Књижевне новине

i Nie

SMRT FASIZMU = SLOBODA NAR. ODU!

BROJ 38 GODINA I

·SILVIJE STRAHI

Četrdeset godina je prošlo otkako je umro Silvije Strahimir Kranjčević, jedan istaknuti pesnik hrvatskog i jugoslovenskih naroda, u četrdeset trećoj godini života, ophrvan neizlečivom bolešću, pošto je kroz rvanje s pitanjima tadašnje hrvatske i bosanske stvarnosti već izbio na vodeće mešto u hrvatskoj poeziji. Proslavljajući ga sada, ne iskopavamo ga iz prašnjavih biblioteka niti ga fražimo

samo po antologijama i čitankama,”

nego ga nalazimo u svesti i osećanjima svakoga od nas, kao što su naši veliki pesnici prošlosti uvek uz naš kad se rešava i izvršuje nešto sudbonosno. Veliki deo njegovih Knjiškiretoričnih stihova, u kojima se kovitlaju magle ispresecane sevanjem mu-– nja, s pravom je zaboravljen, i nije potrebno iz pijeteta pripisati im vrednost. No iz mnoštva njegovih pesama, nejednakih po sadržajnoj, „idejnoj i izražajnoji vrednosti, izdiže se jedan broj trajnih i živih, Ostale su žive i trajaće dalje one njegove pesme u koima je izrekao poetska svedočanstva o svome dobu i svojoj zemlji, a upravo u tim pesmama u kojima je izrekao poetski sađržaj nov u njegovom dobu i njegovoj zemlji našao je najčistiji izraz i najvišu formu za misaoni i emotivni sadržaj. O svojoj zemlji i svome dobu on nije rekao samo poetske istine, on je izrazio i sumnje, i nedoumice, i padove, I time je ponekad odrazio odnose koji su u njegovo doba vladali u Hrvatskoj i Bosni, u nagodbenjačkoj Hrvatskoj pod KuenHedervariem i u okupiranoj Bosni pod Kalajem.

Za velikog pesnika izgleda banalno reći da je četrdeset godina posle svoOje smrti još živ, jer za velikog pesnika je to mala vremenska distanca. Međutim: to znači nešto kad je reč upravo o ovih četrdeset godina našega veka, ispunjenih presudnim istoriskim promenama, Tri godine pre 'Kranjčevićeve smrti odigrala se prva

revolucija u Rusiji. Od njegove smrti ,

do danas bila su dva svetska rata, pobedila je proleterska revolucija u Rusiji i ostvaren socijalizam u Sovjetskom Savezu, a prva socijalistička zemlja omogućila je u drugom: svetskom ratu pobedu nad fašizmom i nastanak novih socijalističkih zemalja. A doba u koje je Kranjčević stvarao bila je već epoha imperijalizma i predvečerje socijalističke revolucije. I u skučenim okvirima Hrvatske, koja je tada još bila pod tuđinskom vladavinom, istorija je postavljala pitanja koja će se u narednim decenijama rešavati. U zemlji nacionalne porobljenosti i sve oštrijih klasnih suprotnosti, u zemlji relativno zaostaloj, Kranjčević je ta pitanja prihvatao i poetski formulisao, strasno i intenzivno, iako često mutno i zbunjeno, Upravo zato što su se u Kranjčevićevo doba postavljala već pitanja naše epohe, jako u okvirima tada još relativno zaostale zemlje s nacionalno potlačenim narodom, taj vremenski razmak je kritičniji za mnoge vrednosti nego raniji mnogo duži vremenski razmaci. Takozvane vrednosti mođernističkih pojava buržoaske dekadencije odlaze u nepovrat, u samom periodu javljanja, A Kranjčević je živ zato što je osećao kakva mu pitanja zadaje njegovo društvo i njegovo doba, što je mnoga od tih pitanja bar postavio alto i nije na njih odgovorio, što je pitanja svoga društva i svoga naroda poetskom formulacijom bacio među svoje savremenike, proževši misli najintimnijim, najličnijim svojim emocijama. Njegova lirika je pretežno misaoni, čak refleksivno-retorična. No ona nije stihovanje filozofskih formula ili političkih parola. Nasuprot njegovoj subjektivnoj lirici koja je bleda, malokrvna i konvencionalno-starinska, upravo njegova misaona lirika, u kojoj se rve s problemima, nosi žarko obeležje jedne snažne poetske indivi' dualnosti, jer su mnoga društvena pi=tanja palila tabane s tla i vrcala u atmosferi, tražila da budu postavljena, a poetska individualnost ih jie moTala osetiti, prožeti se njima, Pesme Kranjčevićeve oplerećene su mnogim heterogenim · misaonim „materijalom, njihov polet jie bio otežan mnugim zaštarelim rekvizitama sređine koja je'bila tek na početku svog građan= skog razvitka pod nepovoljnim uslovima. No on je u svoje društvo zavitlao te pesme pune pitanja, te pesme izdignute iznad malograđanske idiličnosti, nacionalno-romantične konven= cionalnosti i podaničke spokojnosti. Dvadeset-trideset njegovih najboljih pesama pratilo je generacije posle njega a ušlo u duhovni inventar i savremenih boraca za slobodu i socija-

lizam. A većina njegovih pesama, i'

one mnoge druge manje trajne, uzbudile su duhove njegovog drušiva, raspirile borbu oko njih i oko principa, bile prkosne pretnje za jedne a nadahnute parole za druge, uznemirile ustajalost odnosa, pokolebale konvencije pod mađarskim i austriskim režimom, udarile u mnoge predrasude, kritičkom sumnjom osporile” rnnoge osveštane okamenotine, unele u hrvat= sku poeziju i stvarnost nova osećanja, Pproširile tematske i misaone okvire hrvatske poezije, obogatile poeziju i

ušavršile njen instrument — jezik, a.

in tim delovale na društvenu svest

Adresa uredništva i administracije:

Francuska 7 — Telefon: 28-098

Jovan POPOVIĆ

Neki ocenjivači proglašavali su Kranjčevića pesnikom pesimističke filozofije života, ) jugoslovenskim Hamletom. Klerikalci

su ga proglašavali ateistom, materija

listom i pogubnim huliteljem. reak-

cicnarni nacionalisti su ga proglašava~, li socijalistom i društvenim revolu=

cionarem, da bi ga time pobijali: Neki su ođ svih njegovih pesama davali estetsko priznanje samo cnima u kojima je izrazio klonuće i beznađe, a neki su kod njega isticali darvinizam, socijalizam i revolucionarstvo, Kranjčević nije pesnik pesimizma kao pogleda na svet. On to nije ni iž organskih ni iz metafizičkih pobuda, cn nije ni prepevač Rkvazi-filozofije Šopenhauera i Hartmana onako kako je Šiler bio poetski interpretator Kanta. U njegovoj poeziji sukobljavaju se i brkaju razne ideje i koncepcije, a

što se tiče pogleda na svet koji bi nje-, govim mislima dao potpunu jasnoću 1,

istinitost. njemu je nedostaiao takav

pogled. Bio je eklektik. kod koga je,

pored vulgarnog materijalizma bilo i vulgarnog filozofiranja i hrišćanskih

pojmova, no ono što se u njegovim .

pesmama nazivalo pesimizmom velikim je delom gnevno klonuće u društvenom revoltu. Greše i oni koji ga, afirmišući ono što su reakcionari napadali, dobronamermmo priznaju za pesnika radničke klase, za pesnika koji stoji na stanovištu- naučnog socijalizma. koji je svestan uloge proletarijata. čak vidovito predviđa socijalističko društvo. To su preterivanja koja, su metodski štetna. Kranjčević nije zato živ što bi neke njegove parole i danas delovale aktuelno i primen]ljivo, niti zato što bi čak i u tadašnjim relaciJama jasno i čisto bio postavio ideje kojima se danas prožima naša književnost. Činjenica je da su neke njegove pesme još za njegova života preštampavali radnički listovi. Činili su to i posle njegove smrti,.kad je klasni radnički pokret u našim · zemljama postao mnogo jači. Avangarda radničke klase osećala je đa šu joi neke reči

Kranjčevićeve bliske i značajne, i om

je njoj po najnaprednijim elementima švoje poežije bio blizak kao i na prednoj inteligenciji.

U doba u koje je stvarao (na raz~

međi veka) Kranjčević je objektivno

mogao doći do jasnijeg pogleda na svet, naime nije morao patiti od misaonih natruha koje su ga mutile, No isto tako je društvena sredina objektivno ometala njegov razvitak i bilo bi besmisleno zamerati mu što nije imao jasniji pogled na svet i jednosmisleniji stav prema stvarnosti, Ono što je veliko kod Kranjčevića, uza svu zamućenost njegovih misli i slika, uza sve imaginarne uzlete u vasionu i beznadežne padove pred konkretnom stvarnošću. to je da se hvatao u koštac sa pitanjima koja je na

zirao u društvu, da je u hrvatskoj po- ·

eziji na nov način opevao narođ i Otadžbinu i prvi poetski postavio neka veilka drušivena pitanja, da je intenzitetom svoje misaono strasne i figurativne poezije ne samo đaleko nadvisio dotadašnju hrvatsku poeziju, neEo i ostao iznad modernističkih generacija koje su došle za njim i tobože »pristizale« Evropu primajući dekadenciju, A skoro čitava poezija Kranjčevićeva, nastala u nagodbenjačkom. periodu nasilne vladavine Kuen-Hedervaria u Hrvatskoj i kolonizatorske politike Austrije u Bosni, rve se s pitanjima sudbine narođa, s društvenim pitanjima, ponekad u neposrednom vidu a češće u kosmičkoj ili religioznoj travestiji. Kranjčević je bio mlađi savremenik Jakšića, Ilića i Zmaja, s kojima ima dodirnih tačaka, kaois Kostićem i Njegošem, ostajući takođe pod izvesnim uticajem Harambašića. U poređenju s Jakšićem i Vojislavom Ilićem Kranjčević po izvesnim poetskim kvalitetima zaostaje. No njegova nejednaka poezija ima širok tematski i misaoni registar, a izvesne stvari izrekao je Kranjčević prvi u tome viđu. Beznačajan u ljubavnim pesmama, plačajući u patriotskim pesmama ponekad danak ranijoj patriotskoj poeziji iliriskih budnica i četrdesetosmaških pokliča. Kranjčević je nekim pesmama s neposrednom ili mitski travestiranom društvenom problematikom dostizao visok intenzitet i nove akcente Apstraktnost njegove poezije (apstraktnost u odnošu prema konkretnoj stvarnosti a ne uvek u smislu čulne figurativnosti) odražava izvesne odnose u njegovom društvu, kao što i neki njegovi očajnički padovi u skepsu i beznađe svedoče o uslovima u tom društvu, Bilo je to doba podmuklonasilne politike Pešte posle nagodbe doba ogorčenih ali sitnih borbi između unionista (mađarona), obzoraša (Jugoslovena), i pravaša s,raznim nijansama, doba u kome je izumirala ilirska romantika. a cvetala parolska lirika stranke prava. Doba bez značajnih promena u političkoj je pesnik Harambašić odležao petnaest meseci zatvora zbog naivne crtice »Tri molitve«. Doba u kome je u Bosni, kuda je Kranječević došao iz Hrvatske, upravo počeo da funkcioniše aneksioni aparat Austrije; srpsko, hrvatsko i muslimansko stanovništvo nacionalno pođeljeno i pored klasnih diferencija unutar svake nac'onalnosti, a rađ= nički pokret u. žačetku. Doba velike kulturne zaoštalosti Bosne posle tur=

hrvatskim odnosno.

situaciji. u kome ·

BEOGRAD,

MIR KRANJČEVIĆ

ske vladavine i »kulturne misije« kolonizatorskih austriskih vlasti. Doba u kome je pesnik Kranjčević, u sebi ispunjen osećanjem titanizma i mesijanizma. činovnikovao u aušsfriskoj školi i uređivao vladin časopis, Uprkos tim prilikama. Kranjčević je intonirao poetske misli nove za hrvatsku književnost. Ono što se nazivalo pesimizmom u njegovoj poeziji, ustva– Ti je bolno, ponekad sarkastično ili čak cinično razračunavanje sa stegom i besmislenošću poretka, pa i sa samim sobom, Romantični i donekle teatralni titanizam pesnika morao je biti stegnut u redengot austriskog činovnika, a svoj mesijanistički nagoveštaj istine, pravde i slobode on je s tla rieposrednih društveno-političkih odnosa i borbi premeštao, u kosmičke daljine, oblačio u ruho bibliske fabule, postavljao na pozornicu „kosmogonija i sumraka bogova. Kranjčević, koji je u mladosti pobegao iz bogoslovije i u mnogim pesmama se Obračunavao sa crkvom, bogom i religijom. ustvari nije bio ateista na stanovištu savremene nauke u osnovi on se nikad nije oslobodio izvesnih elemenafta religioznosti, U očajanju on sumnja u sve i izruguje se svemu, ali kad govori o pravdi on ne može bez pojma boda i neba, ma i u figuri, Međutim, u doba kada je stvarao svoje najborbenije pesme. ne samo što je naučni socijalizam već bio tekovina međunarodnog

radničkog pokreta, nego se radnički

pokret, na klasnoj osnovi i s naučnim pogledom, razvijao i u Hrvatskoj i u Bosni — doduše u začetku. Kranjčević je osećao da radničkoj klasi pripada budućnost. On je sanjao o Sslobodđi svog nacionalno potlačenog naroda, ali je kao zasluženog pobednika video radnika. On nije jasno shvatio da ·će se pobeda izvojevati klasnom borbom i revoluciiom. on je to izražavao kroz kosmičke vizije i hrišćanske parabole. U svetskoj poeziji radnička klasa je tada već našla svoje tumače, No u našoj poeziji, u kojoj je Đura Jakšić pod uticajem Svetozara Markovića počeo. da apostrofira radnike, prvi je Kranjčević našao ovakve

akcente:

· YStvmiš takav, pvozdenu dižuć miškti | Spram nebesa, jedini Krvi smrine ~

Romu pdtri čelo dd Kruni svoje Pobjednim znakom«. (Rađniku)

Živeći i stvarajući pod uslovima au-– strobosanske mizerije, kada ni u Hrvatskoj nije bilo šireg razmaha na=rodnih snaga, i Kranjčević je, kao ŠiJer po Engelsovoj karakterizaciji, često bežao iz banalne mizerije u VisoOkoparnu, Naročito je to činio u Dposlednjim godinama svoga stvaralaštva (od 1900) u zbirci »Trzaji«. Njegov Zadnji Adam, kao poslednji preživeli čovek iz roda titana koji su Sve na zemlji stvorili svojom rukom, umirući ispisuje na večnom ledu opustleloga globusa upitnik. U lirski vanredno intenzivnoj pesmi »Iza spuštenih trepavica« on beži u neki panteizam, prepuštajući se. naizmence senzacijama prirođe i skeptičkim mislima o svetu, svoju nemoć postavlja u zVezdane visine umanjujući stvarnost prema Alfi u Malim Kolima, a na »vratima velike noći« sarkastično-ha-– Jucinatorskih »Lucidnih intervala« nalazi kao ishod — »velikog Budu«.

To su očajničke samoombane pesnika, koji je hteo da veruje da:

»Daleko od tog svijetskog Kala,

Gdje skvrne zemlju čovjek-bjesnik,

Nad zemnim prahom lebđi pjesnik«. (Kolo sreće)

No pesnik u svojim stvarno svetlim momentima vidi zemlju, oseća pafnje i probleme naroda, gnevno optužuje i patetično bodri, evocira stare uskoke i traži slobodnu budućnost naroda, žigoše pripuze, fuđinske sluge i oportuniste u pesmi o gospodskom psu Kastoru, diže protest kroz Otpuštenog vojnika i Našeg čovu koji su vojevali za tuđina i ostali sakati, brine o seljaku na zemlji, i izražava jad Iseljenika koji napušta zemlju jer u njoj ne može da živi. Posle poplave romantično patriotskih stihova na nov način odiekuju njegovi najličnijim emocijama prožeti stihovi o domovini, O onoj koja je ponižena i o onoj u budućnosti koju nosi u srcu, a s kojom je srastao:

| »I sve Što po njoj gazi, po momu srcu

pleše, Njen rug je i moj rug: Mom otkinuše biću sve njojzi što oteše I ne vraćaju dug«. | (Moj), dom)

I u pesmi »Misao svijeta« on proširuje vidike patriotizma do bratstva slobodnih naroda: V

»A nad svijetom azur drhti tamjanovim ? lakim dimom

Nad bratskijem čovječanstvom i nad zem- ·

ljom-đomovinom«.

To „da ga »trzaji« beznadežne sumnje nisu potpuno obeskrilili (iako mu-– tno i mistično pozdravio je rusku revoluciju 1905 u pesmi »Vizija«), da je ma i u kosmičko-religioznoj travestiji nagovestio pravo radnika na gospodstvo svetom — to je pobeda pesnika i nad banalnom mizerijom tađašnjih prilika i nad visokoparnom mizerijom svojih zvezdanih bekstava, j Iz pređavahn, ' svečanoj aka: idi u Beob au OR BR kVčĆanGi aka

UTORAK, 2 NOVEMBAR 1948

. mladina ' Kranjčevića

Kratko vrijeme iza Kranjčevićeve smrti izišao je izbor njegovih stihova pod natpisom »Pjesme omladini«. Sa. stavio ga je jedan od tada priznatih školsk:h radnika u Bosni. Knjiga je bila uređena tako, da su je crkvene i Školske vlasti. mogle bez straha dati u ruke učanjic ma. No nije pro_ šlo mnogo, i upravo sa strane nekih pedagoga stali su-padati udarci po Kranjčeviće_ voj poeziji, kao da. je ona izvor i uzrok omladinskog pesimizma.. Pa i neki kritičari, koji su Kraničevića kao bjesnika cijenili, dr_· žali su potrebnim da omladinn odvraćaiu ad njega Najbolji izraz dobilo je fakvo mišljenje u riječma Branka Vodnika: »Kako je bio. beskrajan Kranjčevićev pesimi_ zam, tako je beskrajian Nazorov optimizame. Pa ipak. unatoč to_ me i protiv foga. Oje smatrala svojim pjesnikom. Ona ga je i čitala i voljela — ali niti slijedeći ljude, koji su joj ga htjeli pružiti u obliku antologija za ško_ lu, niti slušajući one, koji su u njegovoj umjetnosti vidjeli nešto bolesno, sumorno, opasno. Omladina Je Kraničevića držala svojim pjesnikom — ali mimo školu, protiv škola i mimo tada priznatu i poznatu kritiku i estetiku. |

Omlađinskim piscima proglašivali su se nekada u nas liudi, koji nisu imali sposobnosti, đa se probiju u živu književnost: pisali su žato za omladinu. jer su vjerovali. da se njoj može pružiti bilo što. Prikladnim za đaštvo držali šu upravljači prosvjetne politike spiše, koji su u skladu s težnjama vlasti, i koji su imali da utvrđuju postojeće društvene i političke odnose. Kraničević nije bio takav pjesnik. No upravo zato omladina ga je držala svojim. On je bio njezin pjesnik, upravo zato. jer je izražavao sumnju u poredak. koji nas je stješniavao i gušio u ekonomskom, društvenom i političkom pogledu. Takav je Kranjčević imao malo što zajedničko s piscem, kojega su naročito udešavali za mladi svijet, i kojega su S· druge strane proglašivali opasnim. Pjesnikom omladine ostao je kroz više od 50 godina. J

Od posljednj:h. decenija Kranjčevićeva života, pa do njegove smrfi. izmijenilo se u nas nekoliko omladinskih pokoljenja, od kojih je svako postavljalo pred sebe zađatke. Bilo je pokoljenja. kojih su se pripadnici proglašivali pravaškima. Bilo je drugih, koja su slijedila program tađanjih haprednjaka, Treća su se (u Austriji) smatrala i revolucionarnima u smislu nacionalnog oslobođenja. Četvrti su, u Austrougarskoj i u staroj Jugoslaviji, prijanjali uz socijalizam. Konačno. peti su već bili više ili manje izraziti marksisti, Svako je.od tih pokoljenja imalo i svoje književne simpatije i antipatije, i svako ije od njih stajalo različito prema pojavama žive hrvatske književno sti i hrvatske književne prošlosti. No najnapredniji dio među njima svima, — nalazio je u Kranjčeviću pjesnika, koji izražava njegove težnje..

U Kranjčeviću. je omladina prije svega gledala pjesnika, koji je pisao o Onome, što je i ona sama, osjećala kao zlo, kao teret, kao pritisak, kao laž. Vrijeme, što ga je Kranjčević izražavao u svojim pjesmama, posljednji su deceniji XIX vijeka i početak XX vijeka. To je doba, kad se u našim kra= jevima, i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini i u Dalmaciii — sve više osjeća težina kapitalističkog izrabljivanja i nacionalnog ugnjetavanja. I u gradu i u selu proletarijat je bio sve brojniji. Piksploatator se u svoje svrhe služio svim sredstvima: i vlašću, i crkvom. i kulturnim institucijama. U građanskoj klasi — koja je u nas još većinom bila i stranog porijetla — sve veći luksuz, rastrošnost. trka za modđom — a među radništvom i seljaštvom nezadovoljstvo sve veće. Koliko e vrijeme odmicalo, toliko su problemi postajali oštrijima. Ono što je Kraničević za života dobro zapazio, možda katkad kao pojeđinačan slučaj, u desetljećima poslije njegove smrti. pokazivalo 'se u sve ozbiljnijim oblicima, i

Od svih hrvatskih pjesnika XIX Viieka, Kran čević je najjasnije i. najot-

·' vorenije ukazivao na sve nakaznosti ·tadašnjeg života. i vršio kritiku svega,

što je tadanje društvo postavljalo pred oči kao uzor. Nije bio pjesnik nekih maglovitih ideala, nego pjesnik hrvatske stvarnosti svog vremena. Svaka od njegovih poznatij:h pjesama koje su njegovi interpretatori često tumačili u vezi 5 različitim stranim uzorima ima korijen u hrvatskim prilikama nje. gova doba. ora

To je najbolje i najjače osjetila o~

2. mladina, povezujući svaku Kranjčevi7 ćevu. pjesmu s vlastitim opažanjima

Skica za spomenik S.S.

OVI

ORGAN SAVEZA: KNJIŽEVNIKA JUGOSLAVIJE

____ OMLADINA I KRANJČEVIĆ

LIST IZLAZI JEDANPUT NEDELJNO

UTORKOM

Dr Antun BARAC

Kranjčevića Rad Grge Antunca

stvarnosti. Već njegovo shvatanje poezije odgovaralo je onome, što je najbolji dio omladine tražio od umjetnosti. Njegova je »vila« Vila pravde, ljubavi, i kruha, i slobode i vidjela! Stihovi pjesme »Eli, eli lama a?alvani« značili su optužbu protiv sasvim određenog sloja ljudi:

TI tu u sjajnim ložam, u zlatu i u slavi, · Pod v'jencem i pod mitrom na debelo, si - glavi, Zapremili ste i vi i Vaše gospe b'jele ' Na pozornići sv'jeta sve najprve fotelje!

U pjesmi »Excelsior« izražavao je Kranjčević uznoseći ljudsku misao Oalećanje svih naših naprednih pokoljenja: Trskom rukom napr'ied kaže — uvijek napr'jed, napr'ieđ samo

Poput groma grmi: Umah otvarajte vrata širom!

To je za nas, što smo trgli u vis * bunom i nemirom,

Otvarajte, ne čekamo!

Pjesma »Moj dom« značila je protest protiv praznog pravaškog verbalizma:

Ja domovinu imam; tek u srću je nosim,

T brđa joi i dol;

Gdje raj da ovaj prostrem, uzaluđ svijet prosim,

I... gutam svoju bol!

I sve, što po njoj gazi, po mojem srcu pleše,

Nien rug je i moj rug; Mom otkinuše biću sve njojzi što uzeše I ne vraćaju dug.

POŠTARINA PLACENA U GOTOVU

PRIMERAK 8 DINARA

Pjesme »Radniku« i »Prvi grijeh« ponikle su iz hrvatskih društvenih prilika, s izrazitim osjećajem prema klasi, koja stvara.

U Kranijčeviću napredni dio omladine nije stoga nikad viđio pesimistu u doslovnom značenju riječi. Vidio je pjesnika, koji sumnja u tada priznate vrijednosti, i koji svojom skepsom i otvorenim navalama razara ono, što je već bilo očito trulo. A Kranjčević se doista dodimuo svega, i države,i vojske i politike, i crkve i ekonomskih odnosa. Čak i pjesme, kao što su »Mojsije«, »Zadnji Adam«, omladina nije shvatila s njihove pesimističke strane. »Mojsije« nije pjesma o grubosti mase i o usamljenosti viših pojedinaca, nego pjesma O tome» kako je potrebno vjerovati u postavljene ciljeve: jer kad čovjek gubi tu vjeru, onda i umire, »Zadnjeg Adama« ne treba razumjeti samo kao izraz uvjerenja. o konačnom, besmislenom nestajanju svega, što je čovjek stvorio — nego kao pjesmu, po kojoj je Živ, konkretan čovjek ipak stvorio sve, što je na zemlji bilo lijepo i đobro:

Kranijčevićev posljednji čovjek nije ni pred smrt pobijeđeni slabić, nego buntovnik, koji se sjeća svega, što je stvorio u toku dugih vjekova — što je stvorio sam, vlastitim trudom:

Cijela povijest pokapana Krvi, Jednakost, bratstvo ı sloboda!

Da čoviek buđe do nebesa prvi,

Da bogu ruku poda?!

I sve na zemlji, što se rajem zvalo, A čovjek svojim stvorio je znojem, Sagradiv carstvo Edenovo palo

O trudu samo svojem?!

Kranjčevićeva klonuća, njegovi časovi teških sumnja nisu nukali na slabost, nego su tu poeziju činili još ljudskijom. U svojoj cjelini ta poezija ne potiče na rezignaciju. na „pesimizam, nego Je za sve napredne elemente bila izražajem potrebe za pobunom da se poruši sve, što ne valja, da bi se ostvaTio bolji poredak. Upravo u Kranjčevi« ća našle su se riječi vjure, da je to maguće. postići,

Četrdeset godina od Jranjčevićeve smirtj mamo novu omladđinu, Koja u PF raničeviću vloeđa svog pjesnika — ne pjesnika pesimizma nopo pšiesnika koji je navijestio viđike, što ih sama đrži svojima. Njegova kritika, njegova sumnja u negdašnji poredak Đokazali su svu svoju opravdanost i istinitošt u kasnijem rnazvitku naših ehonomskih, društvenih, političkih odnosa, No ta kritika i sumnja misu se svršile dobrovolinom knpitulacijom pređ silama zla» nego uništenjem onoga, što ih je izazvalo. Mjesto kritike dolazi razdoblje izgradnje. kada radni čovjek, prema Kranjčevićevu »Prvom grijehu«, stvara zemaljski raj. Čovjek današnjice može naibolje utvrđiti koliko su bile istinite Mraničevićeve riječi, napisane još g. 1892:

Već se kreni vedre sv'jesti, Ima nešto. što još vrijeđi:

Gledaj, druže, s radne pesti Kako krvav znoj se c'jeđi,

Kako buši zemnu gruđu

T sokola seže siva,

Svojom borbom i po truđu

Kako čovjek đivom biva!

SAVREMENOST KRANJČEVICA

Na svečanoj akademiji u 29 oktobra održana u Zagrebu,

čast Silvija Strahimira Kranjčevića, književnik Marin Franičević održao je opširan

koja je

referat, iz koga objavljujemo završne pasuse.

Kranjčevićeva poezija u svom najboljem dijelu zasta je odraz SV .nosti. Kao takva ona je uvijek djelo. vala. Njega se nije nikađa ni shvaćalo drukčije, nego tako, aktivistički. Neprijatelji progresa su ga napadali, ili mistificirali, proglašujući ga kozm čtkim nmoesm:stom, Šopeniiue OVcem, našim Hamletom. Vrijeđali su ga razni Rožići i Markovići svojim kritikama i uspomenama. Alj njego. va pcezija je živjela u srcima čitave jedne generacije naprednih omladinaca, koji su ga bili izdigli kao svoj barjak. U jalovim godinama matoševsko-gričanskog formalizma u poežijl, ono nekoliko Kranjčevićevih pjesama svijetlilo je kao neugašeni krijes. U godinama između dva rata ponovno je ta poezija nadahnjivala novu generaciju, onu generaciju, koja se U„ pinjala da između dvaju kolosjeka' po kojem se kretala ondašnja literatura izabere onaj progresivni.

U našoj stvarnosti, kad su stvoreni svi uslovi za razvoj i procvat nove literature rođene između dva rata u teškim uslovima diktature i klasne borbe, uslovima ugnjetavanja narodnih masa i progona svega što je na_ predno, — Kranjčevićev lik stoji veoma visoko. Naši narodi već su prešli puteve o kojima Kranjčević pred četrdeset, pedeset godina nije mogao ni sanjati, i mi se danas okrećemo Kranjčeviću iz sasvim nove perspektive. Ali mi još čujemo nlegovu riječ i razum!jemo njegov glas, koji je u dvostrukom mraku govorio o neslu_

· ćenom svijetlu i koji je u vrijeme općeg mucanja tako gromko odjeki-

vao.

Naša današnja poezija ne nastavlja — niti treba da nastavlja Kranjčevića. Drugi su njeni zadaci. Ona ima da odrazi novi svijet koji se rađa pred našim očima. Ali ona neće moći da ga mimoiđe i zaboravi. Njegov lik izdiže se i izdizat će' se visoko pred našim očima kao lik pjesnika koji

se kidao u teškom grču, ali spontano i pošteno, kojije konačno progovorio duboko ljudski.

I kad se govori o kulturnoj tradiciji, o onom najvrijednijem što imamo u prošlosti, — u našoj novoj stvarnosti — Kranjčević nikađa ne može i neće biti zaboravljen. · On ostaje sa dvadeset, trideset pjesama uvijek živo i aktivno naše književno blago. Po tim je pjesmama Kranjčević današnji, po njima će. biti i su_ trašnji.

SVEČANA AKADEMIJA U BEOGRADU

Svečanu akademiju koju je povodom četrdesetogođišnjice smrti S. S. Kranjc

čevića organizovalo u Beogradu Udru=

ženje književnika Srbije otvorio je Milan Bogdanović. U ime Saveza književnika Jugoslavije govorio ·je akade-

mik Veljko Petrović. Predavanje o i :

Kraničeviću održao je Jovan Popović, Stihove Kraničevića recitovali su članovi Jugoslovenskog dramskog: pozorišta Marija Crnobori, Tomislav Tankofer i Branko Pleša, . F“

U SARAJEVU NA KUĆI U KOJOJ JE PESNIK UMRO, OTKRIVENA JE SPOMEN-PLOČA |

U Sarajevu otkrivena je spomenploča na kući, u ulici Petra Kočića broj 15, u· kojoj je Kranjčević živeo i radio dugo vremena iu kojoj je i "umro. U Zemaljskom muzeju u Sarajevu otvorena je Kranjčevićeva radna

pretstavnika javnog i kulturnog,

3 i

i I

NA „la i _-_

soba, a na groblju u Koševu, m Kranjčevićevom grobu, održan je po. men, kome je prisustvovao veliki brđj

života

Sarajeva. Na ovom pomenu, u ime Sa--

veza književnika Jugoslavije

.je pretsednik Ivo Andrić, a u Mne US. druženja književnika Bosn, |

dy , e Herce-