Књижевне новине

UNA

WR FPAŠIZMU — SLOBODA NA RODU!

GODINA II

1 5 rf 34 Memyigčsix p Univenmi po:Bal e

"agebozar Na PLO

“6 > MINJ:2841 Ot

Adresa uredništva 1 administracije: Francuska 7? — Telefon: 28-098

Boosra&, Bil, OPvang Armije 7?1i

Jevme onmvuea KNJIŽEVNIKA JUGOSLAVIJE

| OONIMA KOJI IZNEVERAVAJU

ISTINU U LITERATURI

Tzgleda skoro nepojmljivo da i danas još, ili upravo baš danas. treba govoriti o istini u literaturi kao o vrhovnom kvalitetu svakog pravog Umetničkog književnog stvarania. Izgledalo bi, na prvi pogled, da bi to doista bio izlišan razgovor, toliko je danas već svakome jasno da ne može biti pravog književnog dela bez istinitog sadržaja, niti pravog kniiževnika bez strasne stvaralačke istinoliubivosti, U to nekoga još ubeđivati gsnačilo bi što i dokazivati aksiomu, koja se ne dokazuje: da su. recimo, dva i dva četiri, da je deo manii od celine, da nema uzroka bez posledice. I utoliko je zacelo čudnije što se ovaj 1 ovakav razgovor nameće baš u vezi 8 književnicima sociialističkos sveta, za koje je princip istinitosti davno potvrđen i učinjen obavezom a koji međutim počinju da izneveravaju istinu, Prećutku ući il: čak sveBno ne govoreći istinu kad je reč o Jugoslaviji, oni izneveravaju socijalističku istinu uopšte, i bacaju ružnu svetlost na socijalističku kulturu u čiju istinitost ne bi smeo niko da posumnja, A upravo bi u socijalizmu takva pojava morala biti nezamisliva. U zapadnim literaturama, koje se razvijaju pod uslovima građansko-kapitalističkog društva, sukob sa 'stinom, Otpor prema istini, bežanje od istine pojave su koje se objašnjavaju pritiskom ı diktatom reakcionarne klase. i koje se, zato, ako ne i opravdati, mogu bar razumeti. Literature kapitalističkog sveta imaju stalnu tendenciju otklanjanja od realizma, koji je sam sobom faktor razotkrivanja istine o samom tome sšvetu, a time i niegova kri= tika, pa i njegova negacija,

Ali ni u literaturama kabpitalističkih zemalja vrhovni realistički prinm= cip uzdizanja istine do umetničkog književnoga sadržaja nije mogao i he može biti ugušen, niti poništen. I ftamo svaki pravi književni stvaralac ima i mora da ima pravilan odnoš prema istini, koji. ga neminovno, bez okzira da li sa više ili manje svesti, realistički upućuje. Tim wravilnim odnosom prema istini o životu u konkretno datim „društvenim uslovima određuje se književni moral samoga pisca, formira njegov stvaralački karakter, učvršćuje njegova umetnička savest, I upravo tim svojim stvaralačkim moralom, karakterom i savešću pravi pisac se i pod uslovima kapitalističkog sveta brani od svakog imbe= rativa koji bi od njega tražio da zatvori oči pred istinom» ili da je iskrivi, dakle da laže,

Čime mi danas, ako ne merom re alizma, što će reći sumom umetnički ostvarene istine, određujemo nsprednost i umetnički kvalitet onih Kknijiževnih tvorevina kapitalističkog sveta, prošlih i savremenih, koje prihva= tamo i preko kojih, nad kojima idemo dalje, u viši, socijalistički stupanj književnoga stvaranja?

Ako je, prema tome za literaturu u socijalizmu pravi vid ldumetničkoga stvaranja realističko davanie umetničkih sadržaja, onda je i umetnički ostvarivati istinu neprikosnoveni stVva– ralački princip, a istinu poštovati VI» hovno moralno načelo. Ako literatura u sočijalizmu traži i nalazi novi realistički vid, „socijalistički realizam, to samo znači da ona pre svega ova osnovna načela još oštrije, ioš obave= mnije postavlia. Gorki je to naročito naglašavao. Određujući glavne odlike socijalističkog realizma, on je neu= momo jnsistirao na znkonu istine, koji se tek u literaturi socijalizma. dakle pod uslovima pune društvene slobode. može i naipotpunije stvaralački primeniti. Po njemu umetnički oživljavati »ishinu u slobodi« prva je i Osnovna odlika socijalističko-realistič» kog hnjiževnog postupka, Ali i prva moralna obaveza,

U našoj jugoslovenskoj socijalističkoj stvarmosti literatura je taj stvaralački princip i tu moralnu obavezu doista i prihvatila kao temelinu podlogu u svojim nastojanjima da se socijalističko-realističxi usmeruje, Primenjujući pravino uputstva koja marksizam lenjinizam daju za oblast književnog umetničkog stvaranja, naša literatura je, u svojim najboljim pretstavnicima shvatila da je prvo i osnovno socijalističko obeležje književnosti majpunija, r»pokolebljiva istinoljubivost, koja svakome piscu mora biti i stvaralački princip i umetnički moral. U jugoslovenskoj knjiševnosti uspelo je, 05 pre oslobodilačkog rata i narodne revolucije, da 8e pod rukrvodstvom partije suzbije vlađavina reakcionarne i dekadentnoformalističke literature, i nova literatura, socijalistički nadabnufa, koja se razvijala kroz revolucinn9ime borbe, a danas se razvija pod uslovima socijalizma, isticala je i ističe iznad svega istinitast. Taj princip i Bi mefod čuvaju književnici Ju#oslavije. Boreći 8e za istinu u umetnusfi, jugoslovenski književnici ugleđali su se u tome na velik, uzore kole im je pružala sovjetska književnost i isticali ih pred Svojim narodom. Ali su istovremeno čuvali i sačuvali svoju samostalnost i baš tako i dali našim književnim ostvarenjima ona socijalistička obelcž-

BOGDANOVIĆ

ja kola ne poništavaju osobenost i orlginalnost naših realističkih sadržaja. Naše sledovanje velikim primerima koje pruža sovjetska književnost nije, dakle, bilo idolopoklomičko.

Međutim, danas se, nažalost, može i mora postaviti pitanje, da li Je i u drugim socijalističkim književnosti> ma, ili onima koje misle da se socijalistički usmeruju, taj stvaralački i moralni princip istinoljubivosti poštovan i primenjivan u punoj, socijalističkoj meri. Simptomi govo.e da nije, i da to biva sve manje, — kad je reč o istini o Jugoslaviji i o osnovima među 50= cijalističkim zemljama. Ti simptomi se javljaju kao posledica, na kultur= nome planu, famozne i čudovišne rezolucije Inform-biroa, Onako isto kao što je ona politički antisociialistička, dakle kontrarevolucionarna, jer se suprotstavlja socijalističkome razvoju on zemlje u Evropi, koja. posle Sovjetskog Saveza, najpravilnije i sa najpunijim rezultatima ostvaruje socijalizam, tako isto su antisocijalističke, dakle i kontrarevolucionarne ·pojave kad se neki socijalistički ili kvazisocijalistički pisci, idući za neistinama rezolucije, odriču velikog socijalističkog umetnički-stvaralačkog principa istinoljubivosti, Ako se u ime socijalizma, umetnosti, i pre svega literature, postavlja imperativ istine, kao osnovno realističko stvaralačko načelo, onda je jasno da se u ime socijalizma ne može postaviti i imperativ da se u literaturi laže. Prema tome, pisci koji tvrđe da u ime socijalizma odriču, iskrivljuju i dfalsifikuju istinu, ili otvoreno i svesno Fovore noeistinu, to mogu činiti samo idući za trenutnim, konjukturalnim antisocijalističkim, kontrarevolucionarnižna imperativima.

Tenjin je iznad svega isticao istinoljubivost u literaturi. Istinitost u lite= raturi je, po njemu, onaj odlučni kriterium po kome se ocenjuje snaga jednog književnog dela. Govoreći, na

VIII Kongresu Sovjeta Rusije, o propagandi, a obuhvatajući prirodno, u pojam propagande i literaturu kao najmoćnije sredstvo širenja saznanja o jstini, on je, između oštaloga, re kao i ovo: Sovjetska (dakle. socijalistička) propaganda imala je »svetskih uspeha, jer je naša propaganda u celome svetu uvek govorila istinu. a istinu i dalje govori radnicima i seljacima, dok svaka druga propaganda širi laži«.

Poznati sovjetski dramatičar, pretsednik Saveza sovjetskih pisaca Ukra= jine, A. Kornejčuk, rekao je, na nedavnom Kongresu ukrajinskih pisaca, između ostalog i ovo: »Video sam na Kongresu intelektualaca u Vroclavu... Kako intelektualna elita čitavoga šVeta... gleda u nama, u našoj civilizaciji pravu zastavu istine..« A na tom istome Kongresu za mir u Vroclavu,

jedan drugi, još znamenitiii sovjetski,

pisac, A, Fadjejev, tu zastavu istine je bezazorno izneverio; on je prećutavši ogromni i veličanstveni udeo Jugoslavije u borbi za oslobođenje od fašizma i u borbi za socijalizam, i za mir u svetu, istinu obišao, zlonamerno je pred njom zatvorio,oči, ogrešivši Se tako o osnovni socijalistički književ= nički moral istinoljubivosti,

Jedan drugi ugledni sovjetski pisac, pesnik N. Tihonov, učinio je još daleko i goru i težu Wtvar. Pošto je istinu o našoj zemlji video, poznao i za=voleo, on je o njoj napisao i objavio čitavu zbirku strasno oduševljenih stihova. A ubrzo zatim, pod impera= tivima da se laže, koje nameće In= formbirovština. on je to svoje delo porekao, pogazio ga, pljunuo je na nj: preko Radio Moskve, izneverio je istinu o nama i govorio neistinu, Bolno je, ali je nužno zapitati se, u kom danom slučaju takav pesnik laže. Da li kad je pisao svoje stihove, kad. je stvarao, kad je vršio visoko odgovor” nu i plemenitu funkciju pisca i »inženjera "uša«, čime bi o sebi kao književniku i o svome književničkom moralu dao porazno svedočanstvo? Ili u drugom slučaju, Sred mikrofonom Radija Moskve, kad je podlegao za-

povesti da govori n:istinu, čime bi O

sebi kao čoveku i o svome ljudskom moralu dao doista mračnu sliku?

I šta je, na primer, mislio i osećao česki pisac J. Drđa, koji nam ranije nikad nije uskraćivao vidne i iskrene znake ljubavi i divljenja, kad je, kao pretsednik Kongresa za mir onih delegata kojima francuska vlada nije dala pristup, pristao da. kao delepate Jugoslavije, pozdravi izdajnike naše

zemlje, izdajnike našeg ·socijalizma, izdajnike socijalizma uopšte, nosioce šveg najružnijeg u čoveku, od laži i renegatstva do prodanoga izmečarenja? Zar se u tome trenutku nicegovo ljudsko dostojanstvo, zar se njegov književnički ponos, zar se niegovo

uverenje da upravo on kao književnik ·

mora u svakom danom slučaiu da bu= de neustrašivi branilac istine. nisu Oo= setili povređenim? Ili je sve to morao da izraboti sa stidom u duši i cCrveneći u obrazu?

Primera je, hažalost, u dovoljnom broju da se doista sasvim ozbiljno može ·i mora govoriti o simptomima krize istine u okviru literatura socijalističkog sveta. Kad bugarski pisci kolektivno uzimaju obavezu da objave neku vrstu rata jugoslovenskim piscima, oni fime objavljuju rat istini koju su do juče i sami pozdravljali i divili joj se. Ali sve to dojuče njihovo oduševljeno verovanie u istinu nove Jugoslavije, danas ie samo »lanjski sneg«! A kad se, po sugestijama nekih mađarskih pisaca, preko peštanskog radija tvrđi da u iugoslovenskoj literaturi caruju puno idolopoklonstvo Zapadu, razbludni dekadentni formalizam i raspusna boemija, da je Jugoslavija postala tržište renikcionarne literature, onđa je to tako očigledno sramofna laž, da je čoveku ogavno na nju Se i osvrtati. U toliko ogavnije, što je to postupak po motivu »držte lopova«! Ali sve to, i mnogo šta drugo još, nepobitno ćovori da je istina u krizi kod nekih pisaca socijalističkog sveta. I da je kobni uticaj nemoralno protivistinite rezolucije Informbiroa počeo teško da nagriza i kulturne oblasti života u nekim šocijalističkim zemljama, u kojima lepotu umetničkog poziva pre= tvara u rugobu.

Gorki je govorio đa se lepota može ostvariti i da može postojati samo u »slobodi i istini«, Svako kukavičko ogrešenje o istinu Ssrozavanje je u rugobu. Ima u jednom romanu Anatola Fransa ljudski lik koji je svu svoju fizičku nelepotu osetio kao pgnusnu rugobu f&k u trenutku svoga potpunog moralnog pada. I tada mu nije bilo više potrebno da se pogleda u ogledalo. Prevukao je rukom preko lica i na dlanovima osetio užasan otisak svoje rugobe. Zar izvesni socijalistički pisci ne osećaju, po karakteru i savesti, potrebu i obavezu. pred so=> bom i pred ljudima, da ne zapadnu u položaj kad im se više nikakvo ogledalo neće morati pokazivati?

BEOGRAD, UTORAK, 31 MAJ 1949

IZVORI SNAGE ·

Dvije firme, talijanska »Onar«, nje= mačka »Manat«, — pristigle u jeku fašističke najezde, kao formacije drugog osvajačkog ešalona — računale su

. neko vrijeme na ovaj sektor kao na

svoju koncesiju. Tada ovdje nije bilo partiske ćelije, ni Muhvića, ni čeličnih konstrukcija, nasađenih i rasutih po ozelenjelim livadama pitomog prekomurskog pbejsaža. Te jeseni, prije pet godina, stajao je tu samo jedan Vvisoki, masivni foranj, pod kojim je u gustom mlazu kuljao dragocijeni sok zemlje,

Nafta! Pojam silnih mogućnosti, magična riječ koja u mozgovima sa= vremenih bankara, monopolista, buržoaskih ministara, diktatora i vojnih šefova rezonira zveketom zlata i šušfanjem kupona; ona rađa fantastične slike beskrajnih poljana na kojima niču gvozdene kule, a famom brle duge ječulje nabreklih cisterni i naftovoda. Petrolei ih muči zlim, nemirnim snovima, Ni milion tona toga saća, koje svakoga dana posrču na 1.250.000 bušotina, ne može da utaži glad mašina i gramzivost tih ljudi.

T anonimnog falijanskog grafa, iza »Onara«, uhvatila je groznica ushićenja kad je počeo da buši na slovena= čkom tlu. Ali s radošću došla je drhta vica straha, Visokim tonovima počeli su odjekivati u njegovim ušima zvižduci vozova; zebnja je nagrnula u nje-

.Bovo srce, pretvarala ga u kvrgu gr-

ča i strepnje. Postavio je u toj prokle= toj zemlji skupe uređaje, šikljala je pod njima plemenita bitumija, danima, mjesecima, bez predaha i svakodnevno punila posudu od deset fona. Ali zar neće te njegove opljačkane tone, dok ih prati, na njihovom putu, pored šumaraka, žbunova, kroj prosje= ke i tunele, svakoga časa buknuti u plamenu svjetlost, a zrakom zalepršati čelik kao paučina? Prati ih dok kloparaju, vučene teškom sipljivom lokomotivom, kroz puškarnice bunkera, očima otupljelim, bjednih vojnika. Opet je pruga na zle slutnje odgova= rala dinamitom!

U to vrijeme, na njegovoj strani jedna je armija već pala. _T grof je počeo naglo da kopni. Crni stub stajao je čvrsto usađen u beton. Vjetrovi ga nisu pomjerali. Trgnuvši se naglo, grof je tempom koji je diktirao bojište, likvidirao, prodavao pa= pire, skršen, bijesan, pomaman. Izranjeni njemački gmaz širio je nozdrve, okrećući se.na sve strane, ne bi ]i još negdje osjetio miris nafte. Pružio je pipke i »Onara« je zamjenio »Manat«.

Polja i blagi nabori Međumurja, Prekomurja, široki horizonti Vojvodine, bitumensko blago u Bošni, Dalmaciji, Srbiji — sve to nije iskorišta– vano. Prije rata pomno je skrivan mačaj naših rudišta, jer je razvijanje takve industrije bilo u neskladu sa interesima krupnih kapitalista i njihovom monopolskom strategijom, Tek kada je u jeku rata fašistički stroj žednio više nego do ftađa, kad su se pomrsili konci kartela i finansiskih pauka okupator je pokušao da otvori ventile. Preda mnom je uzbudljiva, dinamična slika: malo prekomursko selo sa hrpom niskih kuća, kao da je u pokretu. Pored taraba, stogova, u baštama i dvorištima, ću se užurbano ljuđi, prenose stvari, čupaju kočeve i

re

." Luj M. Cirić: Dizalice na, Savi

LIST IZLAZI JTIDANPUT NEDELJNO

| UTORKOM

Živko MILIĆ

zelen, rasturaju složena drva, sakuplja ju sitnice, kante, gvožđuriju. Po vijugavim ulicama gegaju se natovareni kamioni sa namještajem, drvima, ciglama. Na vratima kuće proviruje orman, o zid su naslonjeni rastavljeni kreveti, Izgoni se stoka. Domaćin u prljavoj blatnoj košulji popeo se na krov i skida crijep. Skoro polovinu je otrijebio — nad kućom se pojavljuje drveni kostur od tanke tesane građe. Na licima ljudi ozbiljan, muški izraz, umor.

Napuštaju se ognjišta, lomi se kamen rodnog praga, a nigdje, ni u crti skrivenoj među borama lica starica, ni u očima plahovitog: momka, nema prijekora, srdžbe.

Nema dima nađ dimnjacima. Do no=

ći ovdje više neće biti selo, ostaće sa= ,

mo prazne napuštene zidine — ljuska.

— Zašto?

Mozgom je prosštrujalo nekoliko slika prošlosti kada su tihe kolone starih i nejakih milile između garnizona, pretrčavajući zadahtano pruge i ceSste... Ne, ovdje se nešto drugo zbiva.

— Nafta — odgovori jeđan seljak i pokaza rukom ono što je stajalo pred njim. U toj gesti bilo je ponosa i samouvjerenosti. — Pogledaj!

Očima sam gutao: tamo gdje je stajao toranj nesrećnog aristokrate blista realizovana slika iz njegovih snova. Desetine industriskih kula, kao

minareti vitke, i svjetionici podboli nebo nađ zemliom. Na vrhovima perJaju sasušeni vijenci, borovina i barjaci. Svuđa u zraku lebdi miris nafte. Rešetkasti dimovi nadrasli su hrastove, buknuvši naglo iznad „slamnatih krovova. Valjačasti, široki oblici tankova i rezervoara unesoše nesklad u seosku arhitekturu, U barama kraj đubrišta blistaju masne pjege zemnog ulja.

Ne, ovo nije zbijeg. Ovo je dramat= ska scena o rastu, snaženju jednog novog giganta socijalizma, koji se ne diže u visinu lulama dimnjacima, glomaznim „građevinama i ne mrmori bukom svojih strojeva, nego jača poniranjem čeličnih pipaka u tijelo ze mlje, ka naftonosnim dubinama.

Grofove zle slutnje su se ostvarile. Oteše njegov toranj »subverzivni elementi« s pruge. Njemu, magnatima i diplomatima, pored svih nota i pisanih prava. Oteše — svoje.

Ostalo je malo selo sa jednom sonđom. Ali već trideset dana poslije pobjedonosnoga maja putovala je grupa radnika po razorenoj zemlji. Vozovima, koji su zastajali na „zakrečenim prugama, starim kamionima, kolima skupljali su mašine, koje je neprijatelij u bjegu ostavio. Iz Tuzle dovučene su tri bušaće garniture, Prospektori geolozi završavali su ispitivanja. Zašištali su pogonski motori, a čelične šipke svrdlajući lepezastim, „zubatim glavama bušile su prve stotine metaMra, zabijajući še sve dublje, napipavajući plodonosne antikline u podzemlju. Počela je bitka za blagou dubinama, Partiski i privredni funkcioneri, koji su dotle vodili čete, organizovali prve fabrike, ustanove, hotele, inženje= ri majstori, koji nisu nikada radili na sličnom poslu, stizali su zbunjeni u malo slovenačko selo. Mnogi su od njih, tih prvih dana, do kasno u noć prelistavali stručne udžbenike, a preko dana zaboravljali da su nekada imali neki drugi život. Seljaci su na= vlačili radničke kombinezone i gume= ne čizme, zauzimajući mjesta kraj novih željezničkih stubova, enažnih Yrotari-strojeva, na onim istim livađama koje su tek pokosili. I evo, nakon četiri godine rada promijenio se izgled ruđišta: niže se piramida do piramide... Ljudi više nisu zbunjeni, oni su stekli iskustva.

Sekretar Aco Banjac, direktor Ivo Horvat, pokazali su im · dvije rječite linije na tabaku mrežastog milimetar= skog papira, koje govore o pređenom putu. Obe se uspinju, obe streme ka istom dometu: jedna strmom uzlaznom putanjom, prečacem, druga usporena, zbog neke podmukle boljke, onemoćala, Prva je napor metalaca, rudara, inženjera i tehničara, a druga...

Mašine na pogonu nose razne žute mesingane oznake inostranih fabrika. Dovučene i pokupovane sa raznih stra na. Te alatljike pomogle su da se izvrši prva organizovana radna ofanziva, da se ostvare prva tromesječja pla

na. To su malJobrojni veterani, koje su

trebale da zamjene nove mašine, moderni uređaji. Jer, mi smo planirali sa vjerom i računom da nismo sami, da ćemo imati pomoć socijalističkih zemalja. Međutim, baš ova druga linija na grafikonu, slika investicija i kapitalne izgradnje govori drukčije.

Ko od naših ljudi slušajući riječi druga Kidriča o izvršenju plana u 1548 nije zaškripao zubima kod stavke: »... najviše smo plan podbacili u nafti gdie smo izvršili samo 58.3%.« Naro= dne demokratije i SSSR nisu nam dali obećane mašine, a ugovorene buša= će garniture poslali su bez motora. nisu nam isporučeni karotažni uređaji...

Tako su napori naših ljudi, njihova odanost stvari socijalizma, ostavili da-

Jeko za sobom ljuhav i vjernost naših prijatelja. Ovdje su, već u 1948 sni-

Ženi proizvodni troškovi za 103%. Pr-

PRIMERAK 3 DINARA

va radna brigada »Peti kongres«, izvršila je plan prvog mjeseca sa 107%, drugog 114%, trećeg 132%. Proslašeni su prvi udarnici, novatori i racionali= zatori Štefanec Franc i Bela Gal. Na izgradnji uskotračne pruge dato je 23.345 dobrovoljnih sati. A mašine iz inostranstva nisu stizale, ne bi li še skršio elan naših ljudi U radnoj poemi kolektiva, u postignućima i bro= jevima, od kojih mnogi zvuče kao stihovi, bilo je i elemenata bola, uvre= de. Ali ne i malaksavanja, ne apatije. »Počeli su da djeluju naši konstruktori naši inženjeri, naša teška industrija razmotrila je odgovarajuće probleme i danas možemo istaći, da ometao nas u tome ko god hteo, koliko god hteo, i gde god bio, mi ćemo u pogledu instaliranih kapaciteta ispuniti Petogodišnji plan kapitalne izgradnje naše industrije nafte pre nego što se mnogi nađaju,« rekao je drug Kidrič. Radni kolektiv preduzeća »Nafta« fo je potvrdio.

Pod jednim tfornmnjem gledao sam u žutu tekućinu koja se, prelivajući se u zeleno, neravnomjernim mlazevima sakupljala skupa sa zemnim plinom. Cijev nađ basenom podrhtavala je od udaraca nafte. Na površini sakupljala se pjena kao što to biva u barama: zagušavao se parafin. Ovdje se, objasnjo je šef eksploatacije Kustrec, rađi o nečem novom, Mi iskorištavamo metan na taj način što pomoću njega crpemo naftu, Uskoro ćemo ovaj na= čin eksploatacije primjeniti i na drugim bušofinama, a motftome š8šisaljke upotrebićemo na drugom mjestu. Nafta koju dobija Kustrec mnogo je jeftinija. Već nekoliko dana on se ne odvaja od tornja, dolazi često i noću da obiđe sondu, jer do kraja mjeseca ima ioš samo nekoliko dana, Kustrec pod #vaku cijenu hoće da ispuni plin, Vodi nas po pogonu i pokazuje nam tri tornja. Svaki od njih govori ma Svoj način: 6

— Onaj tamo uđesno montiran je bez nacrta, četiri dana prije roka, To je podvig učenika rudarskog tehniku ma. Onaj na lijevoj 6trani prevučen je Sa stare na novu bušotinu, a da nije đemontiran, Na inicijativu Pani-= ća gvozđeni kolos je klizio preko sto metara na čeličnim sankama. Do seđa 8u na taj način već prebačena dva tor nja.Treći toranj, koga je lako prepoznati po crvenoj magnezijumovoj boji izrađen je u našim fabrikama. Na nje= mu još vijori zastava, i

Čovjek četrdđesetih godina, tamne puti i svijetlih očiju prišao nam je u velikoj strojobravarskoj radionici Vlado Muhvić, o kome su pričali svi na radilištu. Nekoliko majstora vršilH 8u pripreme za eksperimenat sa njegovom novokonstruisanom hidraullčnom mašinom. Jednostavna, ali korisna zamisao Muhvića omogućiće isftovremeno iskorištavanje „mašine za eksploataciju na nekoliko bušotina, Prije toga Muhvić je izradio hidrau= ličnu dizalicu, koja sprječava lomlje= nje šipki prilikom bušenja i olakšava čitav proces rađa. Muhvić mjesecima radi na svojim izumima, koji će značiti u ovoj rudarskoj grani malu tehničku revoluciju, Dok čelik curi u nove kalupe, po željezarama i livnica= ma za naše vlastite mašine, dotle Muhvić mijenja čitav jedan proces proizvodnje. On nema školskih kvalifikacija, ali ima druge: on je sin rađničke klase, on je član KPJ, borac za socijalizam, INBH ;

A ljudi koji grade socijalizam pošjeduju ogromnu snagu. Njih ne mogu da zbune honvedski pucnji što dopiru 8 granice, ni papiri s prljavim kleveta=ma. Muhvić i njegovi drugovi znaju da tornjevi s one strane medja, odakle se puca i kleveće, bili oni rasuti po našim, rumunjskim, češkim ili šsOVvjetskim poljima, znače izvore zajedničkog boljitka i blagostanja.

U noći kađa se zamračio čitav kraj, sve kao da je utihnulo. Sada seljaci, koji su napustili»svoje kuće, razmje=, štaju stvari Pq novim domovima. Dolje na stanici, željezničari slažu novu kompoziciju koja će kremuti ka rafineriji. Kloparaju vagoni, zvižde loko motive, plodina jednog dana odlazi, wputuje, ka dometu, ka cifri koju je predvidio plan, sve više, sve brže. I tamo. na pogonu, nafte ne prestaje đa šiklja. Nadire bez zastoja, danonoćno. Ležeći sjetih se grofa, On ni kao avet ne može više da dođe. Ni v 8D.

Sađa i noću — sviće, .

/