Књижевне новине

SMRT FAŠIZMU — SLOBODA NARODU!

\

GODINA II BROJ 27

Adresa uredništva i administracije:

Francuska 7 — Telefon: 28-098

LIST IZLAZI OBORIO iy NEDELJ NO

ZLO RADJENJE...

| »Jugoslovensška' vlada insistira na tome da se ispravi istoriska nepravda i taj še zahtjev mora zadovoljiti«.

„To su bile riječi A. Višinskog, koje je »Pravda« citirala 21 aprila 1947 godine, a kojima je on na moskovskom msasjedanju zamjenika ministara spoljnih poslova četiri velike sile isticao opravdanost jugoslovenskih zahtjeva prema Austriji, i ondašnji stav sovjetske vlade, kojim su ti zahtjevi zvaničmo pođržavani. Pretstavnici tri zapadno-kapiftalističke vlađe: general Klerk

. u ime Sjedinjenih Američkih Država,

Hud u ime Velike Britanije i Pari u ime Francuske, rukovođeći se — prirodno — pošebnim računima i kombimacijama svojih vlađa, uporno su, kao I uvjek uostalom, zastupali suprofno gledište i do kraja estali pri mjemu.

Danas, međutim, poslije neđavne pariske bestidne trgovine našim bitnim nacionalnim interesima, mposlije jeksik-nagodbe iza zatvoremih vrata Savjeta ministara „spoljnih pošlova, kojom prilikom &šu ma neviđen način pogažena i naša istoriska prava, i njihova svečana obećanja, i međusa– vezničke obaveze iz vremena narodnooslobođilačkoga rata, a samim tim, i osnovna načela na kojima bi morao da počiva Wistem izgradnje međuma– rodnog mira i bezbednosti, ista moskovska »Pravdđa« citira istog Andreja Višinskog ovako:

»Što še tiče pitanja austriskog ugovora, pariško zasjedanje uspjelo je da doveđe do sporazuma u tom pitamju usled činjenice đa su vlade Sjeđinjenih Američkih Država, Velike Britanije i Francuske morale da promijene Ssvaj stav u toj stvari.«

Obje ove izjave Andreja Višinskog, potpuno različite po duhu i riječima, zaslužuju naročilu pažnju i Štio podrobniji osvrt. Prije svega, treba ih sagledati u sklopu a&vih okolnosti pod kojima su date, jer će se tako doći do onih zaključaka koje je Višinski, kao pretstavnik sovjetske spoljne po= litike, na očigledno neprikladan način, pokušao da izmanevriše baš zato, što smisao pariskih odluka ima daleho drukčiji značaj od onoga što se želi đa pretstavi nedorečenim i šturim tekstom njegove posljednje izjave.

Pripreme mirovnog ugovora sa Auštrijom, kao što je poznato i našoj, i &vjetskoj javnosti, razvlačile su se wiše od dvije i po godine samo zbog toga, što su postojala principijelna

razmimioilaženja sovjetske vlade Ss.

jedne i vlada SAD, Engleske i Franeuske, s druge strane, u pitanjima:

— Opravdđanih teritorijalnih zahtjeva Federativne Narodne Republike Jugoslavije ma Slovenačku Korušku i mutonomiju za ome mjene djelove koji bi ostali u sastavu Auštrije;

— Pravičnih zahtjeva FNRJ da joj 'Austrija plati ratnu štetu koju 8u nam manijele njene jeđinice u sastavu njemačko-fašističkih nokupacionih truba; i

— Opravdanih zahtjeva Sovjetskog Saveza na ime naknade za njemačimi imovinu koja se malazi na teritoriji Austrije.

Pretpostavljajući ispunjenje ovih zahtjeva, svih skupa i svakog pojedinačno, kao uslove bez kojih se ne mo= še govoriti o pravičnom miru 8# Aug#trijom, vlada FNRJ — rukovođeći se kao neprikosnovenim principom, principom samoopredeljenja maroda Čvrsto je vjerovala da će i po suštini sovjetske spoljne politike, kao politi-

e edne socijalističke zemlje, i po za-

Gdmničkom doprinosu sovjetskog i nje~-

hih narođa likvidaciji hitlerevske fa~

ističke vladavine, bar u Sovjetskom avezu imati nesumnjiv oslonac za đovoljenje svojih bitnih „nacionalh interesa. Pri tome je svaki akt jugoslovenske lade, upravljen na bstvarivamjjee maveđenih zahtjeva, bio odmjeravam ne samo u šaglasnosti 8 bunom demokratičnošću i osjećanjem potrebe za održanje mira i konstrukhwme saradnje među narođima, već i njenom gotovošću ma ozbiljne materialne žrtve i kompromisne predloge. aljjvećim · dijelom, istini za volju, Dna je to činila zbog toga đa ne bi bvojim užim macionalnim, ma koliko pravednim i meosporivim zahtjevima, dovođila u pitanje opšte imterese mira | međunarodne saradnje, a prije svega interese sovjetske spoljne politike, ha koju se iz Jugoslavije gleđalo kao ma jzraz imfteresa i težnji svega Drogresivnog čovječanstva, pa i naše zemlje u njemu, | Nažalost, pariske odluke Savjeta ministara spoljnih pošlova jasno govore da se o svemu tome na sovjetskoj strani nije vodđilo računa, a da i ne govorimo na strani onih zapadno-kapitalističkih snaga koje %u u njemu imale svoje pretstavnike I ne samo da se o takvim jugoslovenskim shvatanjima i jasno izraženim fežnjama nije vodilo računa, već se išloi dalje od toga. Bez obzira šta se govorilo na

riječima, na djelu se konačno srozalo ·

ma liniju poricanja jugoslovenskih.naeionalnih interesa i istoriskih prava. Srozalo se na liniju onakve POO ma Jugoslaviji, kakvu | zvanič! Pootatavžiki zapadno-kapitalističkih zemalja sprovode prema njol, otkako su — zbog njenog korjenitog društveno-političkog preobražaja — u nem0pPućčnosti da je, kao što je to nekada

/

Branko DRAŠKOVIĆ

bilo, smatraju svojom prćijom, Na pariskom zasjeđanju najbimijim inte-

rešima naših marođa potkusurivami 6u ·

i plaćani i takvi dobici, sa koje je kad bi stvari išle kako treba — bilo dovoljno đa se ima principijelan, nepolkolebljiv — sovjetski stav.

Naši se narođi pitaju, kao što se, uoštalom, pita i e&va napredna i poštena 6evjetska javnost, — kome je to trebalo? |

Zar je bilo potrebno da se zataji u

\pođržavanju naših opravdanih zahtje-

va kojima je trebalo ukloniti zle posljeđice rađa versajških i šen-žermemskih mirotvoraca? Zar je bilo potrebno da se ne pomognu maši zahtjevi za izmjenom jugošlovensko-austriske granice, za davanjem pnmpolitičke, kulturne i privredne autonomije ovom djelu Slovenačke Koruške koji bi oštao u sastavu austriske države, za išpunjenjem naših pravičnih reparacionih zahtjeva, samo zato đa bi se makar i lakše — došlo do 150,000.000 dolara, do austriskih petrolejskih uređaja, ili do dobara kompšnfije Dunav&ke plovidbe, kađ se na sve to»polagalo puno pravo i inače? Zar se smjelo za te — u najmanju ruku fetišizirane —- materijalne dđobifke baciti na Rrocku moralno-političke kredite, na koje su naši narođi, kao i šve progresivne snage u svijetu, kađ je riječ o autoritetu sovjetske snoline politike, ponajprije računali! Naravno đa nije frebalo učiniti i naravno da se to nije smjelo učiniti!

Zašto je do toga — uprkos svemu — došlo, neće objasniti Višinski nikakvim svojim, nasiluboga, nategnutim izjavama i tobožnjim iuvjerava– njima da je do pariskog »sporazuma« došlo »ušled činjenice što su vlade Sjedinjenih Američkih Država, Veli= ke Britanije i Francuske morale da promijene svoj stav... (!) :

Uprkos uzaludnim nastojanjima Višinskog da wumiri savjest sovjetskog partiskog i državnog rukovodstva, oštaje nepobilno-da je. do prodaje jinteresa maše zemlje zajedno sa interesima koruških Slovenaca i ostalog jugo slovenskog življa u Austriji došlo sa= mo zbog ničim neizazvane promjene sovjetskog stava. A taj stav je po svom karakteru direktno wuprotan • onoj spoljnoj politici, kakvu od Sovjetksog Saveza očekuju mali i veliki narodi koji se bore za svoje nacionalno i socijalmo oslobođenje. On je, u odnosu na nas, direktno neprijateljski, pa samim tim —- i anfidemokratski, antisocijalistički — direktno Kontrarevolucionarnram. .

Korijeni takvog stava, o tome nema diskusije, leže u onim informbirovskim oncepcijama koje, kao i svako drugo. srozavanje & pozicija marksizma-lenjinizma, moraju .dovesti do ničim neodbranijve besprincipijelnosti svojih inicijatora i 8Bpologeta. Idući tom »razvojnom linijom«, oni će uskoro početi da dokazuju kako je potreban i smak svijeta, samo da bi Jugoslavija, s njenim partiskim i državnim rukovodstvom, doživjela svoj slom!

I poređ pilatskog pranja ruku Andreja Višinskog i »Pravde«, po kome su, Tfobož, »pretstavnici „Jugoslavije već prije dvije godine dana, tj. đugo prije pariskog zasjedanja Savjeta mimistara spoljnih poslova, vodili liza leđa Sovjetskog Saveza tajne prego” vore s preistavnicima Velike mBritanije Noel Bekerom i Mak Nilom« i da zbog toga »sovjetska vlada ne mo” že preuzeti nikakvu odgovornost 78% posljedice tih zakulisnih pregovora“, baš zato što je o tim razgovorima sovjetska vlada bila obavještena, preko Višinskog glavom, daleko prije njihovog početka i baš zato što u njima nije bilo ničega o čemu sovjetska vlađa nije"bila umaprijed i u potpumosti upoznata, — ona snoši najtežu odgovornost za nečaštan ishod pariskog zasjedđanja Savjeta ministara Wpoljnih pošlova; i .

Ma koliko se upinjao, Višinski nikome neće dokazati da se stav njegovih američkih ,emgleskih i framcuskih ortaka u Savjetu ministara o mjenio aprošto zato, što je njihov stav u odnošu na Jugoslaviju i po suštini pariskih odluka ostao onakav, Wkakav je bio od početka — neprijhfeljski i neprihvatljiv. On je bio i ostao takav zato što nije priznavao ŽIvoime interese i istoriska Drava zemlji-saveznici iz oslobodilačkoga rata, zato što je ignorisao sve opravdane zahtjeve koje je Jugoslavija postavlja la u vezi sa sklapanjem mira sa AUstrijom. :

Isto tako, } sama Austrija, iako juče zaračena strana, danas, zbog istovjetnosti interesa svojih upravljača sa interesima njihovih američko-englesko-francuskih „pokrovitelja i, ma koliko to izgledalo apsurdno, zbog O-

sjećanja privilegisanog položaja pred

pariskim zasjeđateljima u” poređenju s Jugoslavijom, nije izmijenila svoj raniji stav, pošto joj to nije ni bilo

' potrebno.

Najzad, pošto nije odustala ni od jednog od svojih bitnih i principjjelnih zahtjeva, takođe ni Jugoslavija nje promjenila svoj stav.

Šta se. onda. kađ je svako a njih sta“ i svom stavu, nameće kao neoobitan zaključak? Samo i isključivo

to — ukoliko je uopšte došlo do čijeg neočekivanog zaokreta, odnosno do promjene stava — da je.do toga došlo jedino od sovjetske vlade. Namo je baj stav poznat, ruku na srce, ima više od gođinu dana.

Vanžo je zapitati se, dokle će dospjeti Andrej Višinski, sprovodeći takav stav sovjetske spoljne politike?

Buržoaski „komentatori, sa zluradđošću na račun Jugoslavije, na račun Sovjetskog Saveza i na račun čitavog demokratskog pokreta u svijetu. ukazuju na to, da »Jugoslavija plaća r8čun za svoj iđeološki sukob sa Krem- · ljem i Kominformom«. Ali nije naša krivica da buržoaska piskarala imaju razloge za ovakve komentare, Čija je krivica i ko daje razloge zlurađim buržoaskim komenfatorima da potkopavaju jeđinmstvo socijalističkog svijeta i demokratskog pokreta uopšte.

"na tome bi trebalo da se zamisli An-

drej Višinski, i da iz toga izvuče prirodan i jedino pravilan zaključak,

A naš bi narod još samo dodao: »Zlo rađemje, gotovo suđenje«.

ANTE RE.

Prerano, u pedeset četvrtoj godini, s&mnt je istrgla iz našeg književnog života vrednog trudbenika a naše napredne književnike iz predratnog pe= rioda lišila dragoga druga, pesnika koji je od zrelih svojih godina zadržao izvesne osobine revolucionarnog romantičara iz mladosti, ali se ma mnoga majveća pitanja društva i epohe odazivao kao pošten i napredan čovek, kao pesnik radnih ljudi,

Sećaćemo še njegove mršave, pomalo pognute figure, njegova nervna lica izbrazdana mnogim „neđaćama, njegova ispupčena čela iza koga su vrile asocijacije i na koje je padala razbarušena koša, sećaćemo se dugih razgovoma koje je voleo i u kojima se zamosio, uzbuđujući &e, gneveči še na nepravde i maštajući o revelucionar. noj izmeni društva, — dugih razgovora pri kojima je nestrpljivo morao hodati bilo ma ulici bilo u sobi, iako su mu noge bile bolesne od posledica prvog svetskog rata i od nošenja ma-– hom tuđe obuće u mlađim danima. Sećaćemo se njegovih pomalo romantičnih pesama sa simboličnim slikama o patnjama radnog maroda i o neminovnom oslobođenju, koje je kazivao drugovima pre objavljivanja, njegovih istupanja na naprednim priredbama u Beograđu i u provinciji, Pre dve godine on je jedan deo svojih poetskih ostvarenja sakupio u zbirci »Deset godina«, u kojoj je, iako pomalo romantično-simbolično, ali poetski i ljudski iskreno reagovao na velike događaje koji su se odigravali u tom mperiođu, od monarhofašističke diktature t staroj Jugoslaviji ,od građanskog rata u Španiji do okupacije Jugoslavije i oSlobodilačkog rata i oslobođenja.

Oslobođenje Zagreba bilo je za Anta Boglića.spasenje njegova života, pošto je, uhapšen 1944, od Nemaca i ustaša bio određen za taoca koji je svakog časa Imao biti ubijen, Iznuren do krajnih granica, spasen iz neposredne smrtne opasnosti uoči bekstva Nemaca — jer ustaše više nisu imali vremena da ubijaju &ve određene taoce — MBoglić je pozdravio Oslobodilačku armiju, čije pobeđe je pratio iz okupDiranog grada.

Rođen 1895, u Stonu kraj Dubrovni-. ka, Boglić je, tek što je svršio učiteljku školu, 1915 geđine bio mobilisam u austrougarsku vojsku i odveden na

TELEGRAM MARŠALA TITA VASILU KOLAROVU POVODOM SMRTI · GEORGIJA DIMITROVA

pretsednika ministarskog saveta Narodne Republike Bugarske, Georgi Dimitrova, pretsednik Vlade PNRJ, maršal Jugoslavije Josip Broz Tito uputio jie zameniku pretsednika Ministarskog save= ta NR Bugarske. Vasilu Kolarovu sledeći telegram:

»Gospodinu MKolarovu, „zamenikwu prefsednika Ministarskog saveta i ministru „inostranih poslova Narodne Republike Bugarske

Povodom smrti

Sofija,

Duboko nas je potresla smrt velikog borea radničke klase, preisednika Vlade Narodne Republike Bugarske Georgi Dimitrova. •

Molim vas primite najiskrenije saučešće u mgje lično ime i u ime Vlade Federativne Narodne Republike Jugoslavije. |

Josip Broz Tito pretsednik Vlade Federativ'ne Narodne Republike Jugoslavije«

BOGLIĆ

italijanski front, Gorka saznanja i mo= ralne krize iz rata privukli su ga naprednom pokretu, čiji je neodređeni simpatizer bio. Posle rata pokušao je da nastavi studije, ali mu to uslovi u štaroj Jugoslaviji nisu dopustili., Nastojeći da študira, iskusio je sve nedaće kojima kapitalistiško društvo obasipa mladog širomašnog čoveka, Bio je i ulični pevač, i sitni činovnik, i korektor u novinama, i radnik na gra=dilištu, dok nije dospeo u pozorište. Dugo godina t.io je pevač u horu, i tek kasnije postao član Opere te mo=gao olakšati životne uslove svoje Dorodice, Pesme je počeo objavljivati 1923 u zagrebačkim časopisima, kasnije u beogradskim. Do 1930 objavio je zbirke pesama: »Pesme«, »Ulicn, vetar i jaw, »Liedcene Kkiše« i »Cıiteži & periferije«. Za objavljene pesme u staroj

Jugoslaviji pesnik nije dobifao ili go~

tovo mije đobijao nikakav homorar,

Inspirisao se mahom s&#ocijalnim temama i motivima, kojima je prilazio jednom humanističkom. osećajnošću i koje je obrađivao pomalo s#imbolički, maštajući o barikađama„i dozivajući crvene zore. Od 1930 učestvovao ie u radu grupe naprednih Kmjiževnika u Beograđu, koji šu poveli jasnije određenu borbu na strani radničke klase, Sarađivao je u naprednim časopisima »Stožer«, »NIN«, »Naša stvarnost, »Umetnost i kritika«. Od njegovih pćsama o Španiji jedna je izišla u zbirci naprednih beogradskih pesnika po= svećenoj borbi republikanske Španije. Dobar recitator, Boglić je mnoge svoje pesme recitovao ma priređbama u Fizičlroj dvorani Beogradskog univerziteta, u kojoj je neprekidna borba stuđenata za autonomiju omogućila davanje javnih maprednih priredbi (policija je vrebala oko zgrađe), a odJazio je i u provinciju 8 grupama naprednih kmjiževnika i učestvovao u raznim kulturno-političkim manifestacijama kojima je rukovođila Komu“nistička partija. i

Za vreme rata Boglić je u Zagrebu

· učestvovao u ilegalnom rađu Narod-

nooslobođilačkog pokreta, a pošle o&lobođemja obavljao je wredno razne dužnosti u kulturnom životu. Svome narodu i svojoj semlji on je đao svoje snage, i on neće biti zaboravljem.

Jovan POPOVIĆ

Dismo hrvatsbim Pbnjiževnicima

..I tako je dospio na odar i on Nazor, i

Divno nam je Svjetlo omrklo. I tako iznenada! Neočekivano! -_

A sada? Stojim duboko potresen i sav smućen gledam u ono, što mi še pred okom odvija. Same slike iz dana već đavno minulih.

Prije gotovo pola vijeka, na prolazu u Pazin, svrać: , še k meni u Opatiiu. Mlad, Lijep, Prate ga triumfalni odjeci prve slave: »Živane«,

»Svraćao se i poslije, jednom i sa puta iz Kopra, Pričao mi o tek dotjernaom »Velom Joži«, o »Galeotu« i o drugim motivima, što mu ih pruža ova naša mala zemlja, I nadovezao: — »Gledam ovu vašu Istru i sve više mislim na &voj rođeni Brač, Tu se rekao bih — osječam kao u nekam svom. elementu...« Zatim — MKastav! Turris eburnea! Pošto se naužije šume, &pušta se k moru, da se nagleda našeg Kvarnera, što au ga negda presijecali čamci Jasona i Medđeje. Tako je i Nazor dolazio na naše more, ali ne da traži neko zlatno runo, već naš lovranski &kromni »rakamani fauol«.

Kega }! moja majka-tri leta rubila, — na suzicah prala — na sveu sušila...

Tada nas je tješnje vezala niegova sjajna saradnja u mom »Mladom Hrvatu«. i

Poslije prvog rata opet smo #e našli, U »Adriatico Jugoslavo«: ja kao sanadnik, on kao duša čašopiša.

-U vrijeme drugog rata — on u planinama, dale::0, a ja njemu ipak bli-

zu. A sada? Jedno veliko šrce prestalo je da kuca. Srce, što je prošlo kroz neizrecive, nadljudske „patnje, kao živ primjer i vječna opomena na= rodu, da se samo kroz &lične kušnje mogu ostvariti najviši ideali.

Vladimir Nazor pokazao je put. I još kakav put!.. Onaj, što vodi hroz trnje, a izlazi na livade pune cvijeća, svijetla i boljeg života.

I sada pred Svoj veliki, posljednji odlazak on je svima nama istrgao iz srca još jedan fežak bol i složio ga u Sštihove, od kojih će do vijeka go. rjeti obrazi onih, koji svojim nebratskim, nepromišljenim, suludim “= Sspađima protiv jednog češtitog, mu-– kotrpnog naroda, svim 6rcem ođana izgradnji svoje 6ocljalističke domovine traže uzalud, da u njemu utulku njegov drevni ponoš! S tom opomenom otišao je naš Pjesnik s ovoga 6vijeta, A što možemo na to mi za sve ono, što nam_je za Svoga vijeka. đao? Što narod? Šlo domovina? Ono, što je znani Šekspirov junak kazao svom Arielu:

— Dobro si uradio...

Take i mi danas: puni bolne tuge, glavama sagnutim mad njime opraštamo se od njega jednjim pozdravom: — Dobro 6i urađio, naš Vlade!

Neka ti je vječna Slava!

A Vama, drugovi, moje najdublje saučešće nad gubitkom, što naš je za-

„desio!

U Opatiji, 19 lipnja 1949. | Viktor CAR EMIN .

\

SAođarak a pattizane

Iz ratne ubirke »Lasta u mitralje skom

Fi

NA DAN NARODNOG USTANKA ·

Stražarski obruč oko grada,

busija svaka kuća,

Žbirevi motre i stežu se mreže, psovka i komanda mozak reže odasvud plazi blokada. ; Paščad je besna, hajka sve ljuća, na svaki udar novi borci se dižu —

. ovi borci ne kleče, neće ropski đa gmižu —.

lagumi prete pod tlom parada, tirane strava mori. Fantomske moći i siva svanuća. Oskrnavljeni grobovi,

poniženi živi —

no mrtvi pozivaju,

ne robuju robovi —

Partija zbori.

plamen se razgara —

pod nogama osvajača

tle gori.

Kroz straže i busije

idem sa četiri druga,

Partizanske čete pronose &lobodu

·'i snagom svojom slave snagu Rusije. O, slobodno polje, o puško u ruci, nek pada osvajač i njegov sluga! Noge se sšpotiču na putu do cilja, teret pritiskuje rame,

u &rcu peče oproštajna tuga

kao rana ispod tanke skrame,

Kao gonjena zver između pasa i lovaca iziđosmo u slobodna polja.

Kukuruzi ispod usijanog svođa,

livade s rasutim krđima ovaca,

šumarci kraj stravičnih sela u mraku, u biću svest i žar i volja,

Neko šuljavo gazi

s pamučnim šumom lisičja hoda,

kroz zelenilo,

kroz tamu,

Jesu 1 to žbiri, il izrodi prođani &sramu? Ili su već drugovi,

tle gde počinje slobodđa?

U srcu još krvare prekinufe niti,

pred tobom još sjaju draga lića

kroz šsuzni veo.

Ne možeš više da ih takneš,

ne možeš ništa već da im rekneš,

možda ih nikad više videti nećeš,

a nešto 6i još reći, .

nešto si još dati hteo —

sad možeš samo borbi za slobodu i sreću dati svoj deo,

I zaspiš u zelenom skrovištu noći, Kraj jednoga druga,

na 6menu,

parabelum drema, •

Zaspiš u pitomoj pošavskoj ravnici, daleko još Avala šalje 3vetlošt snenu, noć je tiha, ..

'noć je sveža,

noć je mirisna i nema.

No onda zatutnje ulicom kamioni,

i štekću mitraljezi međ ukočenim kućama. i gledaju oči u bezglasnoj stravi,

i gledaju oči u netremičnoj odlučnosti

u opasnošt novu.

Bat surovih čizama

odjekuje po srcima —

i &rca na uzbunu,

na borbu, na borbu zovu, ee

Samo tlapnja.

Sve je tiho.

Samo psi laju, ·

i u snu bunca zaštrašeno selo.

Samo tlapnja.

Ne pružaju s k meni ruke,

ne prinose mi se prišna lica,

al čujem zov i đajem reč

dok kukuruz šapuće , y i vetar mi miluje čelo. |

A onda, .

na prašnjavom drumu

zavijen treperavim vazduhom letnjim iskrsnu vitak momak ·

8 revolverom oko tankog paša,

oštra, neustrašiva lica

na kome sjaju žeravke oči,

s petokrakom zvezdom. na kapi

i s nemamo uprtom puškom:

»Drugovi vas već čekaju, sad se baš akcija roči.«

T jeđan nas drug povede laka kroka. Koračam kao u &nu, bez telesne težine, a vidici šire' u beskraj moja dva oka,

1 grudi su mi pune uzdanja, svežine. Koračam kao da letim

drumom koji vođi

na put ka slobodi,

Logor nas dočeka svojim zelenim hladom. a pred šumom drugovi —

znani i neznani —

drugovi i

zamavek u &rce urezani,

Zdravo, dobrodošli, / drugovi u borbi!

Borba će teška i duga biti, i

no niko maš neće &lomiti ni sviti,

jaki smo i bićemo šve jači!

I suze radošti i ponosa naviru mi ma oči, i stežem ruke |

i &smejem se razdragano,

u mene se neslućena nova snaga toči,

i grudi šu mi pune uzdanja i snage — · da osvetim one što šu pali, Y

da pomognem one čto šu na mrtvu &tražu stali.

!

Zarasta na rani &rca tanka skrama, nijedam bol više neće boleti, i svim: strašnim kušnjama mi ćemo odoleti, Zdravo drugovi, ; ja sam s vama!

Jovan POPOVIĆ | gnezđu«, 1042,

“

i

a r'

~ - MANE? 0 Mike, SN

M

\(,.OBETOJAP MAPHi ““

S Rea...

7