Књижевне новине

SIRANA4 » ~

(Nastavak sa treće strane)

· frim) metod i stil »cveba« treba izbaciti uopšte kao sredivo. š

Razumljivo je da referati u ovoj diskusiji nisu razastrli pred nama sve probleme ali su sva osnovna pitanja nabacili i naša diskusija treba da ih razradi, U našim časopisima, u našim listovima i u našim udruženjima razvijaće se o njima diskusija, jer se, po mom mišljenju, diskusija neće danas završiti, nego će ići još po književnim krugovima i te probleme treba dalje razvijati i rešavati.

Po mom uverenju. u nažim književnim i umefničkim delima postoji niz pozitivnih, značajnih ostvarenja koja nisu zapažena, koja ad strane kritike nisu istaknuta, koja nisu objašnjena, — koja nisu kao primeri pokazani ostalim stvaraocima, kritičarima i narodu. Stoga i mislim da naši kritičari, u našim umetničkim delima, treba sa istom strašću da otkr'vaju i pozitivne osobine, kao što čine tragajući za negativnim. Kritičari, po mam mišljenju, treba da se stvaralački odnose prema delu, to jest da u njemu nađu sve što je

” pozitivno ili negativno, i da to fiksira-

ju, da to sasvim jasnim jezikom kažu celom &vetu,

Zamerio bih i jednom i drugom referatu, a osobito drugu Matkoviću, šta Su govorili o našoj kritici uopšte, što Su pripisali negativne osobine našoj kritici uopšte, Smatram da je trebalo konkretnije razlučiti negativno i pozitivna ı našoj kritici, kao i kod po= jedinih ıaših kritičara.

Slažem se sa drugom Dedincem da je možda izvor svim ovim problemima

| DISKUSIJA

u dobroj meri i u tome (kako kod naše kritike tako i u literaturi), što smo kao pisci nedovoljno povezani sa na-

. šom stvarnošću, što se kao pisci stva-

ralački ne uživljavamo u punoj meri u našu stvarmost. To bi možda bio prvi zadatak naših pisaca uopšte, a u isto tolikoj meri i naših kritičara, koji treba da pišu o umetničkim delima iz te stvarnosti, pa prema tome mora– ju i da je poznaju.

Naši kritičari nisu u punoj meri povezani sa društveno-političkim životom, Prirodno je onda da katkada i u izvesnim slučajevima zastranjuju krifikujući umetnička dela. Produbljavanje studija marksizma-lenjinizma, povezana sa najživljim učešćem u društveno-političkom životu današnjice, neophodan je preduslov razvoja naših kritičara, Postoji i pojava o kojoj je govorio drug Gligorić, da se kritika katkada shvata kao sredstva za neke subjektivne, inđividualne potrebe, pa se ulazi u nešto što u literaturu uopšte ne spada. O toj pojavi naročito treba da vode računa naše redakcije,

Naša kritika naročito treba do podupre našu dramsku lite~aturu.”

»Književne novine«, kao tribina pisaca iz svih naših republika, treba više da doprinese i razvoju naše kritike, A pojačavajući u njima saradnju uopšte možemo učiniti mnogo na opštekultumom podizanju maših naroda, poređ okolnosti što će iz njih i inostranstvo saznati mnogo toga što se o nama ne zna ili što se, pod blagoslovom Kominforma, zlonamerno izvrće.

U diskusiji su još učestvovali: S. Kolar, J. Horvat, R. Marinković, Š. Vučetić i Đ. Tamarinm..

TURNEJA JUGOSLOVENSKOG DRAMSKOG POZORISTA PO HRVATSKOJ I SLOVENIJI

Jugoslovensko dramsko wpozorište ·

nalazi se od 1 juna na turneji po Hrvatskoj i Sloveniji. U Zagrebu je ansambl Jugoslovenskog dramskog pozorišta prikazao po dve pretstave »Kralja Betajnove« od Tvana Cankara, »Rodđoljubaca« od Jovana Sterija Popovića, »Dunđa Maroja« od Marina Držića i »Ljube Jarove« od Konstastantina Trenjova.

Umetnički ansambl, tehničko i administrativno osoblje Jugoslovenskog dramskog pozorišta posetili su prilikom svog bavljenja u Zagrebu elektroindustrislki kombinat »Rade Končar« i Jabriku hartije. Tom prihkom oni &u izveli kratak program za članove tih kolektiva. Radništvo oba kolektiva srdačno je pozdravio umetnike. Posle završenog „programa članovi Jugoslovenskog dramskog pozorišta proveli su duže vreme u razgledanju fabričkih postrojenia i upoznali se &ša procesom proizvodnje.

Na svojoj turneji ansambl Jugoslovenmskog dramskog pozorišta gostovaće još u Ljubljani, Rijeci, Puli, Splitu i Dubrovniku. i

Turneja Narodnog pozorišta iz Tuzle

Mladi dramski kolektiv tuzlanskog Narodnog pozorišta obišao je nedavno industrisla, mesta u tuzlanskom bazenu, Sada je pozorište ponovo krenulo na jednomesečnu turneju u srezove Ruzlanske oblasti.

Na repertoami: pozorišta nalaze se:

Kao otvoren list čiste hartije pripravan si da primiš sve utiske koji te jatimice obasipaju kad dođeš u Šuičku zadrugu. A njih ima mnogo. Naoko mala svakodnevna borba puns Je divne upornosti, odricanja i pobjeda moćnog kolektiva koji pobjeđuje stare mavike, pogledanje na svoju NhJjiVieu i ovcu i pokušaje bivšeg gazde da pričama o ukazivanju đavola zadrugarima omete liude u građenju novog. Borba rađa ljuđe koji su svijesni svojih vlastitih snaga jer imaju jagan cilj i sigurnu podršku — narodnu vlast, svoju vlast. U razgovoru sa tim ljudima osjetiš ponos što Živ%š među njima, drag ti je svaki čovjek sa njegovim vrlinama i manama koje preodoljeva. onakav kakav jest jli još bolje kakav će biti. ·

Zadrugari u Šuici su kao i drugi maši ljudi, ali uzdignutiji, sviesniji od onih koji će sutra doći u njihovu zajednicu. Skoro je svaki od njih pre\urio argatovanje ma ciglani mnekadašnjeg dućandžije i jednog od Mrupnijih posjednika ovaca u ovome kraju i zato je baš svjestan toga šta mu je dala borba. da baš tim putem kojim ide, iđe dobro i sigurno i đa bi sve drugo bilo stranputica.

'Nekada je Šuica bila zabito selo svima za leđima osim žandarima i gazđi Kulleši, Vele stari ljudi da je još od Austrije pa kroz Jugoslaviju kako je koja država došla, sjeme joj se zafrlo, plaćala jednom privatniku neku udžericu za školu. Uz cestu koja vodi za Duvno sagrađena je odmah po Oslobođenjiu velika nova školska zgrada. Mnogo diece stoji danas pred tom školom. Čekaju đa počne čas i zabavljaju se u dokolici. Nekoliko njih tjeraju loptu-krpenjak, a druga grupa posjedala na torbice, ma školskoj fratini. Muški i ženski glasovi pjevali su u sav glas:

»Peti kongres to je naša želja Birao nam druga Tita i druga Kardelja« 1 seoskoj čitaonici koju je Mijesni odbor Narodnog fronta smjestio u jednu obnovljenu zgradu posjetilac može da nađe mnoštvo knjiga. Za starim crvotočnim stolom sjedio je kao ovca bijel dječak i žudno čitao neku knjigu, Prišla sam i pogledala. Bila je to »Surova škola“ Branka Ćopića. Kao da mu je bilo krivo što mu poremetih tišinu, Odmakoh se od njega da razgledam malo bolje. Na zidu je visio oglas ispisan pisaćom mašinom. Mjesnj narodni odbor Šuica O-

| SOCIJALISTIČKI KOLEKTIV

»Običan čovek« ođ Nužića, »Pokondirena tikva «od Jovana Sterije Popovića. .

Prva pretstava kotorskog pozorišta

Sresko narodno pozorište u Kotoru, osnovano pre pola godine, obeležilo je početak svoje prve sezone premijerom pozorišnog komada »Rođiteljski dom« od V. Katajeva.

Ova prva pretfstava kotorskog pozorišta pokazala je da je ansambl prišao svom poslu ša punom odgovornošću i pravilnim usmeravaniem.

Gostovanje u Buzetu

Narodno kazalište iz Pule gostovalo je u Buzetu sa dramom Goa i d' Isoa »Duboki su koreni«. Krajem prošlog meseca gostovalo jie u Buzetu Zemalisko kazalište lutaka iz Zagreba. Date su dve priredbe: jedna za decu a druga za učenike sedmoletke i osnovnih škola iz okoline Buzeta.

KNJIŽEVNO VEČE HRVATSKIH PISACA U LJUBLJANI

Književnici iz Hrvatske; Marin Franičević, Jože Horvat, Vladimir Popović, Jure Kaštelan, Slavko Kolar i Gustav Krklec održali su prošle neđelje u Ljubljani književno veče. Na Književnom večeru goste je pozdravio pretsednik Društva slovemsirih književnika Miško Kranjec, podvlačeći zmačaj ove priredbe za prođubljiva– nje saradnje između; književnika bratskih republika.

bavještava „sve đa obrate najveću pažnju na spomenike i stare grobove kako se ne bi upropašćavali ina Kkraju poziva đa se čuvaju istoriske starine. U toj čitaonici omladina daje priredbe. Za tako šta ona je sada pretijesna, ali kad se izgradi zadružni dom na kome rade frontovci čitavog mjesnog područja omladina će dobiti veliku prostoriju u domu. Zadružni dom, nova škola i kuća sa još svježom crvenom ciglom — to je sadašnjost Šuice. Nove zadružne zgrade, motorni mlin koji podižu zadrugari, pa osvijetljenje i još mnogo zgrada to će biti njena budđućnošt. * * *

Plan dnevnoga rađa zadruge izgledao je toga dana ovako: kopanje te melja za zadružni mlin — na radu omladinska grupa, trijerisanje sjemena, oranje u Lovaricama; dežurstvo u ovčarniku kod ovaca koje se Janje. Idući putem s Alojzijem, — sekretarom zadruge u Lovaricama, gdje su tog dana imali đa oru zadružnu zemlju traktorom, — saznadoh da idem putem „koji su zadrugari opravili.. Njime se sada služi čitavo Sleo. Sokretar mi je objašnjavao da ovaj put, po čuvenju, potiče još iz doba starih Rimljana, a velike pravilno ocrtane gromade koje susrećemo putem kaže da su ostaci iz doba Ilira. Alojzije Je mali ali temeljit i bistar čovjek, koji o isotriji svoga kraja isto tako pametno priča kao i o svojim zadružnim poslovima, o uspjesima i teškoćama.

Eto. kaže mi on, — dali smo da se prave komati za konje u Bugojnu i sad je najžešće vrijeme za šjetvu, pa ću mekako gledati da se Ssporazumijem sa drugovima iz pilane da nam ih posude. Bormio se s tim sitnicama. da tako kažeš, a važne su to stvari. Mi smo svijesni da moramo prvi: prokrčiti put i krčimo ga, Nema socijalizma, da rečem, bez muke. Naši zadrugari to znaju i rađe što više mogu, jer je sad to potrebno pa će biti bolje, a čuvamo zadrugu kao oči u glavi.

Tako smo u razgovoru stigli u zaselak Lovarice. Veliki, ravan kompleks zadružne zemlje, bio je već išaran brazdama, Traktor je orao od ranoga jutra i sa zadrugarima je na oranje izišao Hamza, sekretar partiske organizacije u zadruzi. Oni su se upravo odmarali. Traktorista je bio Crnogorac i pričao je o svome kraju, To je potaklo Hamzu da se prišjeti svih onih dana proleterske brigade

Qdgovormi aredpik: „Jovan Popović Beograđ, Francuska broj 3 = Btamparija »Borbas, Bcograd, Dečamnska ŠMN +

Pojavu omladinskog časopisa »Zora« diktirale su potrebe kulturnoumetničkog stvaralaštva i „uspona mladih literata Bosne i Hercegovine. Njegov prvenstveni zadatak bio je da u svojoj republici (kao i ostali omladinski republikanski časopisi) zadovolji potrebe sve šireg interesovanja omladđdine za književno-kulturna pitanja. No, časopis je takođe trebao da posluži i kao neophodan pomagač u pravilnom idejno-umetničkom vaspitanju mladih pisaca, on je frebao da pospješi njihove napore u traženju vlastitog individualnog umetničkog jzraza. ., |

Ako pošle gođinu dana izlaženja »Zore« postavimo pitanje koliko je časopis uspco da odgovori konkretnim zadacima onda je odgovor samo jedan: časopis je, uglavnom, uspeo da savlada postavljene zadatke, On je na svojim stranicama okupio čitav niz mladih pisaca i početnika omogućivši im na taj način da se ogledaju na planu literature što je nesumnjivo

· delovalo kao potstrek za nova pregnu–-

ća. No, u isti mah, časopis je ispoljio ozbiljne nedostatke upravo tamo gde je rad sa mlađim piscima najoseiljiviji t. 1. u člancima i osvrtima koji su višemanje imali karakter principijelnih rasprava o aktuelnim problemima bilo naše literature uopšte, bilo literature mladih posebno. U tim člancima, razume se ne u svim, bilo je često pretencioznosti, i idejne zbrke štetne za dalji razvitak mladih pisaca.

Ono što je najpozitivnije u radu »Zore« jeste činjenica da su še ma njenim stranicama pojavili „mlađi prozni pisci koji, bez obzira na nedostatke, posjeduju nesumnjiv pripovedački talent (Hromadžić, Trifković, Valenčić i dr.). Njihova proza, ma da tematikom skoro isključivo orijentisana na narodnoosšlobodilačku borbu, a ne i na socoijalističku izgradnju, ipak svojom svežinom, neposrednošću i lepotom stila i jezika otskače od prozpih radova u ostalim republikanskim časopisima a delimično i od radova koji šu objavljeni u centralnom omla= dinskom časopisu »Mladost«, Oslanja– jući se na pozitivna postignuća naše klasične pripovetke, naročito one koja je nikla na tlu Bosne i Hercegovine (Kočić), a takođe koristeći pripovetku iz Narodnooslobođilačkog rata (Čopić, Kulenović) mlađi prozni pisci Bosne i Hercegovine uglavnom su pravilno trasirali svoj razvojni put. Tamo gde su oni pađali pod uticaj starije i savremene dekađenine Mmiičževnosti, to se ispoljavalo u vidu ustupaka raznim formalističkim pravcima. Ti ustupci su ponekad toliko preovladavali da šu meki mlađi pisci iskrivljavali stvarnost marodnooslobodilačke borbe i herojski lik mašeg borca-partizana. Tipičan primer je pripovetka »Odred Gojka Suvače« od Riste Trifkovića gde su preovladali naturalistički uticaji.

Baš zato što je hteo »realno« da slika stvarnost, đa je fotografira, Trifković je izneverio realistički metod u literaturi, on je izneverio samu stvarnošt. On je pobrkao činjenice stvarnosti i umetničke činjenice između kojih postoje bitne razlike. »Umeftnička činjenica pretstavlja u neku ruku popravljenu činjenicu iz života — kaže jedan sovjetski književnik teoretičar — U njoj je odbačeno šve slučajno i Bporedno i obrnuto skupljeno sve što

sa kojom je prošao Crmu Goru. Od tih slavnih dana do danas prošle su već i godine. Hamza se demobilisao i našao pustu kuću jer su mu ustaše sve pobile a brat mu u borbi poginuo 1945 godine. Hamza je stupio u zadrugu zajedno sa svojom ženom i dana8 je on duša zadruge. Njegovu biografiju popunjava i ovaj podatak: još kao dijete radio je s ocem na cigla= ni dućandžije Kutleše. Za jedan komad izrađene cigle za rad svoj i Hamzin, otac je dobivao 20 para. Kutleša je komad cigle prodavao po dva dinara, Ko danas može da se baci blatom na Hamzu, na njegovog poginulog brata, na njegove žrtve, na žrtve svih naših naroda, na put kojim danas idu? Samo neprijatelji naše socijalističke izgradnje.

Sjedili smo na lediniija sam ih slušala i vidjela pred sobom kolonu proletera, gladnih i bosih u ofanzivi, tamo gdje se polagao ispit pred istorijom i Lenjinom, I nikada ne može

zaustaviti naš narođ ni deset papir-

natih rezolucija ni milion i desct informbiraških kleveta, _

— Rijeka protiče i pronosi i pruće i otpatke a ostaje čista voda, snažna i silna. Tako je uvijek bivalo i biće, govorio je Hamza jednostavno, onako kako kaže svaki naš čovjek. A za tu našu istinu vrijeđi se boriti, vrijedi živjeti. )

Naš razgovor je prekinula od sunca preplanVMia djevojka. Donijela je jelo i vedricu vode. Hamza je otišao do obližnje pećine gdje se još u hladovini zadržalo snijega i nasuo ga u vodu da bude hladnija. Kad su založili, traktorista i njegov pomoćnik nastavili su rad, Sekretar Alojzija gledao je kako traktor para zemlju i hvalio usput fraktoristu.

Ovaj bolje radi nego što je radio onaj lani, valjda omaj lanjski nije ioš dovoljno bio, uvještio pošao.

Kad je prvi traktor došao u Šuicu izišlo je i staro i mlado da ga dobro razgleda, Đanas za njim više ne trče ni djeca iako zadružnu zemlju još uvijek paraju i obični plugovi sa konjima. Ali to više nišu mekadašnje drvene ralice.

Uputili smo se preko brda opet na zadružnu oranicu.

— Vidjela si našu Ivku, — potsjećao me Hamza na djevojku koja je donijela jelo, — ona se prva u našem selu registrovala u odboru. Prije toga imala je sa majkom duge razgovore. Sada joj je drug na Autoputu, a poslije će na fraktorski kurs. Šta sve tada nisu pronosili kojekakvi, zna se ko, pa pokušali i vjeru da u to upredaju i izmišljali priče o đavolima. O-

— KRJIŽEVRE!NNOVINE

O ČASOPISU ŽORA”

je bitno, karakteristično za život«. A bitno i karakteristično za borce naših odreda bilo je junaštvo, samopregor i mržnja prema neprijatelju, koju je uslovljavala ljubav prema narodu, otadžbini i Partiji koja je rukovodila borbom za slobodu. Ta mržnja se kod naših boraca nije ispošavala u nekim divljim, atavističlkkim sklonostima kao što to pokušava prikazati Rista Trifković. »Broj ubijenih neprijatelja to je mera naše čovečnosti, naše ljubavi prema otadžbini«. Upravo tim rečima je Ivo Lola Ribar označio suštinu mržnje boraca naših partizanskih odreda i Narodnooslobodilačke vojske prema fašističkim zavojevačima.

Prozu u časopisu »Zora« sem pomenutih pozitivnih kvaliteta i nedostataka karakterišu takođe i slabosti svojstvene prozi mladih ouuopšte. U njoj ima događaja, fabula je često živa i dinamična tako da ponese čitaoce. U njoj takođe ima i uspelih pejsaža ali čoveka sa svom njiegovom složenom prirodom mema. Ni mladi

bosanski pisci nisu se oslobodili še- ·

matičnosti u prikazivanju likova svojih junaka u pripovetkama, Ako »prikazivanje karaktera (u različitim oblicima njihovog slikanja od najpro= stijih do najsloženijih) jeste ono OSnovno sredstvo pomoću koga pišac odražava stvarnost«, onda je jasno da ni proza mladih bosansko-hercegovačkih pisaca nije mogla da postane pravi umetnički odraz stvarnosti Narodnooslobodilačkog rata i naše današnje socijalističke izgradnje. Služeći se metodom najjednostavnijeg postupka u književnoj obradi likova, metodom koji preovlađava i u prozi časopisa »Zora«, t. ]. prikazujući likove primitivnom tehnikom crno-belo, moguće je stvoriti samo knjiške blede i bezživotne tipove ljudi koji se kreću i govore kao po nekim unapred spremljenim formulama.

Ako se prelistaju švi naši omladinski časopisi može se sasvim sigurno uočiti da radovi mladih pisaca, i u „prozi i u poeziji, vrlo često ostavljaju utisak neđovršenosti, površnosti i nebrižljivog odnosa prema zahtevima umetničke forme. Takav je slučaj i sa radovima u »Zori«, Ne radi se fu samo o činjenici da većina mlađih piSsaca oblikuje stvarnost Narodnooslobodilačkog rata ili socijalističku izgradnju, štarim đavno wpreživelim i prevaziđenim književnim postupcima i načinima. Neosporna je činjenica da naši mladi literati ne ulažu potrebne napore kako bi za movi sadržaj pronašli i novu formu, ali je nedopustivo ako zanemaruju i potcenjuju rad na savlađivanju osnovnih zanatskih zahteva u kKknjževnom stvaralaštvu (jezik, stil, kompozicija). Tako na primer, gotovo ĐO pravilu, mladi pisci forsiraju kakvu takvu metaforu bez obzira da ]i je ona pravilno upotrebljena i neophodna. Kađa u priči »Selo na granici« (»Zora« broj 2., februara 1948) pisac za ličnost koju opisuje kaže da se »osećao kao čovek kome šu izvadili deo srca« omda je to, naravno, besmislica jer za normalnu ljudsku pamet čovek kome je »izvađen« deo srca uopšte ne može »osećati«.

Ako se svemu tome doda da je, u većini slučajeva, marksističko-lenjinističko obrazovanje mladih pisaca i početnika na niskom nivou, razum]ljivo je da oni ne mogu izbeći ni zastranjenja idejnog „Earaktera (takav

na se nije đala smesti. Ivka je pošla svojim putem, priče su pale na besplodno tlo.

Mlađi danas stanuju u novoj kući kakve već imaju nekoliko zadrugara. Može se danas zamisliti kakvu je borbu Ivka vodila sa predrasudama u ljudskim glavama. Skršila ih je, i druge ako naiđu ona će skršiti, vidi joj se po bistrim sivim očima i vedrom omladinskom čelu. ~ :

Krpice šture planinske zemlje tjerale su nekada ljude u svijet »trbuhom za kruhom«. Tako je po svijetu dirindžio i Stojan, brigadir stočarske brigade. Njegova glavna briga naročito su u ovo vrijeme bile ovce jer je doba janjenja, samo je dobio ispomoć u dežurstvu, Stojan stiže svuda: da položi ovcama, da ih sprati na vodu, da prigleda šilježad, da ih unese u svezak. Jednog je dana imao grdne muke. Njegova ovca Čubanka ojanjila smeđe janje »ko šćene«, i on se našao u neprilici da ]i da ga zavede u crne ili bijele janjce, jer takvu rubriku nije imao u svojoj svesci. Najzad se prisjetio i otvorio novu na posljednjoj. strani i tamo ga uveo, »Jjer je po pravu da mu se sve piše onakav kakav se ojanjio«. Stojan se mnogo brine za zadružno stado i sada se baš najviše bavi ovim jatom koje je smješteno u donjem novosagrađenom zadružnom ovčarniku, Tu su ovce koje se janje i dviznice. Stojana odlikuje naročito pažnja koju poklanja ovcama, u tome je skoro nenadmašiv. On i noću dežura: kođ ovaca, poznaje svaku ovcu i svako njeno janje.

— Tako to mora biti i svakoj moraš upoznati ćud i osobine ako hoćeš da od stada imaš koristi. Našc su ovce bile zapuštene i otkako zadruga postoji povećali smo stado za pedeset posto. Čitao sam ja i neke stručne knjige. Mnogo šsm toga u njima nau-– čio. Ali kad dođe naš zadrugar koji sada uči poljoprivrednu školu, fo će nama puno biti na napredak.

Najveći dio njegovog razgovora kretao se oko ovaca, pokazivao je pramenke, cigaje, šarplaninske ovce i Qnoliko koliko je znao, a znao je dosta, govorio o njihovim osobinama. Ali je Stojan pričao i o drugim stvarima, o odnošu nezadrugara prema zadruzi.

— Vidiš, vide oni da se u zadruzi bolje živi, a neki vele da će doći k nama u jesen ili kad bude kod nas još bolje, Nekoga još nešto zadržava, no doći će oni svi k nama, ne bojim se ja za to. Počeli smo zapravo sa četrnaest porodica, a sada nas ima već četrdeset. Slažemo se dosta sa ljudima i van zadruge. a razumije se da ih ima koji bi te u krčagu vode zadu-

je slučaj i sa drugovima u »Zori«). Ukoliko se sami drugovi u »Zori« Dozabave svojim nedostacima i ukoliko im se pruži pomoć, pre svega sa strane omladinske organizacije, može se očekivati da će oni (naročito pripovedači čiji je talenat nesumnjiv) dati ozbiljnija prozna dela.

Za poeziju u »Zori« se ne može reći mnogo više od onih opštepoznatih konstatacija koje važe za poeziju naših mladih uopšte. Izuzev Čerkeza, čiji je slučai poseban, poeziju »Zore« karakterišu sve slabosti početništva. Inspirišući se motivima socijalističle izgradnje ta poezija odiše često sladunjavim malograđanskim idilizmom, zahvatajući tematiku opšte i nekonkretno, bežeći od tipskog, pojedinačnog u patetične izlive oduševljavanja svim i svačim samo ne svakodnevnim podvizima našeg radnog čoveka, Tome, razume se, doprinoši nedostatak odgovarajuće poetske forme, u pogledu koje mladi pesnici traže uzore ne u najboljim „postignućima maše na= predne poezije između dva rata, kao i poezije iz perioda narodnooslobodilačke borbe i socijalističke izgradnje, nego u poeziji naših romantičara od pre četiri do pet decenija. Evo jednog tipičnog primera:

i »Ko magle jutarnje gonjene vjetrom Promiču moga djetinjstva dani. Čini ti se da je svako juče isto, Ali ustvari nije mišta ko lani«. (»Dani djetinjstva« — Izet Sarajlić, »Zora« broj 7—8 juli, august 1948).

Kad ispod ove pešme ne bi bilo potpisa 1. Sarajlića čovek bi se dvoumio da li su to &tihovi Šantića ili Rakića (ukoliko takva pomisao ne bi bila uvredljiva za te naše poštovanja dostojne pesnike).

Slučaj Čerkeza je poseban utoliko što še njegov talenat ištiče u grupi mladih bosanskih pesnika. No on je i najviše podložan uticajima raznih pravaca i pesničkih škola. Kada on na primer, novi sadržaj gura u kalupe stare poetske forme, onda naravno njegova poezija zvuči lažno i pretvara se u plitku, slađunjavu idilizaciju stvarno&ti,

kit »*Rađ me mati izljubila

Na rastanku s domom milim, Kroz suze me zamolila Da je staru ne ucvilim«,

Ili kad podražava savremenu šovjet6ku poeziju (Nedogonova) to se pretvara u gotovo doslovno prepevavanje te poezije. Tako na primer Čerkezova poema (»Zastave Krajine«) mnogo potseća na »Zastavu nad seoskim sovjetom« Nedogonova.

Najslabiji deo »Zore« je svakako njen feljton. Na osnovu članaka i feljtona može se zaključiti ovo:

1. Urednici »Zore« prihvataju se često zadataka koji prevazilaze njihove mogućnosti. Jako se oseća zaostajanje za brzim tempom razvitka naše socijalističke stvarnosti iako se ne može reći da je to osobina samo »Zore« ili samo naših mlađih pisaca. Ali ovdje ona se ističe zbog pretencioznosti koja se manifestuje u člancima ovih mladih ljudi,

2. U tim člancima ima i stihijne »pobune« protiv neki put zaista štetne prakse u našoj literaturi. Tako je

“razumljivo da oni zahtevaju da knji-

šio. Tako su nam lani u koševinu došli pomoći nezadrugari i radnici sa pilane. I sad nam kažu: Samo vi pravite mlin a mi ćemo vam svaka kuća pomoći đa dovezete pijesak i šta budđe trebalo«, Mi njima opet ustupimo svoj trijer da čiste žito,

Stojan je sve to nabrojao i onda zaštao, nešto je zaboravio i pripitah ga ima li još šta da kaže. :

— E, da, — rekao mi na to, — Skoro sam smetn'o s pameti. Naš je radni dan vrijedio ove godine puno više nego lani, za 29 đinara više, i to nešto kazuje.

Govorio je zatim o tome koliko je zadruga čega nabavila i šta je sve sagradila za dvije godine.

Tu su ovčarnici, pa alat, pa sirana, i nije čudo da nam je na godišnjoj skupštini ove godine još jedanaest porodica stupilo u zadrugu.

— Gledaš ovce — dočekao nas na izlazu iz ovčarnika, stari vrlo visok brko sa crvenim šudđarom oko glave. — Gleđaš ovčarnik. u njega sam ja cemenfu salijev'o. }

Zapitah Marka da li je majstor. »Nisam, već ga nismo imali, a ja se pomalo razumijem u tu rabotu pa se lijepo prihvatim*, Marko je srednjak, u zadrugu. je stupio, kako kaže, sam jer je vidio da je tako bolje i »sada živim bolje, nema šta«. Interesovao se, koliko se ovaca ojanjilo toga dana i kakva su janjad. Poštapajući se drenovom palicom, Marko je stalno brzao išspred nas. Kad smo stigli pred zadružnu zgradu, zadrugari koji su tamo “prosijavali pijesak raspitivali su se kod Stojana koliko se u toku dana ojanjilo ovaca. Vidi se da zadrugari bdiju nad svojim blagom zadrunžim stađom.

**%*

Bila je nedjelja i zadrugari su držali konferenciju. Po dnevnom ređu trebalo je iznijeti stanje sjetvenih radova i rješavati molbe novih Dporodica za ulazak u zadrugu. Bilo je bučno i mnogo prijedloga. Jedan od prvih zadrugara, Branko, upozorio je da je jedna grupa koja je prije dva dana trijebila stijene loše radila. . — Tako ne valja, mora se raditi čestito, — zaključio je on. (U ovome kraju uvijek se sa oranja moraju kupiti kamenice).

— TOo si dobro rekao, — dobacila je jedna podbrađena žena. mi nesmijemo raditi nevaljasto,

Raspravljalo se i o tome da še sva-– koj zadrugarskoj kući da po jedno mlado prase koje je zadruga uzgujila. Mnogi su govorili da neće prase jer ga već imaju. »Tako je pravo« saglasili su se zadrugari. Najzad je

— a a I — za

ževnici treba Ja idu na poprišta tematike, ali su nedopustive ftendence potcenjivanja i omalovažavanja naše savremene» literature i to sve na bazi neke kvazi naučne analize,

8. Teoretski nivo urednika i saradnika »Zore« je nizak što je, naravno povezano s ispoljavanjem grubih političkih grešaka, kao na primer u 'Trif.kovićevom prikazu »Brazde«.

4. U redakciji »Zore« cveta puna familijarnost. Hromadžić hvali i uzdiže Čerkeza, Trifković Dijaka itd. Otuda se o nekoj partijnosti u Mritici na stranicama »Zore« ne može govoriti, Sve ove nedostatke i greške morala bi redakcija »Zore« ukloniti brzo i do kraja, jer inače list neće moći da ispuni zadatke zbog kojih je pokrenut: iako &e ni dosadanji neki njegovi us-– pesi ne mogu negirati ni potcenjivati. |

Rođo ANDRIĆ

Treća kulturno-umetnička smotra Italijanske manjine u Rovinju Polovinom jula održaće se u Rovinju treća kulturmo-umetnička smotra

italijanske manjine u Jugoslaviji. Domovi kulture i druge kulturno~

prosvetne uštanove italijanske manji- ·

ne vrše pripreme i održavaju kotarske smofre, na kojima se odabiraju naj-

bolji horovi, dramske i folklorne gru=

pe i pojeđinci za učešće na programu

u Rovinju. \

Na smotri će učestvovati takođe opera i drama riječkog narodnog kazališta i italijanska drama, zatim balet pionirskog kazališta sa Rijeke, a kao gošti nastupiće ogranci Seljačke sloge iz pojedinih krajeva Hrvatske i omlađinsko Kkulturmo-umefničko društvo »Jože Vlahović« iz Zagreba.

Poređ izložbe dečje umetnosti, koja će biti otvorena u olviru smotre, sprema se uz saradnju Nakladnog za-

vođa Hrvatske i izložba dela napred= '

nih pisaca štampanih u Italiji, kao i literature, štampe i udžbenika koji izlaze u Jugošalviji na italijanskom

jeziku. ri

Knjižnice u Crnoi Gori

Trosvjetni organ 1 masovne organizacije u Crnoj Gori mnogo su učinile od oslobođenja da veliki broj korisnih knjiga pro“ dre među široke narodne mase. Tako damas Crna Gora·ima ukupno 977 knjižnica

i čitaonica sa oko 250.000 knjiga. U pore

đenju sa 1945 godinom broj knjiga se povećao za preko trinaest puta, a samo za prvo tromesečje ove gođine mabavljeno je oko 23.000 komađma Knjiga. Ođ ukupnog broja dvije trećine čine seoske biblioteke a sada se rađi na formiramju movih Kknjjišnica, kojima će Ministarstvo prosvjete pružiti pomoć. |

Porastu broja knjiga u bibliptek ama nije uslijedio srazmjeran „porast čitalaca, zbog tehničke neuređnosti većine čitaonica i neđovolinog broja bibliotekara. Kulturmo-prosvjetni savez Cme Gore u zajednici sa prosvjetnim organima posvetiće veću pažnju propagiranju dobre knjige. U Đau svrhu iskoristiće se pretstojeća Nedjelja Kmjige koja se OVOg mjeseca održava u čitavoj Republici. U toku te neđelje radđiće se na uređenju Kknjižnica i čitaonica i osnivamju novih, naročito o sgseljačicim radnim zađrugama,

A. B.

došao red na prijem novih zadrugara. Mjesto Đorđa Ćevapa iz Baljaka došla je njegova kćer. Pretsjednik zadruge čitao je molbe redom i tačno iznosio koliko ko unosi u zadruagu. Zadrugari su jednoglasno primili četiri nove porodice i zapljeskali, Ćer=ka Đorđa Ćevapa sva še zarumenila. Toga je dana ušao u zadrugu i brat malog »majora« kako zovu petnaestogodišnjeg Juru Radoša. koji je nekad kod fratara u Duvnu služio pa pobjegao i prišao „Narodnooslobodilačkoj vojsci. Eto tako novi pridolaze. Protiv zadruge je Omaj koji je sam ne= kada imao 600 ovaca i kad se radilo o otkupu mesa taj je podgovorio SVO ga komšiju da govori kako je bolje da svi daju jednako pa đa namire količinu a ne da jedan da najviše, Naravno tu je mislio na sebe,

Tako danas izgleđa selo gdje su nekada gulikože i režimski ljudi pokušavali da raspiruju nacionalnu mržnju. Ne smije se zaboraviti činjenica da su mnogi od njih imali na stotine ovaca i velike komplekse pašnjaka. Njima je odzvonilo. Zadrugari radne zadruge najistureniji su odred novoga u svome kraju. Oni vaspitavaju i sebe i druge, i kad čovjek uđe u selo može opaziti odmah da tu postoji radna zadruga. Slobodni ljudi široko su razvili sve one stvaralačke snage koje postoje u našem narodu. Njihov put usmjerila je partija. Čovjek bi htjeo da još mnogo napiše o njima i njihovoi borbi, o našem narodu Whoji će od zemlje izgraditi zemlju-ljepoticu, podići još više bogatstvo njenih ljudi i izgraditi socijalizam uprkos svim preprekama.

Nada VALENCIĆ (7: BArTBAUM ly adMMU aaa! = a AMN REDAKCIONI ODPOR: Jovan Popović, Cečomi» Blinderović,

Marijan ·urković, MNvan Potrč, Vjekoslav Kaleb, isakh MBamokovlija, Drita Mitrev

Janko Monovič i PRBTPLATA ZA KNJIZIVN., NOVINE Za našu zemlju na 3 meseca 35 dinara, na B meseci 70 dinara ! c- godimn dana 0 dinoro Za Inostranstvo: da 3 meseca 50 dinara, Da 6 meseci )M dinara ı Da godinu dana 200 dinara. Rukopist se ne vracaju. Broj čekovnog računa 1--900OG%%8 Poštanski fah 061?

–_——————-- — _——__——_—_——_——_—__-— --———--—- —- aa o ——.—