Књижевне новине

„STRANA 4

|_O ČASOPISU „IZVOR“

· Tako mlađi pisci Hrvatske nisu ni danije bili prepušteni potpuno sami sebi, njihov rad je otpočeo pravilno i organizovano tek pokretanjem »Izvora«. Zato, kada je riječ o ovom časopisu treba prvenstveno imati u vidu njegov osnovni zadatak: okupljanje mladih pisaca i književnih početnika, stvaranje uslova za njihov kuliturni i ideološki razvitak, za objavljivanje njihovih originalnih radova i rast od običnog froagmentarnog proznog ili lirskog davanja do zrelijih ostvarenja koja će u sebi nositi elemente umietničko# djela.

. Objavljeni brojevi iz prošle godine i četiri ovogodišnja broja jasno ukazuju da je okosnica u radu časopisa bilo vaspitavanje i uzdizanje novih kadrova, tako da je sasvim razumljiva i opravdana tendencija redakcije da se u svakom broju, pored originalnih beletrističkih priloga, donose i, opšti članci vaspikno-naučnog karaktera, bilo da se kroz nih tretiraju važni problemi i najaktuelniji događaji, bilo da se obrađuju pitanja iz ideološko-političke problematike u organizaciji Narodne omladine. Pored članaka te vrste, koji su značili glavniji dio ideološkog rada u časo-

isu, treba postaviti i članke preko

ojih se omladini približava MKnjiševna problematika, kao što su čianci A· A. Isbaha »Sovie!ska književnost i suvremena književnost Zapada« i »Suvremena francuska knji šževnost«, ili članci A. Flakera »Tema izgradnje u sovjetskoj kmjiževnosti«

i. V. Barac »Tema kolektivizacije u sovjetskoj književnosti«. S tim člancima čine jednu zaokruglienu cjelinu, s obzirom na važnost i vrijednost, i članci kojima su obilježavoni veći đatumi iz naše i svjetske Književne istorije i pokušaji naučnc obrade poedinih pisaca (Marin Držić i Aleksa

tić).

~ Zanimljiv je pokušaj redakcije da se u nizu članaka obradi pitanje kako se pojedini predmeti iz oblasti društvenih nauka predaju na našim 8rednjim školama, čime se htjelo ukazati na neke propuslie i nedostntke u rađu srednješlolskih nastavniKa. Iako je članak »Nastava povijesti u mašoj srednjoj školi« dosta oskudan i općenit, iako se u njemu ne ulazi dublje u problematiku i značaj izučavanja istorije, on je zanimljiv. Inko to ne bi bio jedan od glavnijih zadataka redakcije i časopisa, ipak bi, s obzirom na to da je »Izvor« poslao sastavni dio štivo srednješkolske 9Omladine, a u nekoliko i priručnik nastavnicima, frebalo prići ozbilinijoj realizaciji ovih zamisli. U tom pogledu bi veoma dobro došli iscrpniji i đokumentovaniji članci o naštavi književnosti, nacionalne istorije i, naročito, filozofije na našim škoTama; i to tek onda kada bi se direk&no ukazalo na primjere iz prakse gdje se nenaučno pristupa izlaganju mastavnog gradiva da bi se zatim preko analize ukazalo na pravilan put.

' Ređakcija treba i dalje da nastavi sa donošenjem sličnih članska, dok bi najveći uspjeh postigla kada bi se donosili veći radovi o piscima koji pripadaju književnom naslijeđu, naYročito iz perioda hrvatskog realizma. · Ako se osvrnemo, makar i letimično, na orišinalne beletrističke radove koji su „objavljeni u dosadašnjim brojevima »Izvora« primijetićemo da je ređakcija postavljala veće idejne i estetske zahtijeve nego što se 10 predviđalo i očekivalo. To se Oogleda i iz odgovora koje redaktija redovno objavljuje i preko njih drži vezu sa početnicima iz unutrašnjosti Hrvatske. Jedno vrijeme se rednkciji prigovaralo da je MWriterii za uvrštavanje pjesama književnih početnika preoštar i da bi trebalo obisvljivati i radove slabijeg kvaliteta. No, redakcija je stala na stanovište da je njen kriterij pravilan i da »stihovi koji nisu“ pjesma, a štampani su, mogu da zavedu na pogrešan puti autora i Oštale mlade početnike«.

"To što je objavljen i po heki izravito početnički rad gdje se od pomenutog kriterija ipak otstupilo, više je rezultst nastojanja da se uvedu talentiraniji pojedinci iz nekog literarnog kružoka iz unutrašnjosti i da se timeisamom kružoku da potstrek za Yađ, — nego što bi to bio znak pomanjkanja saradnje. Očito je da je ređakcija riješila problem saradnje, što mači da je »Izvor« zainteresirao omladinu, i da omladina u Hrvatskoj najozbiljnije prilazi pisanju. Tu trcba odmah istaći pravilan odnos Tedakcije prema njenim saradn:cima koji se ispoljio u organizaciji literar' nih 'kružoka. održavanju radnih sastanaka i savjetovanja, kako u Zagrebu tako i u unutrašnjosti, a naročito u redovnom odgovaranju na primljene radove preko stranica časopisa. U tim odgovorima je učinjeno mnogo napora da se mladim počelnicima ukaže na greške i slabosti koje kine prilikom prvih pokušaja. da se omladina uputi na dobru literaturu i pripremi kako treba prilaziti pisanju' U tom pravcu je najbolje pisao S. Perović. Ponekada se u tim odgovorima išlo i previše daleko, analizirale su se početničke pjesme kao da se radilo o zrelim umjetničkim doštigpnučima nekog poznatog pjesnika, u-

Kkazivalo se i suviše autoritativno na šlabosti tih početničkih radova, BOvorilo se općenito o umjetnosti i pro

cesu stvaranja, estetiziralo se i zbu-

njivalo mladog početnika koji još nije. savladao ni to da napiše dobru i pravilnu rečenicu (na pr. djelomično odgovori V. Mimice, Svakako, te odgovore Je trebalo pisati s više pe'dagoškog takta i jednostavnije, običnim razumljivim stilom i jezikom.

” Od mladih se u zadnje vrijeme na stranicama »Izvora« najšeće surseću imena N. Aganova i M. Slavičeka· Oni se kao i ostali teško probijaju i muče na pjesničkom savlađivanju fematike iz.naše stvarnosti. Aganov pokazuje izvjestan napredak prema tfanmie nbjavlienim sfihoevima koji su bili hladni i nosili znak knjiškosti i 'konstrukcije Sa Slavičekom je drukčije : U njegovim se pjesmama još Uvijek ne može osietiti jače unmutraš-

nje doživljavanje, nema uzbuđenja i slobodnijeg pjesničkog zamaha. Slaviček redovno bira takozvane »lijeve teme«, ali ne umije da ih doživi i Obradi. Da bi se spasao od običnog pjevuckanja što mu ozbilino prijeti on se mora više približiti životu jer dobra tema ne može spasiti lošu pjesmu, — i — jer se o selu, zadruzi, kol hozu i pruzi ne može pisati iz gradske perspektive:

Za prozu se može reći približno isto Što i za poeziju, s tim da ie proza ipak kvalitetno bolja od poezije. Ako se pogledaju pažljivije štampani prilozi uočiće se ozbiljni napori da se ne daju šablonizirane stvari. Pisci su se uglavnom približavali našoj aktuelnoj stvarnosti, ili su za predmet obrade uzimali život naše bliske prošlosti. Pažnju privlače prilozi Vojina Jelića, Zorislava Ugljena, Anđelke Martić i Iva Piškorca. O Jelićevim »Našim ljudima« i o »Novim razgovorima« A. Martića pisao jie V, GligoTrić u »Književnim novinama« u svom osvrtu na »Prozu mladih« te bi bOoslije toga bilo suvišno o njima posebno Eovoriti, s obzirom na konciznost i tačnost Gligorićevog suda. Ipak ovdje bi trebalo ukazati na jednu pojavu, a to je da se kod nas prilazi kritikovanju pojedinih radova često neodgovorno i površno, tako da je članak V. Gligorića veoma dobro došao da svojom tačnošću poništi neke napise i mišljenja o proznim radovima mladih koji su ss» javljali u zagrebačkoj i beogradskoj štampi.

U najnovijem broju »Izvora« I. Piškorec pokušava da u pripovijetci »Otpor Luke Borkana« zabilježi nove momente koje naše selo danas doživljava u svom preobražajnom procesu, Pisac dobro poznanje seoski život, samo će mu biti potreban uži dodir sa redakcijom koja bi trebala da mu ukaže pomoć u daljem radu bar dotle dok se osnamostali da šire i zamašnije zahvati u prikazivanju stvarnosti i da uoči koji su detalji važni i bitni za umjeftničku fiksaciju i obradu.

Uglavnom, bilo da se radi o prozi ili poeziju u »Izvoru« freba podvući činjenicu da mladi saradnici časopisa teže da u svoje sastave unesu ono što su stvarno doživjeli i što doživljava– ju, da su svi ti prilozi pokušaji realističkog zahvatanja u našu stvarnost. To što su oni često blijedi, beskrvni i fragdentarni, ne znači da njihovi autori ne mogu smjelije i snažnjie Odražavati stvamost, nego znači da je to samo prelazna etapa, — jedna prilično teška stepenica za prelaz ka umjetničkom zahvatanju stvarnosti u svoj njenoj punoći i složenosti,

3.

O feljtonskom dijelu »Izvora« treba posebno govoriti. Dok je taj dio i kod naših boljih književnih časopisa često slab i neujednačen, naročito po pitanju književne kritike, »Izvor« je tome posvetio punu pažnju nasf.ojeći da na njegove stranice što potpunije prodre stvarnost, da njegovi saradnici prate, analiziraju i kritikuju sve važnije kulturno-umjetničke pojave u našoj zemlji. Tako se počelo sa bilješkama informativnog karaktera a dostiglo se i do književne kritike. To je svakako jedan od najznačajnijih uspjeha »Izvora«, jer je time omDgRućeno stvaranje mladog kKritičarskog kadra koji se razvija i sve više Dribližava marksističkoj kritici. N-2jbolja rubrika u feljtonu je pregled novih knjiga i pored nekih slabosti na koje čemo se u ovom članku osvrnuti. Tu se nije estetiziralo i nije do izražaja dolazio neki posebni lični stav recenzenta ili urednika, tako da nema neujednačenosti i neslaganja u teoretskim pitanjima, nego je očito da se prilikom svakog prikaza tražila idejnost i partijnost u kritici, što je, sasvim razumljivo. dovelo do princI!pijelnosti- Prvi prikazi su se uglavnom odnosili na knjige pisaca starije generacije i tu je došlo do izviesnog zamjeravanja od strane »starijih«, na ročito onih čije su se knjge analizirale i ocjenjivale, a našli su se poSOđeni najviše oni koji su bili naučeni samo na građansku kritiku i kojima ovakva kritika koja se javila u »Izvoru« nije odgovarala... To se naročito odrazilo u recemziji N. S. u »Hrvatskom kolu« br. 4 o prvim brojevima »Izvora«, gdje se ukazuie na stav mlađih kritičara okupljenih oko »Izvora« kao na neki frontalni stav mladih »prema generaciji pišaca pred sobom«. IA

Pozitivnost i vrijednost objavljenih kritika u »Izvoru« je u tome što še vodila borba za idejnost i partijnost, za principijelnu analizu i kritiku novih Mnjiga, što se kroz sve objavliema kritike uglavnom ispoljio jedinstven i odlučan stav protiv dekadentnih , formalističkih i pseudorealistićkih pojava u našoj književnosti, protiv iskrivljavanja naše stvarnosti kroz njeno umjetničko odražavanje:

No tu treba odmžh ukazati i na neke „medostatke objavljenih kritika koji su bili uočliivi naročito u prvim brojevima, u vrijeme kada se rednakcija još nije potpuno snalazila i kada je preko »probnih« članaka i bilježaka tražila put. Zato se i desilo da se u prvo vrijeme prilazilo knijiževnim problemima rušilačkom metodom, tako da se o negativnim crtama neke knjige pisalo na pet-šest gstranica a da se o pozitivnim osobinama kaže tek nekoliko konvencionalnih

čenica. Drugi brojevi pokazuju da

"se postepeno pronalazi prava mjera

i da se prilikom ocjenjivania pojedinih knjiga vodi računa o vremenu i uslovima, o objektivnim mogućnostima autora čija se knjiga . prikazuje, što opet ne znači da se zauzimao DOlovičan stav i da se filozofiralo šta se moglo a šta nije i đa se prema tome donosila ocjena, nego se nastoji da se djelo što objektivnije i naučnije analizira i ocijeni:

Naročito su bile upadne po oštrini neke kritike kađa se rađilo o ocjeni djela mlađih pisaca, tako da je izgledalo da je tenđencijia da se na račun slabih knjiga afirmiraju kritičari. To svakako nije bila tenđencija ni kritičara ni časopisa. Radi se o nečem drugom. Do takve je kritike došlo onda kada se radilo o književ-

Odgovorai oredmniki;

nim pojavama na koje nije lokalna kritika ukazivala ili na vrijeme intervenisala (kao na primjer u Bosnii Hercegovini u vezi sa zbirkom »Pionirskih pesama« V. Diaka i »A}lmanaha mladih«), a čemu je trebalo ili stati na put ili ukazati na očigledne slabosti i reći da tako ne ide i da slični prilozi ne znače ništa za književnost. ·Časopis je u feljtonu posvetio“ dosta pažnje filmskom pregledu, praćen je donekle pozorišni i likovni život, pisalo se o svim važnijim kulturnim događajima iz života NR Hrvatske. Najviše je zanemaren muzički život koji je inače u Zagrebu živ i razvijon i to bi bila jedna od praznina koju bi redakcija trebala u idućim brojevima popuniti.

3·

Šteta je što književna kritika prati relativno slabo rad »Izvora«. To je utoliko teže što književna Kritika u Zagrebu nije ni izdaleka „razvijena kao u Beogradu, gdje se na književne pojave ipak brzo i pravilno reaguje, gdje istovremeno može više ljudi davati tačne i pouzdane ocjene. Nije potrebno naglašavati šta bi za razvoj Ovog časopisa značila brza i konstruktivna kritika. U »Izvoru« je bilo i ima stalno priloga o kojima naša kritika treba da kaže svoju #Yiječ. Tako su mnogi prilozi u prošloj godini prošli tako reći nezapaženi. Uzmimo za primjer samo neke radove: odlomak iz oveće studije o Morinu Držiću, ili članak naučnog kružoka studenata slavistike »TPema izgradnje u sovjetskoj književnosti«, a da ı ne pominjemo neke originalne belelrističke priloge o kojima se moglo i trebalo pisati.

Da se zadržimo ovdje samo na članku o Marinu Držiću. Iako je u »Izvoru« objavljen samo jedan odlomsk, frebalo je odmah ukazati na neke njećove odlike i medostatke· Autor tog rada Ž. Jeličić zapao je u dvije pogreške. Prvo — on je od ispravne težnje da ukaže na podlogu realizma u komediografskom radu Marina Držića, i da »Dunda Maroja« prakaže kao umjetnički odraz stvarnosti Dubrovnika onoga vremena, otišao predaleko, sivarajući od Drž'ća velikog revolucionarnog »pjesnika sirotinje«, skoro klasno svjesnog pisca, koji na ljude i prilike u XVI vijeku gleda kao da živi danas. I drugo, nije ispravno Jeličićevo potcenjivamje ranijih radova o Držiću, koji imaju svoju nesumnjivu vrijednost i značaj za donošenje pravilne naučne ocjene o radu ovog velikog pisca·

Kao što je bilo neispravno i nenaučno Držićev realizam koji se ogledao u posmatranju stvarnosti komediografskim okom, okom Živog rasterećenog čovjeka renesanse smatrati običnim gzabavljiačkim pnslom, isto je tako neispravno sve to pretvarati u neki svjesno-revolucionarni usmjereni posao.

Ma ovo smo ukazali da se vidi kako je u »Izvoru« bilo zanimljivih priloga preko kojih naša kritika nije trebala ćutke preći, I novi brojevi pružaju kritici dobar „materijal. Tu treba odmah ukazati i na neke zn9čajnije priloge kao što su: »Formiranje makedonske nacije i makedonskog jezika« (Dmitar Vlahov); »Iz srednjeg vijeka u renesansu« (Zlatko Knuzlarić); »Porijeklo religije i njena društvena funkcija« (Ante Fiamengo): Da je bilo kritike možda bi se na vrijeme ukazalo i na neke opšte nedostatke časopisa kao što je nedovoljan kontakt s mlađim piscima iz Istre, Moji su skoro do savjetovanja na Rijeci ostali daleko od »Izvora« iako pokazuju mnogo volie i mogućncsti da rade na književnom polju. I dalje, moglo se ukazati na nedovoljnu vezu s radničkom i seoskom omladinom jer su saradnici »Izvora« uglavnom srednjoškolci i studenti, a i prcblematika koja se u »izvoru« i7nosi uglavnom je bliska tim krugovima, tako da je dodir i rad s radničkom omladinom i njenim kulturnoprosvjetnim radom vrlo slab. Svaka– ko da bi radovi omladine iz radničkih i seljačkih redova i članci o njihovom radu osvježili časopis i pojačali njegov idejno politički rad. .

Na kraju ovog letimičnog osvrta na dosadašnje brojeve »Izvora« treba istaći tendenciju „časopisa da pređe okvire NR Hrvatske i da proširi krug svojih saradnika.

Uwglavnom svi brojevi »Izvora«. kao cjelina, govore da je časopis nastojao da vo svom sadržaju bude savremeh, političan. idejan, raznovrstan i borben: da je opravdao svoje izlaženje i nade koje su se u njega polagale: da je mnogo učinio na okupljanju mladih snaga i da ozbilino stvara uslove za pojavu novih pisaca u Hrvatskoj — na čiji razvitak stariji moraju Obratiti veću pažnju:·

Božo MILAČIĆ ka

LR VEB ihralke=C) „KLIMU Maa KONKURS ZA MASOVNE PESME

Tw želji da radnička klasa naše zemlje, posebno radnici najvažnijih „privrednih

grana u našoj borbi za ostvarenje Peto-.

odišnjeg plana dobiju nove masovne OBE, Centralni odbor Saveza sindikata

Jugoslavije raspisao ie

KONIKURS ZA MASOVNE PESME (tekst i muzika)

Pesma rađu

Pesma ruđara

Pesma radnika teške inđustrije Pesma željezničara

5. Pesma građevinara

Centralni odbor Saveza slndikata đođel1će za »Pesmu radu« prvu nagradu od 530.000 dinara; drugu nagrađu od 520,000 dinara i treću nagrađu od 10.000 dinara a za svaku ođ ostalih pesama po dve nagrađe: prva nagrađa ođ 925.000 dinara, đruga nagrada od 15.00) dinara.

Nagrađu će deliti kompozitor teksta.

Centralni odbor zadržava pravo đa otkupi izvestan broj menagrađenih pesama, odnosno kompozicija, radi objavljivanja

Nagrađeni autori zadržavaju sva autorska prava prilikom izvođenja ili štampanja njihovih đela.

Pravo učešća na konkursu imaju svi državljani FNRJ.

Ove rađove će pregledati i oceniti žirl sastavljen od književnika i muzičara.

Rok za podnošsnje radova (pod šifrom) je 1-IX.1949 godine, na adresu: Centralni ndbor Saveza sindikata Jugoslavije (KulDečanska 12.

S 69-Ba(EE

1 pisac

turmo prosvetne odeljenje),

_____ ___ __ ___ _________- ______ ___ -—---—__-_— --_——-—--——-—_——<-đ———-1.11 __Jovan Popovic, Beograd, U'rancuska bro) 7? — Stampurija »Borba« Beograd MDečanshka #1.

KNJIŽEVNE'NOVINF

BROJ 23

PIL. .A4NJMA UZ AO IDORIĆS a "S TEJMU

Cinjenice i istina u članku i reportaži

Mnogobrojni lislovi, partijski, sindikalni, frontovski, omladinski, zadružni i drugi objavljuju dopise, članke i reportaže o našoj socijalističkoj izgradnji, jer je ta problematika najbliža i presudna za naš dalji razvitak, jer takve tekstove zbog toga sve više fraži i čitalac, a skoro uporedo s tim i Kkvalitativno raste žurnalistička, · ili žurnalističko-publicistička obrada toga gradiva, Prateći saveznu i republičku a povremeno ı lokalnu štampu, meni se čini da se može govoriti o jednoj karakterističnoj slabosti tog Kvalitativncg uzrasta takvih napisa. Ta slabcst se ogleda u dopisima, člancima i reportažama, koji za svoj predmet, uzima– ju sovcijalističku izgradnju. tačnije, izvesne letimično uočene činjenice iz te stvarnosti, pa ipak potpuno ne govore o ištini socijalističkog preobražaja u našoj zemlji. niti su dovoljno idejni i politični.

Da li je, dakle, dovoljna samo letimično uočena činjenica da bi se izrazila cijela istina? Gorki veli da činjenica još nije cijela stfina. Nju činjenicu — treba objasniti, analizirati, a ona sama freba da posluži za konkrefno-istorijsku argumentaciju, jer vrijednost činjenica kao činjenica u životu mjeri se time koliko su one bitne za upoznavanje naše preobražajne stvarnosti, koliko one vrijede u našoj borbi za socijalizam. Da bi ih pisac članka ili reportaže dao kao takve, on ih mora tretirati, tačnije, on ih mora sagledati u povezanosti sa cjelinom. U socijalističkom društvu nemoguč je razvitak bez plana. To znači da sve što se rađi na bilo kojem sektoru, u dubokoj je i raznolikoj vezi sa svim drugim sektorima. Kulturni preobražai u našoj zemlji nemoguć je bez razvitka privređe koja će dati materijalnu osnovu Za puni razvoj socijalističke kulture: novih škola, naučnih ustanova, sala, štampe, filma, radija itd. I obratno. Privredni „preobražaj teško bi bio moguć bez kulturne revolucije koja će privredi dati kvalifikovani, stručni, visoko. Kkvalifikovani Kadar, ljude sposobne da tekovine nauke i kulture stave u pogon za korist društva. Tako je socijalistički preobražaj poljoprivređe nemoguć bez industrije, koja treba da pruži tehničku bazu za kolektivno, zadružno obrađivanje zemlje. Ali je isto tako nemoguć dalji razvitak induštrije bez socijalističkog razvitka poljoprivrede, koja joj za dalji napredak daje radnu snagu, Životne namirnice, s'rovine i stvara unutrašnje tržište. U takvoj vezi gleda svoje zadatke i sprovodi svoje mjere naša Partija i Vlada „recimo, na području privrede i kulture, u industrii i na selu. Zato činjenice treba probrafti, srediti, analizirati, objasniti, — sagledati sa gledišta opštih tendencija, sa gledišta izgradnje socijalizma, svjesne politike Partije i Vlade, da bi te činjenice dobile idejnu i polihičku osnovu 'i emisao, ti. da bi imale snagu istine o socijalističkom preobražaju kod nas. U suprotnom, činjenice, ma koliko da ih nabrajamo, još ne daju potpunu istimu o našoj stvormošti, o njenoj suštini i veličini, jer su sve pojave u stvarnosti, kako se reliefno vidi iz primjera o odnosu privrednog i kulturnog preobražaja, o odnosu industrije i „poljoprivrede, uzajamno povezane i uslovliene, a nisu jednostavan zbir ili gomila činjenica,

Na primer, članak »Gradski narcdni odbor u Mostaru razvija veliku građevinsku delatnost«, objavljen u »Politici« 26 marta, jedan je od takvih članaka koji nam pored mnogobrojnih činjenica ipak ne daju poftpunu i istinsku pretstavu o bitnim, velikim promjenama u našoj državi. U tome članku ne vidi se uloga Partije i masa, kao i suština i veličina promjena koje vrše te dvije udružene snage. Zašto iz činjenica pobrojanih u članku ne proizlazi potpuna istina da Mostar »u švakom pogledu postaje grad u punom smislu dostojan naziva socijalistižki«?

Tačno je da taj Gradski narodni

odbor razvija građevinsku djelatnost, — to rade i drugi narodni odbori, ali

„nas danas interesuje u čemu je bit-

na, istinska razlika između građevinske djelatnosti danas i građevinske djelatnosti bivše Jugoslavije na primjeru, recimo Mostara, Tačnije, nas interesuje zašto se podižu ti i ti objekti i, da li u toj današnjoj građevin= skoj djelatnosti ima nekakve razlike od one iz perioda obnovi i izgradnje, u čemu se to ogleda? U bivšoj Jugoslaviji, na primjer, podizani su stanovi za Žželjiezničko osoblie ili druge stanbene zgrade, ali ne samo što je ta delatnost bila neznatna, već se ni »najuglednije« zgrade ne mogu, po mome mišljenju, uporediti sa onima koje danas podižu naše vlasti kako po broju, tako i, naročito, po načinu kako i za koga se podižu. Željezničko »osoblje«, ili stambene zgrade za »narod« širok je pojam naročito u kapitalizmu, i on ima različitu socijalnu osnovu, Kako, dakle, Gradski narodni odbor u Mostaru shvata na konkretnoj građevinskoj" aktivnosti, u pogledu smještaja itd. tu društvenu kategoriju? Ja sam nedavno u Strnišču vidio veliku stanbenu gnrađevinsku aktivnosft. koju srećemo svugdje u zemlji. Sami po sebi fi građevinski objekti nisu mi mogli reći

cijelu istini, Međutim, vidio sam da se to podižu, — da će fu uskoro nići — radnički stamovi, stanovi za

ljude u proizvodnji, da će biti moderni i udobni: obično sa dviie sobe. kuhinjom, pretsobljem, kupatilom i ostalim prostorijama, parketirani, sa centralnim grijanjem i električnim šporetima, a sa relativno niskom kirijom. Da li je tako nešto bilo moguće ostvariti za obične ljude iz proizvodnje u staroj Jugoslaviji? Jasno da nije. Nama je jasno da još danas nije moguće za 6eve ljude u „proizvodnji, za sve trudbenike „pođimnmufli takve stanove. Ali ko može kazati da se u ovome do sada učinienom. i u onome Što se radi, ne Vidi Dpodizanje društvenog standarda ko

4

može reći da se u ovom dđetalju ne vidi napor i jasno, pravilno obilježen nsš put u srećnu budućnost, put koji više nije samo potencijalna, moguća „već realna stvarnost.

Nedavno je, 20 aprila, na Drugom kongresu sindikata rudara Jugoslavije, u ime Centralnog komiteta KPJ i Savezne vlade govorio drug Tempo. On je u svome pozdravncm govoru naveo u tom pogledu nekoliko karakterističnih primjera: Seljaci iz Titogradskog i Cetinjskog sreza poslali su Ministarstvu rudarstva uzorke ruda iz “«~ojih krajeva. I analiza 16 pokazala da se radi o željeznoj rudđači; analiza uzoraka, koje su, isto tako na svoju inicijativu, poslali seljaci iz Makedonije, pokazala je da se radi o bakarmnmoj rudi, o bogatim nalazištima kamene soli itd., a u Srbiji da se radi o olovno-cinkanim rudama, O uljnim škrilicima, o bakarnim rudama, o uglju vrlo dobrog kvaliteta ita., seljaci iz Vojvodine pisali su da već treći put sade voćnjak, a stabla ne mogu da se prime i pretpostavljaju da bi na tom prostoru Apatin-Srbobran mogla da bude nafta. Zar onda takvom našem čitaocu išscrpno HBOoOVOri samo ovako zabilježena činjenica: »Istovremeno podiže se Institut za poljoprivredna istraživanja.« Ova činjenica dorečena do kraja bila bi potpunija i rekla bi mnogo više. Polazeći od lenjinističkog učenja o kompleksnom razvitku privrede u socijalizmu, o razmještaju proizvodnih snaga, naša Partija odbacuje buržoaska shvatanja o proizvodnim i potrošnim rejonima,. Zato ona poduzima mjere koje će u tom pogledu preobraziti naše krajeve kao što su Dalmacija, Lika. Crna Gora i dr. Jedan iz niza tolikih napora naše vlasti i naroda je, na primjer, i podizanje tog Instituta za mpolioprivredna istraživanja, koji će istraživanjem poljoprivrednih kultura kojima pogođuju klima i t#tle Hercegovine znatno doprinijeti da Hercegovina od pašivne postane aktivna poljoprivredna oblast.

Da li je dovoljno i pravilno kazati samo da su podignute, recimo, dvije rudarske kuće? Po mome mišljenju nije. U ovoj, trećoj i presudnoj godini Plana, pitanje proizvodnje u rudarstvu, a u vezi s tim briga za ljude rudare, jedna je od prvih briga naše vlasti. Rudarska proizvodnja će našoj zemlji preko spoljne trgovine olakšati nabavku mašina i drugih artikala, neophodnih za industrijalizaciju i elektrifikaciju zemlje, dok će poljoprivredni proizvodi ostati za podizanje našeg standarda. Iz te perspektive onda treba prići tome problemu i utvrditi da li je bilo moguće i više učiniti u tom pogledu za rudare toga kraja.

Nižući tako samo činjenice, ne objašnjavajući ih, ne sagledavši ih u vezi sa cjelinom, pisac dopisa prirodno pribegava arhaičko-besadržajnim frazama koje ne mogu da osmisle činjenice, da im dadu idejno-političko osvetljenje. Kako to izgleda? Članak počinje ovako: »Mostar je po svom izgledu tipično starinski grad, onakav kakvim ga prikazuju uvek iste razglednice sa panoramom Neretve i krševitim obalama, belim vitkim mostom i 6pletom uskih sokaka između niskih starinskih kuća, Uz tu sliku povezivala se u Svesti i pretstava o nekom, reklo bi se, izuzetnom životu tipične hercegovačke va= roši, koji pristaje uz takav kolorit, sa svim onim posebnim odlikama po kojima je Mostar poznat iz usmenog predanja ili književnosti«. Pošto su izređane činjenice date su na kraju slične rečenice, koje zvuče kao fraze: »Mostar je po svom svakodnevnom životu prestao đa bude starinski grad

kakvim ga prikazuju razglednice«. Kroz mnoge činjenice građevinske djelatnosti pisac članka trebalo je

da pokaže kako se stvara novi grad kao privredni i kulturni centar jedne oblasti, jednom kratkom, ali ne površnom analizom 'te djelatnosti, Idejnost i političnošt., kako sam po kušao da objasnim, mora da rezultira iz analize, iz objašnjenja činjenica u članku, ma bio članak i informativan. Reportaža »Kod zadrugara u Bačkoj«, objavljena u 14 broju »Književnih novina«, takođe je jedna od takvih reportaža koje čitaocima ne daju na svoj — osoben reporterski, — način potpunu i istinsku pretstavu o velikoj bitci na Sšocijalističkom preobražaju u našoj zemlji. Zašto takva reportaža, i pored tačno navedenih činjenica, živog i interesantnog slikanja života i rađa ostaje na Dpovršini zbivanja, nedovoljno je idejna i politična? li

Slično kao i u pomenutom članku, u ovoj reportaži zadruge su tretirane izolirano od cjelokupnog našeg napora na socijalističkom „preobražaju zemlje. Cili zadruge, kolektivne Dpoljoprivrede nije u tome da bi samo zadrugari bolje živjeli, već da bi bolie živjeli i drugi trudđbenici naše zemlje. Inokosna poljoprivreda danas postaje kočnicom našeg privrednog, naročito industriskog razvitka, dok mu zadružna omogućuje i uslovljava dalji, brži uspjeh. Zbog toga zadruge ne niču spontano i same od sebe. Njihov razvitak pomaže država; zato i zadrugari nijesu indiferenfni prema problemima i brigama državne vlasti i imaju svoje moralno političke i druge obaveze prema njoj. Ma da se taj preobražaj na selu, na= ročito poslije II plenuma CK KPJ vrši brzo, on se ne vrši pravoliniski, mirno, bez teškoća — »s pjesmom«, Na selu još živi kulak, ostatak kapitalističke klase na selu. Njega Partija ne miluje. već svjesno vodi borbu — danas na jedan, sutra na drugi način — da bi ga vremenom likvidirala kao klasu. Zato ni kulak ne miruje, već na različite nane #šođi borbu protiv države i zadruge. Pored kulaka i siromašnog seljaka bostoji i srednje seljaštvo, najmnogobrojnije seljaštvo na našem selu. Ta raznolika socijalno~ekonomska strukfura sela nužno rađa raznolike OSObine i reakcije na politiku Partije

i Vlade u rekonstrukciji poljoprivrede. Prema tome na našem selu nije raj zemaljski za sve, niti je moguće jedinstvo svih tih klasa i grupa pod krovom jedne kuće, Na našem selu nema Veselinovićevske idile. Reporter, kao i pisac članka, sve ove momente Ir zakonitosti toga razvitka ne može dati u jednom napisu: On bio bi smifešan, jer tek tada ne bi ništa rekao. Ali on mora umeti da uoči i izrazi ono bitno i novo u odnosima i ljudima, ono mora poznavati te momente, te zakonitosti da bi mogao sagledati mjesto, ulogu i značai problematike koju obrađuje, i konačno, da bi tako mogao ostvariti svoj cilj: da da pravu, potpunu istinu, koja bi onda kao takva imala svoj idejni i političko-agitacioni uticaj.

Koliko je god važno da vidimo podizanje životnog standarda zadrugara, tj. radnog naroda, nama je važno da vidimo i to koliko će, rec!mo zadrugari »Pobjede«, »Crvene zvijezde« ız bačkog sela Dobro Polje sa svoje strane doprinijeti podizanju stan= darda trudbenika grada žitom i drugim poljoprivrednim proizvodima, U prvomajskoj paradi mi smo vidjeli da trudbenici sela vode o tome računa. Pored parola oni su ispisali svoje obaveze koliko će ove godine dati više poljoprivrednih proizvoda državi nego prošle godine, itd.

Uz stvarno kvalitetne napise kakve sve više čitamo u našoj dnevnoj štampi nailazimo i na članke i reportaže u kojima se ne vidi svjesna uloga Partije, njena politika u određenom periodu vremena, na određenom sektoru privređe ili života; kroz taj isječak stvarnosti koji obrađuju, ili o čemu pišu ne vidi se da je to samo isječak, da je fo samo jedan dio „preobražaja kojm 7„rukovodi Partija na svim linijama, po svim sektorima u čitavoj državi.

Činjenica u reportaži ili članku još uvijek, dakle, nije potpuna isfina ako nije analizirana, ako nije objašnjena u vezi, u uzajamnoj zavisnosti i uslovljenosti sa drugim činjenicama; tačnije, bez obzira u kojoj formi se daje, činjenica još nije potpuna istina, ako nije, uzeta kao po-

6eebno, sagledana kao dio opšteg, u zavisnosti od drugih pojava. Samo fako može se argumentirati jedna

konkretno-istoriska istina, a sama ta istina tek tako će djelovati na čitaoca, Da bismo drugima objasnili taj preobražaj, ma u kome vidu se on ogledao, da bismo im taj preobražaj učinili shvatliivijim, da bismo uticali na još jači elan i požrtvovanje u radu na suštinskom mijenjanjiu lica naše zemlje i života ljudi, parafrazi-

rajući jednu Marksovu misao, možemo reći, da pisac članka ili reportaže treba najprije sebi da potpuno objasni pojave koje je uočio, i koje treba zaista dobro da uoči, da bi mogao to objasniti učesnicima u revolucionarnom preobražaju. Zato, umjesto da činjenice vlađaju nama, moramo mi vladati činjenicama, To je, po mome mišljenju, prvi uslov za dobar članak ili reportažu. Nusret SEFEROVIĆ

BIBLIOGRAFIJA ·

M. J. Ljermontov: Proza. Izdanje »Prosve te« Beograd, 1949, ćirilicom strana #243, cena ? U ovoj knjizi objavljene su sledeće novele Ljermontova: »Vadim«,·»Knjeginjia Ligovska«, »Junak našeg doba«, »Ašik-Kerib« »Panorama Moskve«. Preveli Dr Miloš Moskovljević i Svetozar Matić, Prerigovor E. Mibhajlove.

V, Katajev: Cvetak-sedmolistak. baji-

ka. Izdanje »Prosvete« Beograd, Ććirilicom, strana 28, cena 9 dinara, Preveo Serglje Slastikov.

O. Bihalji-Merin: Osvajanje neba. Izda-

nje »Prosvete« Beograd, strana 2237, ćirilicom, cena 92 dinara. Novo prerađeno izdanje Kmjige o avijacii. Ovo delo pojavilo se prvi put pre 12 gođina u starDj Jugoslaviji i bilo prevedeno na francuski,

engleski, nemački, holandski i danski. *

Istoriski arhiv MKomunističre partiie Jugoslavije Tom T. kniiga TI, »DORGRA«. Izdanje Istorisko# arhiva CM KPJ, Beo· grad. 1949, latinicom, strana 508, cena 8 dinara.

SLO E O aan ooo LE POSO Og o 0 REDAKCIONT ODBOR: Jovan Popović, Čedomir Minderović. Marijan Jurković, Mvan Potrč. Vjekoslav Kaleb, Isak Samokovlija.

Janko Đonović i Dmitar Mitrev TCO ARM SMd lug CUO ea

PRETPLATA ZA KNJIZEVNE NOVINE Za našu zemlju na 3 meseca 35 MWdinara, na B meseci 70 dinara i na gođinu đana 140 đinara “a Inostranstvo: ma 3 meseca 50 dinara, ma 6 meseci 100 dinara | ma gainu dana 200 dinara. Rukopisi se n+ vraćaju. Broj čekovnog računa 1—9060378 Poštansk! fah 617

| ___---____ _- –——_---— -–- —-_- _____________-_- _——— T-– T_——---T —