Књижевне новине

STRANA #

Bilo je to 1943—44 godine. Nemačka štampa svakodnevno je donosšila vešti o »razbijanju i uništavanju 'Titovih bandita«. Naši prsti su hitro putovali po brdima i jarugamza Istočne Bosne i Crne Gore na geografskoj mapi. Tamo su se, kao džinovi stalno pojavljivale već toliko puta uništene »Titove bande«. Kod svakog ad nas ime Tita dobijalo je obli" prema ličnoj fantaziji. No, jedna crta je bila zajednička svim našim zamišljanjima — herojska crta čaveka koji snažno tuče po Nemcima, čoveka sa neobično visokim stepenrm inteligencije, koji zna kako da se bori protiv hiljadu puta nadmoćnijeg meprijatelja, Po gradovima i selima okupirane Čehoslovačke počela je da kruži legenda o Titu, slična legendama a junacima naše istorije,

Već juna meseca 1945 videli smo prve fotografije koje prikazuju zver'Btva četn ka. Nama je to prosto izgledalo neverovatno, ma da smo od okupatora, od nemačkih fašista videli svašta,

Ko je bio ava] čovek što je umeo tako hrabro da se bori protiv fašista a u isto vreme i protiv domaćih izdajnika koje je uvek imao za leđima? Ko je bio ovaj čovek koji je umeo ne samo da se bori već i da pobeđuje? Nama je iz prvih vesti koje su doprle iz Jugoslavije bilo sasvim jasno da su drugovi Jugosloveni stvarno uspeli sa revolucijom i da SG mnogo odmakli ispred svih naš, ostalih zemalja narodne demokratije. Samo, uvek nas je čudilo to, što oni nikad nisu govorili o 8voioj stvar– noj revoluciji kada ie svuda kod nas i oko nas bilo »revalucija« i suviše.

A u rano proleće 1946 godine doputovao je u Čehoslovačku ovaj čovek, koji je za nas bio oličenie veličanstvene borbe jugoslovenskih naroda i kaji je za nas u prvom ređu bio ponos komunista, drug Tito. Ceo put od mađarsko-čehoslovačke granice bio je zasut cvećem, neograničenom ljubavlju i iskrenim poštovanjem, Došao nam je u posetu čovek o kame je narod za vreme okupacije toliko pričao, i tvrdio da je i naš. Pronosili su se glasovi da mu je majka Čehinja, Želeli smo da ga prisvojimo. Međutim, sada se saznalo da to nije tačno, ali ipak, Tito je i naš, on je nekada radio zajedno sa našim metalcima u češkoj fabrici. Veze i osećania bila su još intimnija, još prisnija. Mislim da je drug Tito osetio da ovo nije bio pripremljen doček, da mu je to sve spontano poklonia narođ iz iskrene ljubavi i dubokog poštovanja, Počinjala je nova epoha pr:jatelistva sa Jugoslavijom, Umesto malograđanskih izleta, lovova i teniskih utakmica na Jadranu, izliveno je stvarno bratstvo, 6tvamo jedinstvo radnih masa Čehoslovačke i Jugoslavije.

Očekivali smo druga Tita u ogromnom dvorištu fabrike, Radnici ove fabrike hteli su da zamole svoga druga, isto tako metalca, za dozvolu da fabrici daju njegavo ime, za dozvolu da ga proglase počasnim preisednikom, njihove sindikalne podružnice. Ogromna gvozdena vrafa fabričkog dvorišta radosno su še otvorila. Pojavio se drug Tito u tamnoplavoj uniformi. Svi su navalili, svi žele da mu 6&e približe što više, da ga samo malo dodimu za ruku ili rukav, To je stvarno on, Tito, čije ime nam je u tami okupacije sijalo zajedno sa imenom Staljina, isto tako drago. Zamišljala sam kako može da izgleda heroj, živi heroj, koji je četiri godine tolika udarao po fašističkom okupatoru.

Stajala sam pored njega, na balkonu fabrike, dok se dole talasalo plavo more radničkih kombinezona. Drug Tito se zahvalio na dočeku i počeo je da govori radnicima. Njegovo lice kao da je bilo okruženo nekim mekim, finim, no ipak providnim velam. Oči Tita imale su poneku senku suza. Govorio je prosto i srdačno. Sigurno je bio duboko dirnut dočekom. Lagano, veo je počeo da se guvi. Tito je završio govor sa vedrim, sigurnim osmehom, sa punom radošću koju mora da mu je ulilo ovo plavo more radničkih odela. Da li ga je radovalo ovo mote samo po sebi? Radđovalo ga je u isto vreme valjda zato što je video slična more snažnih radničkih redova u ne=koj jugoslovenskoj fabrici? Ne znam. Onda sam videla da mu je lice vedro kao taj praški prolećni dan, Zatim je sišao. I odjednom više nije bilo nje= gove garde. Radničke ruke probile su zid i uzele Tita za sebe — a on še već punim glasom smejao, Znao je da se nalazi među svojima, u najlepšem smislu reči,

Došla je i 1947 godina. Na Kolarčevom univerzitetu održavao še Drugi kongres Narodnog fronta. Titovo lice bilo je ozbiljna, čvrsto i odlučno, F.ao da je izrezano u granitu. Takve su bile i njegove reči i konstatacije, koje su slušali i drugovi iz čehoslovačke delegacije, Tada još nije izbila na površinu uobraženost raznih ljudi, Tada se Titu još priznavalo rravo đa kaže ono šta treba kazati. Tada se i u na= šem „ypartiskom časopisu » Svyčtovć rozhledy « štamralo ono što je Tito rekao u odnosu na razne druge partije, Da je njegov govor pretstavljao nekakvo »skrrtanjz« sa linije marksisma-lenjinir5a oni su zaključili tek posle god.:nu dana, i to ne zahvaljujući sopstvenoj analizi.

I tu se njegovo lice vrlo često menjalo, Dolazili su pioniri: lep, crnomanjast dečko pozdravio ga je sigurnim glasom. Tita ga je zagrlio zajedno sa velikim buketom cveća i uzdignuo da bi ga poljubio. U ovom po= krstu nije bilo ni traga nekog blagonaklonog ili izvčeštačenog načina na koji odrasli ljudi razgovaraju sa decom. Titove lice, obasjano radošću, postalo je vedro i nešto kao u slarijeg brata koji se brine za maloga i smatra ovu brigu kao prirodnu stva?, Na njegovom licu odražavao se kao na ogledalu i ponos, zadovoljstvo što ovaj mali tako dobro raste i razvija ge. Ovaj odnos prema deci je veoma, karakteristična osobina Titove lično= sti. Ali o tome sam mogla da se ubedim kasnije, U onom frenutku sam bila rađosna i mislila kako bi lepo ljudsko pokolenje izraslo kada bi 56 odrasli ovako ponašali prema đeci,

Oldriška KREJČOVA

Posle avog »susreta« 6a Titom po= čela sam polako da gubim svoje nepoverenje u Jegenđu o velikim ljudima. Veoma polako, jer ne treba da se zaboravi da sam izrasla u drušivu gde se u novinama pisalo svašta i gde a čovek vrlo pažliivo morao da izdvoji istinu ad laži. Ne tteba zaboraviti da sam odgojena literaturom koja je bila i lepa ali čije ličnosti su bile samo literarne, u životu ih nije bilo, Svesno me je obuzimalo osećanje da joe "Tito veliki čovek, da je on najlepše što =dan narod, jedna radn:čka klasa može da da, u prvom redu svesni borac i skroman, iskren čovek. koji zna šta hoće i koji je u stanju da svoje duboko uverenje prenese na svoje drugove. Razni drugovi u Čehoslovačkoj Do=čeli su 1948 gadine da mudruju o jugoslovenskoj situaciji, Kada se nešto ne kaže otvo”eno, stvar postane oZ= biljna. Zašto su tsho uporao hteli da me ubeđe u nešto što znam da je netačno, jer živim ovde i umem dosta dobra da vidim stvari kakve su?

Kao grom iz veđra neba došla je rezolucija Informbiroa. Sa njom mi je postalo jasno ono što su mi »mudri« drugovi pričali u Pragu mesec aomn roniie. Sledi »susret« na Petom kongresu KPJ. I Titov govar, Da, ono što je on rekao preneo je radio, štampale su novine, No, nije bilo moguće otštompali nješovo lice, Nemoguće je bilo u tančine opisati boju njegavog glasa. On je pPovorio o Narcdnooslobodilačkoj borbi, sećao se feških dana i natčovečanskih žrtava, Tu se Dio~

. gao prosta opipali i osetiti sav njegov

bol za drugovima koji su ostali na svim bojištima Jugoslavije. Sigurno su sa sad ređali pored njega svi oni koji su bili primorani da ieđu lišće, koji su bili pokošeni od tifusa, koji su ginuli u talasima geamžljive Nerelve, koji su se smrzli na belom snegu Čelebića i Gymeča, Nježov glas je imao boju, snašu i tugu starih grčkih tragedija, Govorio je o zločinima olkupa=– tora, ustaša, četnika — fašista, o neprijateljima avega naprednog u sve{u. Tu je njegov glas imno boju i dubinu užasne mržnje, ove plemen;te mržnje prema zločinu nepravednog i eksplaatatorskog ljudskog društva,

Govorio je o komunislima, o 8VOjim bliskim drugovima koji su živeli po tamnicama i svesno se borili i pa= dali u borbi protiv neprijatelia a heroizmu koji je bio smatran kao duž=nost. Na njegovom licu preovladao je ponos nad tugom i ono je dobilo one čelične crte koje učvršćuju celo njegovo biće,

Govor;o je o borbi naroda, o borbi koju sada poriču oni koji su u stvari bili dužni da je pomognu. Njegovo lice se opet menia dok njepgav glas dohija ton ogorčemosti a zatim borbeni ion, ton komuniste koji s:Burmo vlada svojim osećanjima i prihvata borbu, jer mu svest nalaže da se bovi za prava svag naroda jako mu je poznato koliko će teška biti ta borba. Malo ko tako dobro zna kao on đa je ta velika, teška borba.

Govar je bio završen. Na podijumu je stajao vođa koji je pošteno i iskreno govorjo o svim teškoćama prefstojećae borbe, Njogovoe reči počeo je da prati aplauz, beskrajan aplauz, Hiljade ruku su odobrile izabrani put, Titovo lice je opet obasjano onom ljud&ekom nožnošću, oko njega je razumevanje, ljudska toplina drugova koji idu sa njim. Voditi komuniste i narod u borbe pune krvi i žrtava, u borbe gde se svakog trenuika odlučuje o životu ljudi — ogrommo se razlikuje ad rukovođenja sa zelenog stola, Ovakva uloga istinskog vođe slvara osobine koje se ne mogu naći kod vođa ncborbenih partija i poleta. Na završetku kongresa nasmejano lice

Nj

' Božidar Jakac:

e UA | ,

de LO BOBA fk 1 „5

Tita odaje novu snagu, kao da je Jegendarni junak iz naših bajki pio iz izvora »Žžive« vode, Ne:

Mada to ne bi bilo tako tragično, bilo bi smešno i apsurdno, glupo i komično posmatrati ovaj uzaludni napor da se otrgne Tito od članstva Partije, od naroda Jugoslavije, Ponovo dolazim do zaključka da je Tito u stvari Partija, da je Tito duša ove zemlje. Istrgnuti dušu značilo bi vratiti Jugoslaviju u tamu,

Posle kongresa hajka je uzimala sve žešći oblik, Svakim denom sve više i više ljudi vidi kome služi i kuda je dovelo skretanje informbirovaca sa linije marksizma-lenjinizma, Nema takvag blata i prljavštine kojim se Informbiro ne bi poslužio. Dani su

gorki, poljuljali su se i neki koji su izgledali čvrsti, I nije ni malo lepo pogledati te slabiće kojima je nostalo pnage za ovu stvarno nafčovešansku borbu. Ali to su ljudi sebični i sa ne= čistim interesima, Sito se trese 1 sve što je silma i Jako odveje vetar haj-

"ke. Ostaje čisto zrmo, ono pošleno,

čvrsto i Jako u ljudima,

IColiko puta se svetlost u Titovoj sobi ne gasi preko cele noći? Imam jednu Titovu sliku, nezvaničnu, plemenitu, duboko ljudsku sliku. On stoji zamišljen, malo namrštenog čela, naslonjen na sto. Uvek kada uđem u gvoju sobu pogled mi pađa na ovo za= mišljeno lice, Kada dođem kasno sa pošla uvek pogledam, sigurno često tako s&toji, česta razmišlja. Ko to pokušava da me ubedi, da mi priča o njegovom avanturizmu? To lice je oličenje duboke ljudske ljubavi prema onima koji nikada nisu živeli kao ljudi, duboke bvige za ove male dečake i devojčice iz pjonirskih cdređa, To je lice najboljeg sina radničke klase. Poznata mi je svaka crta nj» 3atog lica i svesno tražim nešto Što bi even=> fualno narušilo ovu retku hacmrn;ju, ovu finu harmoniju nežnih i Vsdrih očiju sa odlučnošću u izrazu, Nisam našla...

"Treći kongres Narodnog franta, Preovlađava jaka odlučnost borca koji je duboko uvo»ren u to da ima pravo da ide feškim putevima, u pobedu, Roekao je da će borba biti teška. Međutim ova težina ne može potpuno du se oselj baš zbog toga što to kaže on, oličenje snage i sigurnosti u krajnju pobedu.

Danas je rođendan druga Tita. Iz svih krajeva zemlje došli su ljudi sa poklonima, sa premašemnom normom, novim pronalascima, novim radnim zadrugama, ispunjenim planovima, boljom ocenom u školi, V

Šta da mu ja dam, šta đa mu ka» žem? Uzalud tražim najtoplije reči u ljudskom rečniku. Neka se zna da Tito ne pripada samo narođima Jugoslavije, već 1 nama, radnim ljudima Čehoslovačke. Verujem da njegovo ime znaju izgovoriti i borci Burme i Vietnama i pobeđonosni barci Kine, da su u njegovo poštenje i njegovu veličinu uvereni i borci Grčke, da iz njegovog primera crpe snagu vi oni koji se boTe za avoja prava, slobodu, istinu i ravnopravnost, širom sveta. A nisu li pravo, sloboda i istina najlepše reči ljudskog rečnika? Tito — to je. lik komumiste za sve naš.

25 maj 1949

- KRIŽEVNENOVINE —

· SUSRETI S DRUGOM TITOM

TWH (Ce

Ad

| UMROJE_ BELA BALAŽ

Devefnaestog ovog mešeca umro je

mađarski književnik i kritičar Bela Balaž.

U našoj zemlji Bela Balaž je poznat najviše kao filmski radnik i po nje= govim teoretskim raspravama o pto= blemima filma. Njegove teoreftske rasprave 9» problemima filma »Pilmska umetnost« i »Pilmska kultura« prevedene su i na naš jezik. Balaž je, međutim, j istaknuti trudbenik na polju književnog stvaranja,

Još u Nemačkoj, a i kasnije po povratku u zemlju bio je u tesnom kontaktu sa mađarskim kompozitorima Bartokom i Kodaljom.

Za Bartokov balet »Od drveta iste= sani kraljevi«, Balaž je napisao scenario. Pošto se u tadanjoj Mađarskoj nije našao koreograf ni režiser, koji bi sarađivao u izvedbi Bartokovog dela, PĐalaž je na sebe primio i ovaj za datak i na taj način pomogao Bartoku da posštigne svoj prvi veliki uspeh.

"Takođe prva Bartokova opera »Zamak plavobradog khneza« komponovana po Balažovom libretu.

Za vreme bavljenja u Berlinu, Balaž se upoznao sa ruskim studenfima — revolucionrima, koji su posle neuspeha revolucije 1905 izbegli u Na mačku, a preko njih i sa ruskim revolucionarnim pokretom. To je uticalo da je Balaž aktivno učestvovao u mađarskoj revoluciji 1919 godine. i posle njenog neuspeha, bio je primoran da emigrira.

Vreme između dva svetska rata Palaž je proveo u Austriji, Švajcarskoj i u Sovjetskom Savezu.

Iz prvih godina emigracije datira njegov roman »Nemogući ljudi«, u kome tretira čisto psihološka i filozofska pitanja, zbirka pesama »Muška pesma«, u kojoj opova svoju čežnju za domovinom,. a sarađivao je i u nizu nemačkih i švajcarskih časopisa.

U emigraciji Balaž je počeo da se bavi problemima filmske umetnosti, a posle oslobođenja vratio se u Mađarsku i intenzivno učestvovao u kulturnom životu Mađarske:

On je isto tako sarađivao i u obno» vi nemačkog filma u sovjetskoi zoni Nemačke, fako na primer na filmu »Hemija i ljubav« koji se je prikazivao u našoj zomlji.

Povodom proslave stogodišnjice ma= đarške revolucije 1848 Balaž je n”"bisao libreto za Kodaljevu muz..ku dramu »Balada Cinka Pane« u kojoj je obrađio temu iz mađarske istorije, iz doba Rakocijeve bune,

Na kratko vreme pie svoje izne= nadne smrti Balaž ie nagrađon tnnjvećom nagradom koju mađarska republika dodeljuje svojim umetnicima i kulturnim „radnicima, „Košutovom nagradom, zbog svog rađa na filmu »Negde u Evropi«, koji se u Mađarskoj smatra za najuspeliji domaći film,

POLJSKR PRIPOVETKM"·

BROJ 38

M M

| (Izdanje »Novo pokolenje«) :

Nastojeći đa upozna našu omladinu sa književnošću brafskih siovenskih naroda, omladinsko izdavačko preduzeće »Novo pokolenje« izdalo je početkom ove godine zbirku »Poljska pripovetka«, kao prvi svezak većog izbora koji treba da pretstavi umjetničku pripovjetku poljskog naroda od polovine devetnaestog vijeka do danas. Ovaj prvi svezak obuhvata perjiod od 1864 do 1914 godine i pretstavlja pisce poljskog realizma, kao i neke pripadnike takozvane »Mlade Poljske«, pokreta koji je vladao u poljskoj književnosti krajem XIX i početkom XX vijeka i obuhvatio različite pisce, od naturalista do dekadenata raznih pravaca.

Težeći da ovom zbirkom da generalni presjek kroz djela poljskih pripovjedača, priređivač je ujedno nastojao da prikaže što veći broj pisaca, kao i da pruži jednu omladinsku knjigu, knjigu koja vaspitava i oplemenjuje, Jednom knjigom ovakve vrste, svi ovi zadaci nisu mogli biti u cjelosti ispunjeni,

U knjizi je sabrano četrnaest pripovjedaka od deset pisaca, među kojima su i najveća imena poljske lmjiževnosti: Prus, Žeromski, Rejmont, Sjenkjevič, Većina pripovjedaka prikazuje društvenu slvarnost Poljske poslije neuspjelog ustanka protiv Piuskog carizma od 1863/4 godjne. Većina pripovjedaka realistički prikazuje tadašnju poljsku stvarnost i tretira značajne socijalne probleme, jako čoesto ne ulazi u njihovu suštinu. U tim pripovjetkama fiksirani su Rklasni i nacionalni sukobi koji su potresali poljsko društvo toga vremena, i na faj način one nam omogućuju djelimičan pogled na jeđan period života

· poljskog naroda. Tako su u zbirku u-

šle pripovjetke »Kučka« VI, Rejmonta, »Antek« B, Prusa, »Janko muzikanil« H. Sjenkjeviča, koje osveftljavaju klasne odnose u poljskom selu, gdje je krupno zemljoradničko plemstvo bilo glavna snaga sve do konsčnog oslobođenja Poljske; zatim »Mendel Gdanjski« M. Konopnjicke i »Kro,ačš Jutka« Kl., Junoše Šonjavskog, 'oje opisuju teški i žalosni položaj Tevroeja pod terorističkim carskim režimom; pripovjetke »A...Be...Ce... MW. Ožeškove i »Rvačica« S. Žeromskog koje slikaju život poljske građanske i sitno-plemićke inteligencije, Druge pripovjetke opisuju bijedđu poljskog radnog čovjeka-radnika i siromašnog seljaka u tom vreinenu feškog nacionalnog i socijalnog ugnjetavanja (»Dim« M. Konopnjicke, »O ljudskoj bedi« K. Psoerve-Tetnjajeva, VI, Orkana), Sjenkjeviševa pripovjet=ka »Čuvar kule svetilje«e govori o sudbini fadašnje~» poljske nacionalno= revolucionarne emigracije,

»Beskućnici«e"

va U ovako kratkoj ı letimičnoj mbir= + ci moralo je doći do toga da veliki | umjetnici kao što su Prus ili Žerom- · ski nisu dovoljno istaknuti jer nisu pretstavljeni sa svojim najboljim delima. U izborima pripovjedaka takva se pojava teško može izbeći.

Pored kritičko-realističkog stava prema društvu, koji ispoljava većina pisaca zastupljenih u ovom zbor- || niku, dome do izražaja i razna dru~ ' štveno-konzervativna gledišta, karakteristična za poljske pisce toga Vremena: buržoaski filantropizam Pru-=\ sa, sentimentalnost Sjenkjeviča itd. i

Predgovor dr-a Krešimira Georgi- : jeviča dodiruje u glavnim potezima | društvenu stvarnost Poljske i književnu sređinu prikazanog perioda, a ujedno daje osnovna objašnjenja o pripovjetkama, Članak poljskog pro fesora J. Križanovskog, pisan sa mnogo naučne aparature i sa jedne uskoformalne tačke gledišta, (osim toga ne baš najbolje preveden) ne doprinosi mnmngo razumijevanju knjige. .

U cjelini uzeto, »Poljska pripovet= ka« zmači koristan doprinos našoj prevodnoj literaturi, Upoznajući našu omlađinu sa književnošću bratskog poljskog naroda, ona, pored mnogih drugih sličnih izđanja kod nas. vrši značajnu hulfturmu i jntermavjonali= stičku mislju na polju zbliženja naroda socijalističkog {ronfa.

4 | \ ı

KONGRES čEŠKIH KOMPOZITORA

Nedavno je u Pragu održan kongres čeških kompozitora i muzičkih kritičara. Na- kongresu je usvojena rezolucija u kojoj se ističe da će muzičari slvarati takvu muziku koja će izražavbfi socijalističke ideje | da Će raditi za stvar progresa i mira. »Želimo — kaže se u rezoluciji — da sačuvamo nacionalni karakter naše muzike i da je u isto vreme ispunimo novim patriotizmom i ljubavlju prema našoj oladžbini i narodu«. Na kon gresu je osuđen raniji pokušaji da se postignu što složenije forme izraza i naglašavanje individualisličke isključivosti, a nasuprot tome istaknuta je potreba idejnog sadržaja. Ovo će se postići, naglašava se u rezoluciji idej nim „izgrađivanjem i usavršavanjem komponovanjem muzike ispunjene idealima koji će češki narod voditi u socijalizam, komponovanjem muzike za narodne ansamble koja će dati izraz konstruktivnom optimizmu, ispunjenjem Petogodišnjeg plana »Sme tana« (Petogodišnji radni plan koji su izradili češki kompozitori i muzl– čari) i saradnjom sa svim naprednim umetnicima i naučnicima u zemlji i inostranstvu·

Hovard Fast: „PUT SLOBODE”

Hovarđ Fast je jedan od najpozna= fijih književnika SAD. U svojoj zem»lji je poznat kao pisac čitavog niza romana koji obrađuju pojedine epohe iz istorije američkog naroda. Hovard Fast se nije vratio u prošlost zalio da

bi bežao od sadašnjice — kako to često čine književnici buržoaskih zemalja, — već zbog toga da bi svom na=rodu rekac istinu o tobožnjem »zlainom veku američke demokratije«, o kome volstritski imperijalisti tako ra= do govore, veličajući, pritom, svoju današnju »demokratiju«, koja se, ka ko to oni revnosno igliču, razvila baš iz tih tradicija. Fast je na sebe uzeo odgovoran zadatak da razobliči sve te lažljive priče falsifikatora istorije, 1 da svojim zemliacima kaže sve ono što su buržoaski istoričari godinama pokušavali da izbrišu i oporeknu, i da istinu pretstave u onim bojama koje su najbolje odgovarale planovima imperijalista· U periodu od 1999 do 1946 Fast je objavio nekoliko takvih romana. To su: »Poslednja granica«, »Nepobeđeni«, »Građanin Tom Pen«, »Amerikanac« i »Put slobode«.

*

Roman »Put slobode« Past je napisao u prvim godinama poslednjeg ra= ta i u njemu je izneo zajedničku borbu belih farmera koji su iz građanskog rata (u periodu 60--70-ih godina prošlog veka) izašli osiromašeni i crnih robova koji su bili »oslobođeni«. Široke radne mase američkog naroda ušle su u građanski ratna strani revolucionarnog Severa, uverene da će pobeda doneti nove, radosnije dane. Ali, pobeda u građanskom ratu. isto

kao i pobeda u ratu za nezavisnbst, nije ošlobodila

radni narod od eksploatatora. Crnci su. istina, bili oslobođeni ropstva, ali nisu dobili zemlju — morali su kana nadničati da ra= de na njivama i plantažama svojih bivših vlasnika. Znači. ranije ropstvo bilo je ustvari zamenjeno novim “kapitalističkim ropstvom. S druge strane. posle građanskog rata, nastaje sve iače diferenciranie među belcimafarmerima. Mase radnog 'seliaštva izgubile su u ratu svoj imetak, osiromašžile su, iz niihovih ređova izdvajaju se, na jednoj strani, bognii farmeri, dok na drugoi strani najveći deo seljaštva, usled sve intenzivnije kapitalističke eksploOfacije. počinje sve više da propada, da gubi svoju zemlju. da popuniava „criovm Crmaca nndnižara. Počinie nova baba. berba radnih masa naroda protiv izrablivačna, počinje klasna borba : Boreći se u toku građanskog rata protiv reakcionarnog robovlasničkog Juga, crna i bela sirotinja, udružena u oslobodilačkim „armijama Severa, shvatila je Rklasni značaj svoje borbe. I to dragoceno jskustvo, stečemo u vatri borbe, pomoglo im je da i posle završetka gradansxog rata nastave

započetu borbu. I baš taj momenat, kad se posle rata između Severa i Juga počela da rasplamsava nova borba između eksploalisanih i eksploatafora, između crne i bele sirotinje ha jednoj strani, i njihovih zajedničkih neprijatelja — krupnih kapitalista na drugoj strani, uzeo je Hovard Past za predmet svog romana, *

Glavna ličnost romsna je Crnac Gideon Džekson, koji u ovoj pravednoj borbi od nepismenog roba izrasta do narodnog tribuna. On je pobegao iz svog zavičaja na Jugu i pridružio se revolucionarnoj borbi Severa: Rat je završen, pobeda je izvojevana, i Gideon Džekson »visok i jak, umoran, 8 puškom u ruci, s izbledelom plavom uniformom na sebi, vratio se kući na plantažu Karvel. na tlo Karoline«. Prisustvo pobedničke vojske spre čava polučene veleposednike da ma šta preduzmu: na izborima za Ustavotvornu skupštinu niko nije mogao sprečiti Crnce da za svog zastupnika izaberu i Gideona Džeksona. Skuptina u kojoj većinu sačinjavaju Crnci, priprema novi Ustav, koji definitivno treba da oživotvori tekovine izvojevane Revolucijom. Gideon Džekson je neuk i nepismen, ali on grozničavo uči. On je shvatio »zašto 3u nekada vlasnici robova odmah proda vali roba čim bisaznali da je naučio čitati, »Zato, zaključio je Džekson, »što samo neuki ljudi mogu biti robovi!« Uskoro Džekson počinje svha= tati da opasnost regeneracije, robovlasnočkog poretka nije otklonjena sa svim već samo privremeno. ali on nigde ne nailazi na potporu, čak ni u Vašingtonu. A za to vreme reakcionarni elementi Juga ponovo pribiraju svoje snage za novi napad. počiivju iznova borbu težeći da povrate izgubljene pozicije. U nejednakoj borbi, u kojoi pobeđuju kapitalisti i u kojoj, je poraz proletariiata bio nužan, Gideon Džekson je poginuo zajedno sa svojim drugovima — crncima i belcima — s kojima je na bivšoj plantaži Karvel, rame uz rame, bpOkušavao da izgradi nov Život, s koiilma je do poslednjeg metka branio svoju pravđu i pravo na svoju slobodu:

*

Crnačka tema (ti. pitanje rasne diškriminacije Crnaca u SAD) zauzelo je tokom poslednjih godina značajno mesto u američkoj književnosti. Ovaj Fastov roman uneo je u fu ob mu literaturu jedam dotle „neobrgđ.van motiv, jer je »Put slobode« jedath od prvih romana u kome Crnci nisu prikazani samo kao žrive rasnog i sucijalnog uuvnjetavanja, kako je to već uobičaicno, već kao ljudi, ravnopravni po svemu sa ostalim ljudima čija koža nije crna, kao ljudi koji 3obro znaju ciljeve svoje borbe, koji svoju borbu svesno vezuju za borbu svoje klase, nastavljajući je zajedno sa svOjim klasnim drugovima — belcimaproleterima. Past je u svom delu jasno pokazao da nosilac demokratskih trađicija američkog naroda nikako nije buržoaziia, već nsrođne m"hse., oni mali, obični liudi koji su za svoju nezavisnost umeli da se bore i DroO-

. jodinih

tiv stranih zavojevača a i protiv svojih domaćih eksploatatora. protiv domaće buržoazije.

Past je toplo i s ljubavlju ocrtao likove i belih i crnih junaka svoga romana. Oni su dati uverljivo, njihovo poštenje i čvrstina njihovih karaktera osvajaju čitaoca. Roman odiše dubokom čovečanskom pravdom 1 budi najiskrenija osećanja prema tim još uvek obespravljenim masama a-– meričkog naroda. Čitalac shvata da je poraz Gideona i njegovih drugova neizbežan u datoj epohi, da je poraz prosto jedna istoriska nemjnovnost. Ali, on isto tako mora da shvati veličinu i značaj puta kojim je pošao Gideon Džekson — put jedinstva svih ugnjetenih bez obzira na boju kože, put sve organizovanijeg otpora i borbe koja se nužno moza razvijati sve dalje i dalje, do konačne i potpune pobede: I baš u tome — za američko čitaoce — leži najveća vrednost ovog romana.

Roman Hovarda Fasta ima i jednu posebnu vrednost. Buržoaski istoričari pokušavali su da negiraju činjenicu o sedamdesetim godinama prošlog veka kada su se Crnci američkog Juga, neposredno posle građanskog rata, počeli brzo uzdizati iznad ropskih životnih navika i uslova, i počeli zauzimati značajne i odgovorne položaje u javnom životu Amerike koja je još bila poneta onim revolucionarnim oduševljenjem s kojim jeiušla u rat: Gideon Džekson nije, istina, postojao. Ali »on je kombinacija raznih Crnaca državnika toga vremena« kaže Fast, Crnaca „državnika koji su postojali, koji su radili, živeli i borili se za prava radnog naroda, za prava siromašnih i potlačenih Amerikanaca bez obzira na njihovu boju i rasu. »Muoćne sile držale su da nije dobro ako američki narod sazna da je nekada pcstojao ovakav pokus — i da se taj pokus pokazao na delu. da je Crncu bilo dafo pravo da živi u ovom narodu kao slobodan čovek« — napisao je Past na kraju svoje knjige, u pogovoru, objašniavajući američkom narodu zašto je tako dugo ova istina bila sktivana od njoga. Te isti moćne. sile gospodari Volstrita -—— proganinaju danes ne samo dela Hovarda Pasta već i dela svih onih naprednih MNhnjižcvnika Amerike, hoji su pravilno shvntili svoiu duž i koji žele da +VvoOjim čitaocima Kažu istinu od koje se tolio boie iroper:jlisti u celom sve=TU. *

Roman Hovarda Pasta ima j svojih nedoststaka. Oni proizilaze, uglavnom, iz nedovoljwe idejno-političke zrelosti pisca, što mu onemogućava da razo'krije jasno političke uzroke na kojima se zasnivaiu sva zbivanja koja opisuje· Nedovolina idejna oštrina odvodi ga u nepotrebnu idealizaciju poličnosti (npr. pretsednika Granta), Fast ne daje prikaz odnosa klasnih snaga u datoj epohi, ne iznosi sve one brojne ekononisko-swcijalne uslove na kojima su počivali ovi događanji, i zbog kojih je, na kraju kraieva, i propala pravedna stvar Gideo”

na Džeksona. D. Ađamović