Књижевне новине

STRANA 92

Provala oblaka — provala licemjerstvi

e i. Nekad smo vjerovali đa je Rezoluplod silnog nepoznavanja činjedanas je već svakome jasno dz

za informbirovsiku međusocijalističku praksu one ne znače ama baš ništa. I više: one su smetnja i tim u oku »visokim« feoretičarima i praktičarima najnovijeg revizionizma, jer kako se inače može objasniti ova nespretna žurba da se brže-bolje prikriju fakta,

da se jednim plitkoumnim bukure~

štanskim dekretom pregazi čitava naša dGtvarnošt, i to Socijalistička! I u-

. zalud već #koro godinu đana komin-

r j

| #4 6i pljačštaš, impert}:1 1a, 1

| ki

_ Slovenstva. !J članku koji i po naslo-

fonmmovci uporno svijetu prođaju rog za svijeću — svijetla oni neće unijeti u ovu zbriku i tminu što &u je podigli; rog će i dalje ostati rogom, a u miihovim glavama i djelima biće, izgleda, i dalje mračno i gluvo kao tu rogu. Bukureštanske trube nijesu sgrušile naš predodređeni Jerihon — sve je kod nas ostalo na svom mjestu, na poštu silne izgradnje i nađa; samo su jerihonskim frubačima popucale bubne opne pa &u gluvi za ono što im se normalno govori, gluvi da čuju kako se kod ljudi zdravoga razuma prima– ju hjihova »proročanstva« i Yazne »mudrosti« u stilu Maćaša Ralhkošija

li jednog Envera Hodže. Gluvi viču jer

misle đa ih drugi ne čuju, đa su mo=žda i drugi gluvi, Kominformovska logika je zadđivljujuća i po tome što smatra da ako upornim i dosadnim pšovanjem i klevetanjem svih mijanša iz dana u đan »ukida« jednu istimu i jednu stvarnost, onđa je i drugima »dosadno«, i drugi su psovači i klevetnici, i drugi su notomi lažovi; 'Đtu 8e ao pod nekim čarobnim štapićem iz bajke oklevetani pretvara u ilevetnika a klevetnik u — oklevetanog. Slava, dakle, budi mnutoritetu ma visini a međđ ljudima mir i paprena Mkleveta!..

"Da, zbilja, doživljavamo otud svnMiojaka čuda i pokore, i kad bi bili hrišćanski intonirani počeli bi vjerovafi u smak svijeta, stali bi se užur-= Đbano brinuti za spas grešne svoje duše kapitalističke — e da bi se kako dokopali bar omog nebeskog imaginarmog raja kad nam ovdje uskraćuiu socijalistički i ovozemaljski, Ali mi vjerujemo đa će sva ta čudeša i inTformbirovsške pokore naći najzađ svoju pravu mjeru i svoje pravo mjesto, a socižalizam koji građimo i koji ćemo Ssirurnmo izgraditi zasiaće kao mlado sunce pošlije kiša i oblačima — svjet Mje, mmogo svjetlije, i draže.

i Lekcije iz Pešte — mađarski | panslavizam |

* MTX pravo je što nas biju — i kusi i repati. Jer, zaista, ko smo mi i šta smo mi — najzad? Vrlo važno što smo Se tukli protiv hitlerizma, Vrlo važno što smo bili sa sovjetskim ljudima na istoj &#trani fronta. Sve je to pretenciozno. Tamonekakva balkanska megalomanija. To je macionalizam, Šovinizam, A sve skupa — iroc-

Ali mi se sjećamo Staljinovih poziva porobljenim narodima „Evrope. Sječamo se — ne đa bi sađa crvenjeli

stida, đa bi tonuli po tri koplja u zemlju. Onda je bilo teško, onda je bilo krvavo, ući u bitke nije bilo isto što i potrkivati s banketa na banket, od mikrofona do mikrofona, i busafi se u Svoje »zdravopartiske« grudi, kleti se svojom ljubavlju prema prvoj zemlji socijalizma — kao što se io demas radi. Tađa šmo bili i prijatehii, i đosljedni internacionalisti, i valjani Bloveni. Danas međutim nijesmo ni jedmo mi drugo ni freće — iz čista mira, kažu, okrenuli smo leđa sami-

L&ebi, a atto čemo pravo nikađ sve to waistinu nijesmo ni bili.

Mnogo toga doživljavamo, saznajemo, učimo. Svako se izgleda našao pobuđen đa nam drži pravovjerne lekcije — kao da baš ništa ne znamo iz marksističko-lenjinističke abecede, kao đa smo fek đanas došli na svijet, pa nam sađa, političkim movorođenčađima, valja pokupiti svu peštansku kominformovsku pamet, da bi bar kako-tako stali u ređ — narodno-demokratskim zemljama koje su »pood-

- makle« ispred nas — malih i neukih

Bocijalizmu. I mneukih diplomatiji mi naivno fražimo ođ mađarske vlađe reparacije i razne druge opljačka-. ne stvari, smatrajući đa na fo ipak imamo meko pravo. Ali u informbirovskoj, u mađarskoi diplomatiji i za mađarske diplomatske uši to zvuči kao najnovija naša trockističkan podlost, kao imperijalizam i provokacija. Mi naime »postupamo prema Mađarskoj imperijalističkim mefođama i postajemo učesnici one haike koju imperijalisti, koristeći se svim sšredtvima, vođe profiv zemalia narodne demolkratije«. Ispada, znači, tako: zapale ti kuću, odnesu sve što še može odnijeti, pobiju fi sve živo u kući, i onda — fi si palikuća a ne onai što je pal'o, ti •i ubica aneonai "> io #0, ovokator, A onaj što u svoje vrijeme niie hi prstom malkao đan spriječi palikući i ubi — on je agnec božji, sve sami | međ i mlijeko, ni luk ie mi luk mirisao.., Ze!sta muđrn lekcija! A »Sabad nom~ sjetio se iznenađa —

vu govori da je iz khominformovske Teuhinje (»Specijalni provokatori ili obične ubice«) uzdiše nađ našom »zaboravnošću« da smo slovenske krvi i potsjeća naše narode na slovenske frađicije., na slovenska osjećanja, i tome slično.

Makeđonske čike ili ofkued sunce izlazi

Nama ie bačeno u lice mnogo toga 8nformbirovškog šljama, ni paš #Š maslom ne bi mogao poješti sve ono što nam ie servirano iz gorepomenute kuhinje. Uza sve ostalo daleko važniJe, u pitanju je tu i nečiji primifivizam, nekulturnost, nepristojnost. Skoro đa i nema više »fakvijeh grdila« 4 »takvijeh riječi koie ne bi bile i?dašno sručene na našu griešnu glavu =— kao naša o dByar RYRM

y eristika, Tnformbirovski »uPLEN nijesu žalili i još uvijek ne šale turdđa ni para -a što više olaju mežu pravdu i našu istinu. Čitava mo-

Dušan KOSTIĆ

dermma aparatura je pokrenuta — i rotacije i rađiotalasi, Ali riječi su lajave i propaganda je starinska, i već oprobana, i vrlo, vrlo liči na kapitalističku — nažalost, I nije samo stvar u tretmanu.

Znamo naprimjer i ovo: ospu drvlje i kamenje na ono što smo mi postigli, pa onda to isto, tako ostrakizova-

no, uvode u život kod sebe — kao svoju mudrost, kao svoje otkriće, svo-

„ju teoriju i praksu, — čak dekretiraju i teoretskog »promalazača« pojma narodne demokratije, I s mnogim drngim lijepim stvarima koje su od nas naučili događa se tako. Biva — to je njihov metod, njihov sistem. Moral, I ftako mora da bude. Inače — kuš tamo! Neđavno je neki informbirovski mu-

drac načinio sličan postupak, doduše mali i nespretan, ali postupak. Počeo !je đa' bije na sentimentalnu žicu, da hvata na slovensku meku dušu, na našu »iskonsku ljubav prema Rusiji — zemlji otkud sunce izlazi«. Uzalud — razmišlja on — Rankovićevi janjičari guše tu ljubav — ne može se ona Jekorijeniti. Uprkos divljeg dželata i ubica, danas u Makedoniji — zna on — slarci izvođe svoje unuke na planinu, pokazuju im mukom u pravcu istoka i govore: » Pamo je Rusija« ...

To je, sem toga, dato tako senzacionalističko-kategorički kao da se radi o nekakvom velikom »antitroockisftičRome pokretu makedonskih čilkica, nad kojim od zadovolistva valja trljati svoje pravovjerne i jedinoispravne ruke.

šta je ustvnri?

Posrijedđi je onaj već naveđeni zlogrećni informmetod da se tuđa prćija hladnokrvno proglasi &vojom, svojim »otkrićem«, Mudrac je podgrijao štaru stvar — dokopao še Đilasovogf referata održanog ma Slovenskom kongresu 1946 i famo pronašao ovaj »dragocjeni« „informbirovski »podatak«. Kod Đilasa je đođuše ovako: »Djedovi maši izlazili su na brda, gledali kako se sunce rađa, upirali ruke ka istoku i govorili djeci i unucima: »Tamo je ona, Rusijn«... Ali kođ »Kolumba« je ovaj »podatak« osvježen Makedonijom, koja je danas inače u centru informbirovške pažnje i mahinacija đa bi đobio snagu autentičnosti!

Tako jm to kađ se nema argumenata. Kađ su nečiste savjesti, )

Da se Vlasi ne sjete...

Kao gladne ajkule, kominformovska piškarala razjaplienih čeljusti i brzih pera čekaju da padne koja mrvica ili koja kaplja sa našeg socijalističkog brođa — pa da ih pretvore u hljeb i vino kojim će nahraniti i napojiti šžedne i gladne... senzacija! A. senzacije su im potrebne. Potrebna su im bar neka fakta koja bi išla u prilog njihove vjetrogonjašte teze o našem prelasku u imperijalističke i revizionističke vođe.

Prije nekog vremena đonijeta je kod nas uredba kojom se zabranjuje Kockanje, gatanje, pijančenje. Uredba koju treba pozdraviti. Koja je u punom SRladu s đuhom i slovom maše

Bocijalističke stvarnosti, MKoia ukida znostalost i ružne navike ljudi — da se izrašte u nove ljude, u graditelje, u gtvaraoce.

A šta su napravili ođ toga naši »icritičari«?

»Moćan«e argument. Snažnu avtiljeTislca salvu u slavu svoje neprikosnmo=venosti i cezaro-papizma. Oni »diialekti*ki «razotkrivaju pravu 8guštinu uredbe. nevjerovatno »pronicliivo« prodiru u njen pravi smisao, koji su titovski ljuđi — đa se Vlasi ne obsjete — prekrili sa sedamđeset i sedam tamnih velova. Oni »rashkrinkevaju«:

— »Ova tredđba, kola se ni u čem ne razlikuie od sličnih uređaba hiftlerovaca, đaje pravo — alto se u Vve?iš8 vlađom Tita uopšte može povoriti o pravima — da se ma ko bez ikakvog dokaza može ukloniti. Ova “uredba govori o patarima {-kamftašima, ali sve to služi samo za obmanu. Prava svrha (aha!) niena je sasvim druga. Ona gFovori đa je protiv onih koji remete mir prađana ili kritikuju državne orgame. Đo ovoj uređbi ne. emiju se kritikovati državni organi... wuiwgoslavenski marođi znaju da su ove uredbe protiv njih« ...

Mudđra 1 zakliučka, muđra Ji otkrića. Od luda popa muda i besjeđa! Mnciđenti, limmni i turske lokomofive

Kađ sam neđavno 8 grupom knjiševnila boravio u Borskom rudniku, osjetio sam snažan kucaj socijalističkog bila, djelić onoga što se zove socijalizam i što je naše, u našim rukama, čiji «mo vlasnici i tvorci.

Tu tih dana otpočele su poznate in" mbirovske patke o Borskom rudniku, o njegovom prelasku u imperiialističke ruke. Koliko su nam one bile smiješne, i jadne, i gadđne! Baš tu smo tako intenzivno osjetili dubinu kontrasta informbirovskih laži i naše istine, veličinu njihovog apsurda i njihove podlosti. »Kritičari« su lili suze »tronuti« nad sudbinom borskog rađništva koje ni krivo ni đužno strada. Jao radnicima. teško radnicima! Bto šta se rađi kad...

Ali mi smo u Boru vidjeli i nešto drugo. Vidjeli smo, naprimjer, da je teško s pijaćom vođom, da ie potrebna kanalizacija, Ljudi se muče, Rudnik je, ipak, rudnik — treba se dobro umifi, isprati zube, okupati u kadi. Pređuzefe su mjere već ranije — VOdovod je u punoj izgradnji i već bi davno bio gotov kađ ne bi neđostaiale vođovodne cijevi, nekih dva kilometra. Njih je, po tumovof, frebnlo dđa isporuči Čehoslovačka. Regolueiia jie međufim presiekla stvar i cijevi nijesu poslate iz čiste — »prinćčipijelnošti«. s

TH: iz rudđdmičkih dimmijiaka ulja gusti mrko-sivi dim prepun šumDOra. koji neiskorišten odlazi u vazduh i nanosi veliku štetu vegetarii bliže i dalie okoline, Sovjefski štmičniaci jzradili su plan po kome bi se i taj

terora .

sumporni dim iskoristio: samo u jednoj nedelji dobilo bi se nekoliko vagona sumporne kiseline, a i dima ne bi bilo, vegetacija bi ponovo oživjela i rudari ne bi udisali smradni i škodljivi dim, A nije bilo teško ostvariti taj plan. Bila je potrebna tehnička pomoć Sovjetskog Saveza — u mašinama, u stručnom kadru. Ali sa informbirovskom hajkom sve je palo u vođu, Da i ovaj socijalizmu korisni i humanitarni plan.

Potrebna je zaista zadivljujuća zaslijepljenost i drskost pa se poslije ovoga načiniti dušebrižnikom i socijalističkim prijateljem borskih rudara. I tu samo, na jednom sporadđdičnom detalju, koliko je licemjerna ali i jalova tendencija »kritičara« koji pokušavaju da odvoje rukovodstvo od „naroda, »kliku« od »zdravih elemenata«. Dok u posljednje vrijeme izdašno daju komplimente našim narodima (šta uostalom koštaju prazni komplimenti!), dotle, na djelu, htjeli bi da te iste narode uhvate za gušu — sve u Slavu »socijalističke saradnje« i drugarskih odnosa i sporazuma. No nikako se ne mogu složiti njihove riječi o ljubavi prema našim narodima 8 organizovamjem incidenata na našim granicama, 85 ubijanjem iz zasjeda naših graničara, sa izazivačkim podvizima socijaliBtičkih susjeda —ikoje poslije prebacuju nama i krešu nam u brk da smo ubice i provokatori, i da pripazimo

\ šta radimo, Ne, ne mogu &e složiti! Isuviše je bolan i žalostan ovaj kon-

kretni viđ_ međusocijalističke »saradnje«, koji, na sramotu njihovu, sve više postaje »živa« praksa »vjernih« sljedbenika klasika marksizma-lenjimizma. Ali zato je za »kritičaree• normalno i sasvim socijalistički odašiljanjie avionskih motora grčkim monarhofaši&tima — za limune i narandže! Da li zbog foga Što monarhofašizam nije trockizam, uopšte neki štetni »izam«? Ili je monarho-socijalizam? Ili zbog toga što bi ta Caldarisova Grčka bila socijalistička i narodno-demokratska? Možda zbog toga što grčkim partizanima ne treba dati ođuška ni mira nigdje? Pitanja se mogu vrtjeti u jednom te istom krugu, ali, svejedno, praški kritikanti zaista duguju pošteni šocijalistički odgovor.

Nama ne šalju vodovodne cijevi mi mnoge druge važnije isporuke. Ugovori postaju suvišna dekoracija, pusti dokument o prošlom dobrom vremenu kađ se jednom ipak ljudski razgovaralo i sporazumijevalo. Pironom-= ski bojkot proglašavanju priiatelistvom i pomoći narodima Jugoslavije — o koje se tako licemjerno otimlju. To je ta zdravopartiska logika: nama šipak a Turcima — lokomotive! Ovdje je, zna se, imperijalizam (fo su maročito drastično »ofkrili« i »dokazali« oni žongleri iz Tirane), a tamo, u Turskoj — šta je? Socijalizam „kome treba pružiti punu pomoć? Šta bi drugo moglo biti — češke lokomotive se šeČu oo Turskoj valjda zbog toga što su janjičari — hvala budi Rezoluciji iz Turske priješli opet u naše krajeve... Provala oblaka -— provala Hicemjerstva

Za svašta su sposobni inform-kritičari. Od nemogućeg prave moguće, od neshvatljivog čine shvakliivo, amoralno pretvaraju u moralno, u normailno. Svašta od niih čovjek može o-– čekivati, pa i ozbiljnu optužbu da je naša vlada odgovoma za — provalu oblaka.

Svima je poznata neđavna provala oblaka u Beogradu koja je počinila priličnu materijalnu štetu i stala nekoliko ljudskih života, Zaboljele su nas njene feške posljedice, Vlada je postrađalima pružila izdašnu pomoć. A. licemjeri iz narodno-demokratskog inostranstva našli su u toj mnesreći »kolosalnu mogućnost da ponove svoOje već toliko puta izrečene fraze o našoj izdaji, optužujući našu vladu da je direktno odgovorna za poplavu! Teza je u ovome: sve zlo dolazi s glave, uklonite dakle glavu (sjećam se, tako su i četnici u Pješivcima govorili 1942 — podbadajući seljake protiv nas), pa će onđa biti sve lijepo i krasno, biće svima i slasti 1 masti...« »Zašto je ova provala oblaka ugrozila ljudske živote?« — pitaju se brižnici iz Budimpešte. Zato, vele, što se ne rtađe obiŠme stanbene zerade nego luksuzni kabineti za »Titovu Kliku«, što se ne uvodi kanalizacija. Dakle mudro i premudro. Eh, kađ bi nešto, kad bi samo jugoslavenski »frockisti« mali, kad bi samo bili u dosluhu s oblacima i nebeskim silama! Pa da im onđa oblak lijepo kaže: slušai. bopati, taka i taka stvar, — ja ću se provaliti toga i toga dana, u foliko i toliko časova, na tom, i tom miestu, pa đeđer preduzmite nešto, podignite kuće od betona. šta je s vašom kannlizacijom, ođređite mi rupu gdje ću da uletim u kamalizaciju. Kađ bi samo bili, kad bi bili!,, A pošto to nijesmo — krivi smo, odgovorni smo, banđiti smo... jao nama đa boga miloga!.. Ttd.

Ali nije sve ni u tome. Nađ provn= lom oblaka rastužili su se i samarićanski raznježene „kominformovske dušice iz diplomafskih kgugova u Beograđu. Mi. vjerujemo u simpatije i soliđarnost narođa zemalja nove demokratije (istina o našoj stvari ipak pĐrodire!), ali ie neukusan vic ta fobožnjia međunarodna 'soliđamost onih koji laž i pakost protiv socijalizma u „Jugoslaviji čine kategoričkim immperativom »intemacionalizma« a nepravdu prema narođima dJugoslaviie zalivaju krokođilskim snučešćem prema nekom npstraktmom »narođiu« u porečenoj Jugoslaviji. Ne vjerujemo hipolrriziii, krokodilskim „suzama informbirovskih prefstavnika, koji od provale oblaka prave »principlielnıi« { nimalo priiafeljsku propaganđu. Za provalom oblaka došla je i nova pYovala licemierstva. nova provala unbičaienih kleveta i laži, No uzalud biiu revirlonisfički falasi o bokove nnšeg socijalističkog broda — neće pa BSkhrenufti. neće ga odvući revizion's'ke vode, Kurs je pravilan, lenjinistički,„,

KRIIŽEVRETROVIRE

u Svoje mutne ~

BROJ 2

Kurbe — umetnik i borac

Povođom stotridesetogođišnjice rodenja

Malo je likovnih umetinika čiji bi život i delo imali za nas aktuelniji zna

· čaj no što je to slučaj sa Kurbeom.

Ovo kratko rasmatranje „njegovog stvaranja, pogled bačen unazad , na njegov put života, nije konvencional– nog karaktera, ne prestavlja uobičajeno obeležavanje jubileja. Upoznava– nje Kurbeovog života i delanja moglo bi pomoći građanskim umetnicima, zabludelim u ćorsokake formalizma, izgubljenim u bezvrednosti estetskih eksperimentisanja, za povratak na jedini ispravni put stvaralačke, prave umetnošti. A umetnicima koji se kolebaju, koji smatraju da moraju svoje umetničke individualnosti i estetska vjeruju braniti od zahteva vremena i socijalne tematike, Kurbeova umetnost dokazaće da je samo umetnik u najtesnijoj Vezi ša problemima svog vremena i života kadar za stvaranje ui. dtini vrednih i kvalitativno visokih dela. Revolucionarnim, socijalističkim

E. Manet: G. Conrbet (crtež)

umetnicima, gotovim da prihvate veliko nasledstvo prošlosti da u današnjici delaju snagom &voje umetnosti, Kurbe će biti bratski blizak, prethodnik i pionir njihovih stremljenja i ciljeva.

Malo je slikara đevetnaestog veka čije bi delo današnja generacija mogla nastaviti sa više koristi. Kurbeovo &likarstvo nije samo revolucionarna i realistička ispovest o životu, već je, istovremeno, Svojim umetničkim sredstvima u materijalnosti kolorita, u te. žini tonova, u monumentalnosti kompozicije i suptilnošti i &vežini boje, i vrelo iz koga še mogu crpeti Snage i lepote.

Mnogi od naših mladih uumetnika, oni koji se odvažno orjentišu prema figuralnoj kompoziciji, da naš život i naše doba izraze umetničkim intenzitetom, naći će kod Kurbea ohrabrenje, Bacajući pogled unazad, naći će u nizu velikih učitelja, pored Brojgela i Velaskeza, pored Rembranta i Goje, pored Delakroa, Domijea i Rjepina, i Kurbea.

* O

| %* Gistav Kurbe (Gustave “Courbet), rođen je 10 juna 1819 u burgundskom vinogradarskom mestu Ornans. DjetinBtvo mu je proteklo u senci neprestanih proleterskih briga za opstanak. Ali je oživljavano i abiljem.i lepotom pejsaža rodnoga kraja, Mračna uspavanost šuma sa blngim kaskadama, špiljama i +oplo-zelenim livadama probudila je njegovo Ž*ulno osećanje plodnosti, boje i snage života. I taj svet detinjstva uvek nanovo uskrsava i prožima i kasnija i zrela dela slekara.

Već u srednjoj školi u Bezansonu u njemu ss probudila strast šlikarštva. Roditelji su insistirali da završi studije prava. Kađa je Kurbe došao u Pariz na univerzitet, izgledalo je da se bolje oseća u ateljeima umetnika no u Sšlušaonicama pravnih nauka. Njegovi pravi učitelji bili su majstori koji su mu govorili sa zidova Luvra. Naročito je voleo Špance: Zurbarana (Zurbaran, Riberu (Ribera). i veliko majstorstvo Velaskeza (Velazquez). Istina, izražena u umetnosti uzbuđivala ga je i očarayala u prvom redu. Ali ne samo u ođrazu sveta, u umetnosti, već i u samom životu, borio se za istinu, Pod uticajem Prudona (Pro= udhon), sa kojim ga vezuje prijatelj&tvo, dvarlesetrogodišnji Kurbe izgra= đušje jednu apoteozu socijalizma.

To su još nejasno-anarhične ideje utopiskog socijalizma po hojima je 8o> cijalizam ideja apsolutne istine, razuma i pravičnosti koju treba samo otkriti i time svet popraviti. Prudon je u svom spisu »Principi umetnosti i njene društvene namene« formulisao jedan radikalni program „umetnosti: »Naši ideali su przvo i istina. Ako vi, umetnici, na toj osnovi ne možete da stvorite umetnost i stil, odlazite, Niste nam potrebni. Ako ste u društvu pokvarenih, žđeronja i lenivaca, odlazite. Vaša umetnoš nam nije potrebna. Ako su vam aristokratija, pon= tifikat, i kraljevsko veličanstvo neop-

hodni, onda odlazite, Proklinjema va=

šu umetnost,«

To je bilo u godinama građanskog kraljevstva, koje se oslanjalo na moć berze i snagu bajonefta, kađa je Pru= don objavljivao tu malograđansku ra= dikalnu estetiku, Kurbe je našao put od teorija »buržoaskog« socijalizma đo

· pravog, vezanog sa praksom: radničke

klase.

1847, na putu kroz Holandiju, pro» učavao {e realistički umetnost mizozemskih pejsažista { žanr-slikara. Vedru paletu Jan Vermera /iz Delfta (Jan Vermeer van Delft) i Pitara de Huga (Pieter đe Hoogh), pune života pejsaža Rojsdala (Roysdael) vam Gojena (van Gojen) i Hobema (Hobemma), bujan, životno pozitivan i zemlji blizak svet Rubensa (Rubens). i, pre svega, umetnički naiđublje i najsacijalnije stvaranje u delu Rembranta (Rembrandt).

Možđa Pa je Rambrantova »Noćna slraža« ohrabrila nn skicirmine »Pogreba u Ornanu«, slike koju je iste godine izradio, Zadatak koji je Kurbe poslavio sebi bio je naročito težak i nov. Sjeđiniti na platnu četrđeset i pet figura prirodne veličine u kompoziciji realistički prostndimanoi i bliskoj stvarnosti, Malo je slika iz tog veka koje se, po istinitosti, mwenumontalnosti i snazi: usklađivanja, mogu meriti sa tim delom. Pretsednik opštine, erk-

Oto BIHALJI-MERIN

venjak, sveštenik, starci, deca, grobar i čitavi krug građanskog sveta malog mesta stoje pred otvorenim grobam. A u nesvečanoj no ipak ceremonijalnoj scani uhvaćeni su jednovremcno ravnodušnost i potresšenost, trezvenost i prolaznost Života, Ta slika je bila objava rata šladunjavom i teatralnom falsifikovanju života, kakvo se nalazilo u slikarstvu »akađemičara« izlaganom u »Salonu«. Kurbe je mrzeo nejstinitu i punu idealiziranja umetnost kakva se u to dcba učila na akađemijama lepe umetnosti i kakvu je vla= dajuća klaša, obogaćeno „građanstvo, rađo gledala. Daduše, i ti su slikari dobro poznavali svoj zanat i katkad čak i virtouzno stvarali kompozicije velikog formata, u kojima su anatomija, perspektiva, svetlost i senka bili besprekorni, ali prazne, bez duboke umetničke istine, naj*ešće lažn+?,

Kurbe je mrzeo kako klasicističku čistotu, negovanu u akademijama, koja je potsećala na stuđije po gipsanim modelima, kod kojih je glatko nanesena boja delovala sekunđarno i kao kolorisanje crteža, tako i bombastično istorisko slikarstvo. Ne prošlost, za koju je postojala težnja idealižiranja i pretstavljanja u uzvišenoj odeći, već postojeći realni svet treba slikar da slika, »Mišljenja sam da je slikarstvo bitna konkretna umetnost i da može postojati jedino u prikazivanju stvarnih i postojećih stvari. Ono je jedan čisto fizički jezik, koji je, u svojim rečima, sastavljen iz svih vidljivih objekata. Apstraktni, nevidljivi, nepostojeći objekat ne spađa u oblast slikarstva.« U istom programskom spi8šu za školu umetnisti, zamišljenu kao protu-akademiju, govori Kurbe o aktuelnosti u umetnosti, »Dođajem, da su umetnost i talenat, po mom mišljenju, umetniku samo sretstva za primenjivanje a&vojih ličnih sposobnosti na ideje i stvarnost epohe u kojoj živi.«

LOM

U sređištu Kurbeovog umetničkog posmatranja stoji istinski čovek. U tom posmafranju, odražava se veliki trenutak epohe, u kome se revolucioonarna radnička klasa sjedinjuje sa naučnim šocijalizmom. To je doba u kome lik proletera u prirodnoj veličini prvi put izlazi na pozomicu istorije, Slikar „seoskog života Framsaa Mile (Francois Millet) slikao je još poliskog radnika poniznog i ı magli religije. Domije (Daumier) stvara borbene likove pariskog proletarijata. Ali tek Kurbe razdvaja svetlost romantike. Kao da nastupa buđenje iz sna i prošlosti, Profani svet svakidašnijce i svetlosti dana biva uobličen u toj intenzivnoj realnosti, Kurbeovi »Tucači kamena« je prva socijalno-kritička zidna slika velikog formata modemog proletarijata u Francuskoj. Široko, snažnim potezima kičice, prikazani su radnici \oji građe put, Onl spadaju u istu porodicu u koju i »Vejačica žita«, sa slike stvorene nekoliko godina kasnije. Po obimu, samo još jedna slika odgovara platnu velikog farmata »Pogreb u Ornanu«. To je »Atalje«, slikana 1855, u kojoj stvami i izmišljeni likovi sedmogodišnje delatnosti posećuju slikara u mestu njegovog stvaranja. Preko slikarevih ramena, ljubopitljivo gleda model u neđovrše= ni pejzaž na nogarima. Kao da se otvara neki prozor, kroz koji zaviruju, nebo, sveflost i prirođa. Jedan mali dečak divi se brzoj ruci slikarevoj. Jedna hitra mačka igra se sa skliznutim naborima ogrtača. A gosti stoje grupisani i ispunjavaju atelje, Puna fantazije, uravnotežena, potpuna kompozicija sa teškim bojama koje bude materiju i pokazuju majstorstvo najvi= šeg stupnja,

Internacionalni žiri iz 1855 odbio je oba velika dela, »Atelje« i »Pogreb u Omanu«. Ali Kurbeova prkošna i svesna voljg nije bila sklona đa se povinuje tom suđu, Priredio je svoju vlastitu konkurenfsku izložbu, koju je nazvao »Paviljon realizma«. U predgovoru kataloga te izložbe Kurbe objavljuje svoj umetnički program: »Van 8vih duhovnih sistema i bez predubeđena proučavao sam umetnost starih i umetnost mladih. Nisam hteo podražavnti ni jedne ni druge. Isto tako, nisam težio ni za dololičarskim ciljem umetnošti radi umefnosti, Ne! Hteo sam, prosto, iz punog poznavanja tradicila da crpim dohro utemeljeno i nezavisno osećanje moje lične individualnosti. Znati đa bi se moglo — to je bila moja misao, Biti u stanju dati odraz običaja, ideja i izgleda maje epohe, po mom saznanju. Jednom reči: stvoriti živu umetnost, to je bio moj ciij.«

Da bi se obuhvatilo Kurbeovo delo, morale bi se pomenuti mnoge slike, Lepe opružene »Devojke na obali Se ne«, životno snažne slike aktava, portreti puni izraza, životinje pune prirodnosti ! težine. Moćni razigrani talasi pučine i pejzaži primi mira i snage,

Barbizonska škola stvorila je »intimni pejzaža Teodor Rušo (Theodore Rousšeau), Koro (Corot) i njihov krug ušli su u slobodnu priređu. To je bio

otsudđan korak. Dah njihove umetnosti

iživljavao je umetnost nakon vekova”

vazđuha iz ateljea. Ali svi ti slikari još su tražili isečke pune usklađenosti, iđilične kutke prirođe Pejzaži koje je Kurbe slikao bili su proživljeni, proošećani pređeli u kojima su ljudi uistini bili nastenieni, a ne izmišljeni, idealizirani i stilizirani. Kurbe je formulisao neherojsku, ovostranu, bli-

sku životu sliku predela, kao što je”

prikaziva~ jednoštavne ljude koje je sretaa na putevima živo'an,

Još 1851 Kurbe je pisao — pismo je posle njegove smrti objavljeno u »Gasette des: Beaux arts — »Ja nisam samo socijalis* već i demokrat i republi kanac. Jednom reči, pristalica revolu-

cije, Osim toga, realist šam. To će reći, iskreni prijatelj pune istine.« Taj politički program upotpunio je u jednom govoru na umefničkom kongresu u Anversu 1861: »Umetnost romantike je bila, kao i klasicistička škola, umetnost radi umetnosti... Zalažući se za negiranje idealističkog i svega sa njim povezanog, dolazim do oslobođenja ličnosti, do demokratije, Realizam je, po svojoj suštini, demokratska umetnost.« Taj program se nije mogao sviđati vladajućoj klasi i njenim ideolozima. Ali snaga Kurbeovog talenta probila je bojkot. Upkos svim odbijanjima od strane Žiria i aficijeme kritike, rasla je njegova popularnost i njegova slava, Državne instance malog Napoleona pakušale su da ga ordenom ublaže i korumpiraju. Kurbe je hladno i odlučno odbio. U pismu Morisu Rišardu, ministru lepih umetnosti, „obrazlažio H odbijanje: »... To odlikovanje legijom časti, koje ste Vi za mene ispo6lovali u mojoj otsutnosti, moram na osnovu svojih principa bez daljega odbiti, Nikada, ni u kojem slučaju, ni iz kojeg razloga, ne bih ga primio. A najmanje bih to učinio đanas, kađa se izdajstva na svim stranama množe i kada se čoveku šavest muti od toliko šebičnog nedostatka uverenja... Čast še ne šastoji ni u tituli, ni u ordđdenu, već u delima i njihovim motivima, A najvećim delom u poštovanju prema nama #amima i vlastitim id»}sma. Paštujem sebe zbog toga što ostajem veran principima celog :vog života. Kada bih ih napustio, napustio bio i čast radi spoljnog sjaja ...«

Ali se Kurbe ne zadovoljava pasivnim oblicima borbe. Putem svoje istine korača u redovima pobunjenih pariskih radnika marta 1871, kađa je, prvi put u istoriji, bila zbačena vlast buržoazije. Kurbe postaje član umetničkog odbora Komune. U jednom pismu svojim rođiteljima, on piše tih đana: »Pariski narod je "ajdivniji narođ koji je ikada postojao na evetu. Pa čak i kad bi se za au stvar moralo umreti i pre no što še ostvari, to bi bila najlepša smrt koja bi se mogla poželeti.«

Nekoliko dana kasnije, reakcionarna buržoazija, nađirući preko Versa= lja, ošvojil” je građ Pariz, Tjer i Bizmark, u osećanju zajedničkih klasnih interesa, prešli su preko nacionalnih suprotnosti, Kontrarevolucija izvela je Svoj pokolj.,. Komunari su postavljeni pređ zid ili deportovani za Novu Kaledoniju. Kurbe kao pretsednik umetničkog odbora Komune, optužen je za razaranje Vandomšsškog stuba, Osuđen je na famicu i naknađu štete u izmasu od 329.051 franka. Pobegao je, kao i Viktor Igo (Victor Hugo), sa kojim je zajedno stajao na čelu liste proganja– nih. Među emigrantima nalazio #e i radnik Ben Potie (Eugen Pottier), borac Komune i pesnik proleterske himne, Infernacionale,

Jula 1873 Kurbe je prešaa kao politički emigrant švajcarsku granicu kod Fleriea u zatvorenim kolima, U jednom selu kod Veveja, na Ženevskom Jeeru, proživeo je poslednje godine svog života. Vreme u tamnici, poniženja, potrešla 8u i potkopala njegoavo zdravlje,

Trideset i prvog đecembra 1877 sahranjen je na groblju u La tur đe Pele,

'Umrlom j· dodeljena zvanična slava, Prilikom stogodišnjice rođenja, njegovi posmrtni ostaci preneti su u Francusku i sahranjeni u Omrnmanu, njegovom rodnom mestu. Njegova dela, puna demokratske povezanosti sa naradom i realističke snage, njegov su spomenik. On će biti tnajniji od Vandomskog stuba i svaloog drugog obeležja tiranije. la auu ______LL________ FRANCUSKA

Izložba posvećena Kurbeu

Povodom proslave 130-godišnjice rođenja Kurbea, 9 juna ove godine otvorena je u Galeriji Alfred Dabe u Parizu velika isložba ovog značajnog majstora, Dominantna crta izložbe je štosu na njoj istaknuti unutrašnji kvaliteti ovog slikarsiva, koje je duboko socijalno dok je sve do sada istican samo njegov monumentalni karakter.

Konferencija u Udruženju književnika Srbije povodom Kongresa pristalica mira

Osmoz juna Udruženja književnika Srbije organizovale ie konferenciju svojih članova posvećenu nedavno održanom Kongremi bristalica mira u Parizu.

Posle kraće uvodne reči I. Andrića, jednog od jugoslovenskih delegaftaučesnika, o toku i značaju Kongresa Povori'o joe Č, Mindcrović, sekretar delegacije ,