Књижевне новине

Li

j&OJ 20

Knjiga »Proze« sadrži najvećim delom književne radove koje je njen pigac Ranko Marinković pisao pre rata. U Napomeni, otštampanoj na kraju knjige, ovi književni prozni radovi nazvati su fragmentima i rečeno je da je veliki deo od njih napisan »kao građa za neki roman trideset i devete i četrdesete, osim fragmenta »Oko bošžje«, koji je napisan koncem četrđeset i prve godine«.

Ova proza Ranka Marinkovića nosi karakteristične osobine jednog dela hrvatske književnosti u kojoj se pre rata izgradio specifičan kritički stav prema društvenim sukobima i protivrTečnostima, stav koji se bazirao više na individualističkim ogorčenjima, ne-

~ go na onoj borbenoj kritici koje su nosile pozitivne snage društvenog na pretka, Zbog toga su U toj levoj književnosti kritička oružja, koja su tukla objekte reprezentativne za istoriski osuđenu društvenu klasu, prelazila katkad neefikasno preko njih i napadala život sam.

Pod tom kritikom izbijale su markanine crte grotesknosti ili ništavila vrhovnih pretstavnika finansijskog kapitala buržoazije, sitničarskog i hudog života malograđanštine, lažnosti i perfidnosti poglavara crkve, izobličen je i neprirodni i besadržajni život tog društva, trulež buržoazije koja je gnjila, raspadala se i svoj samrtnički ili samoubilački lik pokazivala u rastrojstvu i izopačenosti porodičnih odnosa. Ta kritika koja je bila razarajuća, briljirala u persiflažama i parodijama, jednostrano je obuhvatala društveni život. Ona nije pokazivala napredne borbene društvene snage koje su sve moćnije izrastale·i otvarale perspektive odlučnog revolucionarnog sukoba, niti je objektivno prikazivala bitne crte reakcionarne klase. Vidici su bili zastrti u toj književnosti pogrebnom opremom društvene klase koja se sahranjivala, a nisu pokazane snage koje tek imaju da ih svale u grob.

Takav kritički stav, koji se zabarikadirao u individualizmu, izrodio je skeptički odnos prema čoveku. Čovek. je u slici toga skepticizma ili mizerna amoralna kreatura, ili slabić koji mora neizbežno biti pregažen. U njemu ne samo da su sve ljudske svetle osobine ugašene, već se dobija utisak da u njemu nikad njih nije ni bilo, niti da ih uopšte može imati. Čovek je obasut kopljastim strelicama piščevog ironizatarskog skepticizma i tada kada je uništen materijalnom bedđom, kada se bespomoćno koprca Uu mreži svih onih uslova i odnosa u društvu koji su protivni njegovom uzdizanju.

Predratni književni prozni radovi Ranka Marinkovića ispunjeni su ovak= vim MKkritičkim jironizatorskim skepticizmom. U tom ironizatorstvu ima velikog unutrašnjeg nemira, dramatičnog. nespokoja, nervnosti, žučnosti. Njime pisac reagira na doživljaje koji izazivaju opravdano ogorčenje, odvratnost i gađenje, »Prozna poema »Cvrčci i bubnjevi« — kaže se u Napomeni , — »napisana je ljeti trideset i devete kao neposredna impresija povodom jedne pakosne crkvene sveča-– nosti«. No ovo ironizatorstvo zapljusne i.sva ljudska bića koja se nađu na terenu piščevog doživljaja. Sve što je ljudsko na tom terenu. ako nije otrovna i opasna reptilija u slici toga ironizatorstva, ono je bespomoćni i beskičmeni gmizavac, muha, buba, crv ili mrav. Iglice ironije, persiflaže, parodije, sarkazma, pljušte po svemu što se nađe u krugu životne akcije koja je impresionirala pisca i pobunila njegov skeptički duh.

Najilustrativnija je kao pretstava ironizatorskog skepticizma Ranka Marinkovića drama »Albatros«. U brodu

OSVRIT NA KNJIGE

RANKO MARINKOVIĆ: »PROZE«

IZDANJE MATICE HRVATSKE — ZAGREB

koji je izložen buri, zatvoreni su ljudski stvorovi koji se glože, grizu, proždiru, kidišu jedan na drugog do uništenja, obasipaju se grdnjama, uvredama, pogrdama, pljuskaju jedan drugoga šamarima ponižavajuće ironije. Oni su tokom dramskih sukoba toliko unakaženi da su izgubili svoju društvenu fizionomiju, toliko je njihov sukob ispustio realno tle kako u onome što je kod njih ljudsko, tako i u slikama okvira njihovih sukoba, da pojedinci od njih deluju mitski, kao personificirana zla kob (Orne, na primer). Izrugivanje ničeanske filozofije, sa fašističkom propagandom koja se ubacivala tada u našu zemlju, gubilo je svoje dejstvo u toj drami u meša–vini kriminalne istorije i frojdovske psihoanalize i psihopatologije, Sve ličnosti govore u toj drami uzrujano, histerično, razdraženo, krupno i pretenciozno dubokomisleno, u dugim ispovednim monolozima, sve je u drami u jednoj paničnoj, vrtoglavoj, haotičnoj psihozi, a sve stilizovano prema slikama kao što je na primer ova: »Slika samoubilački stilizirana i abnormal-– na. U svemu tome ima bizarne invencije pijanaca i ludaka, »Nad svima ličnostima u drami razmahnuto je u svoj snazi oštrine i potencirane žučnosti piščevo ironizatorstvo. Pošteđena je samo ličnost Ornea, koji oličava neki filozofski superiorni skepticizam skriven u fafalističkoj zagonetnosti. Dajući karakterizaciju ličnosti Tamburlinca u »Albatrosu«, Marinković je napisao da Tamburlinac »ljude i stvari shvaća prvenstveno literarno kao »bizarne«, »originalne«, ili »banalne« ili »loše« sižee.« U književnom postupku Ranka Marinkovića, u njegovom odno> su prema ličnostima koje je opisivao ima baš ovakvog shvatanja, težnje

' prema bizarnosti i tendencije da se u

izvesnom smislu čovek tretira kao literarni siže. Bizarna ličnost, literarni siže u drami »Albatros« je Orne sa crnim zavesom na jednom veštačkom oku, koji po piscu živi u Tamburlincu kao »neprestani strah od neke neizbežive opasnosti.« Taj Orne, bivši grobar, a poznije kvalifikovani nadmoćni arbitar, u izvesnoj meri hiperintelektualac, ostaje bizaran literarni siže i kada je izišao iz drame »Albatros«, kada je u drugom proznom radu transformiran u ilegalca koga pretražuje policija, zadržavši svoju misteriozno zagonetno fatalističku masku, zastrašujući ljude slabijih nerava, (Ovakav tip »ilegalca« pretstavlja umetnički nejstinitu sliku ilegalnog borca u bivšoj Jugoslaviji u tom periodu porasta revo~

. Jucionarnih snaga.) Literarni siže je i

Jubo Nazrović i pored njegove realno životne fizionomije sa društvenim sadržajem. On je žrtva šarlatanske nauke o Svečoveku, škole tipa Milenka Vidovića, ali je njegova ništavnost u materijalnoj i intelektualnoj bedi toliko preuveličana, da on više ne deluje

"Mao čovek budnih čula'i normalnog

ljudskog sklopa. Još je bizarniji literami siže onaj časovničar šjor Frane, u proznom radu »Balkon«, koji živi osobenjački, izolovano od sveta, kao neka zaboravljena stvar. Svi ti »sižeji« u Marinkovićevoj prozi imaju nečeg nevropatskog, svi imaju po neku bubu u glavi, a svi su oni smešne ili žalosne kreature koje egzistiraju »kao takve« u svetu,

Glavni objekti persiflaže, jeda jronije u Marinkovićevoj prozi jesu biskupi i fratri, uz to šarlatani sa »filozofijom«• o Svečoveku, propagatori fašizma, psevdointelektualci iz redova malograđanstva. Marinković je u prozi dao žive, Slikovite umetničke ilustracije ovih objekata, Maska bogougodnika žderonje i frazera na »Pontifikalnoj gozbi« sva je 'izbodena 'oštrim i šiljastim čiođama ironije. Fra-

trić koji je zakasnio na biskupsku gozbu duhovito je ocrtan u svojoj šićušnosti, glođarskoj pohlepnosti i mišijoj zastrašenosti, Sa najvećom strašću napala je piščeva ironija fizički i moralno deformisanog Patera Bonaventuru (»Albatros«), »dečji crtež od čoveka, jednu komičnu shemu od četiri nesigurne linije, bez ikakve indi vidualne karakteristike«. No najveći uspeh realistikog portretiranja u ovoj prozi pokazao je Marinković u ilustraciji Dona Svestra (»Božje oko«), starog okorelog mračnjaka koji uzaludno traži oslonca u narođu za borbu protiv partizana.

Pisac je 5 pravom nazvao u Napomeni ove svoje prozne radove fragmentima. Izuzev drame » Albratros«, proznih radova »Božje oko«, i donekle »Pospana hronika« i »Baikon«, koji imaju svoju celinu, sve drugo je zaista fragmentarno, pretežno u skiciranim fragmentima i odlomcima. »Cvrčci i bubnjevi« su impresionistički crtež jedne crkvene svečanosti sa duhovito persifliranim zaleđem crkvene maskarade, groteskom atmosfere laži, glume i demagogije. »Poniženje Sokrata« je započeta hronika o dečaku koji raste iz primorske sirotinje, zaslepljen lažnom naukom. U toj hronici se ide od literarnog momenta do momenta, uMaljujući se od teme u impresionističke doživljaje. Takva je i hronika »Ni braća ni rođaci« u kojoj je obrađen na psihoanalističkoj bazi ·- kompleks uvre= de u detinjstvu koja se razvija u osvetu u zrelijim godinama, a ova tema 0Ostavlja u pozadinu onaj istrebljivački bratoubilački rat, tipičan u buržoaskoj i malograđanskoj porodici kada je u pitanju imovinska svojina.

Tronizatorski duh Ranka Marinkovića je oštar, bodljikav, intelektualan i artistički. Marinković daje slike ilustrativne, inteligentne, živo duhovite i smele u invenciji ali ostaje na površini utisaka, Jeđan primer: »U uglu terase od zida do zida razapeo crni, dlakavi pauk, jedva vidljive mreže. Sunča se na ulazu svoje špilje kao neki prehistorijski kromanjonski lukavac. Tko zna koliko već dana taj stari muhožder nije imao plijena? Igraju se na suncu mušice lakomisleno i ludo wndje oko njegovih tankih niti, a, on strpljivo čeka slučaj, kao ribar koji je bacio mrežu, zapalio lulu i čeka«.

Duhovitost Ranka Marinkovića živi i postaje vrlo plastična, sa sunčanim bojama podneblja Primorja, kada se služi dijalektom . primorskog govora. Tada u tom govoru dobiju se i karakteristične crte ljudi i živopis sredine koja postaje sve bliža, intimnija, rođenija. Duhovitost u tom dijalektu otseca se od one papirnato-intelektualne 'duhovitosti Ranka Marinkovića koja ima svog soka paprenosti oštroumlja, ali koja je uvek u izvesnoj meri i pre svega sama sebi svrha, služi najpre

' za zadovoljenje piščevog literarnog iz-

življavanja, : Marinković je pokazao i sa »Albatrosom« da ima sposobnosti da piše drame, I pored kapitalnih idejno-sadržajnih nedostataka, drama »Albatros« daje ubeđenje u to. Ali ona pokazuje i nesamostalnost pisca, koji je bio pod jakim uticajem jedne strane Krležinog stvaralaštva. Njeno frojdističko tretiranje sukoba koji se ustvari odigrava na društvenoj i ljudskoj bazi, preterivanja u psihologiziranju i prepotentinom infelektualiziranju, njeno postavljanje kao senzacionalne misterije sa pitanjem »ko je ubica«, svi oni nedostaci koje smo ranije istakli kod nje. stavljaju je u neuspele pokušaje u oblasti naše dramske literature. No i pored toga u njoj se vidi sposobnost Marinkovića da izgrađuje i vodi dramske sukobe, da stvara uzbudljivu

KRJIŽEVNE{NOyINE

i napetu dramsku ·atmosferu, a po Živo .

pretstavljenoj ličnosti Rotea i sposobnost za stvaranje plastičnih, dramskih karaktera,

j »Oko božje« koje je po temi najbliže savremenosti, jer daje jednu sliku života primorske naseobine za vreme okupacije, ubeđuje najviše da u Ranku Marinkoviću imamo talentovanog pijBca pripovedača koji kao kvalitete poseduje: živopisnost u ilustrovanju sredine i ljudi, oštroumnu duhovitost i finiji, uverljiviji književni postupak u prikazivanju odnosa među ljudima, Situacija u kojoj se Don Silvestar i šjor Frane vrebaju u potsmislima reči, u tome kako se njihov diplomatski sukob razvija, kako se diplomatska strategija perfidije Dona Silvestra razbija o skrivenost iza stvarnog i odglumljenog osobenjaštva šjora Frana, — odaje senzibilnu sposobnost opažanja kod pisca. Tu sposobnost je Marinković ispoljio i u hronici koju je nazvao »Uspa= vanom hronikom«, u kojoj je đao duhovito u jednom diskretno suptilnom postupku i portrete ličnosti, i ilustraciju sredine, i plastičnost momenta. No senzibilna sposobnost opažanja i pripovedačka inventivnost pisca još nije dala realističke rezultate. Takve rezultate on će dati jedino ako svoju sposobnost pravilno primeni na stvar= nost, ne zadovoljavajući se bizarnim impresionizmom i samouvereno-nadmoćnom jronijom, ako se pri prikazi= vanju stvarnosti prožme onom idejno-

šću koja se od njega može očekivati

i zahtevati, jer je kao čovek napredan a to hoće da bude i kao pisac. Njemu je dosad smetala izvesna naklInonost prema naturalizmu, pristrasnost prema bizarnome i netipičnome, izvesna nesposobnost poimanja lepote i veličine čoveka, skrivena pod prividnom superTiornošću pisca, izvestan proizvoljno usmereni kriticizam koji ne udara po bitnome. U ovoj knjizi Marinković je objavio uglavnom ranije napisane radove, Nema razloga pretfpostavljati da se on nalazi u nekoj stvaralačkoj krizi, zato se od njega s pravom očekuje da raščisti s nekim elementima svoga stvaralaštva koji su mu dosad smetali da da realističku sliku stvarnosti, u kojoj ima, danas kod nas naročito, velikoga i herojskoga,

Velibor GLIGORIC

Kako je nastala letnja pozornica u Topčideru

HLOLO 20 godina gledali su &taT opčiderskog Brda napušteni kamenolom i SlOaie obra*lo abijemn travom. A. u toku rata, za vreme bombarđovanja, građani ovoga naselja upoznali su se bolje sa, kamenolomom, jer su tražili zaklon u njegovim prirodnim skloništima, Odavna š#u građeni želeli da ovaj kamenolom očiste i urede, da iskoriste džinovski prostor za igralište i baštu. Ali, u prošlosti to nije bilo mogućno,

Tek u naše dane, kada narodne mase imaju mogućnost da ostvare svoje zamisli, ova ideja je sazrela za ostvarenje, i

U proleće: 1946 godine članovi odbora VII rejona, sve radni ljudi navikli da u svakom poslu idu do kraja, prihvatili su ideju o pozornici i rešili đa je ostvare. Našli su u &vojoj sredini arhitektu Rajka Tatića, koji je izra= dio projekt. ı

Avgusta meseca 1046 završena je skica. Članovi odbora obratili su se Izvršnom narodnom odboru za odobrenje. Oni su naišli na voetpHno razumevanje i ubrzo je do.aeto rešenje da se ova iđeja ostvari.

Tađa je započeo niz podviga... Na ovom. poslu hiljade ıljuj3i dio je stotinama hiljada dobrovuljnih radnih časova, a niz majstora i zanatlija predano je radio pored drauvnb aružniaka, arhitekata, tehničara, režisera i dekoratera,i unosio sve svoje znanje da bi ovo pozorište svojom lepotom i vrednošću dostojno obeležilo naše novo vreme. |

Maja meseca 1947 godine završen je novi, popunjeni i razrađeni projekat. Da se ovakav projekat izradi trebalo je provesti mnoge nedelje na terenu. Prvo je trebalo pronaći liniju glavne osovine, pošto se, na bazi ove linije, nalazi tačan akustični i vizuelni fokus. Sem toga, projekat je trebalo prilagoditi terenu, da bi se sa šte manje izdataka postigla što veća površina gle“ dališta'i najpovoljniji položaj scene.

Ali, i pre no što su planovi završeni prionulo se radu,

Članovi fronta VII rejona, muškar– ci, žene i omladina, 8&ve le Dregpio na posao, Počelo je veliko raščišćavanje. Ljudi su golim rukama odyt}ali teško kamenje od šipraga i trnip sfrpljivo kopali, prenosili čitava brđa zemlje s jednog mesta na družo. neumorno radili uprkost tome što as* ra ogromnom terenu vrlo sporo m9#21u primetiti

MUZEJ 0 POMORSKIM VEZAMA NASE 2EMJE I RUSIJE

U ovoj godini navršava se dvesta pedeset godina od uspostavljanja Dprvih pomorskih veza između naše zemlje i Rusije. Taj značajni istorijski datum biće obilježen svečanom proslavom u Perastu,

Godine 1698 poslao je Petar Veliki jednu grupu ruskih đaka u Veneciju i Holandiju na izučavanje Dpo-

morske vještine. Mletački savjet do-

dijelio je Marku Martinoviću, rođenom Peraštaninu, jednu grupu od 17 ruskih učenika, jer je on tađa bio poznat kao veliki stručnjak za pomorstvo, a inače bio je nastavnik jed ne od pomorskih škola u Mlecima. On je ruske đake najprije podučavao u Veneciji a zatim je s njima prešao u Perast gdje je nastavio s njihovom naobrazbom u pomorskoj vještini. Njegovu rodnu kuću u Perastu narod i danas zove »Nautika«, jer su u njoj bili smješteni ruski đaci, Narođna vlast je sađa preuzela potrebne mere da se ta zgrada restaurira i pretvori u muzej. Pored istorijskih dokumenata o pomorskim vezama naše zemlje s Rusijom, naročito iz XVIII i XIX vijeka, u zgradi »Nautika« smjestiće se originalna slika iz tog vremena koja pretstavlja Marka

ODLOMAK IZ ZAPISA

, Đuri tađa — 1941 — ne vjerujem da je bilo i četrnaest godina,

On je doduše pred „komandantom bataljona i političkim koraesarom, a i pred partizanim» i obližnjim seljacima, davao sebi »šesnasst ravno, sedamnaesva mi o Božiću nastala«, stra hujući stalno da ne bi kome dunulo u glavu da ga zbog goćira izvadi iz vojske i dodijeli kakvom domaćinu na iespomoć, kako je ostao bez kuće i kućiščta i bez igdje ikoga svoga, odmah po ustanku. Komandant bataljona, čovjek već sredovjeMan a neženjen, kad jednom ispred štaba prođe jedna dje·vojka, munu od šale . uaru u rebra:

— Nakašlji se, jadan, djevojci! Ako ti se okrene, vjerevaćemo fi da si momak!l...

Svi prsnuše u smijeh. Dvojica štapskih kurira, već dobri momčul;jci, skleptaše kikoćući pocrvenjelog Đuricu, jedan mu nabi šajkaču na oči, drugi u tor. naskakivanju ujagmi i uštinu ga za obraz, Đuro iri se jedva ote i poletje put čftabkn, ali ga pre vratima dočeka gomila seljaka, koji bi tako svaki dan dolazili štapskom »radionu« da čuju vijesti iz Rusije; jedan ga brko uhvati za ruku | kao tobože "e otrese na »šaldžije«, krupno kao iz bočve:

— Nemojte, ljudi, na čovjeka! pa pritegnu Đuricu ” sebi. — Bježi ti, druže Đuro, ovamo među ljude, mani se djecel

Đuro se istrže i brki, probi se kroz gomilu pa domdbavši se štapskih vrata okrenu se s praga i sav, blijed i zapjenjen stade da viče iznoseći se svima u brk:

— Dajte vi meni pušku na rame, pa čemo vidjeti umijem li se ja nakašljatil.. A, druže komandante, da sam ja na tvome mjestu, ja bih sve ove starkelje potjero u kurirc. nek oni kurirče, a ja đa nosim pušku ko i ostala sposobna vojska! — i zalupi vratima za sobom. ; )

Jednom se, opet, brije sekretar čta-

, O SO IBava. Đuro u svoju čo-

rbicu potrpao poštu koju će · Mesiti četi na Međeđe Brdo pa, spre-=

man za polazak, pozdravlja sastavivši pete i prinijevši pesniću sljepoočnici:

— Druže sekretaru, smrt fašizmu!

— Mogo si, đruže Đuro, — izbrijava se sekretar oko jabučice — malo oče= kati, nije baš kakve itnjel

— Druže sekretaru, ako i nije itnje, daleko je Međeđe Brdo, a volio bih da stignem za dana!

— Ma, druže Đuro, evo sad ću ja! — zakreće sekretar glavu i štipa se po podbratku da suzdrži smijeh. — Evo britva je slobodna, pa mislim, druže Đuro, da se najprije obriješ, nezgodno je da tako zabradatio ideš među vojsku! Čitav štab u prasak, smije se i Đuro, Više zapravo pokazuje svoje jake caklene zube nego što se smije, ne znajući ı prvi tren šta bi drugo, zaskočen tako tom strelovitom „šalom sekretarovom.

— Vavijek li je tebi do sprdačine sa mnom, druže sekretaru, — htjede časprije da se pokupi odatle, ali se snađe pa zastade — ko da, bogami, ova borba zavisi od brkatije! Eno ti prvog Laze Semiza, i ne vidi se iz brkova, a struže ko zec kad odnekle samo ma

lo pripuca!... Ovo je, ljudi, meni dodi-

jalo! — krenu i zausta.i se opet na vratima. — Krsta mi i slave, prva akcija kad dođe, ne zadrža me ni Sveti Ilija, ja odoh pravo u borbu pa ću sebi oteti pušku, pa ćemo se onda pitati! ... Smrt fašizmu! — otfrknu ljutito i iziđe.

Puška mu je bila jedini san, stalno je mjerkao, pipkao i milovao tuđe puške. U štabu jedne večeri zavezli se mi u naklapanja koliko li bi još ova borba mogla trajati, istom se Đuro — mi smo mislili da spava — Javi od peći kao zrikavac: »Dabogda ona, ljudi trajala i sedam godina, samo da je meni dočekati vrijeme đa vi meni priznate pravo na pušku!«

Starijem kuriru Milošu, izgleđa, ne

bi se toliko pokoravao koliko mu se”

pokoravao, đa Miloš nije imao kratki talijanski karabin i š38t metaka, Gdje je god mogao Đuro 8e klonio da i ona»

· nom iskamčiti

ko ćudljivom i prijekom Milošu ne ide uz nos, nadajući se da će mu ipak jedkarabin makar i na jedan dan, da bar jednom u životu ponese i on poštu u četu pod puškom; umiljavanje oko Miloša, moljakanje i na koncu preklinjanje nastajalo bi uoči onoga dana kad bi Miloš ostajao u štabu, nemajući šta da nosi svojim četama, a za Đuru slučnino bilo posla. No Miloš se nije dao ni osoliti,

Jednom ipak morađe da pristane. Đuro ga je, naime, namjerno molio pred komandantom računajući kao potsigurno da će se bar komandant više otac nego komandant, na nj smiliti, Komandant zbilja naredi Milošu da da pušku, i Miloš je dade mumljajući i sijevajući u Đuru kao da ga četveri očima. Sutradan, kasno u noć, vrati se Đuro i odmah kako upade u štab, ne nazvavši ni »smrt fašizmu«, zahukta tako s vrata, skiđajući pušku i ostavljajući je u ćošak:

— O, ljudi, umalo ne poginuh!

— Šta je, Đuro, pobogu? — dočekasmo mi, neko u šali, a neko i ozbiljno. — Vuk, Idem ja kroz Međeđe Brdo, a on me presreo i lijepo, ljudi, ovako

. stoji preda mnom u prtini!... O, majko

moja! — zaturi Đuro šajkaču. Nastadđe smijurina. Jedini se uozbiljio zamjenik komandanta, čovjek kome je inače šala bila hljeb.

S O, jadni Đuro! I tako on, veliš, stoji pred tobom? — pita. tobože sne" bivajući se. — A šta ti? Možeš li ba= rem da mu vikneš »smrt fažizmu«?

Smijurina zagluši, --— Đurica se obrće i samo mijenjps u licu. Viče nešto, ali ne možemo da razaznamo šta.

— Kakvo »smrt fašizmu«, — razabrasmo te}: pod konac — druže zamjeniče, kakvo »slobođa narodu«, već ti ja skinuh pušku pa nanesoh....

— Laže, drugovi, — skoči kurir Milož kao podboden i poletje svojoj pušklci, Laže, nego je on meni ispuco met= ke onako po jelikama, pa sad izmislio vuka! — 1 otvori zatvarač da vidi šta je s mecima, O RON

DJURO

&

— Ne lažem, ljudi, — uhvati se Đuro za glavu — već, krsta mi i slave, stoji vuk ovako·preda mnom ko što ja stojim pred vama!

— Preča je tvoja glava, druže Đuro,

hrabri ga tobože sekretar — nego nje- '

govi meci! Pričaj ti samo šta će biti dalje!.. ”, ti tako auišanio, a VUK, hoće li ti pobjeći?

— Neće, druže sekretaru! — premeće se Đuro sa noge na nogu. — Ne može, kad ja nanesoh pa pras u po čela!

— Oh brate, je li golem? — kao iščuđavr se zamjenik, — Evo nama, braćo, svakom po vučija šubara!

— Nećeš je, druže zamjeniče, — zavajka Đuro — skrojiti ni ja ni ti, to je meni najveća muka! Pobježe škot, samo sam ga ranio! Skovitla se dolje u potok!

— Laže, drugovi, — izcčiže šaržer Miloš iz ćoška — vidite gdje laže! Opalio, veli, jedanput, a meni vale tri metka! Ako je ono bio vuk, neka ja budem međed! Ispuno onako!

— Nije istina, — Hreknu Đuro, žile

mu po vrafu iskočiše — nego sam ja,

drugovi, smjerio još dva metka za zvjeretom! — pa se iskosi na Miloša. —A ti bi volio đa ti drug i pogine, sa-

·mo da ti ostanu tri metka! Ne boj

se, — nastavi svlačeći zeleni talijanski šinjel — vratiću ti deset za jedan, valjda i mene sreća posluži da se dočepam oružja!

Bez oružja on nije bio baš potpuno. Imao je dvije bombe. jednu domaću, kakve je od vodovodnih cijevi građio neki kovač, i drugu »talijansku«, kojih se poslije prvih borbi s Talijani” ma moglo dosta vidjeti čak | u kurira, uglavnom zato što ih je otimano u izobilju, a i zato što su te bombe od crveno obojena lima služile samo »za ulijevanje straha«. :

Te svoje dvije bombe Đuro je žicom svezao za opasač i, opasan uvijek, s njima tako i spavao; treba li da pođe nekud,makar i u odbor, do kojeg nije bilo ni deset minuta, otpa · je ih odmah i pripasuje po šinjelu, nek se vi» de, a pecne li ga neko za to, on uz-

Martinovića na času sa svojim đacima, kao i originalna slika ruskog admirala iz doba Petra Velikog Mata Zmajevića, rođom iz Perasta, koji je bio jedan od organizatora ruske baltičke flote. U pomorskim bitkama sa Šveđanima admiral Zmajević odnio je nekoliko pobjeda te je zbog toga dobio rusku kontraadmiralsku _ zastavu od Petra „Velikog, koja će takođe biti smještena u ovom muzeju kao i njegova sablja,

Na dan proslave, koja će se održati ove jeseni, biće otkrivena spomnploča na zgrađi »Nautike« u Perastu. Istog dana uveče održaće se u Kotoru kulturno-umjetnička · smotra uz Učešće pjevačkih horova iz Kotora, Hercegnovog i Titograda, folklornih omladinskih grupa i muzičkih sekcija iz Boke Kotorske. Tih dana prikazivaće se po bioskopima Crne Gore film »Petar Veliki« a po selima održaće se predavanja o našim vezama 8 bratskom Rusijom.

Povodom proslave biće štampana spomenica s maferijalom o istorijskim vezama naših naroda i narođa Sovjetskog Saveza.

A, Be

vrati nekakvom pričom kako je »moj druže, tako jedan vavijek nosio štap sa sabom, Od štapa se nije raškavljo, a samo ga jednom 'nije ponio, — pa ga baš taj dan umlatilo!«

U početku su ga dirali i zbog šinjela. Od onih, naime, silnih šinjela koji su zaplijenjeni u jednoj akciji na kolonu crnokošuljaca Đuru je zapao tako dugačak, đa je njime sve »meo oko sebe ko metla«, A ne bi ga, razumije se, zapao ni taj, đa ubijenom CInokošuljcu na cešti kamion nije oderao pola rukava | gotovo čitav peš, kad ostaci kolone nađadoše u bezglav bijeg. Više nego sigurno, šinjel bi i kez rukava i peša, na sveopći smijeh, drugome, ali ga je komandir čete dodijelio Đuri, koji na sebi nije imao ništa do grudnjaha. Neko vrijeme Đuro je kurirsku službu vršio tako bez rukava i peša, na sveopći smijeh, te ne mogavši najzad živ da ostane od »svijetakije jezika« zamoli Maru lugarušu, i ona mu šinjel potkresa pa od odreska napravi rukav, a preteče još i za šajkaču. |

Tako »ađustiran« Đuro se preobra= zi i u licu | poteče svojim kurirskim prtinama kao brtić,

Te godine bila je jedna ođ onih jakih zima koje se poslije dugo pominju. Snijeg je toliko usuo u planinu, te se činilo, kad se počne topiti, da neće okopniti ni do Petrova. Na prtine, na one sporedne niko više nije ri pomišljao, a glavne Se, št: je snijeg više rastao, sve više nab'jale i odizale s njim uvis, te si na konću putovao izdđignut u jelikovo i bukovo granje kao da oko tebe nije drveće nego neko golemo džbunje.

Ono nekoliko sati šte uglavnom otspava u Štabu kad se vrat! iz četAa, ili u četama kad im denes. poštu iz štabs — to Đuri prođe t toplome, Bav stali dio dena ili noći proteče mu u osamljenu lezđenju 'roz premrlu bijelu pustiniu, koja kao da # tek ma\!o trzne kad vjeverica opraši kitinu sa grane, ili hukne ćuk iz tame, ili do~

La

LI MI

promena, uprkos tome što Je izgledalo da se neprestano radi jedan te isti pošao, ! Bilo je dana kada je po 2000 članova Narodnog fronta VII rejona (po-

1000 u jednoj smeni) izlazilo na ·ra= „

dilište, ı Mnogo nedelja radili su mineri n& ovom kamenom gradilištu. Oni su od- valjivali velike stene ručnim bušilicama, pošto je veliki kompresor već posle nekoliko dana rada uzet za drugu iz-

gradnju. · Kad su planovi završeni, prišlo se izgradnji prilazne rampe, Članovi

frontovskih organizacija navalili su na brdo i prebacivali zemlju preko druma. Živa traka ljudi, dugačka 150 metara, hitro se sagibala i uspravljala, kao venac lelujavog cveća.

A za terenski rad, poravnjivanje i kaldrmisanje, došla je omlađina. Preko 300 omlađinaca radilo je složno i predano, onim elanom koji omogućuje da se svaki zadatak reši,

Kad su ovi radovi završeni stigla je na teren »kamena brigada«,. Najbolji majstori, kamenoresci i zidari, njih desetorica, započeli su ogroman pošao. Kolektiv dalmatinskih majstora voli i poznaje svoj kamen i znalački i smišljeno je radio. Brigađom je rukovodio Marijan Cvitković., ;

Došla je jesen i zima, ali radovi u kamenolomu nisu prekidani. Gotovo svaki dan donosio bi po nošto novo. U snažnom i neprekidnom radu ljuđi su razume: kako tr22)a sarađivati na delu izgradnje naše zemlie Ljubav prema ideji, prema planu koji treba ostvariti, ovđe kao i širom naše zemlje nadahnjivala je svesne ruke, Uskoro su nikle kamene fasade, razazna=vale se konture gledališta, ocrtavala velika pozornica, U suterenu su sagrađene male sobe za garderobe, sprove= den vodovod za tuševe i lavaboe, izveđena komplikovana mreža osvetljenja, Stigao je na gradilište i ogroman električni kabel, koji je trebalo premotati i uvući u tunel. Nije bilo potrebnih naprava. Tađa je 500 ljudi i žena prihvatilo kabel, dugačak 250 me-= tara, i stojeći u polukrugu, veselo kao da će zaigrati kolo, uvlačilo lepljivi, zmijasti kabel Jagano ispod pozornice u tunel.,. i

U toku rađova bilo je još mnogo podviga i raznih problema, a ipak se pri ovom zamašnom poslu nije desio

, ni jedan nesrećni slučaj. Na kraju su

naši električari u rekordnom vremenu završili imstalaciju osvetljenja, majstor? su montirali :sedišta i najzad pozornica je zasjala lepotom raznobojnog kamena, — sirove stene, obrađeni kamen, precizno izdelane stepenice i stubovi, senke i svetlosti, zeleni okvir drveća i trave i plavi svod neba slili su se u celinu zajedničkog dela prirode i ljudi, Beograđ i cela zemlja dobili su novu, veliku i vanredno lepu amfiteatralnu pozornicu.

Došli su pevači i svirači. Ljudi sa gradilišta potrčali su ka gledalištu, A kad je orkestar zasvirao prve akorde, dirigenti i direktori pozorišta šetali su se tiho s jednog mesta na drugo, iz jednog ugla u drugi, oslušku.ući, ispi= tujući: đa li je akustičnost ostala nepovređena? ı

Jedan inženjer je primetio:

.· — Ovo je proba izdržljivosti! Kao kad sa prepunim kamionima ispitujemo opterećenje mosta!

Otađa je letnja pozornica u 'Topčideru počela svoj život. Reflektori ble= šte nad scenom, a u gleđdalištu 1800 ljudi slušaju muziku i pevanje naših najboljih umetnika, doživljuju bajku koju je u kamenu obistinila neumorna ruka oduševljenih truđbenika. Prve pretstave date su za đelegate Petog kongresa Komunističke partije Jugoslavije.

JN. SKENDER KULENOVIĆ

pru iz opkoljenih gamizon” priglušeni puenji ustrašenih talijanskih u„va– jača, ustaša i domob ana, što im »nema sna ni mirna zalogaja«.

— Ne bih ti ja prije smio obnoć kroza šumu ko ni kroz groblje! — Đuro tako jedne mjesečne noći ide sa mnom preko Međeđeg Brda, prtina se sad zavuče pod svod krošanja, pa ućutimo kroz pritajenu pjegavu sumračicu, sad opet izbije na čistinu, pa nam pljusne u oči ona blještava smjesa sniježne i mjesečne bjeline, kad gaziš kroza snijeg kao da grneš kroz napadalu mjesečinu, a mjesečina sipi odozgo kao tanka sniježna prašina, i tad se obojica rasptičamo. — A ad, gazi Đuro pređa mnom — sađ bih ti smio ovako evo leći pa noćiti i ovdje i u groblju.

U pokretu tako samo kad ne spava, a valjđa i u snu, Đuri su se na obrazima stvorila kao dva stalna jezera zdravog rumenila, tamneći ili blijedeći samo kad ga neko razljuti. Vjerovatno i zato što ga vidi tako rumena, komandan' bi mu zagugutao lijepeći kuvertu:

— Deđe, Đurice, moja rumena ružice! Pred kućom ti sunce sjalo, na o brazu ti ružica cvala, odnijećeš OvO pismo četi u Klijevce!

Bogzna koliko je puta to dijete pre= mjerilo talo svoje dvij: duge kurirske staze, koje su obje vodile do na samu granicu prostrane oslobođene teritorije pod Grmečom, jedna dolje u popaljenc Klijevce, pod samo ustaško utvrđenie Kalauru. a druga preko Međeđep Brđa u još čitavo Zavalje poNa drugog ustaškog gnijezđa u SaniCL · i

Pravo via. TI u toj stalnoj trci, meni se činilo. i nije samo da mi se činilo, nego je zaista svakim danom ra-– slo kao iz vođe. Ponekad Đure duže vremena ne viđim, a kad se opet 8astanemo, nešto mi čudno nr njemu, o– gledam ge, prebirem pn njemu, najednom — on Y' veći! Fo đugim cjevanicama i rukama, po tanku struku i vi-

O AA aa i lo |

soku vratu, našlućivao se odmah U AO

njemu, ostane li samo živ, jed onih koščatih gorštačkih bor NO aa

-