Књижевне новине
G GO ~ «48
Đ. Anđrejević-Kun: ·
Bila je gusta.tmina u Hitlerovoj evropskoj. tvrđavi, tmina povampirenog srednjevekovlja, svirepih umor= stava, zločina, vešala što su se Ssablasno 8 ljudskim telesima nadmosila nad porobljene narođe od Pirinejsiih grebena do Kavkaskog predgorja. kada je usred drame biološkog istrebljivanja slobodoliubivih narođa Komunistička partija Jugoslavije sa SVUjm prekaljenim borcima pozvala potlačene na oružje protiv zverskog fašimma, Od prvih ustaničkih hitaca što su u toj utamničenoi Evropi odjeknu=li iz gradova i sela naše nepokome, slobodarske zemlje, naši narođi otpočeli su obračun ne samo Sa okupatorom i njegovim slugama vec i sa svim onim što je staro i pred istori” jom:osuđeno na propast, sa kapitalizmom i svim onim političkim oblicima kroz koje pokušava da se, u &VOJOJ zadnioj fazi. održi i Spase, ~ „
Čvrsto rešeni da kroz revoluciju iZ osnova izmene Stare društvene odnoBe zasnovane na eskploataciji čoveka nad čovekom, da u nepovrat ode je” dan 6istem nacionalnog 7 BogiJa TOT
etavanja, naši narodi 8U U SrC
Senall svoju gsadašnju Republiku u kojoj čovek čoveku neće biti vuk već slobodan građanin svoje zemlje, Re' publiku koja će biti ravnopravna 58 drugim, velikim i malim državama 6Wveta. I kađa su na oslobođenoj teritoriji u Jajcu 29 novembra 1943 udareni temelji naše državno, egvistencije, naše narodne države. ti temelji su u stvari podignuti na mnogobrojnim žrtvama fašističkog terora, na životima koje &u hiljade boraca dali svesni veličine ideala za koje vredi boriti se i do smrti istrajati. Od tog itrenuika, ti ideali počeli su da postaju živa, 'Ronkretna stvar nost. u
Borba koju su naši naređi pod rukovodstvom Komunističke partije sa drugom Titom na čelu poveli i vodili sve do istreblienia fašizma u našoj zemlji jeste granitna stvarnost i ne može se nikakvim lažima i montira” nim „procesima falsifikovati. : Ona je urezana u Svešti naših ljudi koj znaju njenu epopeju. njen heroizam i uživaju danas njene tekovine. Na njenim svetlim stranicama vaspitavaju se nova pokolenia. Zanos 8a kojm su borci u toku narodnooslobodilačke borbe, nadahnuti vizijom tolje budućnosti, išli kroz okršaje bro: nose se ni sve naše radne ljude koi sa istim borbenim žarom izgrađuju socijalističku stvarnost, ostvaruju sam palih drugova. Zavet palih boraca nije ostao samo zavet. Socijalizam za koji su &e žrtvoval!! MD na činjenica, postao je Za života,
kon našeg
pasoša naše granice, Za nju je za
Ađresa uredništva | Francuska 7 — Telefon: 28-098
li postaje neošpOT” ·
Tata o našoj zemlji prelazi i bež
—~ SLOBODA NARODUI
administracije:
TITO
teresovano slobodoljubivo i napredno čovečanstvo, ona do srca svetske javnosti malazi svoi but ma koliko Jaž operisala »argumentima« stalnih pritisaka, banditizmom na našim granicama. Borbeni put koji su prošli naši narodi baca jarku svetlost na našu sadašnjicu, na brincipijelan Stav koii naša narodna država zauzima po svim pitanjima u međunarodnim odnosima, Na fabrikaciju »fakata« protiv naše zemlje, na uvređe, psovke i ostale izraze nemoći Informbiroa u borbi proiiv nezavisnosti naše zemlje riaša(država odgovata principijelnošću, neu= moljivim argumentima "istine,
Narod, Partija, Tito — postali su u toi borbi jedne. Oni ističu i bore se za svetle priBcipe ravnopravnih odnosa među komunističkim partijama, među narodima i državama, za desleđno sprovođenje u život principa mark= sizma-lenjinisma. U toi borbi nikakva sila ne može nas zaplašiti. pokolebati, demeralisati. Ni za trenutak nećemo uzmaći. Mi ćemo ići napred, rešeni na sve, do potpune wobede. Jer mi ne vodimo borbu iz sebičnih interesa. Jer ne radi se samo o našoj zemlji. o našim narodima, U ovoi borbi, koja nam ie nametnuta, rešavaju se sudbonosna pitanja čitayoF čove” čanstva, Radi se o pobedi jedne istine, istine o jednoj maloi šocijalističkoi zemlji čijoi slobodi i nezavjsnosti prete 'druge socijalističke zemlje na čelu sa Sovjetskim Savezom, Radi so o tome da se među socijalističkim zemljama uspostave pravedni odhnosl], odnosi saradnje i uzajamnog poštovanja. Naša zemlja vodi danas tešku borbu, ali borbu od ogromnog značaia za čitavo slobodoliubivo čovečanstvo i ona mora da ima podršku svih onih koji iskreno veruju i bore se za
' lepšu i bolju budućnost čoveka i svih
naroda sveta. Ta borba je, nema sumnje. naporna — ali u njoj je sreca i čast učestvovati, ier ona ie danas ijedini smisao istoriskos kretanja čovečanstva ka napretku i blagostanju, ka socijalizmu. Ciljevi te časne borbe su jasni i prema njima se ljudi u svetu već opredeljuju. Nikakva informbiroovska prašina koja se kao dimna zavesa podiže između njih i ljudi u svetu ne može zamračiti njihov sjaj. ri ciljevi šu istoriska nužnost i odgovaraju životnim " potrebama naroda koji hoče da buđu slobodni i nezavisni, Naši narodi, predvođeni Partijom, mogu da buđu ponosni što imaju takvo rukovodstvo koje je prvo te ciljeve istaklo, što je čitava naša socijalistička zemlja prvoborac za jedan uzvišen princip. princip pavnopravnosti
među narodima 1 državama.
s SAVEZA KNJ
| BEOGRAD, PONEDELJAK, 28 NOVEMBAR 1949
_ DOLAZAK DRUGA TITA NA
IŽEVNIKA JUGO
:
PETU ZEMALJSKU
· (odlomak iz poeme)
I sve zapiši do goluba na krovu, livade pod cvijetom,
jabuke u vrtu,
Već sutra
na straži,
u rovu
javit će se svijesti 1 stati na crtu svečan, jutro Pete zemaljske
u času kad Tito u dvoranu stupi. Više od svake legenđe i shkaske đizat će srca taj trenutak skupi,
Prjgušen talas, polici u OkU, kra je oganj, zjenice su pljesak i sve što ljubav nosi u duboku čitat će zanos MWyroz očiju blijesak,
»To Btari ide« tih se šapat javi, dvorzna utihnu i sva so upi
u to naše lice,
i rađost obavi
obraz prvoborca,
svakoj priđe. klupi
i ruku pruži, nasmiješen 1 boda, kovač ustanka
i gradđiteli plana
u zemlji ovoj.
Njen najveći brođar,
Zastane smiren tu usređ kruga i cijelu sobu okom obiđe, javkom osmijeha obdari druga. Zjenama praćen
IKončar mu priđe
TĐorcu bez premc8,
Partije ı
stijegu,
uzvi se kuća životnim dahom, granimi gorostas
ma brijegu,
MH.
Cetrđeseta — kolona smjelih, sto delegata,
ređom odbroji,
rastavori zori do Jeđra bijelih, u šira mora,
drugovi moji,
plovidbe sprema sve đo slobođe, kroz krv u život,
kroz krv u život
— sve do slobođe.
Ima, drugovi,
ima u dana
punih, ljepote,
ima megđana,
i ima ljuđi.
Dana-megdana, _ orlova-ljudi.
Mo li će sunce
sakrit u tmini.
ko će dđa zemlju
u smrt raščini,
kad ima zemlja takovih ljuđi?
deđan đo drugog. vatrom letaka
na crti boja, Jedan do drugog ·
- tučom metaka
na čelu stroja. Uz čiča Janka Vlađo i Lola, Pajo, Ortega. I svi, Brkati, — jači od tega i golobrađi, mrki i blijeđi, pljuskori kuršuma na ustuk
bijeđi.
Partijam srce
. do sunca kuca,
ko jedro Klasje, Iz njeg prokljnč»m 116
u tuč lita,
riječ
izrečena
na usta Tita,
II.
Ivan ozaren 17 fmape gleda,
nad čelo glatko nadvi se kosa,
— obraz 8se borca u trzaj ne da, ocjelni pogled, a blag To ro.
Sa dragog lica dvoranu punu topal obiđe. Misli mu opet u visinu sunu, rađost naiđe.
TI makar okna ređom zatvorena,
sunce obasja parole na zidu
i bljesnu Kkrijesom srca razgorena, otkriv se mašti
i očinjem vidu.
Tri 'ezika čitaj,
pisma oba, :
u jedan poklik gromorni 5aberi, nek jekne zemlja < kao soba
}
»u stroj — proleteri«.
Cetiri slike ko da mu Kliču,
on služa zanijet životnu priču,
— Ni smrt nije mrak kad se razgara u plamen trećak, kad moćna struja u vrata tuče,
i temelj stvara
na kom će radost stoglavo đa buja.
Ne, nema smrti dje se borba rađa. I sve što ima prav će čovjek dati. Daljinu vidiš đa jarbola lađa
tek kađ te budna roaiso klase prati, Zivot utamničen, đažd Krvi šta pljušti, buđave noći, bez prevoja rane,
nad grudvom zemlje stoplave kreljušti.
-A zriju snovi u svijetlije dane.
Prav čovjek klasa iz dubine svijesti, smiren u ormnju đo srži volienja nad čelo djže osnažene pesti i gradi djelo moći gorenja. Osti u ruke. Wwzđe vremena.
Wwvis talasom skladnije strojnih, plećem bez tega i bez bremena za Titom
čelo ređova bojnih...
Marin FRANIČEVIĆ
Kulturna aktivnost šiptarske i turske manjine u Skoplju
Pad uslovima &vestrane brige narodne vlasti i Partije šiptarska i turska manjina u Skoplju postigle su vidne rezultate na polju prosvete, U školama na albanskom i turskom jeziku ima preko 2500 učenika i preko 52 učitelja. Ovaj broj je ogroman alo imamo u vidu da je u Skoplju 1940-–41 godine bilo samo 250 učenika mnacionalnih manjina. Danag ima samo ne=znatan broj nepismenih Turaka i Albanaca, a uoči aprilskog saloma 1941 u Skoplju je bilo 980/0 nepismenih Albanaca i Turaka.
Kulturna i umetnička aktivnost Turaka i Albanaca u Skoplju naročito je pojačana početkom 1948 godine. Tada su formirana dva ugledna kulturnoumetnička društva Turaka i Albanaca »Jeni Jol« i »Emin Duraku«,
Turska kulturno-umetniško društvo sa svojim sekcijama ima preko 3950 alttıvnih članova, ima svoje prostorije, i vrlo je aktivno na Hmetničkom polju, Njegova muzičko-pevačka grupa, pored toga što redovno učestvuje u radio emisijama, učestvuje u svim koncertnim priredbama koje se izvode u Narodnom pozorištu. Ovoj grupi, na Testivalu 11 oktobra 1949 godine dodeljena je prva nagrađa. Folklorna grupa društva je isto tako reprezentativna grupa u Makedoniji. Njene priredbe oduževljavaju gledaoce i drugih naših republika, Ova grupa nagrađe=ma je na Festivalu rovčanom nagradom. i dramska grupa »Jeni Jol«-a pretstavlja ozbiljnu sekciju, .Dosađa je dva puta nagrađena. Uspešno izvodi pozorišne komađe »Hadžer« i »Šaban Hodža+« ođ M. Karahasana. Savez kulturno-umetničkih društava Makedonije i Narodni front pomogli su i materijalni razvitak »Jeni Jol«-a.
Slični su rezultati i albanskog društva »Emin Duraku«. Ovo društvo jma sve sekclje. Do sađa je u vidu nagrada dobilo preka 60.000 dinara, a osim toga dobilo je i kompletan orkestar od J3aveza kulturmo-umetničkih društava. »Bmin Duraku« ima preko 290 aktivnih članova i do sađa jć dalo oko 10 „-likih priredbi.
Nedavno su oba društva pod rukovodstvom Abđuša Husejina i Osmana Muftarija, išla na turneju od 15 dana po Zapadnoj i Istošn>j Mak*doniji. Uspesi ovih društava u mestima: Tetovo, Gostivar, Kičevo, Struga, Debar i u selima tih srezova gde žive Albanci, zatim u mestima: Titov Veles, Štip, Kočane, Radoviš i u selima gde žive Turci vrlo 6u veliki. Mase nacionalnih manjina građova i sela videle su značajna postignuća na polju nacionalne kulture i umetnasti albanskog i turskog stanovništva u Makedoniji. »Emin
Duraku« i »Jeni Jol« pošli su na turneju sa preko 80 članova. Članice oba društva, Turkinje i Albanke, održale su specijalne konferencije sa ženama. U svim velikim selima, pod vedrim nebom, davane su priredbe sa muzičkim, pozorišnim i zabavnim progra-– mom. Bio je čest slučaj da sve žene, ma da u feredžama, dođu na priredbu i brišu suze radosnice ·od uzbuđenja koje su kod njih izazvale albanske i turske narodne pesme i pozorišni komađdi. Interesantno je zabeležiti da su turneje »Jeni Jol«-a i »Emin Duraku«-a u
"mestima sa albanskim i turskim sta-
novništvom doprinele bržem razvoju radnih zadruga. U selu Dorfili osnovana je radna zadruga »Ileri«, u selu Kanatlarci radna zadruga »Jeni Dunja«, a Resenskom srezu »Birlik« i još nekoliko radnih zadruga od albanskih seljaka u Gostivarskom i Tetavskom srezu, Na ovim kulturnim manifestacijama došlo je do silnog izražaja bratstvo makedonskog narođa sa Turcima i Albancima.
· Za pet gođina od oslobođenja turska i albanska manjina u Skoplju razvile su široke i brzo svoje stvaralačke snage.
U Bitolju, 18 oktobra ove godine, na jednoj priredbi koju ie davao »Jeni Jol«, bilo je prisutna nekoliko stotina Albanaca i Turaka. 1 posle svake uspešne tačke, stari Šiptari i Turci klicali su »Živeo Tito, naš Tito«,
Tako je bilo svuđa. I Makedonci i drugi pljeskali su podjednako našim novim kulturnim aktivistima koji ulažu sve svoje wWnage i. sposobnosti za dobro svoga naroda.
Zahvaljujući velikim naporima, a i na osnavu već postignutih rezultata u rađu ovih društava, stvara se. mogućnost za formiranje manjinskog pozorišta u Skoplju, što će biti jedna :od najvažnijih tekovina naših manjina na kulturno-prosvetnom polju.
Albanska i turska manjina koje su izašle iz vekovnog mraka i ušle u svetlost aacijalizma idu krupnim koracima novim uspesima i pobedama na kulturom polju za 6voju sreću, za sreću svih naših narođa, One, uživajući punu ravnopravnost u političkom, ekonom”kom i kulturmo-nacionalnom pogledu u PNRJ, žestoko osuđuju informbiroovske avanturiste i na njihove zločinačke planove odgovaraju većim zalaganjem, većim uspesima u radu, još čvršćim zbijanjem oko KPJ na čelu sa drugom Titom, koji sigurnom rukom vođi sve naše narode u aocijalizam. |
· Mustafa KARAHASAN
SLAVIJE
UTORKOM
LIST IZLAZI JEDANPUT NEDELJNO
PRIMERAK 8 DINARA
ANDJA
Skender KULENOVIĆ
TI ove godine, rat će ući u zimu,
Đo zelenim sabljama kukuruznih pera već izbija rđa. Treperi vedro, čisto poslijepodne rane jeseni, na prohladnu popuhu lijena vjetra, koji se odne=kud prene, zebljiv srh kao da:prođe kroz kukuruze, i oni se trgnu i zašapore resko. Vri,eme e eto i kukuruznom trganju, a po ovim njivama nadomak Dubici još stoji pšenica, već
nagnjila, 6a malo punih Rklasova, —.'
negdje se obrunili, negdje ih načeo ptičji kljun. i
Tu pšenicu zašijale su jedne mje-= ·
sečne noći Kozarčamke i djeca, pod zaštitom jedne čete koja je držala zasjedu prema Dubici; da požanju ili zapale ovo prkosno partizansko žito — Nijemcima i ustašama iz Dubice nije bilo do toga, ove treće godine rata, jer su 8e sami o sebi zabavili, a ni rijetki stanovnici Potlkozarja nisu ugrabili da Pa ljetos dignu, jer &u Ustrašene dubičke ustaše odmah osipale ovamo iz bacača i mitraljeza, ako im se samo učinilo da se ovdje nešto makar pomaklo.
Sad, u ovu ranu jesen, rasula se evo po ovim njivama radna brigada, devedesetidvije žene i djevajke i ne znam koliko pionira, spabirčeni iz nekoliko sela opustielog Potkozarja; ono je desetkovano u njemačkoj ofanzivi Četrdesetaruge.
Stražu brigadi drži sada pun bataljon; čudmovato, čitav dan ni pucnja, kao da i neprijatelj „idi da će vrag odnijeti svoje, Jedni beru kukuruz, drugi oru i ·odmah siju, treći. žanju zaostalu pšenicu, makar i takvu kakva je, ako ništa, ono da se bar izvadi sjeme. — Manite se, cure, te strmjike, govori jedna ostarija žena — prebacite se u kukuruze, to nam je preče! Može otkud neprijatelj većom snagom, pa nećeš iznijeti ni klipai
— De, ne širi panike, — odgovara djevojka iz stroja u pšenici — a šta radi naša vojska na brdu! Nek izvadimo odavle jednu pogaču, vojski je
· zauvar!
— W, hoću uz inat im! — uspravila se žetelica Anđa Jeličićka i zasjeckala smpom prema Dubici.
I vikmuvši: »Napred, Prva jelovačka!« povila se ponovo po žitu i nastavila da žanje, sva u zamahu; odmiče tako pred strojem krupna kao dobar momak, bibavih pleća i razvijorene suknje na širokim ševeljavim kukovima, s&trojna i gipka kao da joj kosti i mišići kližu na zejtinu.
Nije to što je gledam ja, ima to mislim se u sebi — ima to svoje. I zaista, vraćajući se sa te ratne žetve i sjetve, zadovoljna što im je akcija pošla za rukom, Anđa kao da mi je sve kazala, „ ne htijući, zastajkivala je dok mi je ta pričala, i tad bih se sreo s njenim običnim graorastim očima, koje su gledale u mene, ali kao da ne vide ni mehe ni išta pred sobom, nego su otišle daleko nekud, te se čas iskre, čas gase, kao u Osamljenu sjećanju.
Lani — u onoj najvećoi ofanzi-
vi na Kozaru — zdrugovci i ustaše
pohvatali su ih u kozarskim zbjegovima i gonili u Dubicu preko ovih istih njiva na kojima su damas radile. "Pu su ih bili dotjerali do rječice i natjerivali u vođu da je pregaze tako u koloni po osam, ne kvareći reda, bez zastoja. Nijemci su na tom mjestu upravo gradili most koji je naša vojska bila podigla u vazduh; jaka je već bio gotovo završen, nisu im dalji da pređu preko njega, valjda zato da se ne bi prekidao posao.
Ali oni su prekinuli posao, te sa mosta i obala promatrali žene kako teškom mukom savladavaju maticu preko koljena, neke i sa djetetom u naručju, Odjednom, iz čista mira, jedan od oni na mostu uzeo je ciglu i zafrljacio je dolje na kolonu u vodi; za njim se, kao po dogovoru, povedoše i ostali, te su dohvatali šta je kojem dolazilo pod ruku, cigle, kamenje, otsječke trupaca, i bacali kako se gdje koji zatekao; jedni su jadni svijet kamenicama, i čime bi stigli, natjerivali u vođu, drugi gađali odozgo sa mosta, treći dočekivali na drugoj obali. Žene su se poginjale po djeci da je zakione od udaraca, zavaljivale
se u maticu, neke od njih ipak su se .
nekalto dizale mokrih, rasutih kosa, dok &u druge plovile niz vodu onesviještene, gdjekoja sigurno i mrtva, što je bilo isto, jer i koju ije namrtvo pogodila cigla, tu je tako u nesvijesti davila voda; tjelesn, iazrame i dječje kape plivale: su niz rječicu crvenu na mahove i mjestimice od mnogih rana.
Jedna žena, pred ulazak u vodu, podigla je ke i stala "a psuje napadače vičući iz svega grla: »Udrite, kukavice sinje, ali doći. će vam kraj! Živio Tito!• Kamenice su se na to brzo usredsređile na nju i na žene oko nje, — kolona se načas pretrgla; zdrupovci i ustaše koji su ih pratili strčali su se odmah i navalili na njih kundacima s obje strane; tu ženu i s njome još sedam žena i djevojaka izgurali su iz reda i patjerali pred sobom prema jošikama na obali, *u odmah povrh mosta; povorka se zaustavila, muk je nastao, Nijemci su gledali.
Među tim ženama i djevojkama što su ih gonili put jašika bila je i Anđa; išla je teška daha, držeći se za grudi,
uderetja nečim, kamenom ili trupčiem. Ređali su ih na obali. Anđa e htjela da im se okrene leđima, ali jč tad jeđan zdrugovac, pirgav i žut, za ramena ' obrnu:
— Ovako, ovako, smrti u oči da gleđaš!
— U stotinu smrti, životinjo!
Oni se, još kivniji. ne smogavši ni riječi, hitro izmaknuše i naniješe strojnice. uaz3 Živio Tito! Živjela, EKomunistič~
ad7 a
Anđa nije ni doustila, jer u tam trenutku viđe kako zatreperiše strojnice, i bi joj u isti mah kao dG: ogluhnu i kao da je neko udari otraga ispod koljena te se složi na zemlju.
Našavši s" na tlima, nije znaia da li je pogođena smrtno, pa će još koji trenutak disati tako u zemjju i umrijeti, ili je možda samo ranjena; ubr= zo osjeti na sebi mrtva tjelesa ubijenih žena, teška i prevješena kao Vre=< će; činilo ·jjoj se da su na njaj dva ti·jela., Tad je počela da a&tre»pi da će zdpugovci i ustaše prići pa stati da ih bacaju u vodu te pritom otkriti da je ona još živa, i onda ponovo pucati u nju ili udariti je na najstrašnije muke. :
Sustezala je dah, naprezala se da ničim ne pomakne, ni malim prstom; začudo, čuo se najprije samo rječni žubor, a potom se malo podaije opet očulo grljanje kolone preko rječice, muklo nekakvo grljanje, praćeno pljusškom i bobotanjem gažene vode i pockojim povikom sprovodn:ika ili vri= skom kojeg djeteta. Po svoj prilici, oni što su ih strijeljali nisu imali kad da se bave oborenim žrtvama, u strahu da im se ne raspe ili ne pobuni kolona, makar i goloruka i sastavlje= na od žena i djece, te &u joj se tako odmah i povratili.
Bilo je to pred zalazak sunca. A ono je zalazilo sporo, činilo se kao da ni= kad ne misli zaćči. Još su se čuli Ni“ jemci po mostu, te nije smjela da pod
"digne glave kako bi vidjela „koliko
mu još ima da zađe, nego je samo o“ tvarala oči, pa čim bi opazila da je još vidno, odmah bi zažmirila ponovo,
Osjetila je u jednom trenutku curke krvi kako joj se slijevaju oko struka; ali boli nikakve — rana se valjda, mislila je, još nije bila ohladila; ili je to možda krv jedne od onih što leže na njoj i čijeg lica, ni :ednog, nikako ne može da se sjeti.
Na mostu se najzad sve utišalo., Mrak se već hvatao. Osjećajući na svom vratu ledenu ruku ubijene, stala je sve slobodnije da pridiže glavu i da očima traži most, ali njega je za“ klanjao jedan rakitni grm. Ležala je tako ni sama ne zna koliko, dok se nije dobro unmoćalo, o čemu su govorile već sasvim razgorene zvijezde, glasnije šumorenje vode i zrikanje zrikavaca kroz ustaljenu noćnu tišinu,
Što je mogla opreznije, skinula je onu ruku sa Vrata i izvukla se ispod mrtvih tjelesa. Stala je da pipa žene, da im podiže glave i zagleda u lica, kao da je možda još koja živa pa sei ona pritajila, ali je evaka tijelo bilo hladno i mlohavo, a lica nevidljiva u mraku.
Ustala je i, sva uganula, pošla ru kom po sebi da vidi u što je ona ra“ njena, ali, na svoje veliko čudo, ranjena nije bila nigdje, — sama &ebi da ne povjeruje.
Začuo se govor kođ mosta; to je očigledno bila njemačka straža. Da bi što dalje bila ođatle, krenula je uz rječicu, na prstima, pazeći da ne stane ni na slamku. Ali kuda?
'U selo, makar koje. No sela su pusta, i teško da u kojem nema neprija= telja. Opet u Kozaru, u kojoj je i za“ robljena!
Ali ispod Kozare eno još trepere njemačke vatre, to sigurno logoruju po sljednje neprijateljske snage. Pročešljavši svaki kozarski grm Mijemac je miglio da je tu uništio Titovu vojsku; no Anđa je vjerovala da to nikada ne može biti, da u Kozari, u toj izduženoj ćutljiivoj gromadi što se crni pred njom lebdeći između njemačkih vatara i zvijezda, stoji i sada ta vojska; i djevojka je gazila bez daha put mrke tvrđave, u kojoi je zaista i dalje stajala njena vojska; zaobišla je neprijateljske vatre i, jedući nekoliko dana buko: list u Kozari, opet se 8astala sa slavnim određom „Mladena Stojanovića ...
•
A taj odred pretvorio se odmah poslije ofanzive u brigađu. Jedna za drugom stvarale su se tako u opuštošenom Potkozarju nave brigađe, i čovjek se čudom čudio otkud niču.
I možaa se danas, četvrte ratne jeseni. u jednoj od tih brigada nalazi i Anđa, možda &e ta djevojka, koja je onako pred njemačkim i ustaškim šmajserima klicala Titu i Part7si, ea stala sada sa njegovim vojnicimx da19%o tamo prema našoi istočnoj guanici, kao bombaš ili bolničarka u bri: gadi; i možda će sutya da juriša 8 njima baž na ulicawa Beograđa...
(odlomak iz ratnog zaovisa »Sastanak#•)
ščepa:
a &