Књижевне новине
a
IBROJ 2
- KRIJIŽEVRE OVIE
STRANA 3
DISKUSIJA O KNJIŽEVNOJ KRITICI
_ Društvo književnika Hrvatske orgazovalo je u Zagrebu 2 i 3 juna dissiju o našoj književnoj kritici. Po-
red velikog broja zagrebačkih knji-
ševnika, diskusiji su prisustvovali iz
Beograda Č. Minderović, V. Gligorić,
M. Dedinac i M. Jurković. Sastancima &u rukovodili S. Kolar,
IP. Šegedđin i G. Gamulin,
Ervin SINKO
E. Šinko govorio je a temi: »Buržoaski objekiivizam i pertijnost«, M. Matković »O oblicima u kojima se javlja naša kritička riječ (prikaz, kritika, esej, studija)« i R. Marinković a »Savremenoj dramskoj Kkritici«, Referate i tok diskusije donosimo u skraćenom viđu,
Buržoagiti objeklivizam i parlijnost
Svaki umjetnik, koji pristupa svome radu s osječajem „odgovornosti, svijestan je toga da je umjetničko stvaranje društveni akt, jer je đjeJovanje na osjećanja, misli i na volju čitalaca, promatrača, odnosno slušalaca. Jasno je i to svakom umjetniku da je, izgrađujući socijalističko dru-
štvo, za nas od odsudnog značenja kako djeluje svaki društveni akt,
dakle i umjetničko djelo. -
Socijalističkim „preobražajem privrede i društva preobražava se i čovjek. Ne istom brzinom kao privreda i društvo, i baš u tome leži noročita podgovornošt umjetnika. Ako u njegovom djelu progovara svijest koja je nikla na ošnovima „preživjelih društvenih odnosa, ono će u našoj stvar– nošti negativno djelovati.
Zadatak je kritike da pomogne u Mlzgrađivanju socijalističke društvene svijesti u umjetnosti i u umjetniku. raj zađatak nameće kritici dužnost da se zajedno sa umjetnikom bori protiv razornih utjecaja buržoazije, koja, ekonomski i„ politički pobijeđena M mašoj zemlji, nije prestala i još đuBo neće prestati da djeluje šsvojom fBdeologijom.
U nekom političkom govoru o VveMičini, o savršenstvu i neizmjernim ljepotama „demokracije Sjedinjenih Američkih Država svakomu je lako otkriti ideologiju koja je kontrareMolucionarna, „dakle neprijateljska prema našoj stvarnosti, prema svim RPašim tremljenjima.
Drukčije je u umjetnosti u kojoj MMdeologija ne progovara neposredno.
U svakom umjetničkom djelu dolazi do izražaja, neka određena ideoMogija, ona se manifestuje u načinu prilaženja umjetnika k svojoj problematici, u načinu oblikovanja, u onome što naštoji kao i u onome što ne nastoji izraziti, Svako umjetničko djelo izražava određeni stav prema stvarnosti, određeno shvatanje odno= 8a čovjeka i društva. Kakav je taj Btav, kakvo je to shvaćanje ne mora biti eksplicitno rečeno, onako kao što je slučaj u političkom govoru, ali zato taj stav i to shvatanje neće manje, nego će možda više razorno djelovati. Pjesnik će govoriti samo o svom ličnom doživljaju, o nekom pejsažu, o ljubavi ili o svojim doživljenim fizičkim ili duševnim patnjama. On, koji koncentrira „svu svoju pažnju na umjetničko oblikovanje, ne mora biti svijestan toga kakvim dje
_ Mtjecajima podlegao i kakve utjecaje
i pobaij
3
gagovara. U umjetnosti i subjektivni prijatelji mogu objektivno neprijafeljski da djeluju.
Kritičar mora biti svijestan posebnih zakona umjetničkog stvaralačkog procesa i mora takvom konkretnom analizom otkriti ideološke elemente, ideološki sadržaj i pravac umjetničkog djela da ne samo čitalac, nego i sam umjetnik jasnije vidi, dublje razumije ono što je ostvario. Tako će kritičar aktivno sudjelovati u oblikovanju društvene svijeBti i svijesti samog umjetnika. Kritičar neće to postići ako npr. pojmove kao što su dekadent, formalist, objektivist itd. primjenjuje kao opčeni'l izraz negativne ocjene, bez tačno. pdređenog, konkretnog značenja,
Kritičar mora biti sam ideološki na visini, no nikakvo teorefsko znanje kođ Mritičara nije dovoljno ako mema mneposredni živ odnos prema Bamoj umjetnosti.
Bjelinski je npr., s pravom „smahrao, da nitko ne može ni idđeoložki pravilno suditi o pjesmama bez osjećaja za poeziju, ni iđeološki pravilmo suđiti o umjetničkoj slici alto ne= ma osjetljivosti za boje,
Je li ovo shvaćanje Bjelinskoga u Buprotnosti sa lenjinskim zahtjevom partijnosti u umjetnosti, odnosno u jeritici? Je li estetička kritika umjet= ničkog „djela istovjetna sa buržnaskim objektivizmom?
Kadđ se govori o objektivizmu i o buržoaskom „objektivizmu, nesmije se zaboraviti, da je on u odnosu prema njemačkom obliku romantike i me samo prema njemačkom obliku, imao napredne tendencije, On je predstavljao grčevitu, često herojsku volju i napor da se upozna stvarnost na taj način. što se isključuje svaka ideologija i sam subjekt posmatrača.
Sve što je subjektivno pojavilo se ·
kao sumnjivo, kao zapreka da se upozna istina. To je bio nemilosrdni prekid sa svim iluzijama, premda mi znamo da je taj objektivizam i sam bio iluzija.
Objektivizam u kapitalističkoj stvar nosti pretvara se u fatalizam, znači priznanje i propovijedanje nemogućnosti da čovick utječe na oblikovanje i na preoblikovanje ljudskih odnosa. Objektivizam je antidialektičan; rastavlja društvenu stvamost od čovicka, rastavlja objekt od subjekta, umjesto da prikaže način njihove nerazdvojive povezanosti. Neutralna objektivnost je pak reakcionarna wutopija. Ona je za vrijeme zaoštrene borbe između potlačenih i vladajućih samo jedan oblik neprijatelistva prema poflačenim klasama. Stav objektivnosti u slučaju kad se razbojnik obara na svoju žrtvu — fi biti nepristran promatrač, isto tako neutralno objektivan premn razbojniku, kao i prema njegovoj žrtvi — znači biti pristran u korist razbojnika. otkazati soliđarnost sa Žžrtvom, zauzeti stav protiv žrtve. Gdje se vodi borba između preživjeloga i Mnoga što nastupa, tamo je pristranost pređuvjet historijske objektivnosti. Istina se danas ne može vidjeti drukčije nego sa Birane „proletarijata. To je suština zahtjeva da književnost mora postati partijna. To nije samo zahtjev sa
gledišta političara, nego zahtjev i sa gledišta umjetničke vrijednosti, preduvjet je za oblikovanje istine u njc= noj cjelovitosti, ,
Kritika, koja je u pravom smislu partijna, ne će podleći sugestiji kapitalističkog društva, da je subjektivnost zapreka za spoznaju stvarnosti. Ulaziti u problematiku subjekta ne znači subjektivističko prilaženje k stvarnosti nego anači jedan oblik borbe protiv tendencije dehumanizacije koja je karakteristična baš za građansku umjetnost.
Lenjin, koji je toliko cijenio, tako dubolo razumio i volio umjetnost, nije zahtjevao od umjetnika partijnost bez umjetnosti, nego bnš naprotiv: on je zahtjevao umjetnost prožetu du-
hom partijnosti, U svom poznatom članku »Partijs8ka | organizacija i partijska „književnoste —
Lenjin poštavlja zahtjev da se stvara liheratura koja. neće služiti presićenoj junmakinji, ni »gornjoj desetini tisuća« onih koji se dosađuju i guše od sala, nego milijunima i desecima milijuna “#rudbenika, koji pretstavljaju cvijet maše zemlje, njenu snagu, njenu budućnost« — »literatura mora postati dio općeproleterske stvari«. Bi U istom članku Lenjin mnaglašuje: »Nema sumnje, u toj stvari je neosporno potrebno osiguravanje velikog prostora ličnoj inicijativi, mdividual=nim naklonostima, &lobodi misli ifantaziji, formi i sadržaju... Mi smo da-
· Jeko od misli đa propovijedamo ne=
kakav jednakoobrazni sistem ili rješenje zadataka na temelju mekoliko odluka. Ne, o šematizmu u toj oblasti najmanje može biti govora«.
Lenjin je tražio partijnost u najstr.žčem smislu te riječi, ali me na štetu umjetnosti nego baš naprotiv. Partijnost je obogaćenje umjetnika, na nije ograđa, nego rušenje dota-
Morijan MATKOVIĆ
»ni
dašnjih ograda — i vanjskih društvenih i nutarnjih psiholoških ograda umjetničkog stvaranja. Jedino je takva umjetnošt »zaista slobodna, ko-
“ja se otvoreno povezuje sa proleta-
rijatom“,
Ta partijnost lenjinsko-proleterSkog tipa nije isto što i buržonaska ili malograđanska »partijnost«.
Ta lenjinska partijnost je svijest O historiskim zadacima te klase, koja, iako također potčinjena zakonima razvitka društva, zna te zakone i time još u toku borbe, još unutar »car= Stva nužnosti«, zma i vidi, anticipira svoj cilj u »carstvu slobode«.
Lenjinsko-proleterska partijnost zna či za umjetnika 1) promatrati historijsku stvarnost sa gledišta revolucionarnog proletarijata, dakle sa gledišta te klase, koja je jedina do kraja revolucionarna i jedino omoguća=– va da se raskinu okovi građanske i malograđanske ideologije još u toku borbe. I 2) znači ne uništiti, nego uzdizati ljepotu, da buđe djelotvorni borbeni izraz čovjekove volje i čovjekove istine otjelovljene u borbi proletarijata za socijalizam.
Kritika, koja je prožeta duhom lenjinsko-proleterske · partijnosti, ne može imati druge zadatke, nego Što ima sama partijna umjetnost, No te Badržajino iste zadatke kritika rješava na drugi način, nego umjetnik.
Umjetnik oblikujući stvarnost tumači je i djelujući na volju i na način shvaćanja svoje publike, učestvuje i u materijalnoj borbi za socijalizam. Kritičar tumači umjetnikovo djelo a partijnost zahtjeva od kritičara da tumačeći umjetnikovo djelo buđe pristran, Naravno, ne u &mislu lične pristranosti, nego u smislu proleterskog klasnog stava, u smislu do&ljedno provođenog revolucionarnog stava prema čitavoj „problematici umjetničkog djela.
U koliko će kritičar fokom odame analize djela otkriti negativne utjeca• je, on se ne bi smić zadovoijiti tim, da etiketira te utjecaje, on bi morao i negativne elemente koristit} za )de> ološko pozitivno djelovanje, Ta. će ODstići konkretnim obrazloženžerm, eobjašnjenjem, „konkretnim ulaženjem u problematiku samoga djela i samoga umjetnika. Idejnost u kritici zahtijeva od Kritičara više nego ocjenu djela i općenito vrednovanje moliva i metođa umjeinikova rađa, Idejnost u kritici sabtjeva da kritičar u svaRom pojedinačnom slučaju ne dogmatički, nego uvjerljivo, na adekvatan način stvaralački primjenjuje i
razvija svoje marksističke spoznaje, Sama neistina, ukoliko je otkrivena, može služiti da se demonstrira šta je istina.
Ali time još nije iscrpljen čitav zadatak kritičara. Lenjin je u spomenu-– tom članku pismao»>»U čemu se sastoji ovo načelo partijne Književnosti? Ne samo u tome, što za socijalistički proletarijat literatura ne može biti sredstvo bogaćenja pojedinaca ili grupa — ona uopšte ne može biti individualn.. stvar, neovisna od opšteproleterske stvari«,
Ima mnogo fakvih kritičara, koji Su tako tumačili te Lenjinove misli, kao da bi po Lenjinovom „shvaćanju trebalo žrtvovati interese umjetnosti političkim potrebama. To je potpuno krivo shvaćeno. Partiijnost ne zahtijeva sužavanje nego baš naprotMW. zahtijeva proširenje i prođubljivanje vidokruga umjetnosti i umjetnika, također i kritike i kritičara.
Ne treba shvatiti partijnu kritiku umjetničkog djela na taj način da je estetska analiza drugorazredna, ili čak tako da je ona protiv načela partijnosti, to je iskrivljavanje Lenjinove koncepcije, to je antidijalektičko odvajanje sadržaja od forme, to je šsuprofstavljanje istine ljepoti — to znači da se ljepota smatra monopolom prošlosti.
Estetska ocjena — analiza »formalne strukture“ umjetničkog djela sama po sebi nikako ne znači formalizam ili objektivizam. Partijnost ne samo da se može neso mora spajati sa estofskom ocjenom, okO se rađi o ocjeni umjetničkog dijela. Govoriti »o formalnim karakterima diela« ”O nedostacima u Rkompoicij, o stilu gledanja, o organizaciji detalj-motiva« ne samo da ne jskliućuje partijnu kritiku, nego u koliko ne smatramo da partijnost znači da smo se odrekli umjetnosti — to je zadatak partijne kritike umjetničkog dijela, koja
ima da vrši ideološki i estetski odgoji. Kritičar. koži govofi o »herojskomu i borbenomu. što leži u junacima« nekog romama i dodaje »bez obzira do kojeg stepena je ono umjetnički ostvareno, u što ovdje ne mo žemo ulaziti« (Jurković) — takav kritičar postupa u izviesnom smislu kao onaj posjetilac izložbe, koji ne gleda izložene slike, nego prvenstveno na šlove slika, Borbeno i herojsko u umjetničkim „djelima samo utoliko
. postoji, ukoliko je umjetnički ostva-
reno i pređuvjet je sšvake pravilhe kritike da spaja idđejnost s izvornim estetskim odnosom prema djelima umjetnosfi,
Oblici u kojima se javlja naša kritička riječ
Opaža se đa znafanm broj naših Kkritika ne polazi, kako bi trebalo da bude, od predmeta svog razmatranja, nego od svog zahtjeva, od svoje 6like, To ne mora biti uvijek loše, no onda kada se piscu koji je jasno zacrtao švoj trag, svoj profil i tome točno ožnačio svoje izražajne mogućnosti savjetuje nešto što njemu kao stvaraocu nikako ne odgovara i predbacuje mu se da mu to nedostaje, tada je fo često slično kao kad se predbacuje prozaiku što nije lirik ili dramatiku što nije epičar,
Kada jedan naš MWritik misli da je za kazališnu Hkritiku o jednom sšscen&kom liku najvažnije odredjti vrijednost moralne svijesti toga lika, tražeći od Kmjiževne Rritike u prvom redu vrednovanje po moralnim kategorijama, kađa mu ništa ne govori analiza karaktera određenog lika, onda on, među ostalim, đokazuje da nije čitao ili nije shvatio sve ono što je Marks pisao u povodu Lassalove drame o šileriziranju i šekspiriziranju u dramskoj umjetnosti, a specijalno
kreiranju kazališnih lica. Predmet je diskusije da se zadržimo na tom terminu „vrednovanja i na njegovoj sadržini, nezaboravivši da smo ga preuzeli, osobito u zagrebačkim kružocima, diskusijama i sekcijama, iz neokantovskog rječnika, dakle iz idealističke filozofije,
Neđovoljna ideološka Sprema očituje se često u našoj kritici i u krivoj upotrebi inače jasnih termina: očito da u tu grupu pripadaju i izrazi dokadentstvo, subjektivnost, subjektivizam, buržoaski objektivizam, freudizam, formalizam, naturalizam itd. itd. Karakteristično je da se, primjerice, u kazališnim kritikama često govori o realističnoj glumi ili inscenaciji upravo onda kad je ona zasšićena naturalizmom itd. Naravno da bi o tome
trebalo svestrano diskutovati i ras=
pravljati, Da bi mnoga domaća i stra na Savremena i starija djela pri detaljnom ocjenjivanju i analiziranju izgubila ili dobila dmuge predikate i drugu karakteristiku nego što su dobila u dosadašnjoj našoj kritici, to je sigurno!
Koji su najopčenitiji književni i publicistički oblici u kojima se javlja kritička riječ o književnim pojavama? Kritika književnih pojava bpojavljuje se svugdje, a tako i u nas, bilo u obliku bilješke u dnevnicima, tjed-
nicima ili časopisima, bilo u kritič-
kim prikazima određene knjige ili pisca, bilo u esejima ili studijama. Naravna “a mjesto' gdje su oni objavljeni da li kao predgovori ili pogovori knjigama ili zasebno — ne igra nikakvu „ulogu. Zadržaćemo se na ovim oblicima, bez obzira na to što mnogi naši Kritički gsastavci nose elemente svih tih oblika i nazivaju se često jednostavno članci. Za pisanje svih tih sastava, od bilješke do studije, čovjek, osobi> to danas, treba da ima razvijenu kritičku sposobnost, treba da ima Mritičarsku spremu i znanje. Već sam knzao da mnogim našim kritičarima nedostaju neki najosnovniji elementi marlksističko-lenjinističke nauke, M eđutim, čovjek može biti dđobar teoretik marksizma
a da još uvijek ne budeknjiževni kritičar. Dopušstite mi da ocitirar Bjelinskog iz
spisa »O HKkriticiio književnim mišlje-
njima Moskovskog promatrača: »Varaju se oni koji smatraju da je kri-
tičarski zanat lak i da se više manje njime svako može baviti: kritičarev talenat je rijedak, a njegov put klizav i opasan. I doista, koliko se uvjeta, s jedne strane, mora steći u tome talentu: i duboko osjećanje i vatrena ljubav prema umjetnosti, i ozbiljno, mnogostrano proučavanje, i objektivnost uma koja je izvor
· nepristrasnosti, i sposobnosti da se ČOV-
(ES ne podaje zanogu; s druge strane, kao je izvišena obaveza koju on uzima na Bebe! Na pogreške okrivljenoga gleda se kao na nešto obično: sučeva pogreška kažnjava se dvostrukom porugom., a
Predmet je kritike primjena teorije u praksi«.
Bjelinski govori o »đubokom osjećanju i vafrenoj ljubavi prema umjetnosti“ — a dopustite mi, drugovi, pitanje da li u stamom isticanju ili, štoviše, iznalaženju negativnih ošsobina bilo koje naše književne pojave, au prešućivanjm svih njenih pozitivnih osobina možemo otkriti tuvatrenu ljubav naših kritičara koju je zahtijevao najstroži, no ujednoi nnjznačajniji kritik svog vremena — bijesni Visarion?
I za bilješku i za studiju potreban je u većoj ili manjoj mjeri ovaj zbroj kvaliteta i uvjet o kojima govori Bjelinski. Još nešto, Svaki specijalni rad zahtijeva neko specijalno znanje. Došli smo do radionica naših kritičara. Kritik naravno da mora poznavati u prvom ređu predmet o kojem piše, Sve uvjete koji su ga formirali upra= Vo u takav oblik. Kritičaru koji misli da je kritik samo sudac odgovorio je već jednom Dobroljubov ovim riječima: -
»U suđ dovode ljuđe osumn: ičene za prekršaje ili zločine, i stvar ja suca da riješi da li je optuženi prav ili kriv; a zar pisca za nešto optužuju kad ga kritikuju? Čini se da su već davno prošla ona vremena kada se bavljenje književnim radom smatralo za herezu i zločin. MKrjtiČar iznosi svoje mišljenje, kaže da li mu se sviđa ili mu se ne sviđa stvar; i kako se de ao UP da nije prazno blebetalo, već razborit čovjek, on se i brine da obrazloži zašto jedno Smatra dobrim, a drugo lošim, On ne smatra svoje mišlje-
„ nje za odlučujuću presudu koja važi za
OI - ako već uzimamo PObot apo BE IOBGa o OM Raa bismo protivno mišljenje da i onda doista danas ne eti Bio jer šmjeli uzeti sredovječnog suca ili 'kadiju turskih pokrajina, nego čovjeka koji vodi računa o svim okolnostima jednog djela; i koji točno preispituje određene fakte, Svaka pojava doista sadrži neke fakte ili je vezana za njih, i minimalni je zahtjev da kritik određene pojave zna za njene fakte. Ako ih ne zna, izvrgava se opasnosti ne samo da mu se ruši autoritet nego đa na osnovu njih dođe i do potpuno krivih zaključaka, Takvih slučajeva ima više u našoj kritici: češći ispravci koji se kasnije pojavljuju, govore o aljkavom i doista često neoprostivo neozbiljnom odnosu nekih kritičara prema svom rađu. Postoji, doista, u našoj kritici ošobito u kritici novih mlađih drugova potpuno neispravan odnos prema postignutim činjeničnim rezultatimn i već ofkritim činjenicama iz područja literature, To osobito vrijedi za izučavanje naših ili stranih književnih pojava iz historije literature, Korišćenje fakata naše i strane građanske historije književnosti neosnovano se često smrata buržoaskim ·objektivizmom ili pozitivizmom, a opet se zaboravlja istina da se i spisi građanskih kritičara, štoviše Kritičara potpuno neprijateliskih iđeologija, mogu a često i moraju upotrebiti. U najmanju ruku treba ih poznavati. Ne samo zato što neprijatelja treba
poređenje iz on prije ad-
prihvatili i
poznavati nego i zbog toga što ti spisi koji put sadržavaju fakte koji su još i danas nama korisni.
Od nepoznavanja pojedinih fakata svakako je teži slučaj kompleino nepoznavanje predmefa o kojem se piše, Ne možemo, nažalost kazati đa se i takvi slučajevi ne događaju. Za to snose odgovornost u prvom redu redakcije. Kao ilustraciju ja gpominjem jedan slučaj što se nedavno dogodio u Zagrebu. Pod zvučnim, uostalom „plagiranim, nanslovom pojavio se prije nekoliko mjeseci u ”Narodnom listu« odulji nabis novinara Carina u kojem je iznio primjere kako književnik . Julije Beneš loše prevodi. I što se dogodilo? Svi naveđeni primjeri oblika i riječi što ih on predbacuje kao loše i nepravilne pravilni su i književni, dok obratno, njegov tužilački tekst obiluje svim mogućim nepravilnostima od gramatičkih do stilističkih, Ima i manje grubih primjera nego što je ovaj, a koji rezultiraju iz (Bepoznavanja predmeta o kojem se piše, Mnogi naknadni ispravci koji se pojavljuju u našim časopisima i novinama (uključivšii Književne novine) govore o aaljkavom odnosu kritika bilo prema 0određenim faktima predmeta o kom piše bilo prema čitavom predmetu.
Kađa smo u toku ovog razlaganja već došli do stručnosti kritike, zadržimo se na spomenutim oblicima u kojima še ona javlja ili bi trebala da se javlja. Između pojedinih oblika postoji kvantitativna razlika; bilješka je obično malen, studija najveći oblik, no fo sigurno nije bitna razlika. Postoji da se tako izrazim — ne samo razlika u namjeni nego i 8trukturalna razlika između pojeđinih sastavaka, — Naravno da ona nije dana apriori, ona ovisi o prištupu književnoj pojavi i Šivrini zahvata u predmet kritike.
Značenje se bilješke općenito nije u nas dovoljno uočilo. Naše bilješke o književnim pojavama ili su samo informativne ili su osude ili pohvale bez obrazloženja. Mislim da primjere nema smisla navoditi. Među neuspje= Je bilješke, bilješke pisane na brzinu, ubrajam i svoje vlastite mnogobrojne bilješke u »Hrvatskom kolu«, Unatoč mnogim lošim bilješkama što su bile štampane u bogatom feljtonu prvoga godišta »Hrvatskog kola«, mislim da Je napor redakcije kako bi skupila kadar pisaca bilježaka bilo svakako pozitivan i ne bez rezultafa. Naravno da ni informativna, a ni o– sudna bilješka nije dobra, Op=ćenite publicističke fraze koje se u bilješkama često ponavljaju najmanje joj odgovaraju. Bilješka ireba da bude što konkretnija. individualizirana, da u nekoliko rečenica, dakle, bude i inoformativna, da sadržava karakteristiku pojave o kojoj piše, a ujedno đa dade i kratku književnu ocjenu s obrazloženjem. e
Kritički prikaz obično se drži strogo određenog „predmefa (knjige ili pisca), on osvjefljava, analizira, ocjenjuje tu pojavu i treba težiti ma tim da je u svom okviru što više iscrpi.
U tome je jedna od njegovih bitnih
razlika prema eseju.
Što se tiče predmeta razmatranja, esej je običlmo uži, On uzima 8mo neke njegove komnonente da na osnovu hjih razvile mnogo širu problematiku oko predđmo-
ta. U stvari, on je obično pisan u povodu neke književne pojave, te po tematici prerašćuje tnj svoj povod, Književna studija ima za predmet razmatranja obično širu temu nego kritički prikaz, te je ocjenjuje i išCrpljuje u mnogo širim okvirima uvažujući sve uvjete koji su odđređenu pojavu omogućili.
Postoje, naravno, objektivni uvjeti
đa je naša kritika danas upravo takva kakva je. Spominjem samo jedan, možda ne najvažniji, no svakako Rkarakterističan. momenat: „kampanjski
karakter mnogih naših sastavaka cd”
studije do bilješke, Dok bilješka i pri-
kaz treba da reagiraju neposredno, i tu neposrednost ireba forsirati, kampanjski karakter rada mekih naših sludija i oseja, vezanih za proslave, a time i za rok, sadržavaju mnogo površnosti i aljkavosti, o kojoj je već bila riječ, Boreći se, za idojnost u našoj lijepoj književnosti, kritika treba da se bori i za idoeinost u svojim vlastitim #astavcima, Me zaboravimo da je kritika »teorija primijenjena u prsksi« (Djelinsški) i da samo na praktičnom rađu, a ne u citatologiji, ne u nađuvenosti, ne u verbalnom isticanju partijnosti, ona postaje i raste do prave idojnosti, do prave parlijnosti.
DISKUSIJA
Prvi jie u diskušiji uzeo reč Ivan
Dončević: |
Ivan Dončević: Mislim da feferati i druga Šinka i Matkovića stvarno ne daju jedn'i dobru podlogu za diskusiju iz prostog razloga jer su ti referati nastali zbag nekih primjera koji su iz referata jednostavno iščezli, ;
Ervin Šinko: U mome i u Matkovićevu referatu stvarno nema primjera. Mi smo smatrali da ova diskusija treba da bude u prvome redu nnačeinn Stvar. Mjslim da se ovdje moža govoriti samo o načeinim greškama, ji iz ljmmih razloga nije vjerojatna da Će Đetko napišati ono što nije u redu.
Marijan Jurković: Osvrnuo bih se nn neke stvari za koje mislim da pisu dđovcljino jasno formulisane, zbog toga što govornici nisu ulazili u pojedinosti, kao i zbog toga što su njihovi referati bili dosta kratki. Mislim da ne valja rabiti termin »kritika između dva rata« nego qovoriti o borbe~
noj, realističkoj kritici naprednih sna
ga koja joe zauzela rukovodeću ulogu u našem književnom životu već, krajem tridesetih godina, provodeći liniju Komumističke partije — i a književnoj kritici koja je branila i potsticala književnost raznih dekadentnih i reakcionarnih nijansa, i bila tijesno povezana sa režimom,
Mislim da su bilješke veoma značajan dio časopisa, Samo je potrebno da i najmanja bilieška bude prožeta partijnošću, a ne da se svodi na »objektivnu« informaciju. Na primjer. u nekim našim časopisima pojavljuju se u okviru bilježaka pregledi drugih čaBsopisa. Tu se registratorski govori o svim objavljenim prilozima, spominju sive pjesme, svi članci redom. Nije važmo đa &e spomenu svi prilozi, nego da se kaže što je bitno u časobisu, što je dcbro a što krivo postavljeno, ono čime ređakcija daje ošnovni pravac listu. Imam utisak da se u referatima ističe kako su dekadentnost, formalizam i frojdizam pojmovi nejasni u našoj kritici, Mislim da se ta ne smije generalizirati. Činjenica je da, su ie pcjave još donekle latentne u našoj književnosti i da u odnosu. na.njih treba biti vrlo buđan, :
U referatu druga Matkovića vrlo je lijepo zapažena jedna činjenica koja se kod nas često ne uzima u obzir, a to je da naši uslovi nišu jednaki uslovima u Sovjetskom Savezu, da se stvari 8&a područja književne kritike ne mogu mehanički prenositi sambo zato što su tamo dobre ili što su tamo bile dobre. J
Čini mi še đa su u oba referata premalo naglašena i obrađena dva osnovna stava na kojima počiva moderna
marksistička kritika, a to je Lenjino- ·
va teoriia odraza i princip partijnosti, a naročito onaj prvi. Književna kritika treba da dubini odražavanja stvarnosti u književnom djelu posvećuje najveću pažnju, Smatram da nije nikad dovoljno naglašavati ogromnu organizacionu ulogu piščevog pogleda na svijet i potrebu da pisac neprestano radi u tom pravcu. Svako zaostajanje u tom „cgledu osjetiće se u književnom djelu. Matković je, govoreći o razvifku kritike, naglasio značaj Bjelinskoga, Međutim potrebno je da se proučavaju djela kritičara koji su dalje
· razvili njegove misli o kritici — Do-
broljubova i Černiševskoga. Dobroljuljubov i Černiševski istakli su još jače, u prvi plan, zahtjev za sadržinu, za misao u književnoj kritici, Oni su, za= jedno sa Bjelinskim, bili osnivači one publicističke kritike koja nesumnjivo znači krupan korak u razvitku estetike u svjetskim razmjeram8B. Naravno, danas kad sve sigurnije ulazimo u socijalizam, mi se ne možemo zaustaviti u književnoj kritici na kriterijima i metodima Bjelinskoga, Dobroljubova i Černiševskoga, Danas kritika u analizi književnih djela treba da primjenjuje principe mater'jalističke, markSističko-lenjinističke +stetike, treba da pomaže, u prvom ređu, odgajanju ljudi u socijalističkom duhu. .
Reći. ću još neke stvari koje nisu jasno istaknute u referatima, a koje su važne zato jer protstavljaju neke tipične greške koje 6&e ponavljaju kod svih nas koji pišemo kritike. Prije svega to je antihistorizam, Ne. uvažavaju se dovoljno historijski okviri u kojima je jedno djelo naštalo. Drug Ranko Marinković je spomenuo jedan klasičan primjer: jedan naš krifičar pronašaa je jednog jakobinca u komediji »Ljubovnici« iz XVII vijeka. Dešava se i to da kritičar, svijestan uslovljenosti knjižvenog djela razvitkom društvenih snaga, traži u Kknjiževnom djelu direktan odnos između ekonomike i nadgradnje, što je sasvim pogrešno i pretstavlja vulgarizaciju. marksističke estetike, Najveći grijeh naših MWritičara — govorim ovdje i o sebi — jeste u tom šta često pokazuju premalo ljubavi za književno djelo o kome govore, što ne ističu dovoljno njegove pozitivne strane. To treba radikalno ispravljati,
Ervin Šinko: Htio bih da ukažem na još nešto. Drug Jurković je imao dojam kao da mi, ja ili drug Matković, mislimo da pojmovi formalizam, dekadencija, nisu jasni, Ja, miSlim da su jasni, Ali oni su vrlo često sasvim šsamovolino nmalijepljoni i
mislim da kažem #1irektno i drugar
ski — dešava se to i kod druga Jurhovića. Šta se tiče zaključne rečenice u
mom referatu, drug Jurković mi. je malo prije objasnio da se radi o jednoj nej.snosti u stilizaciji u njegovom članku. On ne misli da nema važnosti kako je oblikovano ono što je umjetnik htio kazati, pa je naglasio samo to da ovdje (tj. u svom članku) ne ulazi u razmatranje koliko je to uspjelo u djelu o kojem je govorila Šegedinova kritika,
Velibor Gligorić: Kod nas se još uvek vodi borba protiv ostata-
' ka buržoaske kulture, njenih pokuša-
ja da se nekaka uvuče u našu savremenu Književnost, Međutim, s druge strane, u jednom delu naše kritike zapostavlja se ova jdejnost na račum es= tetske analize i ocenjivanja uretničkog kvaliteta dela a zanemaruje se ono što je jdejno u tom delu. Tu se otvara polje estetiznaciji, koju uzimam u negativnom smislu. Mstetizacija koja prikr:va u sebi i opravdanje svega dekađentnog.
Imperijalizam i buržasska Multura traže sve načine da prodru, Ne mogu prodreti putem politižikim neo se kreću putem kulturnih oblasti. Taj put ide najviše kroz estetiku.
· Jedna od negafivnih pojava naše
_ Kritike (govorim o svojim kritikama i
o kritikama drugih) to je i apstraktnost. Mi vrlo često izbegavamo kankrefnu a alizu, konkretnu ocenu, i više se zadržavamo na pstrakhtnom teoretskom,. nezavisno od sadržine dela, "To apstraktno dolazi do izražaja kada se obuhvati više književnih pojsva za koje treba dobrih priprema i studija u konkretnoj analizi, u konkretnom ocenjivanju.
U vezi s tim napomenuo bih i izvesnu vrstu oportunizma u našoj kritici, izvesnu Tfamilijarnost, Toga još ima u jednom đelu naših kritika: -
Naša pozorišna kritika je zaista uglavnom 'literarna kritika. Vrlo malo ulazimo u teatarske probleme Ona ili daje ono što je rekao drug Marinković, istor:sko objašnjenje, ili ulazi u literarnu analizu dramskog đela, često ne shvatajući ono zbog čega mi dramsko delo»jznosimo na poazornicu. Malo se govori o strukturi dela, o tom kako je pisac iznio akciju, kako je izazvao sukob, kako je to delo scenski izraženo itd. A to bi bilo od velike pomoći našim domaćim pišcima i našim rediteljima.
Jedan od nedostataka u našoj pozorišnoj kritici jeste u \om, kako je rekao i drug Marinković, što se malo govori o rožiji. Međutim, režija je izvanredan faktor u interpretaciji dela i režiju moramo isto fako kao i samo delo kritički posmatrati, da li delo istinito odražava stva nost koju priknzuje i da li režija istinito interpretira tu stvarnost, Ima pojavn da režiser iskrivi jedno dramsko delo, da ga krivo jnterpretira, da ga deformira i upropašćuje,
Pitanje adnosa naše pozorišne kritike prema glumcima vrlo je važno. Glumcu se posvećuje obično jedna ili dve rečenice. Međutim, taj je glumac radio tri meseca, o» je spremao tu ulogu s ogromnim zalapanjem i u ta unosio svoju individualnost pa očekuje od pozorišne kritike da će ona nešto i o tome reći. Deluje vrlo teško i negativno kad prima ovakvu acenu koja je sumarnan i koja je vrlo često nopravedna i površna
Drug Marinković govorio je, i to vrlo umesno, i o nedostatku pozorišne kritike u pogledu scenografskog rada i ja se ne bih na tome više zadržao.
Dugo se čeka na kritiku novoizašle knjige, a još duže, izgleda, na kritiku dela prikazanih u pozorištu. To nije u svim slučajevima, ai to je jedna od negaltivnih pojava,
Milan Dedinac: Mislim da kritika kao i umetničko delo treba da bude u što tešnjem dodiru sa stvarnošću. Međutim, ako čitate naše krjtike u ovim važnim i značajnim danima koje preživljavn naša zemlja, kritika dovoljno ne upućuje pisca, a u isto vreme ne upoznaje publiku sa problematikom u kojoj se dapas nalazimo. Recimo, nisam čitao da se kritika u poslednje vreme pozabnvila_problematikom našeg sela. Mislim, da bi kritika morala da bude i putokaz pis cima.
Čedomir. Minde-»ović: Mislim dn je diskusija jedan od nnjefikasnijih načina da se mi, pisci iz različitfih republika, bliže upoznamo i kao ljudi i kao stvarnoci.
Radi toga, pored ostalih razloga, pokrenulj smo i »Književne novine, organ Saveza književnika, tribinu 8vih pisaca Jugoslavije, s koje treba, pored astalih naših institucija, usmeravati opšte kulturno kretanje naše zemlje, otvarati perspektive, ulknzivati na nedostatke, na probleme itd,
U ovoj diskusiji o našoj kritici poJavio se termin »cvejo«! Hoću da. u-
kažem na negativnost, štetnost takvog
tretiranja prablema. Topa se {reba čuvati. Treba stvarno i smorlo iznositi
probleme 1 treba s» zalagnti dn e po
svaku cenu svi K“oblemi dosledno raščisto. Iz naše relativno mlađe Krjbike (gde se | štampaju »cvebe« u različitim vidovima, manje ili više nevinim, manje ili više opasnim, mnhje ili više ragum!iivim. li u svakom slučnju štet-
| (Nastavak na četvrioj sirani)
=