje radnih masa, Nije čudo što se kosmopolitizam tako često i tako prisno vezuje za formali= zam, koji sa svoje strane pomaže reakciji da truje svest zapadnoevropake inteligencije. Eto zašto je borba pro« tiv kosmopolitizma važan zadatak ma“ predne inteligencije Zapada,